Diljem Hrvatske u petak je uspješno održan veliki bojkot trgovina u znak protesta protiv novih najavljenih poskupljenja usred već ionako galopirajuće inflacije. Bojkot je primarno bio usmjeren na velike trgovačke lance, centre i benzinske postaje, ali zahvatio je i lance manjih trgovina i pekara koji su također zjapili prazni. Pokrenut od strane potrošačke grupe putem društvenih mreža na kojima se početkom tjedna počeo širiti, poziv na obustavu kupovine je u kratkom roku zadobio podršku širokih slojeva stanovništva. To je jasan indikator dubine ekonomske krize u Hrvatskoj i razočaranosti vladajućom klasom. Zanimljivo je da se bojkot u međuvremenu proširio i po Sloveniji, Makedoniji, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori. To ukazuje na povezanost naših zemalja, ali i duboko nezadovoljstvo inflacijom i vladajućom klasom u cijeloj regiji.

Prema aktualnim statistikama, Republika Hrvatska je zemlja s najvećom stopom inflacije u Eurozoni te s trećom najvećom stopom inflacije u Europskoj uniji iza Mađarske i Rumunjske. Osim toga, uz desetljeća kontinuirane privatizacije, deindustrijalizacije, pljačke i iseljavanja, zemlja je značajno ovisna o uvozu hrane i drugih proizvoda budući da je domaća poljoprivreda i industrija uvelike opustošena. Na tržištu maloprodaje apsolutni monopol imaju veliki trgovački lanci koji su u vlasništvu stranih (Kaufland, Lidl, Spar…) ili domaćih kapitalista i tajkuna (Konzum, Plodine…) koje se u narodu često proziva za kartelizaciju, dok su se na tržištu distributera nametnuli Orbico, Atlantic, Alca i dr. Svi ovi faktori već godinama tjeraju na stezanje remena radničku klasu te mnoštvo omladine i umirovljenika.

Sasvim očekivano, vlasnici trgovina za poskupljenja krive državne poreze i trošarine, a kao direktan povod i opravdanje za nova poskupljenja u trgovinama navode  poskupljenja kod 50 distributera u iznosu od 3-10 posto; tako se početkom ove godine pojavila uznemirujuća vijest o skorom rastu cijena kave, piletine, voća i povrća, sredstava za čišćenje itd. Iako nema spora da je roba stranih proizvođača u Hrvatskoj višestruko skuplja nego u matičnim državama, u opravdanost poteza krupnih trgovaca malo tko vjeruje budući da se radi o istim ljudima koji su se preko svojih medija histerično protivili djelomičnoj zabrani rada nedjeljom, pri čemu su najavljivali otkaze i propasti do čega dakako nije došlo. Naprotiv, vodeći trgovački lanci posljednjih godina imaju stabilne neto marže i nema nikakvih naznaka njihovog zatvaranja,  kao što nije bilo ni valova otkaza.

S druge strane, kapitalistička vlada HDZ-a i Domovinskog pokreta pravi se nevina i najavljuje istragu o mogućim zabranjenim dogovorima distributera, nova zamrzavanja cijena nekih proizvoda te jaču kontrolu trgovačkih lanaca. Ali radnim ljudima je prekipjelo jer se radi o korumpiranoj vladajućoj aparaturi koja ih preko poreza i lopovskih afera naočigled pljačka već dekadama. I bez stalnih korupcijskih afera, porezni sustav u Hrvatskoj nedvojbeno je regresivan. To se prije svega odnosi na temeljni državni porez - PDV - kojeg po stopi od 25 posto plaćaju svi stanovnici, od buržuja i političara do radnika i umirovljenika. Usto, PDV na hranu podijeljen je u 3 razreda, pri čemu je 5 posto samo na kruh, mlijeko, jaja itd, dok je na ulje, maslac, dječju hranu i dr. 13 posto, a na mesne i suhomesnate prerađevine, gotova jela i sl. čak 25 posto. Radnička klasa bi trebala živjeti na kruhu i vodi dok vladajuća klasa poduzetnika i političara uživa u luksuzu do kojeg su došli upravo preko grbače radničke klase? Slično pitanje postavlja si sve više radnika i radnica. Kako bi suzbila inflaciju, vlada je 2023. zamrznula cijene nekih proizvoda (suncokretovo ulje, cijelo pile, neka brašna, pileće hrenovke, špageti 500 g, riža 1 kg...), ali na tom popisu se nije našao kruh koji stalno poskupljuje (dapače, domišljati ministar gospodarstva ljudima je savjetovao da sami peku kruh), a na popisu nema ni previše hrane bogate vitaminima, već se uglavnom radi o hrani niže kvalitete.

Dakle, jasno je da krivci za aktualnu krizu stanuju na više adresa. U kapitalističkom poretku država je instrument krupnih tržišnih gospodara koji financijski podupiru i usmjeravaju svoje političare. Glavnu riječ vodi savez krupnog kapitala i države, savez parazita iz privatnog i državnog sektora. Tako je i u Hrvatskoj u svim privrednim granama (banke, telekomunikacije, platforme za taksi i dostave…), pri čemu ni trgovina nije iznimka. Savez vlade i krupnih trgovaca u Hrvatskoj godinama funkcionira sasvim skladno, ali kad voda stigne do grla stanovništva ove dvije frakcije parazita po medijima se svađaju i međusobno optužuju. Radnička klasa u ovoj svađi nipošto ne treba birati stranu, već se treba udružiti protiv obje frakcije i organizirati  masovne prosvjede u toku radnog vremena ispred zgrade vlade sa zahtjevima spuštanja i zamrzavanja cijena, ukidanja PDV-a na hranu, progresivnog poreza na profite industrija i banaka…

Izvor: EPA-EFE/ANTONIO BAT

Što se tiče samog bojkota, iako ga je organizirala udruga potrošača pod vodstvom Josipa Kelemena, sitnog poduzetnika i bivšeg novinara Glasa Slavonije u 90-ima, odaziv radničke klase svakako jest indikator nezadovoljstva radništva. Molekularni proces revolucionarne svijesti uvijek ima svoje točke, a bojkot proizvoda može biti indikator radikalizacije. Međutim, istovremeno treba biti svjestan i ograničenja bojkota kao metode otpora. Budući da trgovački lanci drže monopol na hranu i druge potrepštine, neće biti moguće da stanovništvo bojkotira na duže vrijeme u kontinuitetu. Osim toga, najjače udarce kapitalu i državi ne zadaju bojkoti nego štrajkovi. Borba protiv vlastite kapitalističke klase je daleko jači udarac prema sistemu negoli bilo kakav bojkot. Ne zaboravimo da je izvor profita prije svega u eksploataciji radne snage, a ne u dizanju cijena. Dizanjem cijena kapital uglavnom nastoji zadržati svoje profitne stope čiji izvor leži upravo u eksploataciji radne snage. Stoga je poziv na generalni štrajk do ispunjenja svih zahtjeva metoda koja nadilazi sve bojkote. Spoj štrajkova i protesta zasigurno vodi do paralize svake vlade, ali i onemogućava sitnoj buržoaziji da preuzme kormilo u borbi protiv inflacije i krize.

Konačno, aktualna inflacija u Hrvatskoj karika je u lancu krize na svjetskom tržištu kojeg je Hrvatska dio. U atmosferi opće neizvjesnosti svi akteri i frakcije kapitala bježe od odgovornosti, a nijedna frakcija kapitala ne želi se odreći svojih profitnih stopa i dijela kolača. Trgovci se vade na vladu i rast cijena distributera, distributeri na rast cijena proizvođača i transporta, proizvođači na rast cijena sirovina, a na kraju se sve opravdava rastom cijena energenata i poremećajima u opskrbnom lancu. I tako se čini da je stvoren začarani krug iz kojeg nema izlaza, ali to nipošto nije tako. Kapitalizam je način proizvodnje koji se, osim na eksploataciji radne snage, temelji upravo na tržišnoj konkurenciji. Manifestacije tržišne konkurencije mogu biti oružani ratovi, ali i trgovački ratovi sankcijama i zaštitnim carinama. Ovaj scenarij sada proživljavamo budući da živimo u vremenu zaoštrene konkurencije - ratova, sankcija i protekcionizma vladajućih imperijalističkih sila - uz istovremeni pad životnog standarda radništva diljem svijeta. U čitavom metežu svjetskog tržišta stoga je presudno da radnička klasa povede svoju klasno nezavisnu politiku i time izbjegne zamke te demagogiju svih tabora vladajuće klase, bili oni orijentirani slobodno-tržišno ili nacionalno-protekcionistički.

Prema tome, ako znamo da je uzročnik krize sam kapitalistički sistem, onda to znači da izlaz iz ovog kruga itekako postoji: to je upravo revolucionarno obaranje parazitske vladavine kapitala i uspostava demokratski planirane proizvodnje i raspodjele u interesu radnih ljudi svih zemalja svijeta.

Ovaj bojkot nije ozbiljan udarac sustavu koji producira krize. Upravo zato radnički pokret u Hrvatskoj, ali i šire u regiji treba iskoristiti svoju moć da napadne režim štrajkovima i protestima.

Dolje buržoaska vlada, dolje kapitalizam!