Šokantan rezultat američkih predsjedničkih izbora pruža još jedan primjer iznenadnih i oštrih promjena koje su implicitne u situaciji. Do posljednjeg trenutka, medijski komentatori naprezali su svaki živac i mišić kako bi dokazali da ankete idu ka pobjedi Haris, iako sa malom razlikom.

Ali bili su u krivu.

U rano jutro 6. novembra 2024., kada se Donald Tramp približio pragu od 270 glasova izbornih elektora kako bi postao novoizabrani američki predsjednik, ta iluzija je razbijena. Opet su milioni Amerikanaca izašli da glasaju za Trumpa.

Ovo nije trebalo da se desi. Vladajuća klasa SAD je – uz čvrstu podršku evropskih vlada – bila odlučna da ga na ovaj ili onaj način spriječi u tome. Nakon što je Tramp zbačen na izborima 2020. godine, sve je učinjeno da se on ponovo ne kandiduje.

Izvor: Gage Skidmore, Flickr

Pokušali su da ga spriječe da se kandiduje u različitim državama. Osuđen je na osnovu 34 krivične prijave, sa više od 50 koje su neriješene. Naloženo mu je da plati stotine miliona dolara u građanskim parnicama u vezi s poslovnom prevarom i tužbom za klevetu koja je nastala zbog optužbe za silovanje.

Ali svaka krivična prijava samo mu je povećala podršku. Optužbe su se jednostavno odbijale od njega. Sa svakim sudskim sporom, podrška u anketama mu je rasla.

Bezbrojni napadi na njega su se odbili i okrenuli protiv onih za koje se – ispravno – smatralo da su umiješani u zavjeru kako bi ga se spriječilo da ponovo uđe u Bijelu kuću.

Sve je bilo okrenuto protiv njega. Mediji su bili praktično ujedinjeni u suprotstavljanju Trampu. Slijedi spisak broja važnijih novina i časopisa i njihov  odnos prema dva kandidata:

199 Kamala Harris

16 Trump

28 Bez podrške

1 Ostali

Ukupno 244

Iz ovoga vidimo da su praktično svi masovni mediji bili protiv njega. Vladajuća elita se tješila idejom da 'on to nikada neće uspjeti. 'Osuđeni zločinac', tvrdili su, nikada ne bi mogao postati predsjednik. Ali jeste.

Ovo objašnjava duboki šok koji je ovaj izborni rezultat prouzrokovao američkoj vladajućoj klasi.

Zbunjenost

Trocki je jednom rekao da je teorija superiornost dalekovidnosti nad čuđenjem. Ova opaska mi je pala na pamet jutros, kada sam pročitao zanimljiv komentar jednog novinara BBC-a:

“Jedan politički operativac demokrata u DC-u je napisao da stranka 'treba za početak da izbaci elitističke snobove iz DC-a'.

“Drugi su mi rekli isto, iako manje otvoreno – da, iako hvale napore kampanje, smatraju da stranka u cjelini ima 'problem sa imidžom' u vrijeme kada su osnovne, svakodnevne stvari poput troškova života na prvom mjestu za većinu birača.

“Ovaj očaj demokrata podsjeća na razgovor koji sam vodio s republikancem na jednom Trampovom mitingu koji je rekao da je njihov kandidat u potpunosti 'redefinirao' Republikansku stranku od njenog stereotipnog glasača iz kantri kluba do obraćanja porodicama radničke klase, dok su demokrate postali ' holivudska stranka'.

“Ovo su velike generalizacije koje, jedni republikanci javno, a neke demokrate privatno, sada dijele.”

Bez elementarnog znanja o dijalektici, stratezi kapitala uvijek gledaju površinu društva, potpuno nesvjesni bijesa koji se skuplja pod njihovim nogama.

Nisu uspjeli razumjeti temeljne uzroke takozvanog Tramp pokreta. Naizgled, sve je to pitanje 'imidža'. Ali problem je u tome što imidž Demokratske stranke blisko odražava stvarno stanje.

Ponor sada zjapi između vašingtonske elite i mase naroda: ovo je bila neka vrsta 'Seljačke pobune' - plebejski ustanak i uvjerljiv glas nepovjerenja u postojeći poredak.

Proturječan pokret

Često sam čuo kako ljudi na ljevici govore kako su Tramp i Haris 'isti'. Ovo je i tačno i netačno. Očigledno je da je Donald Tramp milijarder koji se stoga zalaže za interese bogatih i moćnih.

Međutim, reći da su Haris i Tramp oboje reakcionarni buržoaski političari i da su razlike između njih veoma male, ako uopšte i postoje, je iskreno očigledna stvar. Ova početna definicija ne iscrpljuje pitanje koje se neizbježno nameće: kako objasniti entuzijastičnu podršku koju je Tramp uspio dobiti među milionima američkih radnika?

Čudan je paradoks da se milijarder poput Trampa uspješno predstavlja kao zaštitnik interesa radničke klase. On je, naravno, vjerni predstavnik svoje klase – 1 posto superbogatih Amerikanaca koji posjeduju i kontrolišu naciju.

Izvor: Gage Skidmore, Flickr

Demokrate su dugo vremena mogle da se predstavljaju kao politički predstavnici radničke klase. Ali decenije gorkog iskustva uvjerile su milione radnika da je to laž.

Oni traže radikalnu alternativu. To je mogao pružiti Sanders, da je odlučio raskinuti s demokratama i nastupiti kao nezavisni kandidat. Ali on je kapitulirao pred establišmentom Demokratske stranke, i to je razočaralo njegovu bazu.

To je ostavilo otvoren put za desničarskog demagoga poput Trampa, koji je objeručke iskoristio priliku. Nije opće poznato, ali 2015. Tramp je privatno rekao profesoru Džefriju Sonenfeldu na Jejlu da je namjerno kopirao antikorporativne poruke koje su se pokazale efikasne u kampanji Bernija Sandersa.

U nedostatku podesnog lijevog kandidata, milioni ljudi koji su se osjećali otuđenim i politički obespravljenim iskoristili su priliku da ciljano udare po establišmentu.

Istina je da se radnička klasa Amerike osjeća izdanom od strane demokrata i potpuno otuđenom od postojećih političkih partija. Činilo im se da Tramp nudi alternativu. I pružili su mu podršku.

Još u novembru 2016. u intervjuu za Evening Standard ističe se da:

“Amerikanci iz radničke klase izlaze u rekordnom broju. Ovo je revolucija radničke klase. Niko to nije očekivao, elite u medijima koje jedu sir i piju šampanjac nikada ne razgovaraju sa pravim biračima. Amerikanci iz radničke klase su pšteni niz rijeku od strane establišmenta, od strane ropske klase s Vol Strita, a Donald Tramp je njihov predstavnik.”

Činjenica je da se radnička klasa u američkoj politici spominjala rijetko, ako i toliko, dok se Tramp nije pozabavio tim pitanjem. Čak su i „najlijeviji“ demokrati spominjali samo srednju klasu. Radnička klasa je bila potpuno zanemarena. To im nikada nije ušlo ni u vidno polje. Ipak, radnička klasa postoji i to sada obznanjuje.

U vrijeme velike Francuske revolucije 18. vijeka, svećenik Abe Sijes napisao je slavni traktat pod naslovom Šta je treći stalež? u kome čitamo sljedeće:

„Šta je treći stalež? Sve. Šta je bio do sada u političkom poretku? Ništa. Šta želi da bude? Da postane nešto.”

Ovi poznati reci bi se mogli uzeti kao opis radničke klase u SAD-u danas. I, šta god da mislite o njemu, mora se priznati da je, zbog svojih razloga, Donald Tramp odigrao najvažniju ulogu u postavljanju radničke klase u samo središte američke politike po prvi put u više decenija.

Ponor između klasa

Ova činjenica nije slučajnost. To je odraz očigledne društvene stvarnosti. Rascjep koji razdvaja one koji imaju i one koji nemaju, protegao se u nepremostiv ponor. A to produbljuje društvenu i političku polarizaciju. Stvara eksplozivan osjećaj gnjeva u društvu.

Gdje god pogledate, u svim zemljama, postoji goruća mržnja prema bogatim i moćnim: bankarima, Vol Stritu i establišmentu općenito. Ovu mržnju je pametno iskoristio Donald Tramp. I to je zgrozilo ozbiljne predstavnike kapitala.

Oni su s pravom vidjeli Donalda Trampa kao prijetnju jer je namjerno digao u vazduh bazu konsenzusa, sve politike centra koje su mukotrpno gradili decenijama.

Izvor: Gage Skidmore, Flickr

Američko tržište dionica je u procvatu, dolar raste visoko na tržištima valuta, američka ekonomija napreduje sa oko 2,5 posto realnog rasta BDP-a, nezaposlenost nije veća od 4,1 posto. Pa ipak, izvještaji biračkih anketara jasno pokazuju da većina ljudi to ne osjeća – već naprotiv:

“Anketari u Make the Road Pennsylvania rekli su mi da su mnogi ljudi koje su sreli izrazili sumnju da bi glasanje moglo poboljšati njihove živote. Jedna anketarka je rekla da su joj za političare često govorili: „Oni samo žele moj glas, a onda zaborave na nas“. Manuel Guzman, državni predstavnik u čijem okrugu se nalaze naselja u Ridingu sa skromnim kućama u nizu i naseljenim uglavnom latino imigrantima, rekao mi je da mu je poznata ova vrsta skepticizma kod birača. Guzman, koji je pola Dominikanac, a pola Portorikanac, bio je uvjeren da će demokrate uzeti Riding u novembru. Ali bio je zabrinut da će margina pobjede biti razočaravajuća, s obzirom na nepovezanost između onoga što je zaokupljalo demokrate u Vašingtonu, D.C., i onoga što je čuo od svojih birača—od kojih je mnogima bilo potrebno više poslova da bi izbjegli siromaštvo, koje pogađa trećinu stanovnika Ridinga. “Kao nacionalna stranka postali smo toliko fokusirani na spašavanje demokratije”, rekao je. „Biću iskren sa vama – nisam čuo da mi jedna osoba u Ridingu pričala o demokratiji! Ono što mi govore je 'Manny, zašto je plin tako skup?' 'Zašto je moja kirija tako visoka?' Niko ne govori dovoljno o ovim temama.”

Amerikanci su itekako svjesni troškova koje zvanični indeksi i mejnstrim ekonomisti ignorišu. Hipotekarne stope su dostigle najviši nivo u poslednjih 20 godina, a cijene kuća su dostigle rekordne nivoe. Premije zdravstvenog i osiguranja motornih vozila su buknule.

Gotovo 40 posto Amerikanaca u anketi za Haris rađenoj za Bloomberg News u decembru je reklo da se njihovo domaćinstvo nedavno oslanjalo na dodatni prihod kako bi spojilo kraj s krajem. Od toga, 38 posto je reklo da dodatni novac jedva pokriva njihove mjesečne troškove bez ikakvog ostatka, a 23 posto je reklo da to nije bilo dovoljno za plaćanje računa.

Zaista, nejednakost prihoda i bogatstva u SAD-u, među najvećima u svijetu, samo se pogoršava. Prvih 1 posto Amerikanaca uzima 21 posto svih ličnih dohodaka, što je više nego dvostruko od udjela donjih 50 posto! I prvih 1 posto Amerikanaca posjeduje 35 posto cjelokupnog ličnog bogatstva, dok 10 posto Amerikanaca posjeduje 71 posto; no donjih 50 posto posjeduje samo 1 posto!

Ekstremni nivoi nejednakosti, rastući jaz između bogatih i siromašnih i rastući osjećaj otuđenosti političara u Vašingtonu od problema običnih ljudi leže u središtu sadašnje situacije. Ovdje nalazimo pravo objašnjenje za popularnost Donalda Trampa i rezultat sadašnjih izbora.

Slom centra

Ovaj fenomen nije ograničen samo na SAD. Ono što vidimo svuda je slom političkog centra. No to je ljepilo koje društvo drži na okupu.

Ovo je grafički izraz rastuće napetosti među klasama – podijeljenih lijevo i desno – koja se sve vrijeme produbljuje.

Na paradoksalan način, fenomen Trampovog pokreta je odraz ove činjenice.

Izvor: Liam Enea, Flickr

Trenutno se to ogleda u porastu osebujnih populističkih desničarskih tendencija u različitim zemljama. Ali zakoni mehanike nam govore da svaka akcija ima jednaku suprotnu reakciju. U kasnijoj fazi će to biti izraženo u oštrom skretanju lijevo.

Sa stajališta vladajuće klase, Trampova opasnost je upravo u tome što, apelirajući na radnike za svoje ciljeve, hrani radikalno raspoloženje koje predstavlja opasan presedan za budućnost. To objašnjava duboke osjećaje straha i ljutnje koje neprestano pokazuju prema njemu.

Vladajuća klasa očajnički želi spriječiti ovu polarizaciju i ponovo sastaviti centar. Ali svi objektivni uslovi su protiv njihovog uspjeha.

Bogati i siromašni

Bil Klinton je jednom rekao: "To je ekonomija, glupane." Imao je pravo. Wall Street Journal je objavio:

„Ekonomija je bila ubjedljivo najbitnije pitanje za glasače, sa 39% koji su je naveli kao „najvažnije pitanje sa kojim se zemlja suočava [...] Više od šest od 10—63%—reklo je da ekonomija „nije tako dobra“ ili da je „siromašna“. [...]

“Birači su opisali konkretne pritiske, uključujući cijene namirnica, cijenu stanovanja i strah od rata, ali mnogi su opisali i veće egzistencijalne brige o sudbini Amerike.”

Za vrijeme prethodnih izbora kada se Tramp borio protiv Hilari Klinton, The Economist, koji je podržao Klintonovu, priznao je da:

“Gospodin Tramp je osvojio izbore na valu narodnog bijesa. Ovo je dijelom potaknuto činjenicom da obični Amerikanci nisu imali udjela u prosperitetu svoje zemlje. Prema realnim vrijednostima srednja primanja muškaraca i dalje su niža nego što su bila 1970-ih.

„U proteklih 50 godina, osim ekspanzije iz 1990-ih, domaćinstvima srednjeg ranga je sa svakom recesijom trebalo više vremena da povrate izgubljeni prihod. Društvena mobilnost je preniska da bi ispunila obećanje o nečem boljem. Gubitak samopoštovanja koji je nastao nije uklonjen s nekoliko kvartala kada su plate rasle.”

Stvari se od tada nisu bitno promijenile. Američka ekonomija nije u zdravom stanju. To pokazuju neviđeni nivoi duga koji su redovno rasli pod Bajdenovom administracijom. U ovom trenutku, dug američkog javnog sektora se procjenjuje na 35 milijardi dolara, ili oko 100 posto BDP-a.

Povećava se za jednu milijardu dolara svaka tri mjeseca. I može ići u samo jednom smjeru: a to je prema gore.

Ovo je jasan pokazatelj da je čak i najmoćnija i najbogatija država na Zemlji prekoračila samu sebe.

To je situacija koja je na kraju krajeva neodrživa.

Izolacionizam

Donald Tramp nije ekonomista. On nije filozof ili historičar. On čak nije ni političar, u smislu da ima razrađenu ideologiju i strategiju. On je u osnovi oportunista i empirista u najužem smislu riječi.

Ali sebe smatra vrhunskim taktičarem – praktičnim čovjekom koji uvijek traži praktična, kratkoročna rješenja za svaki problem koji se pojavi. Uvijek traži ono što naziva 'dil'.

Odnosno, on ima mentalitet sitnog trgovca, vještog u umjetnosti cjenkanja na tržištu. Takva vještina, naravno, vrijedi u određenim granicama. Ali ono što vrijedi na tezgi ubrzo se nađe u nevolji u složenoj paukovoj mreži međunarodne politike i diplomatije.

Izvor: Gage Skidmore, Flickr

U suštini, njegova sklonost je ka izolacionizmu. Ima averziju prema bilo kakvoj ideji petljanja Amerike u bilo koje strane saveze – bilo da su to Ujedinjene nacije, Svjetska trgovinska organizacija ili sam NATO.

Njegova politika se lako može sažeti u slogan 'Amerika na prvom mjestu'. Ali to znači da je ostatak svijeta posljednji! A to donosi mnoge probleme.

Da je do njega, Amerika bi odmah prekinula sve svoje veze sa tim stranim organizacijama i posvetila se isključivo svojim poslovima.

No, koliko god ova ideja bila privlačna, u modernom svijetu to je potpuno nemoguće. Sudbina Amerike je sa hiljadu karika nepovratno vezana za ostatak zemaljske kugle.

Kao što je Donald Tramp saznao na svoju štetu u svom bavljenju Sjevernom Korejom.

Granice američke moći razotkrivene

Svjetskom situacijom dominira ogromna nestabilnost u svjetskim odnosima. To je rezultat borbe za svjetsku hegemoniju između SAD-a, najmoćnije svjetske imperijalističke sile, koja je u relativnom padu, i Kine, mlađe, dinamičnije sile u usponu, koja ipak dostiže svoje granice.

Svjedočimo promjenama tektonskih razmjera, a kao i kod kretanja tektonskih ploča na Zemljinoj kori, takva pomjeranja su praćena eksplozijama svih vrsta.

Osim sagledavanja trenutne situacije, još je važnije analizirati putanju. Nakon raspada SSSR-a 1991. godine, SAD su postale jedina supersila u svijetu. Poslije toga, gotovo da nije bilo opozicije dominaciji američkog imperijalizma.

Izvor: Gage Skidmore, Flick

Situacija sada izgleda sasvim drugačije. Američki imperijalizam zaglibio je 15 godina u dva nepobjediva rata u Iraku i Afganistanu, s velikom cijenom u pogledu troškova i gubitka osoblja.

U avgustu 2021. bili su prisiljeni na ponižavajuće povlačenje iz Afganistana.

To je ostavilo američku javnost bez apetita za inozemne vojne avanture, a američku vladajuću klasu veoma opreznu kada je u pitanju slanje kopnenih trupa u inostranstvo. Međutim, američki imperijalizam nije ništa naučio iz tog iskustva.

Odbijajući da priznaju novu ravnotežu snaga i pokušavajući da održe svoju dominaciju, upleli su se u čitav niz sukoba koje ne mogu dobiti. Bajdenova administracija je u tom pogledu odigrala posebno kobnu ulogu.

Sama pozicija Sjedinjenih Država kao globalne sile koja je prisutna svuda u svijetu je sama po sebi izvor velike ranjivosti. Potreba da podrži svoje interese na globalnom nivou nameće ogroman pritisak.

Ali Bajdenova administracija nije izvukla pouke. Gurnula je SAD u besmisleni rat sa Rusijom zbog Ukrajine. Rat u Ukrajini predstavlja ogroman odliv resursa čak i najbogatije zemlje na svijetu. Američke zalihe oružja su ozbiljno iscrpljene zahtjevima Zelenskog, koji nastavljaju da se ubrzavaju čak i dok se vojni položaj pogoršava.

Provođenje cijelog niza ekonomskih sankcija američkog imperijalizma protiv Rusije nije uspjelo u svom glavnom cilju slabljenja svog rivala do te mjere da onemogući nastavak rata u Ukrajini.

Rusija je uspjela izbjeći i prevladati sankcije, sklopila je niz saveza sa drugim zemljama, uključujući Saudijsku Arabiju, Indiju i druge zemlje koje su prethodno gajile dobre odnose sa SAD.

Iznad svega, dovedena je u mnogo bližu ekonomsku i vojnu saradnju sa Kinom. Bajden je postigao sasvim suprotno od onoga što je bilo namjeravano. Zatim je napravio još veći nered na Bliskom istoku praktički dajući Netanjahuu bjanko ček, koji on od tada unovčava.

Kao rezultat toga, stalno izbijaju novi sukobi i ratovi.

Pobjeda Rusije u Ukrajini će izazvati šokove širom svijeta. To jasno razotkriva granice američkog imperijalizma, koji više nije u stanju da nametne svoju volju.

Osim toga, Rusija će iz svega izaći sa velikom vojskom, provjerenom u najnovijim metodama i tehnikama savremenog ratovanja. To izaziva val panike u evropskim vladama, koje su uplašene da će nova Trampova administracija prepustiti Ukrajinu njenoj sudbini, ostavljajući Evropljane da plate račune, pa će čak pokrenuti i pitanje povlačenja iz NATO-a.

Nove krize i ratovi predstavljaju nerješiv problem, ne samo za SAD, već i za njene evropske saveznike, koji se svi nalaze u sličnoj poziciji. Čini se neizbježnim da će Tramp htjeti da se odvoji od bezizglednog nereda u Ukrajini, za kojeg ispravno smatra da je Bajden odgovoran.

Nije jasno da li će narediti povlačenje SAD iz NATO-a ili ne. Ali ono što je van sumnje je da će htjeti da račun za sve te stvari prebaci na svoje 'prijatelje' u Londonu, Parizu i Berlinu – čime će dodatno pogoršati ionako ozbiljne probleme evropskog kapitalizma.

Paralele sa Rimskim carstvom

Da li je došlo vrijeme da američki imperijalizam uđe u silaznu putanju koja je carski Rim odvukla u prašinu? Vrijeme će pokazati.

U toku je borba za preraspodjelu svijeta između različitih konkurentskih imperijalističkih sila, uglavnom između SAD-a, starog hegemona, koji je sada u relativnom padu, i Kine, nove dinamične sile u usponu koja je izaziva na međunarodnoj areni.

Poznato je da je Tramp neprijateljski raspoložen prema Kini, za koju smatra da predstavlja najozbiljniju prijetnju za SAD. Nije krio svoju namjeru da uvede paralizirajuće carine na kineski uvoz, koje će ozbiljno oštetiti strukturu svjetske trgovine, prijeteći cijelom delikatnom zdanju globalizacije i dovodeći svjetsku ekonomiju na rub duboke krize.

Međutim, uopće nije jasno da li će on biti za rat s Kinom, koja je i ekonomski i vojno vrlo impresivna sila.

Bilo bi moguće napisati zanimljivu studiju upoređujući sadašnju krizu američkog imperijalizma sa slabljenjem i padom Rimskog carstva.

Istina je da je mnogo različitih elemenata bilo uključeno u taj dug i neslavan pad. Ali jedna od najvažnijih bila je činjenica da je Carstvo prekoračilo samo sebe. Dostiglo je svoje granice i nije bilo u stanju da izdrži ogroman teret nametnut održavanjem svoje imperijalne vladavine. Krajnji rezultat je bio potpuni kolaps.

Relativni pad američkog imperijalizma je evidentan već neko vrijeme.

U godinama nakon Drugog svjetskog rata, SAD su proizvele 43 posto svjetske proizvedene robe, 57 posto svjetskog čelika i 80 posto svjetskih automobila.

Udio SAD-a u svjetskoj trgovini industrijskim proizvodima porastao je sa 10 posto u 1933. na 29 posto u 1953. godini. Između 1946. i 1973. stvarni prihod domaćinstva porastao je za 74 posto.

Radna mjesta u proizvodnji, koja su činila 39 posto američkih radnih mjesta 1943. pala su na samo oko 8 posto do 2010-ih. U izvještaju Biroa za statistiku rada za 2020. navedeno je da je od 1979. godine zaposlenost u proizvodnji “pala tokom svake od pet recesija, i u svakom slučaju, zaposlenost se nikada nije u potpunosti oporavila na nivoe prije recesije”.

Članstvo u sindikatima palo je sa vrhunca od jedne trećine radne snage iz 1950-ih na samo 11 posto do 2016.

U knjizi 'Kapitalizam u Americi: Ekonomska historija Sjedinjenih Američkih Država', Alan Grinspen i Adrian Vuldridž objašnjavaju:

“Od 1900. do 1973. realne plate u Sjedinjenim Državama su rasle po godišnjoj stopi od oko 2%. Spojeno tokom godina, to znači da se prosječna plata (i shodno tome prosječan životni standard) udvostručavao svakih 35 godina. 1973. godine ovom trendu je došao kraj i prosječne realne plate za ono što američki Biro za statistiku rada naziva proizvodnim i radnicima bez nadzora počele su da opadaju. Do sredine 1990-ih, prosječna realna plata radnika u proizvodnji po satu bila je manja od 85% onoga što je bila 1973.

Izvještaj Pew Research Center iz 2018. potvrđuje ovo: “Za većinu američkih radnika, realne plate jedva da su se mrdnule decenijama.” I kako se u izvještaju Ministarstva trezora za 2023. objašnjava:

“Međugeneracijska ekonomska mobilnost također je opala – 90% djece rođene 1940-ih zarađivalo je više od njihovih roditelja u 30-oj godini, dok je to slučaj samo za polovinu djece rođene sredinom 1980-ih.”

Ovdje vidimo glavni faktor na kojem počivaju bijes i ogorčenost prema američkoj vladajućoj klasi.

U 2019. su već postojale naznake recesije, ali Tramp je uspješno svalio krivicu na pandemiju COVID-19 kada je ekonomija propala.

Tereti koji se nameću učešćem Amerike u stranim ratovima kao što su Ukrajina i Bliski istok označava ogroman odliv, koji čak ni najmoćnija i najbogatija država ne može da izdrži beskonačno.

Ogromni vojni rashodi glavni su faktor koji doprinosi ogromnom dugu koji prijeteći visi nad američkom ekonomijom. Sa te tačke gledišta, Trampovo očigledno ustezanje da se uključi u međunarodne probleme sadrži određenu logiku, iako izaziva živčane napade u Londonu, Berlinu, Kijevu i Jerusalemu.

Šta sad?

Nedavni događaji svjedoče o fundamentalnoj promjeni u psihologiji američke javnosti. Sve institucije buržoaske demokratije bile su zasnovane na pretpostavci da se jaz između bogatih i siromašnih može prikriti i zadržati u granicama kojima se može upravljati. Ali to više nije slučaj.

Upravo je to razlog urušavanja političkog centra. Ljudi više ne vjeruju u ono što im se govori u novinama i na TV-u, upoređuju ogromnu razliku između onoga što je rečeno i onoga što se dešava, i shvaćaju da nam se prodaje gomila laži.

Ovo nije uvijek bio slučaj. U prošlosti, većina ljudi nije obraćala mnogo pažnje na politiku, što se odnosilo i na radnike. Razgovori na radnim mjestima obično su bili o fudbalu, filmovima, televizijskim programima. Politika se rijetko spominjala, osim možda u vrijeme izbora.

Izvor: Gage Skidmore, Flickr

Sada se sve to promijenilo. Mase počinju da se interesuju za politiku, jer počinju da shvataju da to direktno utiče na njihove živote i živote njihovih porodica.

Podržavajući Trampa, milioni ljudi poručuju: „Sve i bilo ko je bolji od ovoga. Ne možemo gore. Hajde da bacimo kocke!” Sada su odlučili još jednom baciti kocku. Ali možda je to i posljednji put.

Donald Tramp je sada starac. Čini se isključenim da bi se ikada mogao ponovo kandidirati za predsjednika. Pretpostavljamo da će ponovo ući u Bijelu kuću u januaru 2025. Ništa ga ne može zaustaviti – ništa, osim atentata. A to se ne može isključiti, s obzirom na histeričnu reakciju vladajuće klase.

U američkom društvu ne nedostaje zapaljivog materijala. I ne nedostaje mentalno nestabilnih pojedinaca naoružanih vrlo efikasnim modernim oružjem.

Ali pod pretpostavkom da je Tramp konačno postavljen za predsjednika, šta se može očekivati? Suočit će se s kolosalnim izazovima u mnogim oblastima: ekonomiji, ratu u Ukrajini i na Bliskom istoku, odnosima s Kinom i Iranom i mnogim drugim pitanjima.

Kao i obično, dao je velika obećanja kako će Ameriku ponovo učiniti velikom. Ali ne postoje dokazi da je u stanju ispuniti bilo koje od njih. Američki radnici koji mu ukažu svoje povjerenje naći će se jako razočarani.

1940. godine , kada je Njemačka vojska ušla u Pariz, desio se zanimljiv razgovor između njemačkog i francuskog oficira. Nijemac je prirodno bio uobražen i arogantan. Ali francuski oficir je jednostavno rekao: „Točak historije se okrenuo. Okrenut će se opet.” I jeste.

Točak historije se okreće u SAD-u i ponovo će se okrenuti. Kada mase u potpunosti istraže potencijal trampizma i shvate njegova ograničenja, okrenut će se u drugom smjeru. Put će biti pripremljen za veliki zamah klatna ulijevo.

Novo i burno poglavlje u američkoj historiji uskoro će biti napisano.