Period nakon Drugog svjetskog rata bio je u mnogo čemu prosperitetan za kapitalističku klasu. Profiti su rasli, kompanije su zarađivale širom svijeta. Slobodno tržište je u tom periodu omogućuvalo ekonomski rast a suprotnosti između individualnih nacionalnih tržišta su bile minimalne. Globalne ekonomske krize u 70-ima i 80-ima su razriješene restauracijom kapitalizma u staljinističkim zemljama u 90-ima među kojima je i područje bivše Jugoslavije. Generalni razvoj globalnog kapitalizma omogućio je period prosperiteta i razvoja tržišta do 2008. godine.

Uzrok krize kapitalizma je hiperprodukcija. Činjenica da kapitalizam proizvodi za profit – da radnici proizvode više vrijednosti u jednom danu nego što im je plaćeno u obliku nadnice – znači da plate radnika nikada ne mogu premašiti vrijednost proizvedenu u društvu. Kao rezultat toga, radnici nikada neće moći otkupiti punu vrijednost onoga što zajednički proizvedu. Kao klasa, radnici ne mogu priuštiti kupovinu ukupne robe koju proizvodi kapitalistički sistem. Te činjenice čine kapitalistički sistem sklonim prekomjernoj proizvodnji – proizvodnji više nego što tržište može apsorbovati - hiperprodukciji. Finansijska kriza 2008. godine je upravo takva kriza. Njeno se rješavanje odgodilo zaduživanjem. Svjetski dug iznosi 350% trenutnog globalnog BDP-a i nastavlja rasti.

Kriza iz 2008. označila je duboku prekretnicu u poslijeratnom periodu, s takozvanom „globalizacijom“ koja se pretvorila u svoju suprotnost. Kineski proizvodi počeli su preplavljivati svjetsko tržište ali njihova poplava je uzrokovala ekonomsku stagnaciju za kineski kapitalizam. Od 2017. postoje znakovi nadolazeće industrijske krize u kineskoj industriji. Kineska vlada se toj krizi suprostavlja sa inicijativom “Pojas i put”. Stoga rastući protekcionizam, fragmentacija globalne trgovine i ekonomski nacionalizam od tada određuju razvoj globalnog kapitalizma. Na međunarodnom nivou otvorila se nova situacija. Umjesto globalizacije, sada vlada ekonomski nacionalizam. Ponovno naoružavanje i rat logična su posljedica. To je nastavak ekonomskog nacionalizma vojnim sredstvima.

San buržoazije iz 1990-tih nakon propasti SSSR-a o globalizaciji koja će eliminisati klasnu borbu pod krinkom “svjetskog mira i blagostanja” zapravo cijelo vrijeme jeste bilo širenje uticaja zapadnog imperijalizma. Ali vođen unutrašnjim kontradikcijama “slobodnog tržišta”, zapadni imperijalizam je stvorio sam sebi rivala kojem se ne može suprotstaviti politikom “globalizacije” i umjesto agenta globalizacije postaje protivnik iste. Na površini su se pojavili oni isti zakoni koji su vladali u epohi imperijalizma prošlog vijeka - nova podjela svijeta, borba za sfere utjecaja i ratovi. Lenjin je bio i ostao u pravu kada je rekao da je “imperijalizam najviši stadijum kapitalizma” te da je jedini način pobjede nad imperijalizmom - pobjeda nad kapitalizmom. Raspad iluzija globalizacije označava jačanje otvorenih protekcionističkih tendencija i pojavu desnog nacionalističkog populizma u Evropi i Americi. Balkan je područje koje 1990-tih pripalo njemačkoj sferi uticaja, ali pod kapom SAD-a. Slabi ruski imperijalizam se nije probio, a ako je išta uradio, ustupio je mjesto rastućem kineskom, koji je polako opkolio cijeli prostor od Grčke i Mađarske i ulazi sigurno u Sloveniju, Makedoniju, Crnu Goru, BiH i konačno Srbiju. Ovaj prostor je bio i ostao duboka periferija kapitalizma sa lokalnim servilnim vladajućim elitama, koje su lojalne samo prema izvorima finansijskih sredstava. Na taj način se uspostavila pokvarena vladajuća klasa koja je stvorila institucije parazitske birokratije i stoga mora primjenjivati metode ucjene, nasilja i mita kako bi vladala uvijek nestabilnim teritorijem. Postoje svi uslovi da se bijes narodnih masa manifestuje revolucionarom krizom. Stoga pokret u Srbiji ne iskazuje samo nezadovoljstvo zbog pada nadstrešnice, ispod njega se krije duboko nezadovoljstvo masa vladajućom klasom i kapitalizmom uopšteno.

Izvor: Reuters

Naš prošli dokument perspektiva za revoluciju umnogome je bio fokusiran na velike događaje u svijetu, usljed relativno slabijeg intenziteta klasne borbe na Balkanu, koja se prevashodno ispoljavala kroz pokret ‚‚Srbija protiv nasilja”, kao i talas štrajkova koji je zahvatio Hrvatsku. Ovog puta, sa masovnim pokretom u Srbiji koji prevazilazi i onaj koji je 2000. doveo do pada Slobodana Miloševića, on nesumnjivo zaslužuje da bude u prvom planu ovog dokumenta, što zbog jugoslovenskih naroda, to čak zbog njegovog značaja za Evropu i svijet, kojima pokazuje put napred u klasnoj borbi.

Ovaj pokret prvi put je u praksi potvrdio perspektivu Revolucionarne komunističke internacionale da će jugoslovenski narodi, usljed istorijske i jezičke povezanosti, doživljavati prelivanje pobuna i revolucionarnog raspoloženja preko balkanskih granica, što je potvrdilo da smo gradili na ispravnim temeljima time što gradimo jugoslovensku organizaciju. Svjedočili smo solidarnosti i ugledanju na pokret iz Srbije praktično u svim bivšim republikama Jugoslavije, dok u Turskoj gori masovni pokret, kao i u Grčkoj koji je praćen generalnim štrajkom. Prošle godine u dokumentu perspektiva smo rekli:

‚‚…ove mobilizacije pokazuju svjetlost na kraju tunela. Prošle su godine kada ljudi stoje sa strane i nijemo gledaju na zlo koje se dešava svugdje oko njih. Radnička klasa takođe ne ćuti na sve veću eksploataciju, štednju i rast cijena, i odgovara štrajkovima i sindikalnim organizovanjem - protiv napada gazda i političara.”

I ovo svjetlo na kraju tunela u punom sjaju se pojavilo baš kod nas na Balkanu! Ako smo ranije živjeli u periodu istorijskog poraza radničke klase 90-ih, ovo svjetlo je označilo novi period buđenja radničke klase. Svaki od ovih pokreta dovodiće na scenu još snažniju klasnu borbu sve do pokazivanja pune snage radničke klase u revolucionarnim stanjima na Balkanu i u svijetu.

Značaj pokreta u Srbiji

Izvor: BBC na srpskom

Srbija je pod režimom Aleksandra Vučića već postala poznata po redovnim masovnim mobilizacijama protiv njega. Njegov specifični režim koji je obilježen pritiskom koji pokušava da kontroliše svaku poru društva, doveo je do čak sedam masovnih protesta i pokreta za osam godina. Dok su prethodni pokreti bili ograničeni, ili čak bez rezultata, posebno zbog nesposobnosti vođstva opozicije, njihova najveća pobjeda manifestovala se u iskustvu koje su mase sticale iz pokreta u pokret.

Mase su se iz pokreta u pokret pitale do kakve radikalizacije treba da dođe, šta to treba da se učini, da bi se izborila nekakva opipljiva pobjeda. U isto vrijeme, režim je davao minimalne ustupke stanovništvu, ali to mu je samo dalo samopouzdanje, osililo ga i dovelo do rasta bahatosti unutar Srpske napredne stranke, jer mu je sve prolazilo nekažnjeno, a ta bahatost takođe je dovodila sve više i do internih sukoba unutar vladajuće stranke. Vučić je sve češće kudio svoje stranačke kolege zašto se poslovi ne završavaju na vrijeme, aludirajući da se ne završavaju zbog prekomjerne korupcije. Njemu lojalni elementi htjeli su pokazati hitne pravovremene rezultate. Ali ti rezultati ispostavili su se kobni kada je puštena u upotrebu željeznička stanica u Novom Sadu, bez upotrebne dozvole, i kada je njena rekonstruisana betonska nadstrešnica usmrtila šesnaest ljudi i jednu osobu dovela do teškog stanja.

Ako je masakr u osnovnoj školi Ribnikar, kao i onaj u Duboni i Malom Orašju, izazvao skok u svijesti masa da je u pitanju sistemski problem, pad betonske nadstrešnice u Novom Sadu napravio je potpuni raskid sa ustajalim metodama borbe. Raspoloženje koje je vladalo bilo je tužno, ali i gnjevno. Mnogi su komentarisali da više nema smisla dovijeka ići u protestne šetnje, jer je u pitanju kriminalni režim na koji te šetnje ne utiču. Postavilo se otvoreno i pitanje neuspjelog vođstva opozicije iz pokreta u pokret, koje je prijetilo i ovaj da odvede u slijepu ulicu. Sa činjenicom da više nigdje nismo sigurni zbog bahatosti režima, postajalo je očigledno da preostaje na masama da izvedu ovu borbu do kraja, kako znaju i umiju.

Kvantitet masovnih pokreta u Srbiji u jednom momentu je morao da se pretvori u kvalitet. Ovo nisu smjeli biti samo još jedni rutinski protesti i zbog toga su slogani na njemu bili daleko radikalniji. Ali najinspirativniji dio ovog pokreta bio je dolazak studentske omladine na njegovo čelo u vidu masovnog organizovanja blokada fakulteta i demokratskog plenumskog organizovanja. Od jednog incidenta na blokadi Fakulteta dramskih umjetnosti, izazvanog od strane režima, došlo je do blokade preko 100 visokoškolskih ustanova, a čak su blokirane i neke srednje škole.

Studenti su bili ujedinjujući faktor radnih ljudi Srbije, što zbog toga što omladina predstavlja barometer masovnog raspoloženja u društvu i budućnost zemlje, što zbog toga što su se studenti vrlo brzo počeli povezivati sa organizacijama radničke klase i drugih radnih ljudi. Ali u početku, ta podrška je bila pasivna i uglavnom se svodila na solidarnost sa studentima.

Sa druge strane, režim se još od prvog dana pokreta našao potpuno nesnađen u cijeloj situaciji. Koristio je tajne službe da sprovodi prijetnje i hapšenja aktivista, lagao je i spinovao na svakom koraku, da bi te laži bile ubrzo objelodanjene, kasnio je tri sedmice sa prvim hapšenjima u vezi pada nadstrešnice, da bi onda ubrzo privedene pustio na slobodu. A na kraju je stvorio potpuno otrovnu i zapaljivu atmosferu u društvu, zbog kojih je rastao intenzitet incidenata, posebno na blokadama puteva koje su bile jedna od glavnih formi borbe. Izuzetno nasilne scene sa teškim tjelesnim povredama, gdje su u dva slučaja vozači prošli kolima kroz studentkinje, kao i napad palicama režimskih batinaša koji su izašli iz kancelarija Srpske napredne stranke, bili su okidač za ulazak masa u političku arenu.

Blokada Autokomande - ključne saobraćajne petlje u Beogradu Izvor: N1

Do pisanja ovog teksta, desila su se četiri velike blokade u najvećim gradovima, neke od kojih su nesumnjivo brojale preko 100.000 ljudi. Organizovana su dva ‚‚generalna štrajka”, koji možda nisu ispunili kriterijume za tu definiciju, ali su pokazali masovno i organizovano učešće radničke klase u protestima zajedno sa studentima. Prosvjetni radnici i advokati uveli su potpunu obustavu rada, dok mnogi sektori najavljuju i svoje štrajkačke aktivnosti. Protesti protiv režima održani su u preko 400 gradova i sela. Osmi mart u Beogradu, dan koji je bio i praznik i priprema za veliki protest u Beogradu 15. marta, podsjećao je na malu revoluciju sa koliko paralelnih protesta se održavao.

Duboko ukopana solidarnost isplivala je na površinu i pokazala da je ona uvijek bila tu, samo je čekala priliku da se ispolji. Takođe, ovo je marksističku teoriju potvrdilo u praksi na živom primjeru, u tome da mase mogu da se samoorganizuju i da su izuzetno kreativne kada se usude da tim putem krenu. Ono što su jugoslovenski marksisti izučavali ranije čitajući o učešću masa u politici se sada dešava u Srbiji.

Studenti su se na toliko nivoa uspjeli upisati u istoriju, počevši sa najvećim protestom ikada organizovanim u Srbiji, a završavajući nevjerovatno progresivnim zaključkom potrebe za generalnim štrajkom i opštim organizovanjem radnika i građana u zborove. S pozivom na generalizaciju zborova otvorili su novu etapu pokreta. Primorani materijalnim uslovima, studenti su započeli početak izlaska iz iluzija liberalne demokratije i počeli su tražiti alternativne strukture vlasti. Zbog sve prisutne radikalizacije masa, njihov poziv je omasovio pokret i time udario temelje revolucionarne krize u Srbiji. Zborovi u Srbiji trenutno predstavljaju potencijalne embrione sovjeta - fundamentalnog organa radničke države.

Dosadašnji gigantski protesti nisu uspjeli ostvariti rezultate i srušiti Vučića. Ali mase ga samoorganizacijom, koristeći zborove kao svoje organe i svoju snagu u ujedinjenom generalnom štrajku mogu srušiti. Provokacija režima, kao tokom blokade RTS-a, može takvo što uzrokovati. Trenutno je ahilova peta pokreta nepostojanje revolucionarnog političkog vođstva i time je otežan dolazak do progresivnih zaključaka. Zbog toga je pokret podložan pritisku različitih klasa, što kroz direktan angažman u zborove i plenume na terenu, što kroz međunarodne medije izvana koji zbunjuju avangardu. Ali najnapredniji slojevi pokreta će sami izvući ispravne zaključke.

Izvor: Reuters

Pokret u suštini pokazuje problem nedostatka političkog vođstva, a i ovako je previše političke odgovornosti palo na studente, međutim oni su pokazali da su kroz borbu vrlo brzo stekli određeno iskustvo. Štaviše, shvativši da blokade i 15. mart nisu dovoljni, oni su intenzivirali napore da borbu dalje radikalizuju, uspješno organizujući komšiluke da se odazovu studentskom pozivu na organizovanje u zborove. Takođe, studenti su uspjeli šta sindikalne centrale dosad nisu, a to je da skupe sve vođe sindikalnih centrala za jedan stol, da diskutuju o dubljem uključenju radničke klase u pokret zarad zajedničkih napora na poboljšanju njenog položaja, a time i ostatka društva. Ovo pokazuje stvarno izvanrednu sposobnost studenata da iznova dolaze do ispravnih zaključaka kako pogurati pokret još jedan korak dalje. Kao što je bio slučaj u Francuskoj revoluciji 1968. godine ili u protestima protiv Miloševića 2000.-tih, studenti često imaju pokretačku ulogu u mobilizaciji radničke klase.

Ovi protesti učiniće cijelu jednu mladu generaciju odgojenom u političkoj borbi. Zbog nedostatka vođstva neminovno je da se plenumi i zborovi pocijepaju usljed utjcaja buržoaskih ideja i pritisaka. Ali ovo iskustvo će stoga sigurno gurnuti jedan dio omladine i radnika do donošenja ispravnog zaključka da je prije svega mana pokreta nedostatak centralizovanog revolucionarnog vođstva. Osim toga, kada ova generacija sazrije, ona će biti ta koja će sama organizovati generalne štrajkove, bez da mora da čeka na svoje roditelje. Iz nje će se rađati novi borbeni sindikati, te će se takođe reformisati stari koji će iskustvom borbe biti primorani postati borbeniji. Takođe, u ovoj generaciji je već jedan njen značajan dio otvoren za komunističke ideje, usljed dubine krize kapitalističkog sistema u kojoj su odrasli. Ovi protesti, i šta god da nas čeka poslije njih, otvoriće nerazriješena politička pitanja i dovesti do zaključka da je jedini način popravke društva da se sruši kapitalizam. Ovi zaključci će se prelivati i prelivaju se i na ostatak omladine u Jugoslaviji i stvaraju nama, a i cijeloj internacionali plodne uslove za rad i regrutaciju.

Talas štrajkova u javnom sektoru u Jugoslaviji

Izvor: Vesna Andrić - Danas

Pokret u Srbiji nesumnjivo jeste vid klasne borbe protiv bahaćenja političara povezanih sa svojim ljudima iz biznisa. Ali daleko od toga da je ovaj pokret bio jedini oblik klasne borbe u Jugoslaviji. Poseban osvrt treba dati na talas štrajkova u javnom sektoru u svim republikama Jugoslavije. Oni su simptom mjera štednje u javnom sektoru sa jedne, a sa druge strane odgovor na pritisak inflacije, koji srozava realna primanja radničke klase.

Najborbeniji dio radničke klase pokreta u Srbiji jesu bili prosvjetari. Još prije ovog pokreta, od početka školske godine, oni su štrajkovali skraćivanjem časova i tzv. ‚‚bijelim štrajkom” kojim su učenicama davali petice iz protesta, a održali su i brojne javne skupove. Kada su se studenti pokrenuli, oni su se prvi povezali s njima, spajajući borbu studenata i radnika. Ipak se radilo o njihovim dojučerašnjim učenicima, koji stasavaju u borbi za bolju budućnost. Takođe, mnogi prosvjetari podržali su i svoje srednjoškolce kada su ulazili u blokade, a takođe dobijali su podršku u štrajku i od njihovih roditelja.

Nakon što se ministarka prosvjete Slavica Đukić Dejanović odlučila na preuranjeni i produženi raspust, kao odgovor na to, kao i rastuće nasilje u društvu, prosvjetari su se odlučili na potpunu obustavu rada, zbog koje su snosili posljedice i plate im nisu isplaćene za dane štrajka. Odvažnost su pokazali i kada im je prijećeno inspekcijom. Na društvenim mrežama bili su brojni snimci borbenih govora, pjesama solidarnosti, skupova podrške prosvjetarima u okviru škola u kojima su učestovovali roditelji i učenici. Ovaj potez je hrabar jer je u suštini nelegalan, ali to više govori o prirodi sistema u kojem živimo, gdje je solidarnost roditelja, učenika, nastavnika i profesora kriminalizovana. Oni su se takođe aktivno pridružili studentima u pozivu na generalni štrajk i insistirali da je to najbolji način kako im se može pomoći u borbi. Ostatak radničke klase pokazao je veliku solidarnost prema prosvjetarima, gdje je za njihovu borbu sakupljeno preko 750.000 evra.

Ali srpski prosvjetari nisu bili sami u ovoj borbi. Sa njima su se u prethodnom periodu borili i ostali jugoslovenski radnici u prosvjeti. U maju su u Sarajevu prosvjetni radnici održali štrajkove upozorenja, a u septembru su hercegovački prosvjetari proglasili generalni štrajk, koji je opštinski sud u Mostaru proglasio nelegalnim, dok su u oktobru na Dan učitelja održali protestni marš do sjedišta Hercegovačko-neretvanskog kantona. Istog mjeseca, makedonski prosvjetari su organizovali protest zbog prijetnje vlade da će im ukinuti kolektivne ugovore. Univerzitetski profesori u Srbiji podržali su studentsku borbu i dio njih je i sam učestvovao u štrajku.

Izvor: Tanjug/HINA/Damir Senčar

Hrvatski prosvjetari su održali štrajk. Situacija je toliko loša, da su u Hrvatskoj u štrajk morale i vaspitačice u vrtićima, koji se brzim tempom širio iz grada u grad, uprkos medijskim napadima i manevrima vlastodržaca. Zbog svoje nepokolebljivosti vaspitačice su dobile ustupke od strane lokalnih vlasti. Osim toga štrajk je bio generalan te je štrajkalo i nenastavno osoblje. Od čistačica do profesora na fakultetu, svi su stajali zajedno protiv udaraca na životni standard i inflacije. Ovo predstavlja lijep razvoj gdje se može vidjeti da je radnička klasa sve više ujedinjena pod krovom zajedničke borbe uslijed pritiska kapitalizma. Štrajk u prosvjeti je toliko popularan da je zagrebački plenum, inspirisan pokretom u Srbiji, nedavno pozvao prosvjetare na plenume kako bi razmijenili iskustva. Ali sigurno je on uvod u mnogo jači štrajk u budućnosti s obzirom da metoda cirkularnog štrajka upsrkos masovnosti nije dovela do željenih rezultata.

Vladajućim klasama bivših jugoslovenskih zemalja, u svim slučajevima kada krenu štrajkovi u prosvjeti, su puna usta brige o djeci. Ali gdje je ta briga za djecu, kada prosvjetarima održavaju male plate, zatrpavaju ih papirologijom, prijete im pogoršanjem radnih uslova i postavljaju ograničenja koja obesmišljavaju obrazovanje? Kako da prosvjetari ispunjavaju svoju prosvjetnu ulogu, ako bivaju izrabljivani? Ovo stanje u obrazovnom sistemu dovodi i do cinizma prema njemu, i kod nastavnika i profesora, ali i kod učenika. Vladajuća klasa želi da reprodukuje neobrazovanu i jeftinu radnu snagu, uštedi na obrazovanju, kao i uopšte javnom sektoru, što je u potpuno suprotnom interesu radničke klase koja želi da njeni nasljednici napreduju iz generacije u generaciju.

Isti ti dušebrižnici toliko štede na zdravstvu, da su i zdravsteni radnici morali krenuti u borbu. U novembru su hrvatski zdravstveni radnici ušli u štrajk, gdje su redukovali svoj posao na hitne slučajeve, a zbog već uvedenih mjera štednje i niskih kapaciteta, liste čekanja su svakako ogromne. Štrajk je štaviše jedini način da se vlasti natjeraju da sačuvaju zdravstvo i one su krive što radnike dovode do ovakve situacije. Istog mjeseca, u nekoliko navrata, protestovali su zdravstveni radnici u Sarajevu. Klinički centar Univerziteta u Sarajevu nije imao generalnog direktora čak godinu dana, a pored zahtjeva za imenovanje novog, radnici su tražili isplaćivanje dugovanja za prekovremeni rad, kao i skrenuli pažnju na nedostatak kadra, repromaterijala i ogromni minus u budžetu više od 3 miliona evra.

Prvi maj - Srbija Izvor: CRTA

U Makedoniji je početak Nove godine takođe obilježen pokretom radnika u javnom sektoru. Zaposleni u državnom tužilaštvu su u januaru započeli štrajk, tražeći povećanje plata od 30%, dok su radnici iz raznih ministarstava organizovali proteste ispred svojih institucija. Prosječna plata u ovim institucijama je 470 evra, dok na republičkom nivou iznosi 680 evra. Ovo razbija sve mitove o dobrom položaju zaposlenih u javnom sektoru. Država je na to odgovorila proglašavanjem štrajka nelegalnim, kao i smanjenjima plata u iznosu od 40% onima koji su bili u štrajku.

Dodajmo na to aktivnost radničke klase koju je podstakao pokret u Srbiji. Radnici Elektroprivrede Srbije i rudnika Kolubare u nekoliko navrata su javno podržali proteste i izvodili manje štrajkačke aktivnosti. Za vrijeme ‚‚generalnog štrajka”, jedan dio radnika Pošte se odazvao pozivu na štrajk i pridružio se studentskim protestima. Radnici Gradskog saobraćajnog preduzeća Beograd, protestvovali su povodom privatizacije javnog prevoza i ukidanja trolejbuskih linija, takođe se u borbi povezujući sa studentima. U ovom talasu, štrajk je pokrenuo i dio radnika na Aerodromu Nikola Tesla, tražeći da im se plate povećaju na nivo beogradskog prosjeka. Radnici u više od 100 sudova i tužilaštava su održali jednodnevni štrajk, zbog nezadovoljajućeg materijalnog stanja. Pored toga, Advokatska komora Srbije obustavila je rad čak na mjesec dana u znak podrške studentskim protestima i pritisaka izvršne vlasti na sudove i advokaturu.

Samo ko ne želi da vidi može pomisliti da radnička klasa u Jugoslaviji ne postoji. Ne samo da postoji, nego se naše perspektive intenzivirane klasne borbe potvrđuju pred našim očima. Radnici mogu trpiti samo toliko štednje i inflacije, prije nego što budu natjerani na borbu. Privatni sektor još uvek kasni u ovoj borbi, ali štrajkovi u javnom nerijetko znaju biti najava za borbu i u privatnom sektoru. Štrajk radnica i radnika u leskovačkoj Juri najava je nakupljenog bijesa koji se pojavljuje i u ovom sektoru.

‚‚Ko nas, bre, pomiri?”

Protest podrške studentima u Srbiji u Rijeci

Studentski pokret u Srbiji pokazao je koliko se borbeno raspoloženje lako širi kada je kapitalizam u krizi. U našem slučaju, on je sasjekao zaostavštine nacionalizma koje su opstajale u ovom regionu. Zajedno sa Srbima, protestvuju Bošnjaci, Mađari, Romi, Rumuni, Bugari i drugi. Novi Pazar se pokazao posebno borben i solidaran, dok je ranije bio gledan kao neka vrsta enklave skoro odvojene od ostatka Srbije. Snimci zajedničkih molitva hrišćana i muslimana, kao i zajedničkog viorenja srpskih, sandžačkih, jugoslovenskih i palestinskih zastava, bila su posebna inspiracija koja pokazuje koliko se ljudi lako ujedinjuju kada su zajedno u istoj borbi.

Ista solidarnost je išla i preko granica Srbije i skupovi podrške prelivali su se u Zagreb, Split, Osijek, Sarajevo, Banja Luku, Bijeljinu i Ljubljanu. Pokret u Makedoniji, izazvan katastrofalnim požarom u diskoteci u Kočanima, odmah je povukao paralele sa pokretom u Srbiji, usvajajući zajednički slogan ‚‚korupcija ubija”, dok su se studenti i sami pokušali organizovati u plenume. Grci i Turci su takođe u pokretu protiv svojih kriminalnih režima i dijelom su povezani sa srpskim pokretom. Nasuprot stereotipu koji važi za poluostrvo, cijeli Balkan je na putu ujedinjenja u borbi protiv svojih vladajućih klasa.

Hrvatska koja je targetirana od srpskog režima da podriva srpske studente, jer je 2008. bila poznata po studentskim plenumima, koji su bili pobjedonosni i popravili položaj studenata, pod inspiracijom srpskog pokreta je ponovo dovela do studentskih plenuma, koji su se usprotivili povećanju školarina. Protesti i studentski plenumi takođe su organizovani i u Sloveniji, između ostalog tražeći izvinjenje gradonačelnika Ljubljane Zorana Jankovića zbog podrške Vučiću, što pokazuje da itekako još uvijek postoji povezanost naših naroda. Zbog veza sa Srbijom, skup solidarnosti u Banjoj Luci bio je najmasovniji još od pokreta Pravda za Davida. Mnogi građani jugoslovenskih zemalja pitaju se - što i mi ne bi uradili ono što rade mase u Srbiji, kada su i naši političari kriminalno korumpirani?

Pod sličnim pitanjem se razvio pokret u Grčkoj. Dvije godine porodice poginulih tražile su pravdu za nesreću u Tempiju, gdje je došlo do sudara vozova u kojem su poginuli mnogi studenti. Sve što su porodice dobile je otkrovenje da sve što su vlasti uradile za te dvije godine jeste da su unijele napore da zataškaju svoju odgovornost u toj nesreći. Bijes povodom te nesreće nikada nije nestao, a moguće da je iz Srbije preletjela varnica koja je insipirisala i grčki pokret. On se manifestvovao u mnogo intenzivnijem obliku, koji nije bio postepen kao u Srbiji, nego je bio eksplozija bijesa i takođe je ostvario vjerovatno najveći protest i generalni štrajk u istoriji Grčke, ili barem od pada vojne hunte. Pokret u Turskoj izazvan je kombinacijom ekonomske krize, sa sve većim propadanjem Erdoanovog režima.

Pokret izazvan požarom u Kočanima pokrenuo je cijelu Makedoniju. Ali u njoj je već  ispod površine društva kuljao bijes, koji se ispoljio i prije, kada je u saobraćajnoj nesreći u Skoplju ubijena mlada djevojka od strane bahatog vozača ranije poznatog zakonu. Ovo je izazvalo dva velika protesta u Skoplju sa oko 10.000 prisutnih, jer pored već užasnog stanja društva i ekonomije u Makedoniji, zakon se sprovodi selektivno za siromašne ljude, dok se privilegovani redovno izvlače kada treba da snose posljedice.

Ono što je zanimljivo jeste da je bojkot velikih trgovinskih lanaca u Hrvatskoj krajem januara, kao pokušaj suprotstavljanja inflaciji, uspio da se prelije na sve do jedne bivše republike SFRJ. On je prevashodno bio organizovan preko društvenih mreža, što mu je omogućilo ovakvo širenje preko granica. Iako je oko njega vladao entuzijazam, on ipak nije uspio da ukroti krupni trgovinski kapital da obori cijene, jer on može takve udarce da podnese. Iako bi štrajk trebao biti najefektivniji odgovor protiv pada životnog standarda, značaj bojkota je simboličan da su ljudi s njime pokrenuli pitanje inflacije, koje je dosad prolazilo bez odgovora. Građani Zenice su jedini otišli korak dalje i organizovali proteste protiv inflacije, što mnogo više ujedinjuje radne ljude od društvenih mreža.

Sa protesta u Turskoj: Pozdrav za Srbiju nastavite sa otporom

Ekološka borba takođe je nešto što nas je spojilo. Priroda u jugoslovenskim zemljama postaje posljednje utočište koje kapital još nije u potpunosti uništio. U jeku masovnog učešća stanovništva u pokretu u Srbiji, prethodni protesti protiv Rio Tinta koji su se održali ljetos, u kojem su učestovale desetine hiljada ljudi, pali su u sjenu. Ipak, bitno je primijetiti da pokret protiv njega nije zastao, gdje inicijativa ‚‚Ne damo Jadar” redovno učestvuje u ovim protestima i njeni bedževi su prisutni među demonstrantima.

Režim je čak u ovoj uzavreloj situaciji pokušao sprovesti manevre za dolazak ove ozloglašene multinacionalne kompanije, što je izazvalo reakciju lokalnih mještana. Najinspirativniji momenat desio se kada su poljoprivrednici i aktivisti upali u skupštinu opštine Bogatić, koji je podržan od strane srpskih masa, pokazujući izuzetnu motivisanost za nastavak borbe, kao i pokazatelj pada podrške Vučiću i među ruralnim stanovništvom. Parola da Srbija nije kolonija se probijala, a isto tako su se ljudi usprotivili i protiv svog kolonijalnog upravnika na čelu države.

U Bosni i Hercegovini već su postojale ekološke borbe slične onima kojima smo svjedočili i u Srbiji. Sa jedne strane, razlog tome je što su Srbija i BiH zemlje u kojima je sve ostalo već opljačkano, a pritom je nezaštićeno regulativama, pa su se i u jednoj i u drugoj zemlji privatnici nameračili da prave minihidroelektrane i kopaju litijum. Poseban interes što se tiče pitanja litijuma ima Evropska unija, koja pokušava da se očajnički probije na tržištu električnih automobila. Njene regulative uglavnom spriječavaju rudarenje ovog minerala, pa pokušava da taj posao sprovede van svojih granica, ali opet u svojoj lokalnoj sferi uticaja, u zemljama jeftine radne snage i tako maksimizuje profit.

Borbi protiv minihidroelektrana svjedočili smo na rijeci Sutjesci, kao i na rijeci Uni. Nacionalni park ‚‚Sutjeska” već je bio zapostavljen i opljačkan od strane lokalnih vlasti Republike Srpske. Nedugo nakon toga uslijedio je protest protiv izgradnje minihidroelektrana, odmah do nacionalnog parka, održan u septembru, simbolično nazvan ‚‚Bitka za Sutjesku”. Slična borba desila se na rijeci Uni, u njenom hrvatskom dijelu, gdje su se okupili lokalni Srbi i Hrvati, kao i komšije iz BiH, da se svi zajedno bore protiv izgradnje MHE na toj rijeci. Na planini Majevici, koja se zapravo nalazi nedaleko od doline Jadra, takođe su organizovani protesti protiv iskopavanja litijuma, koji su okupili i Srbe i Bošnjake, a solidarnost iz raznih dijelova BiH nije izostala ni tokom nedavnog protesta protiv izgradnje MHE na Plivi kod Šipova. U posljednje vrijeme aktivni su i protesti protiv rudnika lignita u okolini Prijedora koji je otvoren bez ikakvih relevantnih studija isplativosti i ekoloških dozvola, a koncesiju za rudnik je dobio tajkun koji je ujedno i član vladajućeg SNSD-a. Zahtjevi protesta su zatvaranje rudnika i sanacija štete na zemljištu. Ove zajedničke borbe naroda BiH protiv istog neprijatelja, oličenog u domaćem i stranom kapitalu, potvrđuju našu perspektivu da se samo kroz zajedničku borbu protiv srozavanja životnog standarda i uništenja životne sredine ponovo može iskovati jedinstvo koje briše etničke podjele u BiH.

Tramp preokret?

Izvor: javni domen

Veliki potres u svjetskoj politici predstavljala je druga predsjednička pobjeda Donalda Trampa u najjačoj imperijalističkoj zemlji na svijetu. Establišment je sabotirao Trampa sve vrijeme u toku njegovog prvog predsjedničkog mandata, uprkos njegovoj želji da mu se dodvori. Iako je mnoge svakako razočarao za vrijeme svog prvog mandata, vladavina Džo Bajdena pokazala je da nastavak statusa quo u američkoj politici sigurno vodi u propast i potrošnju novca na nepotrebne ratove sve usred ekonomske krize.

Kako je Tramp svojeglav i direktan, licemjerni američki establišment je koristio razne prljave trikove i uradio sve što može da proba da ga isključi iz predsjedničke trke. Ali u ovoj kandidaturi on nije ni pokušavao da se dodvori establišmentu, nego mu je objavio rat prijetnjama da će da ‚‚isuši močvaru”. To, kao i njegova retorika da će prvog dana svog mandata zaustaviti rat u Ukrajini i da će izvlačiti SAD iz nepotrebnih ratova, glavna je stvar koja je dovela do njegove predsjedničke pobjede, a ne njegova šovinistička retorika.

Iako će se on sigurno osvetiti onim elementima u establišmentu koji su ga ranije sabotirali, ne treba imati iluziju da on predstavlja sistemsku promjenu. On je čovjek biznismen i predstavlja ono krilo vladajuće klase koje je shvatilo da se američka imperija isuviše raširila i da više ne može da bude svjetski policajac kao što je ranije bila. Tramp predstavlja raskid sa tom politikom, čiji je Bajden bio predstavnik, odakle će se američka buržoazija više fokusirati na preseljavanje svoje imperijalističke dominacije na američki kontinent. Prijetnja aneksije Grenlanda, priključivanje Kanade SAD-u, kao i vraćanje Panamskog kanala, predstavljaju ušančavanje američkog imperijalizma na svoj lokal, kako bi se odatle mogao sukobiti sa svojim glavnim konkurentom - Kinom.

Ova ekonomska situacija, kao i pobjeda Trampa, dovela je do uspona desničarskih demagoga i protekcionizma u Evropi. Ali kao ni u slučaju Trampa, primarni razlog tome nisu toliko šovinističke politike ovih desničara, nego njihov navodni antiestablišmentski pristup. Đorđa Meloni pobijedila je u Italiji prije svega zato što je njena stranka Braća Italije bila jedina u opoziciji prije dolaska na vlast. Rast desničarskih stranaka kao što su AfD u Njemačkoj, Reform UK u Britaniji, Nacionalni savez u Francuskoj, Slobodarska partija u Austriji, pa i Kalina Đorđeskua u Rumuniji, predstavlja prije svega očajnički pokušaj jednog dijela radničke klase da protrese status quo, koji je nepodnošljiv.

Kao i Tramp, ove partije koriste uzavrelo raspoloženje radničke klase povodom kapitalističke krize koja im uništava živote. Da se ne radi o nekom šovinističkom zaokretu radničke klase, govori primjer da naši drugovi redovno uspostavljaju kontakt sa radničkim biračima ovih desničara koji zapravo sa simpatijama slušaju o idejama komunizma i revolucije. Ovi demagozi koriste i antiratno raspoloženje radničke klase, jer jedini pričaju protiv rata, a dio njih priča i o problemima koji pogađaju radničku klasu, pored svojih šovinističkih baljezgarija.

U nedostatku bilo kakvih političkih opcija slijeva koje zauzimaju tvrdu retoriku protiv sistema, radnici se okreću onome najbližem što se nadaju da bi moglo promijeniti ovo užasno stanje. Radnička klasa uči kroz iskustvo, a u nedostatku radničke alternative, ona testira mogućnosti, a to samo postavlja uslove za snažniji zaokret ulijevo. Primjere ove polarizacije i potencijala zaokreta ulijevo smo vidjeli na porastu podrške Die Linke na skorašnjim izborima u Njemačkoj, kao i ogromnim simpatijama koje je čin Luiđija Manđionija izazvao u SAD-u.

Kapitalistička kriza je ovoga puta u punom smislu svjetska i vladajuće klase su paralisane kako da se obračunaju s njom. U Evropi se dešavaju parlamentarne krize na sve strane, jer sve do jedne vladajuće klase su svjesne da jedino udarom na radničku klasu mogu da daju sebi neku šansu da se izvuku iz krize. Ali nijedna vlada se ne osjeća dovoljno hrabro da to uradi, jer će to nesumnjivo dovesti do pobune. Oni sklapaju nakaradne koalicije koje ne uspijevaju nekad ni godinu dana da izguraju i padaju na prvom izglasavanju budžeta.

Kriza je prije svega bazirana na tome što je kapitalizam sistem koji redovno ulazi u periodične krize usljed prekomjerne proizvodnje i zasićenja tržišta. Takva vrsta krize specifična je samo kapitalizmu. U tim momentima dolazi do toga da investiranje u proizvodnju postaje sve neisplativije i jedino kako se profiti mogu povratiti jeste urušavanjem položaja radničke klase i uništenjem proizvodnih snaga, bilo ratom, ili prosto otkazima. Sa najavama zatvaranja velikih postrojenja u Njemačkoj, koja važi za jednu od najjačih ekonomija na svijetu, možemo samo zamisliti kakav obračun čeka radničku klasu u slabijim ekonomijama.

Izvor: marxist.com

Pored toga, inflacija sada već traje godinama i rast cijena djeluje kao da neće stati. Obračun sa inflacijom pokušan je kroz povećanje kamatnih stopa, što je odmah izazvalo potrese u finansijskom sektoru. Inflacija predstavlja problem radničkoj klasi zato što joj pogoršava uslove života usljed povećanja cijena, a vladajućoj klasi tako što joj remeti procjene u koje sektore je najbolje investirati. Globalni dug iznosi preko tri svjetska BDP-a, što znači kada bi sve države svijeta tri godine sve što proizvedu vraćale samo u otplatu duga, on bi i dalje opstao. Taj dug je dinamit ugrađen u ekonomiju, koja usljed prezasićenosti tržišta nema više prostora za rast koji bi taj dug mogao da vrati. Neispunjavanje obaveza je na dnevnom redu, što može da ima katastrofalne posljedice na svjetsku ekonomiju.

Ono što Tramp i ove desne opcije takođe predstavljaju jeste zaokret ka protekcionizmu.  On jeste pokušaj jednog krila vladajuće klase da izveze svoje ekonomske probleme u druge zemlje, tako što će svaka država gledati sebe. Ali ni tu nema govora o razriješavanju krize, jer kao što smo naveli gore, problem nije o zaštiti svojih tržišta, nego u kapitalizmu koji više ne može da razvije proizvodne snage, pa se prelama preko leđa radničke klase. Carine podrazumjevaju zaštitu domaćeg tržišta povećanjem cijena uvezenim proizvodima, što se opet najviše prelama preko leđa radničke klase, koja čini glavni sloj potrošača. Sa jedne strane joj se smanjuju plate, sa druge strane će joj se zbog carina povećati cijene potrepština.

Ovakva situacija ima svoje paralele u istoriji i zapravo protekcionizam, zajedno sa pretjeranom špekulacijom usljed nedostatka profitabilnih sektora u proizvodnji, je bio jedan od glavnih okidača za Veliku depresiju 1929, koja je predstavljala jedan od najvećih krahova u istoriji Zapada. Radnička klasa treba da se pripremi za mogućnost nove recesije ovakve veličine, ali isto tako, ona je najava intenziviranja klasne borbe i mobilizacije radnika.

Ono što se isto vidi jeste da uprkos tome što je SAD još uvijek najjača imperijalistička sila na zemlji, stvari ne idu nužno kako Tramp planira. Prekid vatre u Gazi, pod pritiskom Trampa, raskinut je prvom prilikom kako je Netanjahu svakako i najavljivao. Tramp je rekao da će Izraelu držati leđa, ali činjenica jeste da je Tramp ovdje popustio savezniku SAD, na kojeg i dalje troši američki novac. Njegova bezobrazna retorika da će od Gaze napraviti rivijeru i da druge zemlje moraju da prihvate palestinske izbjeglice, govori koliko njemu nije stalo do ljudskih života, nego prije svega do taktičkog smanjivanja troškova na ratove drugih zemalja. Ali za razliku od Ukrajine, Izrael je strateški saveznik SAD u regionu i zbog toga ni Tramp ne može jednostavno da se izvuče iz tog rata. Izraelski napadi imaju za cilj da prodube tenzije na Bliskom Istoku i uvuku SAD u još jedan rat, suprotno nadama Trampa da će se izvući iz sukoba.

Sličan problem se dešava i u Ukrajini. Iako je Tramp rekao da će ukrajinski rat prekinuti prvi dan u Ovalnoj sobi, i iako su pregovori između Rusije i SAD za mir u Ukrajini u toku, zaobilazeći EU i Ukrajinu, stvari ne djeluju pod potpunom kontrolom SAD. Zelenski ima suprotne interese od Trampa, kao i Netanjahu, a to je da ostane na vlasti, kako ne bi snosio posljedice nakon što više ne bude imao politički imunitet. Iako je Tramp zaprijetio uskraćivanjem pomoći Ukrajini, brzo se odlučio da je ipak produži u toku pregovora. Sa druge strane, ništa ne spriječava Putina da se predomisli, ako mu nastavak rata bude isplativija opcija. Mir u Gazi i Ukrajini djeluje možda da je na dohvat ruke, ali u pitanju su sile koje su van kontrole SAD, i stvari mogu naglo da se preokrenu. Vladajućoj klasi rat služi za sopstvene interese i gubitak ljudskih života u njemu njoj je potpuno sekundaran, dokle god iz njega nešto može da izvuče.

Komadanje tržišta u jugoslovenskim republikama

Još u prošlom dokumentu perspektiva, spominjali smo da Evropska unija paniči povodom rata u Ukrajini i rasta uticaja ruskog imperijalizma. Iako su njeni predstavnici opisivali strah od vojne invazije Rusije, u pitanju je bio strah okretanja manjih evropskih zemalja sve više ka Rusiji i Kini.

Evropska unija, ali i Njemačka posebno, uspjela je da uradi sve da sebi odmogne s obzirom na svoju slugansku ulogu koja ima prema Vašingtonu. Njemačka je podržala SAD u ratu sa Rusijom, ali nasuprot svojim interesima. Sa sankcijama Rusiji zbog rata u Ukrajini, odsjekla se od jeftinog ruskog gasa i zatrovala odnos sa tom zemljom, promovisanjem nevjerovatnog rasizma prema Rusima, kao i laži o navodnim Putinovim planovima da pokori cijelu Evropu. Nakon što se pod uticajem Bajdenove administracije unijela u rat u Ukrajini protiv Rusije, na vlast je došla Trampova administracija koja se tim ratom ne želi baviti i koja pokazuje spremnost da prestane da nepovoljno trguje sa Evropom.

Sa svim ovim suludim autodestruktivnim potezima, cijela Evropa odlučuje da se počne ponovo naoružavati, jer Tramp ne smatra potrebnim više da brani svoje nepouzdane saveznike iz EU. Treba imati na umu da iako EU koristi retoriku da će Putin vršiti invaziju na ostatak Evrope, svrha njenog naoružavanja prije svega ima nasilno očuvanje tržišta. Sve češće se dešava da dio vladajuće klase u zemljama EU, usljed različitih interesa, se više okreće ruskom imperijalizmu, što vidimo na primjerima  ne samo Slovačke, Mađarske, sa varnicama koje postoje u Rumuniji, Bugarskoj i Hrvatskoj  nego i u austrijske i njemačke vladajuće klase. Švedska je poslala svoju vojsku u Letoniju, ne da bi je odbranila od Rusije, nego da bi štitila svoje ekonomske interese u toj zemlji. Ovo predstavlja pravu imperijalističku prirodu Evropske unije. Rast potrošnje na naoružanje samo će pojačati inflaciju.

Pored svega toga, ekonomski rast u EU u posljednjih pet godina u prosjeku iznosi mizernih 1,2%. Razlog leži u tome što sa jedne strane, uprkos otvorenom tržištu, EU ne predstavlja jednu nacionalnu buržoaziju, nego koaliciju različitih nacionalnih buržoazija, koje u krizi kapitalizma sve češće imaju suprotne interese. Primjera radi, došlo je do svađe između Njemačke i Francuske oko toga koja od njih dvije će više profitirati na prodaji oružja Ukrajini. Zbog tih različitih interesa, evropska ekonomija je krenula da zaostaje za supersilama kao što su SAD i Kina i sve lakše biva izgurana sa svjetskog tržišta. Ukombinovano sa krizom prekomjerne proizvodnje, gdje proizvodni kapital sve teže pronalazi prostor za oplođivanje u svojim zemljama, evropski imperijalizam pokušava da ga oplodi u svojim interesnim zonama, sa rastućim pritiskom na balkanske i istočnije zemlje.

Dok je Evropska unija Bosni i Hercegovini krajem 2022. dala kandidatski status, i gdje je Ursula fon der Lejen pohvalila BiH da je za godinu dana više uradila za svoj kandidatski status, nego u prethodnih deset, a Milorad Dodik uzvratio da Republika Srpska, kao i Srbija, ide evropskim putem, danas očigledno vidimo da je to samo bio privremeni ustupak BiH u jeku međuimperijalističkih trzavica.

Taj medeni mjesec nije mogao trajati dugo. Na svaki pritisak Evropske unije, Dodik je redovno reagovao proruskom retorikom, secesionističkim izjavama i podrškom Trampu i desničarskim partijama EU. Kada se osjećala dovoljno jako da ga pritisne, Evropska unija prvo je preko UN progurala rezoluciju o Srebrenici, koja se koristila narativom o genocidu, kao opravdavanje za direktno imperijalističko prisustvo preko Visokog predstavnika, koji ima veća prava nego izabrani buržoaski predstavnici bilo koja tri naroda zemlje i koji služi da drži BiH pod evropskom interesnom sferom.

Izvor: srna.rs

EU je otišla i korak dalje ovog puta i odlučila se na predisključenje Milorada Dodika, tako što je Ustavni sud naložio njegovo hapšenje zbog nepoštovanja odluka Visokog predstavnika, prema zakonu iz 2023. Iako mi nemamo ljubavi prema Miloradu Dodiku, kao što očigledno više nemaju ni radni ljudi Republike Srpske, jer je svakako svoju politiku bazirao na jeftinoj prodaji radne snage i prirodnih bogatstava baš imperijalističkim centrima, uz ogromnu korupciju, isto tako moramo biti direktni u ocjeni da je ovo najbrutalnije nametanje zapadnog imperijalizma na BiH od Dejtonskog sporazuma. Ako Visoki predstavnik može tako da se nametne bilo kojem od izabranih buržoaskih predstavnika u BiH, postavlja se pitanje šta bi tek uradili nekom političaru koji bi se stvarno zalagao za poboljšanje položaja radnih ljudi? Dovoljno je podsjetiti da su za vrijeme Tuzlanske pobune 2014, koja se proširila kroz Federaciju BiH, i čak dijelom na Republiku Srpsku, Austrija i EU razmatrale slanje dodatnih trupa iz svojih redova u BiH.

Balkan je kao takav rastrojen između suprotnosti više imperijalističkih sila koje se bore za dominaciju nad njim, a istovremeno ga razdiru i nepomirljive suprotnosti interesa između lokalnih vladajućih balkanskih buržoazija. Jednim dijelom imperijalistička intervencija osigurava mir i smanjuje tenzije lokalnih buržoazija svojom dominacijom, u drugom aspektu produbljuje krizu kapitalizma i nacionalne tenzije. Stoga se usljed globalnog trenda okretanja ekonomskom nacionalizmu - na Balkanu, i zbog pokreta u Srbiji, Makedoniji, smjenom Dodika, očigledno ponovo otvara Pandorina kutija Dejtonskog sporazuma i pitanje Kosova. Iz tog razloga hrvatska buržoazija sklapa vojni savez između Kosova, Albanije i Hrvatske kako bi naizgled očuvala mir u regionu ali u osnovu zaštitila svoje nacionalne kapitalističke interese. Na to srpska buržoazija odgovara istučući vojni savez sa Mađarskom. S time se kriza na Balkanu produbljuje gdje se usljed događaja u svijetu hrvatska i srpska buržoazija ponovo nadmeću za prevlast u svom “malom dvorištu”.

Ovu situaciju pokušava iskoristiti i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić koji je odmah doletio u Banja Luku kako bi se patetično prikazao kao faktor smirivanja tenzija i skrenuo pažnju sa pokreta u Srbiji. I on sam je bio poznat po balansiranju između zapadnog i istočnog imperijalizma. Sa jedne strane, on je upozorio svoje poslušnike da idu drugdje da traže direktne strane investicije, jer se Evropska unija ekonomski povlači, govoreći čak kako su u posljednjem periodu kineske investicije prvi put dosegle nivo evropskih.

Sa druge strane, dio krila Srpske napredne stranke nada se istorijskoj prilici da se i sami dodvore Trampovoj administraciji. Simptomatična je bila posjeta Donalda Trampa Mlađeg Vučiću tačno u vrijeme priprema za najveći protest u istoriji 15. marta. On se, kao i uvijek, ponašao servilno, ali je sada promijenio ploču i kritikovao ‚‚liberalni establišment” SAD i EU, sa kojim je do juče sarađivao. Ipak, kao ultimativni sluga imperijalizma, on je u razgovoru sa mlađim Trampom izrazio želju da se EU sredi i ekonomski oporavi, jer bi to značilo i napredak za Srbiju. Vučić najavljuje proglašavanje projekta Jadar od strane Evropske unije kao strateškog, uprkos protivljenju većine stanovništva. Kao i za Srbija EXPO 2027, ovi projekti prije svega hoće da dovedu strane investitore kako bi zajedno sa njima oni i vladajuće strukture orobili šta još ima da se orobi u Srbiji.

Simptomatično je i da Hrvatska, koja jeste članica EU takođe pokazuje tendencije balansiranja ka Istoku. U Hrvatskoj još od ulaska u EU nije postojao pretjeran entuzijazam povodom toga. Zakon vezan za referendume promijenjen je kako za njega ne bi bilo više potrebna određena izlaznost za validnost i kako bi se time mogao progurati ulazak u EU, protiv volje stanovništva Hrvatske. Priroda EU ubrzo se objelodanila tako što je Hrvatska od EU dobila više obaveza nego blagodeti, svodeći je na zemlju čija ekonomija prevashodno treba da se bazira na turizmu.

Ruska kompanija Gasprom posjeduje preko 50% dionica u Naftnoj industriji Srbije a dotok nafte se osigurava preko jadranskog naftovoda JANAF. Hrvatski premijer Plenković i Vučić potpisali su ugovor o dotoku nafte preko JANAF-a, međutim kao rezultat sankcija prema Rusiji zbog Trampa, taj ugovor je doveden u pitanje i hrvatskoj kapitalističkoj klasi onemogućena je zarada. Balkanski vladari su majstori u manevrisanju između različitih imperijalističkih sila, gdje je kao odgovor na to hrvatska vladajuća klasa promijenila poziciju o sankcijama, te je trenutno protiv sankcija Rusiji. Osim toga je usljed sve većih Trampovih carina premijer Plenković počeo zagovarati otvaranje Evropske unije prema kineskom tržištu. Hrvatska je zemlja čiji predsjednik i premijer pripadaju naizgled suprotnim taborima vladajuće klase. Dok HDZ predstavlja ustajalu, konzervativnu, birokratsku strukturu koja potkupljuje birače, izbor Zorana Milanovića za drugi predsjednički mandat predstavlja određenu kontru zapadnoj politici među hrvatskim stanovništvom. Ovdje je skroz obrnuta situacija u tome što su desničari na vlasti, zajedno sa ultradesnim Domovinskim pokretom, više lojalni Evropskoj uniji, dok ‚‚ljevičarski” predsjednik iz SDP-a koristi antiratnu i antiestablišmentsku demagogiju, kako bi se održao na vlasti. Ali ovo nije bez podrške i određenog dijela hrvatske buržoazije koja sve više posluje sa Istokom, usljed krize i pritiska Zapada, te se u jednom krilu HDZ-a takođe počeo pojavljivati proruski i prokineski sentiment.

Sva ova balansiranja, zaokreti i pritisci objelodanjuju stvarnu ulogu imperijalizma, posebno evropskog u zemljama Jugoslavije. Dok su im puna usta moralisanja o zemljama istočnog imperijalizma, oni sami sve više podrivaju demokratiju, nad svojim stanovništvom sprovode mjere štednje, i sve to u isto vrijeme dok nisu u stanju više ni sami da se dogovore kako da udare na njega, kako bi stabilisali sistem. Njihove moralističke vrijednosti kojima se hvale ostatku svijeta praćene su cenzurom, policijskom represijom i naoružavanjem, sve dok u isto vrijeme ćute o genocidu u Gazi i podržavaju nastavak krvoprolića u Ukrajini. Vodeći ljudi EU, ali i zemalja bivše Jugoslavije, potpuno ignorišu pokret u Srbiji i staju na stranu Aleksandra Vučića, kao ‚‚faktora stabilnosti” njihovih investicija. Evropski parlament i oni mediji koji i spomenu ovaj pokret, to rade samo kako bi pravili svojim vladajućim klasama izlaznu strategiju u slučaju da Vučić padne sa vlasti.

Zatvorenih očiju u propast

Lenjin je rekao da je kapitalizam bio i ostao užas bez kraja. Ljudski život je u njemu sekundarna stvar i samo je dio računice koji je vladajuća klasa spremna da žrtvuje na oltaru profita. Ova činjenica posebno se manifestuje u senilnoj fazi kapitalizma, koji gleda da uštedi i na najelementarnijim stvarima, a u najgorim slučajevima nas dovodi do ratova kao masovnih klanica za radne ljude, kojima trenutno svjedočimo, posebno u Ukrajini i u Gazi.

Izvor: Privatna arhiva/BBC

Najveća tragedija koja je zadesila Balkan bio je požar u diskoteci u Kočanima koji je 16. marta usmrtio 59 ljudi, od kojih su velika većina mladi, a u kojem je povrijeđeno još 196. Ovaj potpuno spriječivi zločin desio se jer su mjere zaštite od požara potpuno nedostajale u diskoteci, a ona je radila sa falsifikovanom licencom. Kako je diskoteka u privatnom vlasništvu, i to u zabačenom gradu, lako je bilo stvoriti lokalne političke i administrativne veze takve da se zaobiđu inspekcijske regulative. To je došlo na naplatu na najkatastrofalniji način i vladajuća klasa Makedonije izvršila je ekspresna hapšenja velikog broja lokalnih funkcionera i administracije, poučena srpskim pokretom šta može da se desi ako se sa time čeka. Požar je odmah doveo do reakcije mještana Kočana, koji su uništili drugi lokal vlasnika izgorjele diskoteke, dok je policija na to nijemo gledala. Tek izlaskom sveštenika se bijesno raspoloženje smirilo, ali odatle je krenuo pokret koji ubrzano vuče pouke iz srpskog.

U Bosni i Hercegovini su se u oktobru desile poplave u kojima je nastradalo 27 osoba. Poplave su posebno pogodile opštinu Jablanicu gdje se zbog obližnjeg kamenoloma desio odron koji je usmrtio 19 ljudi. Kamenolomu je zapravo bio zabranjen rad i nikad nije data koncesija za njegovu eksploataciju, ali on je nastavljao sa radom uprkos zabrani. Kada je došla inspekcija 2018, zaključila je samo kako ‚‚nema prisutnog ljudstva ni strojeva, nema vidljivih znakova izvođenja radova,” iako to naravno nije bio slučaj, a kompanija koja je vršila eksploataciju čak je dobijala podsticaj od kantonalne vlade. Razoran efekat ovih bujičnih poplava je i posljedica neplanske sječe šuma, požara, erozije tla koja dovodi do klizišta, a sve to je pogoršano klimatskom krizom. Na potencijalnu katastrofu se upozoravalo, ali nije ništa učinjeno da se ona spriječi.

Strašna je i činjenica da pad nadstrešnice u Novom Sadu, koja je izazvala najmasovniji pokret, nije ni najstrašnija po pitanju broja mrtvih. Pokret u Srbiji predstavlja reakciju na akumuliranu bahatost režima, koja ovog puta nije mogla proći bez odgovora. Ovaj zločin se takođe mogao spriječiti, samo da se radilo prema regulativama. Željeznička stanica je puštena u upotrebu bez upotrebne dozvole, svečano je otvarana dva puta, projekat je rađen bez uvida u dokumentaciju originalnog projekta, a ako je uopšte rađena statika, očigledno nije urađena adekvatno. Režim je na svakom koraku lagao šta je rađeno, šta nije, da bi se to brzo objelodanjivalo. I sve to sa velikim brojem podizvođača, što ostavlja sumnju da je u pitanju bio visok nivo ugrađivanja u projekat.

Izvor: Moj Novi Sad

Sa 16 mrtvih od pada nadstrešnice u novembru, i pokretom koji je to izazvalo, u sjenu  je pala i tragedija u staračkom domu u beogradskoj opštini Barajevo gdje je u požaru poginulo 11 ljudi, a dom je imao licencu za rad, iako nije imao upotrebnu dozvolu za objekat. Režim je svakako svoju punu energiju unio u obračun sa pokretom i jedva dočekao da se na ovaj drugi događaj zaboravi. Ali kada se desio požar u Kočanima i kada je Srbija prihvatila jedan dio povrijeđenih u tom požaru, predsjednik Aleksandar Vučić je sa cijelom pratnjom brže bolje otišao u bolnicu da se slika sa žrtvama, uprkos činjenici da su imunokompromitovani zbog opekotina i zbog toga su im potrebni sterilni uslovi.

U Grčkoj se prije dvije godine u februaru desio sudar komercijalnog i putničkog voza u kojem je poginulo 57 ljudi i povrijeđeno 72. Kobni sudar dva voza dogodio se zbog istovremenog otkaza svjetlosne signalizacije, daljinskog upravljanja i elektronskog sistema kontrole, koji štiti od ljudske greške. Da su svi ovi sigurnosni sistemi radili, sudar bi bio izbjegnut. Ali umjesto toga, otkrilo se da koordinaciju željezničkih trasa obavlja isključivo nekoliko, često starijih i nedovoljno obučenih majstora stanica. Kombinacija nemara vlade i željeznica koje su u privatnom vlasništvu, dovela je do ove nesreće, a sve što je država pokušala da uradi jeste da sakrije svoj trag u saučesništvu. Dvije godine nakon te nesreće, dobili su odgovor u jednoj od najvećih mobilizacija i generalnih štrajkova u istoriji Grčke.

Da ova bahata tendencija vladajuće klase nije izolovana na Balkan vidjeli smo i u katastrofalnim poplavama u Valensiji, kao i istorijskim požarima u Los Anđelesu. U oktobarskim poplavama u Valensiji poginulo je 232 ljudi i troje se smatraju nestalim. Valensija ima takvu klimu gdje se dešavaju velike lokalizovane kišne oluje. Ali vladajuća klasa štedila je sve više na mjerama zaštite protiv poplava, a uprkos upozorenjima meteorologa, radnici nisu poslati kući, kako se ne bi smanjili prihodi poslodavaca. So na ranu je bio dolazak kraljevske porodice koja je došla da se slika i zbog toga je zasuta blatom od strane lokalnog stanovništva.

U SAD, u Los Anđelesu, desili su se istorijski požari sa više od 50 mrtvih i nestalih. Evakuisano je preko 200.000 ljudi. To se desilo u najtoplijoj godini u istoriji, sve dok je vladajuća klasa štedila na vatrogasnim službama, a kako je čak i vodovod privatizovan, umjesto da opskrbljuje gradove, on je često preusmjeren na posjede poljoprivrednih monopolista. To je umanjilo sposobnost vatrogasaca u borbi sa požarom.

Pored tragedija izazvanih štednjom, prisutan je i rast ubitačnog nasilja u Jugoslaviji. Dok je masakr u osnovnoj školi u Beogradu bio najtragičniji primjer sa 10 mrtvih, od kojih devetoro djece, dan poslije ga je ispratio masakr u Malom Orašju i Duboni gdje je ubijeno 9 i ranjeno 13. U Crnoj Gori na Cetinju je u januaru počinjen masakr sa 13 mrtvih i troje ranjenih. Ovo je još tragičnije jer je Cetinje 2022. već doživjelo masakr u kojem je ubijeno 10 i ranjeno 6 ljudi. Čak ni mirnija Hrvatska nije bila pošteđena ovakvih zločina, gdje je u osnovnoj školi ubijeno jedno dijete i ranjeno 6 osoba.

Uništavanje drugog lokala vlasnika izgorele distokete u Makedoniji Izvor: Reuters

Šta dovodi do ovakvih zločina i ludila? Sa jedne strane, otuđenje čovjeka u kapitalizmu dovodi do mentalnih bolesti, a zanemarivanje zdravstva od strane države dovodi do tragedije. U Hrvatskoj je počinitelj bio psihijatrijski bolesnik pušten na slobodu, a isti slučaj je bio na Cetinju 2022, dok je 2025. u pitanju bio čovjek hapšen za nelegalno posjedovanje oružja i porodično nasilje. Mehanizmi za spriječavanje ovakvih situacija postoje, samo se zanemaruju jer sa jedne strane to državu košta, a svaka ušteda otvara prostor za javno-privatno partnerstvo, a sa druge strane, prema vladajućoj ideologiji kapitalizma svaki čovjek i svaka porodica bi trebala biti prepuštena sama sebi, pa makar to imalo na kraju kobne posljedice po sve nas.

Vučić pokušava da normalizuje pad nadstrešnice tako što kaže da se ovakve tragedije svugdje dešavaju. Ali zar to ne postavlja pitanje zašto? Zašto se tragedije koje se mogu izbjeći iznova dešavaju? Ovaj mentalitet vladajuće klase da zatvorenih očiju ide u propast praćen je individualističkom nadom da se tragedija neće desiti baš zbog njihovih propusta, nego zbog nečijih drugih.

Ali kao što vidimo u svim navedenim slučajevima, nisu u pitanju izolovani problemi i slučajnosti. U pitanju je nagomilan broj svjesnih propusta velikog broja pripadnika vladajuće klase, koji kad tad mora negdje da dovede do tragedije. I zbog toga se ljudi sve više osjećaju nesigurno čak i na mjestima gdje bi se trebali osjećati sigurno. A odakle ta bahatost? Ona je motivisana sistemom koji sebe bazira na maksimiziranju profita po svaku cijenu. Sistem koji treba da mijenjamo nije samo ovaj ili onaj režim, nego cijeli kapitalistički sistem koji nam uništava život.

Otvorenih očiju u socijalizam

Kongres RKS 2025

Dok su tama, tragedije i zločini obuzeli svijet, nemamo luksuz, niti čak racionalan razlog da se demorališemo. Dok je odnos snaga još uvijek na strani vladajuće klase, on je u konstantnom padu usljed njene nesposobnosti da se suoči sa ekonomskom, političkom i socijalnom krizom koju proizvodi. Sa druge strane, vidimo da mase više to ne trpe. Vučićeva blokada institucija dobila je odgovor ne samo u vidu studentskog pokreta i najvećeg protesta u istoriji Srbije, nego i u formiranju zborova, kao pokušaju alternativnih institucija. Makedonci su razbili kafić vlasnika izgorjele diskoteke pred očima policije. Grci ni poslije dvije godine nisu zaboravili na zločin u Tempiju i nastavljaju da traže odgovornost. Turci ne dozvoljavaju Erdoanu da zemlja padne pod diktaturu. Radnička klasa se budi.

I ne samo da je ovo sve inspirativno nego ovo je tek početak buđenja. Mrtva tačka u kojoj se nalazi svjetska ekonomija, a posebno evropska, traži već sad od vladajuće klase da udari na radničku klasu. Ali nijedna od njih se ne osjeća dovoljno odvažno da to uradi, jer to neće proći bez revolucionarnih previranja. Lenjin je u ‚‚Dječjoj bolesti ‘ljevičarstva’ u komunizmu” rekao:

‚‚Za revolucije nije dovoljno da eksploatisane i ugnjetene mase budu svjesne nemogućnosti da žive na stari način i da zatraže promjenu; za revolucije je potrebno da eksploatatori ne mogu da žive i upravljaju na stari način. Tek onda kad ‚‚donji slojevi” neće stari i kad ‚‚gornji slojevi” ne mogu na stari način, tek onda revolucija može pobijediti. Drugačije se ta istina izražava riječima: revolucija nije moguća bez opštenacionalne krize (koja pogađa i eksploatisane i eksploatatore).”

Ovo je nesumnjivo nešto što vidimo barem u obrisima u Srbiji i Grčkoj, eventualno u najavi u Turskoj i Makedoniji. Ono što isto moramo imati na umu, ovo sve što se dešava na Balkanu samo je najava mnogo brojnijih potresa koje će čekati i kapitalističke centre. Sa zborovima u Srbiji moramo biti svjesni da oni mogu da odu veoma daleko, čak toliko kao što su otišli sovjeti radničkih i vojničkih deputata. Ovakve formacije ogromno su iskustvo za radničku klasu, ali bez komunističke partije izgrađene na revolucionarnom programu, čak ni sovjeti u Ruskoj revoluciji iz 1905. nisu sami mogli da izvrše trajnu transformaciju društva.

Ovi pokreti i ovo raspoloženje jeste izuzetno plodno tlo za građenje partije. Boljševici su izvukli ogromno iskustvo iz 1905, kada su bili previše mali da utiču na događaje. Na tom iskustvu su izgradili partiju, koja je od 8.000 članova za vrijeme Februarske revolucije 1917, izgradila partiju koja je povela Oktobarsku revoluciju, formirala radničku i seljačku Crvenu armiju od 2,5 miliona ljudi i promijenila tok istorije zauvijek, sprovodeći prvu uspješnu proletersku revoluciju.

Stanje u svijetu mnogo podsjeća na period pred Prvi svjetski rat, gdje su imperijalističke sile zatezale odnose, a svjetski kapitalizam je bio u krizi. Samo što je to danas na mnogo višem nivou, jer je kapitalizam sada potpuno globalni sistem. To znači da smo ušli u period produžene krize i period revolucionarnih previranja. Ali isto moramo da imamo na umu dvije stvari. Jedna je da kapitalizam uvijek može da se oporavi nakon dovoljno uništenja ljudskih života i proizvodnih snaga. Druga je da revolucionarno raspoloženje može da se produži i ponovi, ali ono je privremeno i ne može dovijeka da traje.

Objektivni uslovi za socijalizam odavno postoje, odnosno postoje dovoljno razvijene proizvodne snage na globalnom nivou, kao i razvijena radnička klasa. Međutim ono što je istina danas, kao i nekad, jeste nepostojanje subjektivnog faktora.

Slom Jugoslavije, izdaja staljinizma, titoizma i reformističkih organizacija su do sada bili prepreka radničkoj klasi da preuzme vlast. Međutim usljed velikih turbulentnih promjena koje se događaju u svijetu i kod nas se pojavljuju uslovi za stvaranje naše partije. S ovime na umu je Revolucionarni komunistički savez stvoren.

Stoga ove događaje moramo da shvatamo ozbiljno i moramo iskoristiti priliku koju nam nude. Nikada nije postojala bolja prilika za građenje jugoslovenske sekcije Revolucionarne komunističke internacionale nego danas. Svi naši napori treba da se unesu na tačku napada ka regrutaciji, puni entuzijazma koje nam daju naše razumijevanje svijeta i naša želja za boljom budućnosti. Kapitalizam nije neuništiv sistem, nego je sistem koji je osuđen na propast. A za naše ideje je došlo pravo vrijeme. Sa širenjem tih ideja i rastom naše organizacije, borimo se za socijalizam za našega života!

Zagreb, 03. maj 2025.