U decembru 2022. godine Bosna i Hercegovina je dobila kandidatski status EU. Ova odluka je došla u kontekstu rata u Ukrajini i hitnom zaokruživanju dijelova kapitalističke periferije Evrope pod okrilje EU. Isto tako, ovaj potez bi trebao pokazati “evropsko jedinstvo” u podršci Ukrajini, zajedničkom sankcionisanju Rusije i primjerom dokazati dijelu javnosti da od kraja rata pa naovamo “evropski put prosperiteta BiH” nije nedostižan cilj i šarena laža evropskih birokrata.

BiH je kandidatski status podnijela u februaru 2016. godine, a u maju 2019. godine Evropska komisija definisala je 14 ključnih prioriteta koje zemlja treba ispuniti prije početka pregovora o punopravnom članstvu, ali takve reforme bosanskohercegovački političari nisu ispunili. Put Bosne i Hercegovine ka EU traje od 1997, dvije godine nakon što je zemlja izašla iz rata. Evropska Unija je Bosni i Hercegovini pružila mogućnost korištenja bescarinskog izvoza. Jedanaset godina kasnije, u julu 2008. godine, potpisan je Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SPP), a dvije godine kasnije je ukinut vizni režim. SPP, treća generacija sporazuma o pridruživanju, ponuđen isključivo državama Zapadnog Balkana, od zemlje potpisnice zahtijeva da postepeno prilagođava svoje zakonodavstvo pravnoj praksi EU-a i uspostavlja zonu slobodne trgovine s EU-om.

Izvor: istinomjer.ba

Ovakva odluka EU vrha prije samo godinu i po bila bi nezamisliva. Prije ruske invazije na Ukrajinu, poruke iz vrha EU ka bosanskohercegovačkim političarima su bile da je BiH daleko od kandidatskog statusa jer domaći političari ništa nisu učinili u ispunjavanju uslova za ulazak u EU i u borbi protiv korupcije i kriminala. Prevedeno na jezik običnih ljudi, BiH ne ispunjava uslove jer nije ni blizu stabilne i funkcionalne kapitalističke države na evropskoj periferiji.

Međutim, ukrajinskom krizom i sukobom NATO i ruskog imperijalizma, EU je odlučila pod pritiskom geopolitičkih tenzija da načini novi, iako iznuđen, formalni  i simbolični korak ka daljnjoj integraciji BiH u svoju sferu uticaja. Od samog početka rata u Ukrajini, u bosanskohercegovačkoj javnosti i medijima, najvećim dijelom u Federaciji BiH, počela se provlačiti priča kako je BiH sljedeća meta Putinove agresije. Prema navodima bošnjačkih i dijelom hrvatskih političara u BiH, kao i federalnih medija koji su na prozapadnoj liniji, EU je previše odugovlačila sa integracijom BiH u EU i time zemlju gurnula u ralje Putina. Ovo  je navodno vidljivo tolerisanjem Milorada Dodika i njegovih veza i odlazaka kod Putina i navodima  kako je Dodik ustvari Putinov čovjek na Balkanu. Odluku EU oko davanja kandidatskog statusa treba dijelom posmatrati kao i dio uvjeravanja bošnjačkih i hrvatskih elita u BiH kako ih EU nije zaboravila i kako neće dopustiti da se u BiH dogodi ukrajinski scenario. Kako bi i običnim građanima povratili povjerenje u “evropski put” BiH, predsjednica Evropske komisije Ursula fon der Lajen je čak najavila novčanu pomoć običnim građanima u borbi protiv inflacije.

Tokom prošle godine bili smo svjedoci ofanzive zapadnih političara koji su defilovali kroz BiH u razgovorima sa domaćim političarima. Posebno aktivan je bio Visoki predstavnik Evropske unije za vanjsku politiku i sigurnost Žozep Borelj i Evropski komesar za proširenje Oliver Varhelji. Aktivna u približavanju BiH ka EU  je bila i nova liberalna vlada u Sloveniji na čelu sa Robertom Golobom. Evropski predstavnici su posebno bili aktivni u brzom formiranju državne vlasti. Tu su bili spremni da pređu i preko mnogih izbornih nepravilnosti koji su doveli do upitnosti samog legitimiteta izbornog procesa. Najizraženije je to bilo kod izbora za predsjednika RS gdje je očigledno bilo krađe od strane režima kako bi Milorad Dodik dobio izbore za taj nivo vlasti. Za razliku od formiranja vlasti nakon izbora 2018, poslije izbora 2022. vlast je ekspresno formirana dajući lažnu sliku o tobože funkcionalnoj državi. Za razliku od prošlih izbora, ovoga puta SDA kao glavna bošnjačka stranka nije imala većinu za formiranje vlasti pa je SDP BiH predvodeći koaliciju tzv. “osmorke” bila spremna na mnoge ustupke u podjeli resora koje su prepustili SNSD-u i HDZ-u BiH.

Još od kraja građanskog rata u Bosni i Hercegovini, jasno je da je prostor bivše Jugoslavije, uključujući i BiH, dio sfere uticaja i političke dominacije EU i evropskog krupnog kapitala. Zvanični podaci o direktnim stranim investicijama (DSI) u BiH govore u prilog tome da zemlje EU predstavljaju glavne ulagače kapitala u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini. Kako pokazuju zvanični podaci Centralne banke BiH iz septembra 2021, prema ukupnim iznosima, na kraju decembra 2020. godine, zemlje koje su investirale najviše  u  BiH  su:  Austrija  (2.781 miliona  KM),  Hrvatska  (2.417),  Srbija  (2,190)  i Slovenija  (1.178 miliona  KM). Uz  investicije  iz  Ruske  Federacije  i  sa  Bliskog  istoka, evropske zemlje su i dalje najznačajniji investitori u Bosni i Hercegovini. Investicije iz EU 27 zemalja čine 64% ukupnih DSI u BiH.

Nakon preuzimanja ruske Sber banke od strane domaćih investitora, ruski kapital je zadržao svoj udjel u energetskom sektoru. Prema podacima Agencije za unapređenje stranih investicija BiH (FIPA), u ukupnom iznosu direktnih stranih investicija (DSI) iz Rusije (600 miliona KM), najveći dio ili 94,9 posto registrovan je u okviru prerađivačke djelatnosti  (proizvodnja koksa i rafiniranih naftnih proizvoda), slijedi trgovina sa 3,6 posto. Prema podacima FIPA “učešće DSI iz Rusije iznosi 3,98 posto u ukupnim stranim investicijama u BiH”. Najveći dio ili 595 miliona KM registrovan je u Republici Srpskoj, gdje je Rusija drugi po iznosu najznačajniji investitor, a u Federaciji BiH imaju registrovano 5,2 miliona KM. Najznačajniji investitor iz Ruske Federacije u BiH je NeftegazInKor (vlasnik državna naftna kompanija Zarubezneft o.a.d. Moskva) koji je 2007. godine kroz privatizaciju postao vlasnik većinskog paketa akcija u preduzećima Rafinerija nafte Brod, Rafinerija ulja Modriča i distributivnoj mreži benzinskih pumpi. Ova kompanija je 2019. imala gubitak od čak 117,1 milion KM, a već više od dvije godine nisu preradili ni litar sirove nafte. U oktobru 2018. godine u rafineriji je došlo do eksplozije, u kojoj je jedan radnik poginuo i prilikom čega je nastala višemilionska šteta. Nedugo nakon toga, početkom 2019. godine je zaustavljena proizvodnja, a uprava se posvetila projektima koji bi trebalo da donesu uštede u procesu proizvodnje.

Zadnjih nekoliko godina, značajni upliv, a da nije evropski ili ruski, ima kineski kapital koji kreditira mnoge projekte u BiH. I ovdje se posebno radi o investiranja u RS i gradnju dionice autoputa Banja Luka – Prijedor i Brčko – Bijeljina gdje su izvođači kineske kompanije. U najavi je i izgradnja četiri hidroelektrane u Hercegovini koje bi takođe trebale raditi kineske kompanije. Skoro je i Milorad Dodik najavio da će Kina prihvatiti i obveznice RS koje će se emitovati na kinesku berzu, premijer RS Radovan Višković je najavio da je jedna kineska energetska kompanija zainteresovana za gradnju prenosne i distributivne mreže.  Može se reći da kineski kapital postaje značajan rival EU i evropskom kapitalu u BiH tako da je kandidatski status zemlji dijelom iznuđen i strahom EU od širenja kineskog uticaja koji trenutno nije opterećen ratom i sankcijama kao što je to slučaj sa ruskim kapitalom.

Često se u javnosti, plasirane od liberalnih i federalnih medija, prenaglašavaju veze koje Dodik održava sa Putinom i kao što smo gore rekli to se potencira kao navodni plan razbijanja dejtonske BiH koju bi Putin podržao. Međutim, cijela dosadašnja aktivnost Dodikovog režima nam govori da iza režimskih nacionalističkih i rusofilskih fraza ostaje istina da je Dodik od prvog dolaska na vlast pod kontrolom zapadnog imperijalizma i potpuno zavisan od EU kapitala, posebno finansijskog u vidu kreditiranja kako bi mogao održati socijalni mir i privid funkcionisanja institucija u RS. Dodikovo mahanje Rusijom i slikanja sa Putinom služe kao jadni populistički i predizborni trik kako bi se on pred narodom u RS predstavio kao “borac protiv Zapada” i neko ko ima stvarnu podršku Putina i Ruske Federacije. U stvarnosti, dovoljno je ponoviti Dodikovu sagu oko prihvatanja Godišnjeg plana za članstvo (ANP) BiH NATO. Nakon nekoliko godina zatezanja oko toga, ANP je prihvaćen na zadnjoj sjednici prošlog saziva Savjeta ministara BiH. Za usvajanje tog dokumenta glasali su upravo ministri iz SNSD-a na čelu sa Dodikovim kadrom Zoranom Tegeltijom kao predsjedavajućim Savjeta ministara BiH.

Ove navodne čvrste veze Dodika sa Putinom imaju i efekat zatezanja političke situacije kako bi se od zapadnog imperijalizma i EU diplomata dobili određeni ustupci, najčešće u podjeli vlasti i dovukli u RS određeni projekti i fondovi. Zanimljivo da je nakon dobijanja kandidatskog statusa BiH, odmah nakon toga Dodik tražio novac iz evropskih fondova koji ipak nije dobio. Nakon toga je Dodik krenuo u obračun sa slobodom govora, NGO i LGBT aktivistima baš onoga trenutka kada mu EU nije dala novac. Ovo je njegov način obračuna sa EU kao glavnim sponzorom “nezavisnih medija” i NGO sektora.  Moguće da Dodik kalkuliše tako da bi natjerao EU na ustupke kako bi režim u RS EU novcem produžio svoju vladavinu ili će izazvati EU da mu uvede sankcije. Ovo drugo je malo vjerovatno jer je Dodik našao odstupnicu u podršci Viktora Orbana koji je zauzvrat dobio mogućnost ulaska mađarskog kapitala u RS putem kreditiranja institucija RS i kupovine solarne elektrane u Hercegovini. A ako bi se takav scenario dogodio, režimska mašinerija bi to iskoristila kao napad na Dodika i njega predstavila kao pravednog borca protiv “dekadentnih zapadnih vrijednosti”.

Što se tiče perspektiva BiH za dobijanje punopravnog članstva u EU, one su nerealne i ovaj potez davanja kandidatskog statusa je više simboličan nego stvaran korak ka pristupanju u EU zajednicu. Uzmimo primjer Makedonije koja je dobila kandidatski status u decembru 2005. a još uvijek nije ni blizu punopravnom članstvu. Dodajmo i primjere Rumunije, Bugarske i Hrvatske čija članstva u EU radnim ljudima nisu donijela nikakav boljitak već upravo suprotno – ulazak u EU je značio deindustrijalizaciju, uništavanje domaće poljoprivredne proizvodnje i masovni egzodus radne snage. Suprotno uvjeravanjima EU zvaničnika, ni korupcija, a  ni kriminal nisu iskorjenjeni. Ako stvar pogledamo sa ekonomske strane, EU uopšte i nema potrebu za značajnijim ekonomskim integrisanjem BiH u EU, jer evropski kapital od kraja rata ima povlašćen i neograničen pristup bosanskohercegovačkom tržištu i kompradorsku uslužnost domaćih tajkunsko-političkih elita u eksploataciji domaćih radnika i prirodnih resursa. Isto tako, zemlje EU, prvenstveno Slovenija, Hrvatska i Njemačka su u stalnom procesu odvlačenja jeftine radne snage iz BiH što im omogućava snižavanje cijene rada kod kuće. Kada sve saberemo, jasna je činjenica da EU ima sve potrebno što kapitalistički centar može izvući iz kapitalističke periferije – tržište, sirovine i jeftinu radnu snagu.

Izvor: klix.ba

Kao marksisti, mi ne nasjedamo na liberalne iluzije da je Evropska unija demokratska, progresivna i humanistička zajednica koja omogućava napredak svojih članica ili uopšte evropskih naroda. Upravo suprotno. Od samog svog nastanka, EU je zamišljena kao savez evropskog krupnog kapitala, posebno njemačkog i francuskog, da se nakon kraja Drugog svjetskog rata te razrušene nacionalne ekonomije mogu takmičiti sa drugim kapitalističkim konkurentima, u to doba SAD-om i Japanom. Savez evropskog krupnog kapitala je omogućio i efikasnije gušenje zapadnoevropskog radničkog pokreta koji je bio u revolucionarnom poletu nakon rata, usput spriječavajući uticaj Sovjetskog Saveza i Istočnog Bloka na radničke klase Zapadne Evrope.

Ako pogledamo samo primjere u zadnje dvije decenije, vidjećemo da je EU kao kapitalistički i imperijalistički savez postao još agresivniji u gušenju radnih prava i sprovođenju politike isključivo u korist krupnog kapitala. Upumpavanje milijardi evra u spašavanje banaka nakon ekonomske krize 2008. a onda i sprovođenje mjera štednje i rezova koji su doveli do ukidanja većine socijalnih i radnih prava koje je evropska radnička klasa izborila u periodu nakon Drugog svjetskog rata. Pobuna protiv takvih mjera, kao što je bila u Grčkoj 2015. je represivno ugušena kršeći u potpunosti demokratska prava grčkog radnog naroda. Dodajmo tome rasistički i ksenofobni odnos prema izbjeglicama u EU, zatim imperijalistička miješanja EU u unutrašnje stvari suverenih zemalja kao što su bile Sirija i Libija. I najsvježiji primjer rata u Ukrajini nam pokazuje kako je EU spremna da žrtvuje i posljednjeg Ukrajinca da bi evropski kapital ostvario svoje profiterske interese. I dok evropske diplomate odobravaju slanje oružja kijevskom režimu, u isto vrijeme nisu spremni u vlastitim zemljama da pomognu radnim ljudima u borbi protiv inflacije.

Mi ne mislimo da radni ljudi Bosne i Hercegovine trebaju biti izolovani od ostalih evropskih naroda. Naprotiv, bosanskohercegovačka radnička klasa dijeli istu tradiciju i iste interese kao i radnici širom Evrope, a to je borba za bolji život ljudi koji žive od svog rada. Ta borba se može ostvariti, ne unutar elitističkog kluba kojim dominiraju evropske birokrate koji zastupaju krupni kapital, već saradnjom i solidarnošću radničke klase Evrope. Bosanskohercegovački radnici tu borbu mogu vidjeti na ulicama francuskih gradova gdje se francuska radnička klasa mjesecima bori protiv Makronove penzione reforme ili štrajk njemačkih radnika koji se bore za veće plate. Ta borba otvara perspektivu za istinsko ujedinjavanje evropskih naroda u ravnopravnosti koja se može ostvariti isključivo unutar Socijalističke federacije Evrope.

Tekst je objavljen u 29. broju štampanog izdanja Crvene kritike.