Kada bi pitali bilo koga u kojem smjeru svijet trenutno ide, nijedna normalna osoba ne bi rekla da ide u dobrom. U trenutku kada traju dva rata sa globalnim posljedicama, nezapamćeni inflatorni pritisci, svjetski dug veličine tri BDP-a svih zemalja zajedno, učestalo smrtonosno nasilje i prijetnja klimatske katastrofe, teško je u tmurnosti situacije gledati na budućnost pozitivno.

Foto: tw/shanticmiroslav

Iako svijet možda mnogima djeluje ‚‚kao da su svi poludjeli”, trenutno ludilo nije slučajnog karaktera, nego je posljedica proturječnosti kapitalizma koje su se nagomilale u prethodnom periodu. Nisu Putin i Hamas izvršili napade na Ukrajinu i Izrael zato što su ludi, nego zato što je zapadni imperijalizam u slabijoj poziciji nego prije i zato što svjetski kapitalizam u krizi proizvodi varnice među državama. Nisu američke banke i Kredit Svis propali zbog lošeg upravljanja, nego zbog rizičnog poslovanja usljed niskih profitnih stopa u proizvodnom sektoru usljed prekomjerne proizvodnje - svojstvene samo kapitalizmu. Nisu se masovne pucnjave u Srbiji desile samo zbog mentalne oboljelosti počinioca, nego zbog akumuliranog pritiska države i ekonomije na društvo, koji proizvode otuđenost u dosad nezabilježenim količinama.

Ovi događaji predstavljaju šok za veliku većinu društva i ubacili su ih u političku arenu. Oni su prodrmali stabilnost svakog kapitalističkog režima. Podrška Palestini obilježena je uličnim mobilizacijama miliona, posebno od strane radnih ljudi Zapada i arapskog svijeta, gdje su mase otvoreno stale uz Palestinu i protiv podrške Izraelu od strane imperijalističkih vlada. Na produžavanje rata u Ukrajini od strane NATO pakta, odgovoreno je u nekoliko slučajeva protestima protiv slanja vojne pomoći, i to u momentu kada zapadne zemlje vrše sve veći pritisak na svoju radničku klasu preko mjera štednje i rastućih cijena. Pobuna protiv rata u Rusiji prigušena je policijskom državom, ali se nestabilnost manifestovala pokušajem puča. U Ukrajini su sve vidljiviji interni sukobi između njene vladajuće klase. Masakri u Srbiji odmah su ispraćeni masovnim demonstracijama, prevashodno usmjerenim protiv režima Aleksandra Vučića.

U takvoj nestabilnosti ove mobilizacije pokazuju svjetlost na kraju tunela. Prošle su godine kada ljudi stoje sa strane i nijemo gledaju na zlo koje se dešava svugdje oko njih. Radnička klasa takođe ne ćuti na sve veću eksploataciju, štednju i rast cijena, i odgovara štrajkovima i sindikalnim organizovanjem - protiv napada gazda i političara. Ne treba da budemo zapanjeni ovim događajima, nego da ih razumijemo, kako bi znali kako se boriti protiv njih.

Kapitalizam stvara rat

U februaru smo ušli u treću godinu rata u Ukrajini. Rat je u posljednjih godinu dana doveo do jedne vrste zasićenja. Ukrajinci trpe najveće žrtve. Došlo je do pada morala usljed niza neuspjelih kontraofanziva u kojima su izginuli, kao i preočiglednom slučaju korupcije u političkom i vojnom vrhu. Na Zapadu su se mase, a sve češće i političari, počeli buniti protiv beskrajnih pošiljki vojne pomoći Ukrajini, koje nikako da naprave rezultate, dok je Rusija strpljivo pokušavala da probije front. Pad Avdivke može dovesti do intenziviranja napada, ali od početka rata, obični Rusi nisu bili previše raspoloženi da ginu u državi naroda sa kojim dijele duboke istorijske i rodbinske veze. Predvidjeti sljedeće etape rata težak je zadatak, pogotovo što faktor iznenađenja zna biti taj koji je presudan. Ali njegove tendencije mogu se vidjeti iz dosadašnjeg razvoja.

Kada je invazija Rusije počela, jedan dio Ukrajinaca se sa hrabrošću latio oružja, još dok je odbrambena patriotska histerija bila u toku, misleći da brane svoju zemlju, a ne interese zapadnog imperijalizma i ukrajinske mafijaške vladajuće klase. Ali u svakom ratu, kada u njemu dođe do zasićenja, čak i pod raketama i mecima, mase dolaze do preispitivanja podrazumijevanih pretpostavki.

Dok bogati Ukrajinci ne moraju previše da strahuju od mobilizacije, siromašnima je zabranjeno da izlaze iz zemlje. Bilo je poziva da se Ukrajinci izbjeglice vrate u zemlju, a čak i zahtjeva državama Zapada od strane Ukrajine da dio izbjeglica izruči nazad, kako bi se pospješili ratni napori. U vođstvu ukrajinskih odbrambenih snaga primjećena je nevjerovatna korupcija, gdje je oružje namijenjeno Ukrajincima, poslato od strane Zapada, primjećeno preprodano na sasvim drugim ratištima i tržištima. Niži oficiri su prihvatali mito u zamjenu da pojedini vojnici izbjegnu službu. Isplivavali su snimci prisilne mobilizacije u Ukrajini, gdje su ljudi bivali privođeni od strane regrutera. Do avgusta 2023, preko 40.000 Ukrajinaca prebjeglo je ili pokušalo da pobjegne iz Ukrajine ilegalnim putem. Broj je danas sigurno znatno veći. Nižim slojevima društva uopšte se ne ratuje. Ukrajina nije imala značajnih proboja posljednjih godinu dana, ali Zelenski još uvijek vatreno poziva Ukrajince da se predaju u ovu klanicu.

Razlozi za upornost Zelenskog motivisani su očajem. Ukrajina je izgubila veliki dio iskusnih vojnika, posebno u svojim neuspjelim kontraofanzivama. Vojnici koji su bili poslati na obuku u zapadne zemlje, opozivani su da bi se uključili u rat, nezavisno od toga da li su tu obuku završili. Ostali bivaju poslani na front sa vrlo malo treninga. Zapad  sve više oklijeva da šalje dodatnu pomoć Ukrajini i jedno vrijeme je pritiskao Zelenskog da pregovara sa Rusima. Isti ti zapadni predstavnici, kada su pregovori bili na stolu, pritisli su ga da nastavi sa ratom, zbog čega je program Zelenskog postao rat sa Rusijom do oslobođenja svih ukrajinskih teritorija, uključujući i Krim. Bez takvog programa, ne bi mogao zavesti ukrajinske mase da nastave sa ovom suludom klanicom. Sada je taj neuspješni program postao teret i pregovori bi značili priznanje gubitka teritorije, što bi Zelenskog sahranilo u očima masa, jer bi to značilo da ih je dvije godine slao u smrt nizašta.

Foto: belta.by

Ustaljenoj retorici Zelenskog, koja poziva u rat kao da je svaka ofanziva ona konačna, i koja služi da bi se eventualnim rezultatima opravdao i nastavio dotok finansija sa Zapada, nakon neuspjelih proboja i pokolja, general Zalužnji se suprotstavio realnom ocjenom da je u ratu došlo do zastoja. Ovo je veoma rijetka pojava da se general u toku rata suprotstavi svom predsjedniku, tj. vrhovnom komandantu. Zelenskog je takođe kritikovao i Vitalij Kličko, bivši bokser i sadašnji gradonačelnik Kijeva, da se ponaša autoritarno koliko i Putin. Bivši predsjednik Porošenko je takođe izrazio podršku Zalužnjem, pridružujući se horu kritike. Kao odgovor na ove sukobe, Zelenski je apelovao na Zalužnjeg da dâ ostavku, a kako general to nije prihvatio, Zelenski ga je razriješio dužnosti u diplomatskom tonu, kako tenzije u vladajućoj klasi ne bi previše varničile u domaćoj i svjetskoj javnosti. Zalužnji je dobio poziciju ambasadora u Ujedinjenom Kraljevstvu, što govori da njegova uloga u ovom sukobu nije zapečaćena.

Šta znače ove pukotine u ukrajinskom vođstvu kombinovane sa pesimizmom među ukrajinskim masama? Znači da se pored rata u Ukrajini dešava i sukob među ukrajinskom vladajućom klasom oko toga kako se nositi sa ovom nesnosnom situacijom. I dok je vladajuća klasa nesposobna da je riješi, ukrajinske mase su svjesne da su one glavne žrtve ovog rata i sve češće na internetu kruže videi Ukrajinaca kako govore da bi se mir brzo uspostavio kada bi počeli regrutovati sinove bogatih. Ovo je nesumnjivo ispoljavanje klasnih razlika u ukrajinskom društvu. Kada rat prestane, ko god da bude na vlasti, moraće biti spreman da se obračuna sa nezadovoljstvom ukrajinskih masa, koje skoro pa sigurno se neće odreći svog oružja kojim su prethodno branili svoju vladajuću klasu.

Iako Rusija nije imala značajnih gubitaka na frontu u vidu teritorije, i iako je trenutna situacija stabilnija, godina 2023. obilježena je Prigožinovim pokušajem puča. Kako je Putin znao da u Rusiji ne vlada snažno raspoloženje za ratovanje protiv Ukrajinaca, uprkos ratnoj propagandi koja je prisutna na sve strane, on je u određenim fazama morao značajano da se oslanja na paravojnu formaciju Vagner, koja je između ostalog bila popunjena mnogim zatvorenicima Rusije, puštenim na slobodu da bi bili poslani na front. Sa njihovom ulogom, pa i rastućom popularnošću, rasli su i njihovi apetiti. A sa nezadovoljstvom odnosa rukovodstva regularne vojske prema njima, došlo je i do pobune.

Foto: AP/PRIGOZHIN PRESS SERVICE

Prigožinove jedinice prvo su preuzele komandu u Rostovu na Donu, koji je bio ključan centar za rat u Ukrajini. Nakon toga, jedinice Vagnera uputile su se ka Moskvi. U vrlo nesvakidašnjem maniru, Putin nikad nije djelovao zabrinutiji u svom govoru. Prigožin je u klasičnom maniru plaćeničkog vojskovođe odlučio da baci kocku i vidi šta će se desiti. Iako je stvar završila neslavno za 24 sata, sa povlačenjem jedinica Vagnera, rasformiranjem te jedinice i ubistvom Prigožina i Dimitrija Utkina ‚‚Vagnera”, ova situacija je pokazala da u ratu ne postoji stabilnost i da se stvari lako mogu promijeniti u korist druge strane.

Što se tiče zapadnog imperijalizma, kojem je cilj bio da se obračuna sa Rusijom i da je iscrpi ekonomski, koristeći svoje oružje i ukrajinsku krv, uspio je da uradi baš suprotno. Sankcije Rusiji proizvele su ekonomsku krizu i povećanje inflacije u zemljama Evrope, ali i onim siromašnijim koje su zavisile od ruske i ukrajinske proizvodnje hrane. NATO pakt istrošio je svoje zalihe oružja i municije u tolikoj količini da je morao da pozajmi pola miliona bojnih glava od Južne Koreje, kao i da preklinje ostale saveznike za dodatno naoružanje. Leopard tenkovi iz Njemačke, neslavno su završili svoju sudbinu u minskim poljima ruskih utvrđenja. I sav taj trošak nije promijenio front, ali se ispostavio kao veći gubitak za Zapad i Ukrajinu.

Pored toga što su mase na Zapadu sve više protiv finansiranja rata, jer ga to samo produžava, ovaj ekonomski gubitak je doveo do sve većih podjela među njegovim političkim elitama. Sve češće primjećujemo pozive na pregovore u buržoaskim medijima, kao i skepsu u mogućnost Ukrajine da ostvari bilo kakvu pobjedu. Sve što je rat uspio da uradi je da ekonomski odvoji Evropu od Rusije, što je destabilizovalo evropsku ekonomiju, bez ikakve kompenzacije od njihovih američkih saveznika.

Podjele u odnosu prema ratu su opšte prisutne. Njemačka i Francuska imale su sukob oko toga čije će vojne industrije u njemu više profitirati. Poljska, kao i mnoge druge zemlje koje se graniče sa Ukrajinom, zabranile su uvoz njenog žita kako bi zaštitile svoje tržište, čime su joj uskratili ekonomsku pomoć. Mnogi političari fokusiraju svog pogled na rat između Palestine i Izraela, što stavlja Ukrajinu u pozadinu. Političke opcije u opoziciji, desnice i ljevice, protive se finansiranju rata u Ukrajini. Ankete u SAD otkrivaju da više od pola Amerikanaca misli da ne treba pružati podršku ovom ratu. Ekonomski pritisci rata na Evropu, pripremaju intenziviranje klasne borbe, što smo vidjeli po sve učestalijim protestima i štrajkovima.

Ciljevi Zapada više nisu potpuna pobjeda Ukrajine, cilj kojeg se Zelenski još uvijek drži, nego čuvanja obraza zapadnog imperijalizma. Izlazak iz rata bi podrazumjevao pronalazak načina kako opravdati ovaj sramotni poraz, a njegovo prolongiranje bi značilo nastavak destabilizacije svjetskog kapitalizma.

Foto: Kevin Lamarque/Reuters

Teško je predvidjeti šta je sljedeće. Putin je u boljoj pregovaračkoj poziciji trenutno, što Zapadu nimalo ne odgovara. On je rekao da želi pregovore, ali naglasio je da je to na Zapadu da ih prihvati i smisli sebi izlaznu strategiju. Zapad sa druge strane ne smije sebi da dozvoli pregovore iz slabije pozicije.

Ukrajinci bi mogli ubrzo uvidjeti, ako već do sada nisu, da su oni Zapadu služili samo za potkusurivanje sa Rusijom. Devastacija od nepotrebnog rata, ima velike šanse da probudi duboku mržnju prema NATO i EU u Ukrajini. Svašta još nepredvidivo može da se desi u ovom ratu, ali njegov nastavak ne odgovara radnim ljudima svijeta, a sve manje i vladajućim klasama. U slučaju poraza Ukrajine, to bi brzo moglo dovesti do revolucionarnih implikacija.

Slabljenje zapadnog imperijalizma

Sedmog oktobra 2023, snage palestinskog Hamasa, izvršile su iznenadni napad na Izrael, praveći proboj protiv izraelske vojske i kidnapujući civile. Ova palestinska enklava često dobija opis najvećeg logora na otvorenom prostoru, gdje živi oko dva miliona ljudi, okruženih bodljikavom žicom i izraelskom vojskom. Zbog činjenice da je izraelska vlada uvijek koristila retoriku garancije zaštićenosti Izraelaca od ovakvih događaja, u jednom napadu, pokazala se stvarna slabost izraelske države, gdje je ona doživjela poniženje kakvo nije doživjela do sada.

Foto: marxist.com

Njen odgovor je bio brutalan. Retorika vlade Izraela odisala je željom za genocidom. Izraelski ministar odbrane Joav Galant je rekao ‚‚Mi se borimo protiv ljudskih životinja i ponašamo se u skladu s tim”. Benjamin Netanjahu je obećao da će pretvoriti Gazu u ‚‚napušteno ostrvo”. Bombardovani su stambeni kompleksi, škole, džamije, bolnice, izbjeglički centri, neke od meta koje se smatraju ilegalnim prema međunarodnom pravu, gdje vidimo potpunu impotetnost UN-a da nametne bilo kakve mjere protiv Izraela, pošto se radi o pouzdanom savezniku zapadnog imperijalizma. Trenutni broj civilnih žrtava među Palestincima iznosi preko 35.000, zajedno sa preko 13.000 nestalih, od kojih dvije trećine čine žene i djeca, što daleko premašuje broj civilnih žrtava u ratu u Ukrajini. Fanatični cionistički doseljenici pale Zapadnu Obalu i Istočni Jerusalim, otvoreno pozivajući na novu Nakbu, što se odnosi na najsurovije etničko čišćenje Palestinaca iz 1948.

Sve ovo nema veze sa odbranom, nego osvetom. Da učine stvari gorim, Zapad je ukinuo pomoć koju je do sada davao Palestincima, sve u momentu kada je Izrael opsadom Gaze prekinuo dotok struje, vode, hrane i goriva, uz komentar izraelskog ministra energetike da im ‚‚Niko neće moralisati zbog toga”. Portparol izraelske vojske izjavio je da će od Gaze napraviti grad šatora, dok su Revital Gotliv iz Netanjahuovog Likuda, kao i bivši ministar Amihaji Elijahu iz ultradesnog Ocma Jehudit, predlagali nuklearno rješenje za Gazu. Sam predsjednik Izraela, Isak Hercog izjavio je da je ‚‚cijeli narod [Palestine] odgovoran” za napade Hamasa. Gaza je zbog opsade pod izuzetnom prijetnjom zdravstvene katastrofe i gladi.

A kako je reagovao Zapad? Da li je stao u podršku okupirane Palestine, protiv okupatorskog Izraela, kao što je stao na stranu Ukrajine? Naravno da ne. Ne samo da nisu stali uz Palestince, nego je buržoaski hor ponavljao frazu da ‚‚Izrael ima pravo da se brani”, kao i da relativizuje zločine koje je izraelska država činila decenijama pitanjem ‚‚Da li osuđujete Hamas?”, pokušavajući tako da ih izjednači. Nema nikakvog znaka jednakosti između potlačenog naroda koji koristi očajničke metode u svojoj borbi za slobodu i vlastodržaca Izraela koji svoju državnost baziraju na etničkom čišćenju, uz podršku zapadnog imperijalizma još od samog nastanka izraelske države. Brutalnost Hamasa, iako nemila za vidjeti, odraz je brutalnosti izraelskog državnog aparata.

Zapad uopšte nije spominjao da je rastući pritisak Izraela na Palestince bio okidač za ovaj napad. Pored toga što izraelska država sprovodi teror nad Palestincima još od svog nastanka, prije 07. oktobra desio se niz događaja koji je doveo Palestince do otpora. U junu se desio napad na izbjeglički kamp u Dženinu. Neposredno prije Hamasovog napada, stotine doseljenika su izvršili napad na džamiju Al Aksu, uz podršku izraelske policije. Al Aksa se smatra trećim najsvjetijim mjestom islama, a izraelski ultradesničarski doseljenici zagovaraju njeno rušenje i postavljanje jevrejskog hrama umjesto nje. Iznova, dešavali su se napadi doseljenika na Palestince sa Zapadne obale i iz Istočnog Jerusalima, gdje su mnogi u strahu da izađu iz kuće, da ih ne bi ubili ultradesničari koje štiti država. Na mirne proteste 2018. i generalni štrajk iz maja 2021. odgovoreno je smrtonosnim nasiljem izraelskog režima, ne štedeći djecu, žene, invalide, medicinsko osoblje i novinare.

Mase radnih ljudi i omladine iz zemalja Zapada pak nisu reagovali kao njihova vladajuća klasa. Nakon genocidnih najava izraelske vlade, i nakon preočiglednog licemjerja svojih vladajućih klasa, gdje ono što je važilo za Ukrajinu protiv Rusije, nije važilo za Palestinu protiv Izraela, desile su se dosad najveće mobilizacije podrške Palestini, protiv invazije Izraela i protiv podrške zapadne vladajuće klase Izraelu.

Foto: skynews

Milioni ljudi bili su na ulicama da ustanu protiv ove nepravde. Masovni protesti održani su u SAD-u, Kanadi, Ujedinjenom Kraljevstvu i drugim zemljama zapadnog imperijalizma, a raspoloženje na protestima je bilo vrlo otvoreno za ideje komunizma i revolucije. Njemačka i Francuska su odmah zabranile proteste podrške Palestini, kako bi pokušale da zaustave ovaj talas nezadovoljstva, ali su se mase oglušile na tu zabranu. Mediji su optuživali za podršku terorizma svakog ko se usudio podržati Palestinu, a država je pod istim izgovorom hapsila ljude, uključujući naše drugove i drugarice iz Internacionalne marksističke tendencije, pokazujući koliko je zapravo nedemokratičan tzv. demokratski svijet Evropske unije i SAD. U Vašingtonu su demonstranti blokirali pošiljke oružja, a transportni radnici u Belgiji i lučki radnici u Barseloni i Indiji, odbili su da utovarajunaoružanje namijenjeno Izraelu. Širom SAD-a na univerzitetima su studenti blokirali kampuse tokom protesta solidarnosti sa Palestinom i protiv učešća američke vlade u podršci cionističkom režimu.  Pored imperijalističkih centara, podrška Palestini je naravno došla i iz drugih arapskih i muslimanskih zemalja, koji vide borbu Palestinaca kao dio njihove borbe protiv imperijalizma, a čije vlade nisu ništa uradile da stanu u odbranu Palestine.

Simptomatično je što su sve vladajuće klase Zapada stale na stranu Izraela, a radni ljudi i omladina Zapada na stranu Palestine. Izrael je i stvoren kao projekat zapadnog imperijalizma i kao država na koju on može najviše da se osloni na Bliskom istoku, dok radni ljudi saosjećaju sa predugom patnjom potlačenih Palestinaca. Pitanje klase ključ je svakog političkog pitanja.

Uprkos savezništvu Izraela i Zapada, postoje ozbiljna neslaganja između Netanjahua i zapadnih lidera. Džo Bajden je pokušao da smiri situaciju, ali Netanjahu se ne osvrće na to. Bajdenu je cilj da stabilizuje situaciju, kako bi sa jedne strane smirio mase u zemljama Zapada, povratio mlade i muslimanske birače u Americi, a sa druge strane, kako bi pokušao da vrati stabilnost i uticaj SAD-a na Bliskm istoku.

Postoji ozbiljna opasnost da dođe do daleko većeg konflikta, jer se na Izrael u regiji ne gleda sa blagonaklonošću. Huti iz Jemena su krenuli napadati trgovačke brodove u Crvenom moru da bi poremetili trgovinu imperijalističkih sila, a njegov zaobilazak vodi oko Afrike, udvostručuje mu cijenu i dodaje nedjelje na vrijeme transporta. To pravi ekonomski pritisak i na Egipat, koji se značajno oslanja na Suecki kanal za izvor finansija. Hezbolah u Libanu svakodnevno intenzivira napade na sjevernim teritorijama oko kojih se spori sa Izraelom. Izraelski ratni kabinet sve češće najavljuje otvaranje sjevernog fronta i otvorenog rata sa Hezbolahom. Planovi pomirenja Izraela i Saudijske Arabije pali su u vodu nakon izraelske ofanzive na Gazu. Na ovo se nadovezao i napad Irana na izraelske baze dronovima i projektilima kao odgovor na izraelsko bombardovanje iranskog konzulata u Damasku u kojem su ubijeni oficiri Iranske revolucionarne garde.

Foto: aldanmarki/twitter

Cijeli Bliski istok se već nalazio na ivici ekonomskog kolapsa, posebno od početka rata u Ukrajini, koji je poremetio distribuciju hrane i goriva. Opšti rat bi region sigurno pogurao nizbrdo, a to bi opet dodatno pogodilo naftni sektor cijelog svijeta, i time još dodatno pojačao inflatorne pritiske. Takav kolaps, stvarao bi plodno tlo i za revolucionarne implikacije na Bliskom istoku i svuda u svijetu.

Netanjahu pak ne postupa dalekovido u ovoj situaciji. Ušao je u ovu ofanzivu osvetnički, što zbog poniženja, što zbog toga što je rat jedino što ga trenutno održava na vlasti. On se i sam suočavao sa velikim protestima Izraelaca protiv njegove vlade i pokušava da povrati popularnost kao lider koji je uništio Hamas. Ipak, uprkos užasnim zločinima u Gazi u vidu brutalnih bombardovanja i pokušaja okupacije, ofanziva jedino što uspjeva je da pravi humanitarnu katastrofu i produbljuje krizu. Kakvi god da su zvanični podaci, izraelska vojska je na stranom terenu, omražena je od strane domaćeg stanovništva, što čini iskorjenjivanje Hamasa jalovim, a priprema nove generacije tvrdokornih neprijatelja izraelskoj okupaciji.

Invazija i okupacija koštaju Izrael mnogo života i novca. Nakon nekoliko mjeseci konstantnih napada, Palestinci još uvijek odoljevaju. Neki slojevi izraelske vladajuće klase pitaju se koliko ovo može da traje, a Izraelci sve više gube povjerenje u Netanjahua da je sposoban da im garantuje sigurnost, posebno zbog toga što bombardovanje i napadi izraelske vojske su ubili preko 30 izraelskih taoca, koje je navodni cilj osloboditi. Porodice taoca organizovale su demonstracije ispred Netanjahuove rezidencije. Preko 500.000 Izraelaca napustilo je Izrael od početka rata. Postaje očigledno da Netanjahuu nije stalo do zaštite Izraelaca, nego njegove vladavine.

Eskalacija ratova u Ukrajini i Palestini, između ostalog dolazi i kao posljedica relativnog slabljenja američkog i evropskog imperijalizma. Nakon što je SAD poražen u Siriji, gdje je Rusija preuzela glavnu ulogu, i nakon sramotnog povlačenja iz Avganistana, postalo je očigledno da, iako je još uvek najjača sila na svijetu, SAD više ne može da izigrava svjetsku policiju bez posljedica. To je ohrabrilo razne konkurente zapadnog imperijalizma, kao što su Rusija i Kina, što otvara prostor i onim manjim, kao što je  Iran, koji finansira Hamas, Hezbolah i Hute, da manevrišu zarad sopstvenih interesa. SAD je odgovorio na napade Huta bombardovanjem, ali bez da je time išta uspio postići. Sličan fenomen slabljenja zapadnog imperijalizma smo mogli vidjeti i u Africi, gdje su u nekoliko bivših kolonija Francuske izvršeni pučevi protiv kompradorskih vlasti i protjerana je francuska vojska.

Ne treba gubiti iz vida da je američki imperijalizam još uvek najjača i najreakcionarnija sila na svijetu - ali tzv. multipolarni svijet se pokazuje kao svijet rastućeg konflikta, a ne mirnog balansa između različitih imperijalizama. Buržoaski mediji kažu da eskalacija prijeti iza svakog ćoška. Teško je zamisliti da nećemo svjedočiti novim proksi ratovima, u svijetu koji je već krenuo u tom smjeru i koji je u dubokoj ekonomskoj krizi. Nasilna preraspodjela sfera uticaja i tržišta neće više biti izuzetak.

Prijetnja recesije

Buržoazija je počela da govori kako je došlo do kraja ‚‚dividende mira”. Šta to znači? To znači da je došao kraj perioda kada su kapitalističke klase mogle da nesmetano trguju međusobno, da države prije nisu morale da odvajaju znatan novac na vojsku, kao i to da borba oko tržišta više nije samo stvar trgovačke konkurencije, nego će sve učestalije dolaziti do nasilnih preraspodjela tržišta, kao što vidimo u Ukrajini i na Bliskom istoku. Kapitalističke klase različitih zemalja okreću se ka sankcijama i protekcionizmu. Ali to sve samo intenzivira proturječnosti kapitalizma, koji uspjeva da u isto vrijeme biva pogođen nestašicama, a sa druge strane, da bude pogođen prekomjernom proizvodnjom koja ne biva opravdana u potražnji.

„Čime buržoazija savladava krize? Time što priprema obimnije i silnije krize, a smanjuje sredstva za spriječavanje kriza.” Ovaj čuveni citat iz Manifesta komunističke partije, u trenutnoj krizi je posebno aktuelan na svakom polju. Jedan od ogromnih problema sistema je i inflacija. Buržoazija je shvatila da se mora suočiti sa inflacijom što prije - pa ipak, solucije koje su joj ponuđene za njeno razrješavanje nisu bezbolne.

Foto: marxist.com

Da bi se obračunale sa inflacijom, vlade su pokušale da se bore protiv nje povećanjem kamatnih stopa. Niske kamatne stope značile su da je ranije bilo lako dobiti kredit, jer je bilo lakše vratiti nisku kamatu. Novac je tako postajao lako dostupan, što je nakon krize 2008. stabilizovalo sistem, ali samo do određenog momenta. U toku pandemije koronavirusa, mnogo novca je takođe upumpano u ekonomiju, posebno u SAD. Kako je vrijeme odmicalo, sve manje ovih sredstava je ulagano u proizvodni sektor, jer su profitne marže u tom sektoru niske, pa je dobar dio završio na berzanskoj špekulaciji i riskantnom poslovanju, što je doprinijelo inflatornim pritiscima.

IT kompanije su recimo, usljed velike potražnje za IT stručnjacima, koristile taj novac da mnoge stručnjake zaposle samo kako bi ih imale u rezervi, nadajući se da će se taj trošak dugoročno isplatiti kada nađu nove klijente i projekte. Kada se to nije desilo i kada su firme bile na sve većem gubitku zbog takve strategije, to ih je teralo da povlače novac iz rezervi koje su držale u bankama. Banke u kapitalizmu nemaju samo ulogu čuvara novca. One ulažu novac svojih klijenata dalje u ekonomiju, kako bi kapital ostao u pokretu. U slučaju Banke Silicijumske doline (SVB), ona je ulagala u državne obveznice, tj. država je uzimala kredit od njih - sa niskom kamatnom stopom. Ali kako su IT klijenti SVB htjeli povući novac iz rezervi usljed gubitaka, a banka je taj novac uložila drugdje, ona je morala da svoja uložena sredstva proda na tržištu kako bi vratila novac svojim klijentima. Njene obveznice su se obezvrijedile, jer su se sada na tržištu pojavili krediti sa većom kamatnom stopom, i njihova prodaja nije bila dovoljna da povrati potrebna sredstva, te da bi došla do novca morala je da proda i svoje akcije. Prodaja akcija djelovala je kao znak da banka ne posluje dobro, što je utrlo strah u kosti ostalim njenim korisnicima i svi su krenuli da povlače svoje rezerve. Banka je propala i država je morala da spasi korisnike i snosi gubitke. Da država nije uletjela u pomoć, mnoge druge banke doživjele bi isti scenario, a onda bi to propatno imalo negativan efekat na njihove korisnike. Prijetio je domino efekat kolapsa finansijskog sistema.

Ipak SVB je bila mala banka. Na prvi pogled, djelovalo je da stvar može da se završi na sitnim bankama. Ipak, ni manje ni više, kao posljedica opšteg straha pouzdanja u finansijskom sektoru, otprilike nakon nedjelju dana, došlo je do bankarskog kraha u srcu finansijskog kapitala, u Švajcarskoj, poznatoj po tome što se smatra biznis državom, stabilnom, bogatom i neutralnom. U toj zemlji je krah doživjela druga najjača banka, Kredit Svis, koja je jedna od najstarijih banaka Švajcarske i koja se smatrala za jednu od 30 ‚‚globalnih banaka od sistemskog značaja”. Mnogo je faktora dovelo do toga, kao što su skidanje švajcarske tajnosti poslovanja nakon 2008, pod pritiskom SAD i EU, Tajne Svisa, koje su razotrkila mutne mreže poslovanja banke, kao i riskatna ulaganja.

U ovakvoj nestabilnoj situaciji na tržištu finansija, mnogo veći igrači nisu više mogli da daju povjerenje Svisu da im čuva novac. Država je uletjela i ovdje, a Svis je preuzela prva najjača banka UBS, jer bi bankrot Svisa izazvao daleko veći kolaps. Ipak, UBS-ovo preuzimanje nije nužno nikakva solucija. UBS je preuzeo bolesnu banku i njemu samom su akcije postale nepredvidive - a ništa ne garantuje da se UBS neće u jednom momentu i sam naći u ovakvoj nezgodnoj situaciji. UBS je megabanka, čija vrijednost prelazi cijeli švajcarski BDP. Njen kolaps, značio bi skok zaduženja Švajcarske na nivo Italije, sve iz jednog udarca - a sav ulog je stavljen na jednu banku.

Ovaj cijeli ciklus propadanja banaka vratio je inflaciju na početnu tačku. Kamatne stope su povećane da bi se povećala vrijednost novca, ali države su pumpale novac u ekonomiju da spasu banke i to ga je opet obezvrijedilo. Politika povećanja kamatnih stopa zaustavljena je da bi se izbjegli novi potresi u finansijskom sektoru, a inflacija je ostavljena da prazni džepove radnim ljudima.

Foto: Aïda Amer/Axios - Angerer/Getty Images

Žerom Pavel, predsjednik Federalne rezerve, izjavio je u avgustu 2022. godine: ‚‚Sprovodimo jake i brze mjere da smanjimo potrošnju kako bi se bolje poklopila sa ponudom i kako bi se zaustavila inflacija. Nastavićemo sa tim dok nismo sigurni da je posao gotov”. Dodao je u oktobru iste godine: ‚‚Moramo završiti sa inflacijom. Volio bih da postoji bezbolan način da to uradimo. Ne postoji”. Ono što on podrazumjeva pod time je ono što je buržoaski ekonomista Žozef Šumpeter eufemistično nazvao ‚‚kreativnim unišitenjem”, a to podrazumjeva otkaze i srozavanje života radnih ljudi.

Ton im se danas pooštrio i buržoaski ekonomisti izjavljuju da se inflacija ukopala. Krenuli su da diskutuju o namjernom izazivanju recesije, kako posljedice odlaganja problema ne bi bile još gore. Ekonomista Torsten Slok je izjavio: ‚‚Jedini način da spustimo inflaciju na 2% je da smrvimo potražnju i značajnije usporimo ekonomiju”. Ričard Vulf, takođe ekonomista, bio je još direktniji: ‚‚Sviđalo vam se to ili ne, ekonomija se neće vratiti na 2% inflacije bez naglog usporavanja i veće nezaposlenosti”. Haotične inflatorne cijene podrivaju kapitalističku ekonomiju, jer njihova nagla promjenjljivost spriječava kapital da zna gdje da se usmjeri za veće profite. Druga stvar koje se oni boje je intenziviranje klasne borbe. Kao što smo vidjeli, veliki štrajkovi i protesti, desili su se u Britaniji, Francuskoj, Njemačkoj, kao i masovne pobune na Šri Lanci i Libanu, svi povezani sa inflatornim pritiscima.

Ali iako je ekonomija daleko nestabilnija zbog inflacije, jedan sloj kapitalista pravi rekordne profite. Od početka pandemije, dvije trećine novonastalog bogatstva pripalo je onima koji spadaju u najbogatijih 1 posto. Pojedini slojevi najbogatijih ne samo da ne snose posljedice inflacije, nego su čak oni koji je dijelom izazivaju. Monopolski položaj velikih kompanija, iskoristio je krizu kapitalističkog sistema i ratova da smanjenu ponudu pojedinih proizvoda pretvori u priliku za profit. Oksfam je objavio da 95 najvećih prehrambenih i energetskih kompanija su više nego duplirale svoj profit još 2022. Uprkos globalnoj proizvodnji hrane po glavi stanovnika koja prema navodima iznosi 6000 kalorija dnevno, što iznosi oko dva i po puta više od potreba prosječne osobe, oko trećina stanovništva svijeta je pod prijetnjom gladi. Višak hrane se uništava da bi joj se održala profitabilnost, a potrebe čovječanstva se zanemaruju.

Vraćajući se na rat - iako ratovi mogu biti ‚‚užasno isplativi” za pobjednike, isto tako oni izazivaju intenzivne potrese u ekonomiji. Na primjeru Izraela, troškovi rata do kraja januara iznosili su oko 60 milijardi dolara, dok mu je godišnji BDP 2023. iznosio 520 milijardi. Eventualna ‚‚isplativost” rata ne djeluje da je investicija čak ni za izraelsku vladajuću klasu. U državi je mobilisano 300.000 ljudi, što znači da ti ljudi više ne učestvuju u ekonomiji. Posebno su pogođeni turizam, građevinarstvo, poljoprivreda, pa i IT sektor, koji je najproduktivniji i zapošljava 12% cjelokupne radne snage, učestvuje u 18% BDP-a i iznosi 50% izvoza Izraela.

Foto: Wafa, Wikimedia Commons

Takođe, nestabilnosti na Bliskom istoku zbog rata, imaju posljedice na cijeli svijet. Cijene nafte su odmah nakon bombardovanja Huta porasle za dodatnih 2 posto. Kroz Suecki kanal prolazi oko 12 posto svjetske trgovine i 30 posto svjetskog kontejnerskog saobraćaja i iznosi bilion dolara godišnje. Kroz njega prolazi i 10 posto nafte i gasa iz svijeta, kao i 15 posto žitarica. Tesla je najavila da će morati da obustavi proizvodnju vozila u svojoj njemačkoj fabrici zbog nedostatka komponenti koje obično stižu ovim trgovačkim putem. Eskalacija ovog sukoba u potpunosti bi poremetila već poremećenu svjetsku ekonomiju, tačno u momentu kada joj se i bez toga spremaju problemi.

Istovremeno, bitna ruta kroz Panamski kanal biva zagušena zbog niskog vodostaja, usljed klimatskih promjena. Globalni dug iznosi 360% svjetskog BDP-a, što znači da je neispunjavanje obaveza na dnevnom redu. Prvi put od kad se bilježi, svjetski indeks humanog razvoja je pao dvije godine zaredom. On opada u 9 od 10 zemalja. Ekonomisti su ovu krizu sočno nazvali polikrizom. Ali kapitalizam je ovakva kriza svakako neminovno čekala usljed njegovih proturejčnosti. Sada je samo došlo vrijeme kada se te proturječnosti ne mogu više odlagati - što će postavljati na dnevni red i pitanje revolucije.

Trzavice na Balkanu

Ako se slučajno pitate zašto toliko priče o svjetskim perspektivama u dokumentu namijenjenom jugoslovenskim zemljama, odgovor je jednostavan - zemlje perifernog kapitalizma potpuno su vezane za sudbinu imperijalističkog centra i svih muka sa kojima se on nosi. Glavni izvor rasta u ovim zemljama dolazi od stranih investicija i fondova iz razvijenih kapitalističkih zemalja. Takođe, mnoge tendencije koje se pojavljajuju u zemljama imperijalizma, pojavljivaće se i na Balkanu.

Rat u Gazi, a posebno u Ukrajini, probudio je veliki strah od dodatnog gubljenja kontrole nad situacijom na Balkanu u imperijalističkim zemljama. Evropska unija je davno zaokružila zemlje koje ona naziva ‚‚Zapadnim Balkanom”, kako bi mogla da vrši lakšu imperijalističku dominaciju nad njima, bez da ih prihvati u Evropsku uniju. Držala ih je na distanci i cijedila maksimum iz njih - sve do momenta pojavljivanja pukotina u Evropskoj uniji kako je krenula pandemija koronavirusa i rat u Ukrajini.

Sve ove zemlje tzv. Zapadnog Balkana, osjetile su taj strah Evropske unije i zauzvrat su pokušavale da ga iskoriste, kako bi od nje sebi izborile bolje ekonomske i političke ustupke. Aleksandar Vučić je u toku pandemije izjavio kako jedino na koga može da se osloni je Kina, u momentu kada EU nije pružala pomoć ni zemljama članicama; slično je ponovio i Edi Rama; Milorad Dodik se viđao sa Putinom i svrstavao se na stranu Rusije, sve dok nije dobio svoj dio ustupaka od Evropske unije; a Aljbin Kurti - u tandemu sa srpskim vlastima - zatezali su odnose i izazivali incidente, koji su pridobili najznačajniju pozornost Evropske unije.

Slučaj Kosova, često je bio teatar u vidu malih incidenata, kao što su preljepljivanje registarskih tablica od strane ROSU, bojkot kosovskih lokalnih izbora od strane Srpske liste, te uvođenje albanskih gradonačelnika u srpske gradove gdje se bojkot održao, blokada puteva od strane kosovskih Srba, skupljanja srpske vojske na granici, hapšenja kosovskih policajaca blizu granice, itd. Ali iz predstave u predstavu, stvari su sve manje išle prema pozorišnoj skripti. Kurti se sve više oslanjao na ROSU i policijske snage zarad nametanja vlasti na Sjeveru Kosova, što je dovodilo do značajnih varnica među Srbima, ali posebno među onima povezanim sa Srpskom listom i kriminalnim miljeom koji je imao značajan uticaj na Sjeveru i o kojem se tiho govorilo među običnim Srbima. Prvo je došlo do razmjene vatre između policije i demonstranata, gdje je ranjen jedan srpski demonstrant - bez jasnog objašnjenja šta je dovelo do toga. Nakon toga nacionalističko rasplamsavanje dovelo je do pucanja na srpske dječake u unutrašnjosti Kosova, tačno u momentu nakon što je došlo do sporazuma.

Foto: screenshot/facebook

Kulminacija ovih trzavica desila se krajem septembra u obračunu kod manastira Banjska, gdje su naoružani kosovski Srbi, u tom momentu široj javnosti potpuno nepoznati, ubili albanskog policajca, nakon čega je došlo do razmjene vatre, u kojoj je četvoro njih poginulo. Danima srpska javnost nije znala ko su ti naoružani Srbi, da bi se kroz nekoliko dana otkrilo da je na njihovom čelu bio Milan Radoičić, potpredsejednik Srpske liste i ‚‚kontroverzni biznismen” sa Kosova. On je dao ostavku na toj poziciji kada je uhapšen, izjavljujući da je radio samostalno i da je bio u neslaganjima sa Beogradom povodom Kosova. Iako je Vučić izigravao da je za sve kriv Kurti i kako je on na strani ‚‚heroja iz Banjske”, uklanjanje Radoičića djeluje da je bilo uklanjanje posljednjih prepreka u pregovorima između Kosova i Srbije - uz značajno posredstvo imperijalizma i njegovih investicija.

Par meseci nakon ovog incidenta i nove ture pregovora, Aleksandar Vučić najavljuje projekat ‚‚Skok u budućnost - Srbija EXPO 2027”. Iako je stanovništvo Srbije naviklo na pompezne najave svoga predsjednika, ovaj projekat se opisuje kao jedna ambiciozna petoljetka koja će biti gotova za tri i po godine - i to sve u momentu najdublje krize kapitalizma. Izabrana godina 2027. je ona kada Vučiću ističe njegov drugi predsjednički mandat. Ukupna vrijednost sporazuma koje je potpisala Srbija sa Evropskom bankom za obnovu i razvoj iznosi približno 2,3 milijarde evra, dok njeni sporazumi sa Kosovom iznose 400 miliona evra. U ovim sporazumima i pregovorima, očigledno je da lavlji dio kolača pripada Srbiji, što će nesumnjivo značiti ustupke Kosovu i evropskom kapitalizmu, zarad stabilizacije i otvaranja tržišta, vjerovatno uključujući tu i rudnik Trepču, koji je bio jedan najvećih u SFRJ. Ništa značajno o tim sporazumima nije otkriveno, ali sve aludira da bi ovo mogla biti izlazna strategija Vučića da prizna Kosovo na kraju svog mandata i zauzvrat se dobro penzioniše.

Iako mi bezuslovno podržavamo pravo na samoopredjeljenje Kosova, da li je rješavanje kosovskog pitanja izvodljivo u eri kapitalizma u kojem je nestabilnost permanentno stanje, gdje eskalacija prijeti sa svih strana i do novca je sve teži doći? U periodu gdje svaka godina bude obilježena incidentima koji preokrenu cijeli svijet naglavačke? Šta god da je u potpisanim sporazumima, oni će tražiti da sve strane dosljedno sprovode svoj dio programa iz godine u godinu. Nema šanse da će to ići glatko. To mora da podrazumjeva da radničke klase Srbije i Kosova primjetno osjete ekonomski rast, kako u tim godinama ne bi bilo značajnih društvenih potresa. To je teško zamisliti, jer Vučićev režim se skoro svake godine suočavao sa masovnim mobilizacijama protiv njega, a sa druge strane, lojalnost u njegovoj stranci opada u svim slojevima i Vučić od najave projekta stalno opominje svoje stranačke kolege da treba da završavaju poslove kako treba, to jest da ne muljaju sa parama van dogovora. Sa strankom čije se strukture baziraju na ličnom interesu, teško je dijeliti Vučićev optimizam.

Foto: REUTERS

Zapadni imperijalizam očigledno hoće da pokrije rupe na balkanskom tržištu. Bosna i Hercegovina dobila je kandidatski status u Evropskoj uniji, uprkos djelimičnoj političkoj disfunkcionalnosti ove države, čija se vlast dijeli na dva entiteta i tri etnonacionalne frakcije vladajuće klase. Ursula fon der Lajen, predsjednica Evropske komisije, izjavila je kako je BiH napredovala više u godinu dana od početka svog kandidatskog statusa, nego u cijeloj deceniji koja je prethodila, ignorišući međunarodni kontekst koji je Evropsku uniju natjerao da bude popustljivija. Dodik je zauzvrat za sada odustao od proruske retorike i govori o Evropskoj uniji kao srpskom putu, za šta su sigurno on i njegova kamarila nagrađeni. Od marta ove godine, otvoreno je i jedinstveno tržište rada u Srbiji, Makedoniji i Albaniji, tj. zemljama tzv. Otvorenog Balkana, koji je takođe projekat Evropske unije.

Republika Srpska nastavlja  propagandnu  borbu protiv “Zapada “iako je jasno da njen lider Milorad Dodik praktično prihvata približavanje Evropskoj Uniji i uvođenje dominantne EU  agende. Količina javne borbenosti Milorada Dodika je obrnuto srazmjerna  stvarnoj količini servilnosti prema Evropskoj Uniji i zahtjevima Zapadnog imperijalizma. U osnovi se radi o beskrupuloznom vlastoljublju gdje se u propagandnoj neumjerenosti ne preza ni od otvorenih laži i gdje se sistemski nameće slika o navodnoj ugroženosti Republike Srpske, što samo pokazuje da radni ljudi u Republici Srpskoj vlastima  služe  za zaštitu jedne antiradničke, profiterske kapitalističke klase koja taj isti narod i njegovu navodnu zaštitu koristi kao masku za čuvanje ličnih pozicija moći i interesa.

Ali hoće li Evropska unija imati ovaj novac da pomiri Balkan kao nikad do sad? Ova obećanja dolaze kada evropskim ekonomijama prijeti recesija i kada sve zemlje sprovode sve tvrđe mjere štednje i suočavaju se sa sve većom intenzifikacijom klasne borbe i društvenih pobuna. Investiranje od strane evropskih zemalja u zemlje Balkana, kao zemalja jeftine radne snage, sa druge strane znači neinvestiranje u sopstvene zemlje i dalju degradaciju životnog standarda radnih ljudi kod kuće - u momentu kada je nezadovoljstvo već na visokom nivou, kada su štrajkovi sve češći i kada mase preispituju smisao politike svojih država, posebno zbog njenih pozicija prema ratovima u Ukrajini i Gazi. Idilična vizija funkcionalnog Balkana lako može biti rasturena produbljivanjem krize unutar Evropske unije.

Ili socijalizam, ili varvarizam

Način na koji se primjetno manifestuje kriza kapitalizma u zemljama bivše Jugoslavije je porast nezapamćenih zločina i tragedija.

Foto: Tanjug (Vladimir Sporčić)

Srbiju su 2023. obilježili najtužniji događaji od NATO bombardovanja, kada se prvo u osnovnoj školi desilo masovno ubistvo, počinjeno od strane trinaestogodišnjeg učenika, u kojem je život izgubilo devetoro djece i školski čuvar, a povrijeđeno još petoro djece i jedna nastavnica. Do tog momenta, ovakvi krvavi pirovi od strane omladine su uspijevali da zaobiđu jugoslovenske zemlje. Da stvar bude gora, svega dan poslije, desilo se novo masovno ubistvo u okolini Mladenovca, u kojem je ubijeno devet mladih ljudi i djece, a čiji je počinitelj isto bio mlad čovjek.

Drugi tragičan trend jeste posebna gnusnost femicida u skorašnjem periodu. U Srbiji se protekle godine dogodilo 26 femicida, u Hrvatskoj 7, gdje ona prednjači među zemljama EU, a u Makedoniji je ubijeno 20 devojčica ili žena u posljednje četiri godine. Svaki femicid je tragedija koja bi se u zdravom društvu mogla izbjeći. Ali oblike koje su uzimali femicidi u Bosni, Srbiji, Makedoniji, pa i Bugarskoj, bili su horori koji su znatno potresli naša društva. Da stvar bude gora, u Srbiji se nasilje nad ženama manifestovalo i u akušerskom nasilju, u kojem je život izgubila jedna beba. Ovaj slučaj, potegao je problem koji se prema svim navodima već dugo prećutno razvlačio već neko vrijeme u društvu.

Transportni sektor je takođe na udaru mjera štednje i degeneracije kapitalizma. U Srbiji je došlo do već drugog iskliznuća vagona sa otvornim materijama u nešto više od godinu dana, dok u Makedoniji je došlo do ukidanja većine železničih linija, dodatno odsjecajući ionako nedovoljno povezanu državu. Pored toga, predstavnici albanske stranke DUI, htjeli su da zaposle svoje ljude na poziciji kontolora aviosaobraćaja, iako nisu uspjeli da polože za potrebne dozvole. Kako su radnici kontrole leta odbili da ih prihvate, ti predstavnici su u mafijaškom stilu upali u prostorije kontrole leta i šamarali radnike.

Odvratnost svih ovih događaja na tolikom je nivou, da je zasjenila još jedan značajan događaj, a to je superćelijska oluja koja je protutnjala kroz Sloveniju, Hrvatsku, BiH i Srbiju. Snimci rušenja kranova, otpalih krovova i brojnog slomljenog drveća ili potpuno iščupanih korijena, bilježile su pažnju svih mještana. Ljudi su izlazili na ulice sa potpunim iščuđavanjem nivoom štete koja je nanijeta. Ako je neko sumnjao u klimatske promjene, trebao bi se zapitati zašto ovakva vrsta oluje nije u sjećanjima nijednog od naših starijih građana?

Kako objasniti ovo potpuno ludilo koje je zahvatilo balkanske zemlje? Da li je to neka balkanska kletva, ili postoji neki opšti trend? Varvarstvo se uvijek dešava tamo gdje su proturječnosti kapitalizma veće. Ali kao što vidimo, taj trend je opšteprisutan i drugdje u svijetu. Društvo može trpiti inflaciju, supereksploataciju, rastureno zdravstvo, obrazovanje, infrastrukturu  neko vrijeme - dok u jednom momentu ne dođe do tačke pucanja. I stvar je došla do te tačke. Ljudi više ne mogu da trpe ovo stanje u koje nas je bacio kapitalizam, kojem je profit prioritetniji od blagostanja radnih ljudi.

Foto: Filip Krainčanić/Nova.rs

Ali ne treba biti pesimističan. Iako je tragično da se ovakvi događaji dešavaju - i nažalost biće ih još - postoji daleko širi sloj ljudi koji su na netrpeljivost prema ovom stanju stvari odgovorili borbom. Protesti nakon masovnih ubistava u Srbiji inicijalno su počeli pod sloganom da ‚‚Sve mora da stane!”. Ovaj slogan bio je potpuno ispravan instinkt roditelja i cijelog društva koje su ovi događaji potresli. Opozicija je ubrzo ublažila ovaj slogan, strahujući da može da aludira na generalni štrajk - stvar koja bi mogla potpuno da preokrene balans snaga u korist masa. Uloga opozicije je bila da kanališe nezadovoljstvo ne protiv sistema, nego samo protiv režima Aleksandra Vučića, što očigledno nije moglo da inspiriše mase dovoljno. Svakako, ovo su nesumnjivo bili najveći protesti od Petog oktobra, kada je sa vlasti oboren Slobodan Milošević. Više desetina hiljada ljudi prisustvovalo je ovim protestima iz nedjelje u nedjelju, željni da se suprotstave bolesnom stanju društva.

Svjedočimo i porastu klasne borbe širom Balkana, ali posebno u Hrvatskoj kao članici EU. Visoka inflacija uzrokovana ratom u Ukrajini pritisnula je radničku klasu da se postavi u formaciju za borbu. Štrajkovi spontane prirode koji su se ponajviše događali u Zagrebu, ali i širom Hrvatske uzburkali su talase tradicionalne vlasti HDZ-a. Radnici su se izborili za veće plate, posebno u javnom sektoru gdje su plate porasle do čak 30% u nekim sektorima. Ali to nije dovoljno.

Radi produbljivanja krize i impotentnosti lijevog reformizma odnosno nesposobnosti da ponudi adekvatno rješenje širi se nezadovoljstvo aktuelnom politikom vlasti. Kriza ima neminovan uticaj na radničku svijest. U Hrvatskoj, uprkos silnim ustupcima vladajućeg HDZ-a prema radničkoj klasi, nisu uspjeli mobilisati dovoljan broj ljudi da bi osvojili vlast i sastavili čvrstu vladu. Postoji prijetnja nestabilnog perioda parlamentarne krize i samo je jedna u nizu od EU država s takvom sudbinom. Možemo očekivati još turbulentniji period u budućnosti za cijelu EU, ali posebno za zemlje kapitalističke periferije.

Proteklih godinu dana, takođe smo svjedočili brojnim manjim protestima protiv opšteg stanja u društvu i svijetu. U sve do jednoj zemlji bivše Jugoslaviji održani su protesti podrške Palestini zbog brutalnog etničkog čišćenja koje sprovodi Izrael u Gazi. Osmomartvoski marševi odisali su radikalizovanijom energijom i na njima su se poticala pitanja radničke klase, pored gnusnog stanja ženskog pitanja u fazi raspadajućeg kapitalizma. Nakon izbora u Srbiji, čak je i omladina opozicije na protestima protiv navodne izborne krađe na momente svoj bijes artikulisala i prema svome vođstvu. Kada su se desila ova dva masakra u Srbiji, u svim zemljama održani su skupovi solidarnosti, uključujući i Kosovo. Pored krize, protest će biti novo stanje društva.

Foto: novilist.hr

Da se intenzifikacije borbe ne artikuliše samo u protestima vidimo i po tome što se radnička klasa uključuje u borbu, iako još uvek stidljivo. Državni sektor je prevashodno bio polje klasne borbe. Hrvatska se istakla po talasu manjih štrajkova u tom sektoru, gdje su stotine radnika učestvovali u štrajku riječke Čistoće, a štrajk u Cestama Šibenik se istakao po tvrdoj borbi protiv njihovog direktora, gdje je krajnji rezultat bilo njegovo hapšenje za korupciju, što je sigurno rezultat vezan za štrajk. Zajedno sa Hrvatskom, Makedonija i Bosna i Hercegovina su takođe štrajkovale u istom sektoru - i to pravosudnom. U Bosni i Hercegovini se takođe istakao štrajk u multietničkom Brčko distriktu, gdje su pored pravosudnih radnika, štrajkovali radnici u obrazovanju, zdravstvu i komunalnim preduzećima. U Srbiji desio se još jedan štrajk poštara, koji je bio najduži do sada i u kome je učestvovalo nekoliko hiljada radnika. U privatnom sektoru BiH je bio vidljiviji, gdje je zenički Arselor Mital bio obilježen štrajkom od oko 2.000 radnika, a štrajkovali su i radnici Nove Dipo iz Gornjih Podgradaca, pokušavajući da vrate šta su im gazde ukrale. U Srbiji štrajkovalo je i oko 250 radnika zemunske fabrike lijekova Galenike.

Ovi štrajkovi pokazuju ograničenost sindikalnog rukovodstva na isključivo ekonomističke i partikularne interese vezane isključivo za ispunjavanje štrajkačkih zahtjeva unutar struke. Sindikalno rukovodstvo, shodno svojoj ulozi agenata kapitalista i države među radnicima, svaku radničku borbu i štrajk gleda kako da što prije završi pristajući na minimalne ustupke vlasti i gazda, usmjeravajući svako radničko nezadovoljstvo u po sistem sigurnu luku “socijalnog dijaloga”. Pozivi na širenje štrajkova i radničkih borba van kruga struke, solidarnosti sa drugim radnicima, prelazak u političku borbu i demokratsku kontrolu od strane članstva, predstavljaju jednu od glavnih propagandnih aktivnosti usmjerenih ka naprednim radnicima i borbenim sindikalistima od strane revolucionarnih komunista.

Posljednjih nekoliko godina u BiH su aktuelne borbe lokalnih zajednica i aktivista protiv rasprodaje prirodnih resursa domaćem i stranom kapitalu. Počelo je lokalnim borbama protiv izgradnje minihidroelektrana, a nastavljeno je borbom protiv otvaranja privatnih rudnika na Ozrenu, okolini Prijedora, Jezera. Lokalno stanovništvo je ispravno osjetilo da eksploatacija rude prijeti da izazove ekološku katastrofu i potpuno uništi mogućnost života u tim lokalnim zajednicama. Otpor ovoj sprezi vlasti i kapitala za sada ima lokalni karakter, ali su se lokalne inicijative počele koordinisati preko ekoloških aktivista sa drugim takvim borbama u BiH. Ostaje da se vidi da li će ove brobe dobiti širi i radikalniji oblik i političku artikulaciji kao što se to desilo u Srbiji borbom protiv Rio Tinta.

Intenziviranje klasne borbe dolazi i od strane kapitala. Primjera radi, u Makedoniju se dešava skandalozni pokušaj oduzimanja zgrade Saveza sindikata Makedonije, najveće sindikalne centrale u zemlji od strane države i kapitala. Sindikalno rukovodstvo gubi svoj komfor i moraće otvorenije da uđe u borbu protiv države i kapitala kako bi zaštitio svoju neophodnu infrastrukturu u burnim vremenima koja dolaze. Ovaj pokušaj se nadovezuje na prošlogodišnje legalizovanje 60 satne radne nedjelje prerušene iza floskula nacionalnog interesa, a u suštinu se radilo o podređivanju stranom kapitalu i njegovim interesima na periferiji. Radnička klasa odgovara i tu je zapaženo više protesta i štrajkova raznih slojeva radničke klase: poštanskih radnika, radnika u kulturi, radnika željeznice, štrajk komunalnih preduzeća u Skoplju i Tetovu, česti protesti zaposlenika EURONIKEL-a i ostalih. Neophodno je povezivati sve ove borbe i ukazati na zajednički interes čitave radničke klase u borbi za svrgavanje kapitalizma.

Priključite se Revolucionarnom komunističkom savezu!

Ove tendencije ukazuju da nas u predstojećoj godini može očekivati samo intenzifikacija raspada društva, ali i društvene pobune. Na Zapadu je jačanje klasne borbe već počelo i na Balkanu kasni samo usljed toga što su ljudi ovdje malo više ‚‚navikli” na loše stanje u društvu. Ali isto tako vidimo da izlivi stresa i frustracije imaju svoje manifestacije u izvrnutoj formi, ali isto tako mnogo bitnije u kolektivnom djelovanju.

Očigledno je da će svijet nastaviti sa turbulentnim vremenima. Buržoazija je potpuno podijeljena oko toga kako se nositi sa krizom, i dok je ona zbunjena i dok se dijeli, mi se organizujemo! Lenjin, čija se stogodišnjica smrti obiježava ove godine, je rekao da ‚‚Postoje decenije kada se ne dešava ništa i postoje nedjelje kada se dešavaju decenije.” Internacionalna marksistička tendencija kojoj pripada naša jugoslovenska sekcija, prepoznala je da ulazimo u period revolucionarnih konvulzija i takav period ne smije više da nas predstavlja kao tendenciju u radničkom pokretu, nego kao snagu koja će ove revolucionarne događajte dočekati spremno! Naša Internacionala preuzela je inicijativu da se u junu ove godine preimenuje u Revolucionarnu komunističku Internacionalu, a Marksistička organizacija Crveni se na kongresu i na tom talasu preimenovala u Revolucionarni komunistički savez! Naše novine, Crvena kritika i Nova iskra, koje smo sa ljubavlju štampali deset godina, preimenuju se u Komunistička revolucija, jer kritika više nije dovoljna - potrebna je revolucija!

Ako ste pročitali ovaj dokument do kraja, a niste još članovi, ne čekajte, nego nam se priključite! Iako su naše države u kapitalizmu potpuno zavisne od imperijalizma, to ne znači da treba da čekamo revoluciju u razvijenim zemljama, nego da se počnemo spremati za revolucionarni talas već sad. Nikada se ne može znati gdje će prvo izbiti revolucija, a ona ne može uspjeti sama od sebe. Svaki masovni pokret istorijski je bivao osuđen na propast, ako nije postojala komunistička partija da kanališe nezadovoljstvo masa ka revolucionarnom programu preobražaja društva. Masovni pokreti i revolucionarna trvenja nas čekaju u svijetu, a ako se dese na Balkanu, oni će nesumnjivo biti inspiracija za ostatak svijeta. Obaveza svakog revolucionara je da sada odmah  počne da gradi partiju koja će ponuditi taj program, kako te pokrete koje iščekujemo ne bi pregazila nespremnost. Ne postoji druga organizacija u Jugoslaviji koja ozbiljnije shvata ovaj zadatak od Revolucionarnog komunističkog saveza. Vrijeme je da nam se priključite, jer vas tražimo i vi ste potrebni u ovoj izgradnji - i potrebni ste odmah sada.

Skoplje, 11. maj 2024.