Milorad Dodik, domaća parodija Napoleona, jeftina kopija Orbana i ogledalo Vučića, odlučio je da uguši i onaj treći sektor građanskog društva – civilno društvo, nevladine organizacije. Ovaj tekst će biti pokušaj da se da jedna slika koliko su zapravo nevladine organizacije prijetnja po režim, ne u nekom suštinskom smislu, ali definitivno u smislu privilegija koje režim uživa.

Ali, prije nego otvorimo ovo pitanje valja nam naglasiti da u periodu zadnjih nekoliko godina, naše prostore zahvatila je velika socijalna, kao i politička kriza. Ugnjetavanje radnog naroda koje je prije 30 godina započeo SDS svojom nacionalističkom profiterskom politikom nastavio je SNSD.  Ne samo da smo u zadnjem periodu od nekoliko godina imali proteste radnika javnog sektora, poput Željezničara, medicinskih radnika, radnika u toplani, pa sve do radnika Centra za profesionalnu rehabilitaciju, nego se ovaj talas nezadovoljstva prenio i na privatni sektor – ljudi pružaju pasivni otpor, odlaze vani, vidjeli smo pokretanje i Crne liste poslodavaca koja je uvezala radnički glas barem u jednoj sferi koja je pokazala koliko su privatnici u većini pljačkaški i izrabljivački nastrojeni, što je priroda njihove klase. Impotentna politika opozicije koja je više zasnovana na moralisanju nego na realnim riješenjima nije ponudila nikakva adekvatna rješenja. Od Stanivukovićevih obećanja dobili smo kapitulaciju pred pritiscima skupštine grada i sitnih privatnika. Prvo su na prijedloge o neradnoj nedjelji zaprijetili otkazima, a na zaustavljanje poskupljenja roba i usluga, poput autobuskih karata, dobili smo obustavu gradskog saobraćaja. Na kraju je došlo poskupljenje gradskih komunalija sa čime su se gradska pozicija i opozicija jednoglasno usaglasile.

Izvor: mondo.ba  - Slaven Petković

Rast inflacije naveo je sindikate da zahtjevaju povećanje plata, ali je i ovo bila farsa jer su plate rasle zajedno sa inflacijom tako da je materijalna bijeda ostala ista kao i do sada. I najnovija vijest koja nas je mogla obradovati u ova tužna vremena jeste vijest o poskupljenju vode, grijanja i odvoza smeća, sa naglaskom gradonačelnika da će priključci za vodu od sada biti besplatni. Besplatni priključci, besplatni udžbenici, besplatno studiranje, besplatan javni prevoz za penzionere, a opet na drugoj strani rastu cijene i zaduženja, tako da će vlast kroz ovu bijedu da naplati svoju predizbornu i postizbornu propagandu i mrvice koje je bacila sa stola.

Zašto ova mala hronologija? Da nam pokaže sljedeću stvar – glas protiv svega ovoga, protiv krize,  bijede,  korupcije i kriminala, samovolje privatnika i političkog birokratizma došao je ponajviše od radnih ljudi. Crna lista poslodavaca prerasla je u organizaciju Radnički pokret koja sada nudi besplatnu pravnu pomoć i koja planira organizovati nekoliko protesta po pitanju radnih prava u skoro svim gradovima, ženski pokret je pokazao svoju aktivnost dizanjem glasa protiv nasilja nad ženama i femicida, kao i radnim pravima žena i diskriminacije koju trpe od strane poslodavaca, javili su se i pokreti seksualnih manjina koja traže građanska prava, kao i niz drugih pokreta koji su svakodnevno ukazivali na probleme koje stvara sistem i vlast s njim na čelu. Pošto je vladajuća stranka uspjela da stvori i politički i ekonomski monopol, ona je i u javnom i u privatnom sektoru postavila potpunu kontrolu. Zbog pasivnosti i potpune servilnosti sindikalnih centrala prema režimu i tajkunima, NGO sektor i nekolicina medija kritički nastrojenih prema režimu su postali jedini glas potlačenih radnika i marginalizovanih grupa unutar društva u RS.

Uz udare na medije i NGO, režim je sada udario i na samo pravo slobode govora. Tako je Narodna skupština, koja se u posljednjih 30 godina klela u slobodu srpskog naroda, a sada je potpuno obezvrijeđena dominacijom jednog čovjeka,  krenula u proces donošenja zakona o kleveti gdje će se kažnjavati svaka ljutnja,  bijes, pogrdni naziv za vlast, sistem ili pojedince iz vlasti  Ako se ovaj zakon usvoji za dva mjeseca on će cenzurom i autocenzurom pritisnuti i ono nekoliko  medija koji nisu pod direktonom kontrolom Dodikovog režima. Kazne se protežu od novčanih pa sve do zatvorskih, ali one nisu namijenjene da kažnjavaju bogati sloj domaćih političara i tajkuna. Oni će bez problema plaćati za njih beznačajne novčane kazne, ali radnog čovjeka, koji biva ugnjetavan i ponižen svakodnevno, jedna psovka može koštati bankrotstva, a time i života.

Pritom, Dodikova vlast prozivala je brojne aktiviste i opoziciju stranim agentina i špijunima i potencijalno rušiteljima RS, kao i rušiteljima tradicionalnih srpskih vrijednosti (čitaj tradicionalna diskriminacija neistomišljenika). Tako je banjalučka vlast odvajkada prozivala radničke aktiviste plaćenicima i destabilizatorima RS-a, pa i aktiviste grupe PZD, kako bi diskreditovala i ugušila svaki pokret, a sada je odlučila da se i zakonski pozabavi definisanjem prirode nevladinih organizacija.  Prije par dana, vlast je svojom pasivnom diskriminacijom i homofobijom, utvrđujući svoju nacionalističku vladavinu na tradicionalnim vrijednostima i njihovom propagandom, motivisala napad na LGBT aktiviste i njihove prostorije, dok je policija mirno stajala po strani čuvajući red i mir u svojoj mašti, a Dodik je u međuvremenu još jednom nastupio sa svojim homofobnim izjavama o tome kako će zabraniti LGBT osobama prilazak i rad u javnim obrazovnim institucijama što je direktan udar na građanska prava i bezbjednost LGBT osoba. Ova nacionalistička sličnost sa prošlosti nas ne treba iznenaditi, riječ je o istom ideološkom diskursu samo su mete nešto drugačije, a brutalnost srpskog nacionalizma, zajedno sa nacionalizmima drugih naroda, bila nam je najjasnija tokom rata devedesetih godina.

Sada nas Vlada RS  obavještava da će potencijalno sprovesti i zakon ''o stranim agentima'' označavujući time svake socijalne aktiviste negativnim svjetlom. Pitanje društvene emancipacije sada je postalo pitanje udara na srpstvo, a izvori iz kojih su ovi pokreti dobijali sredstva sada su pod upitnikom. Vlast se vodi mentalitetom ''ako sredstva dolaze iz drugih država to su sve strani agenti''. Da li je onda i RS proizvod stranih agenata jer živi od stranih kredita, jer je i zemljište i firme prodala stranim kapitalistima? Zar se i ovdje ne vidi Dodikovo licemjerstvo kada otvoreno napada NGO sektor zbog uzimanja donacija od fondacija poput USAID, a istovremeno i sam priznaje da je USAID ‘’u proteklim godinama dao ozbiljan novac i u RSu’’ zbog čega im je on zahvalan. Svega nekoliko dana kasnije Dodik otvara USAID projekat za izbjegle i raseljene. Zanimljivo da je BiH u decembru prošle godine dobila kandidatski status EU i da je odmah nakon toga Dodik tražio novac iz evropskih fondova koji ipak nije dobio. Ne treba biti posebno pametan da se uoči kako je Dodik krenuo u obračun sa slobodom govora, NGO i LGBT aktivistima onoga trenutka kada mu EU nije dala novac. Ovo je njegov način obračuna sa EU kao glavnog sponzora “nezavisnih medija” i NGO sektora.  Moguće da Dodik kalkuliše tako da bi natjerao EU na ustupke kako bi režim u RS EU novcem produžio svoju vladavinu ili će izazvati EU da mu uvede sankcije. Ovo drugo je malo vjerovatno jer je Dodik našao odstupnicu u podršci Orbana koji je zauzvrat dobio mogućnost ulaska mađarskog kapitala u RS. A ako bi se takav scenario dogodio, režimska mašinerija bi to iskoristila kao napad na Dodika i njega predstavila kao pravednog borca protiv “dekadentnih zapadnih vrijednosti”.

Mi ne znamo još kakav će taj zakon biti, ali režim je svjestan potencijala civilnog društva i zašto mora zauzeti i taj sektor. NGO organizacije sa prostora RS -a sarađuju sa NGO organizacijama iz FBiH, kao i drugih republika i ove organizacije su po svom ideološkom okviru antinacionalistički nastrojene. Ovo uvezivanje NGO aktivista najviše je aktivno među omladinom koje ove organizacije privlače, a omladina je ono što nacionalistička vlast treba u fazi potencijalnog sukoba ili racionalizacija kriza. Režim naravno i ovdje vidi prijetnju po svoju egzistenciju, tako da će svim snagama pokušati, i vjerujemo da će i uspjeti, izglasati zakon koji će u svakom svom aspektu imati negativan uticaj po rad civilnog društva ili uopšte njegova ugleda u očima običnih ljudi u RS koji je pod uticajem vladajuće propagande. Prirodno, postavlja se pitanje da li postoji realna prijetnja po režim i sistem generalno?

Režim uživa monopolističke privilegije, silu državnog aparata, uživa u svom vladajućem položaju. Po njegov sistem, dakle sistem političkog birokratizma i ekonomske samovolje, ne postoji realna prijetnja koja bi dolazila iz bilo koja od ova tri sektora građanskog društva. Po njegove privilegije, po privilegije privatnika, prijetnja se  očigledno javlja i u obliku građanske emancipacije. U svom ovom haosu koji se sada uveliko razvija pitanje je šta mi, kao ljudi koji žele bolje društvo treba da radimo? Pošto vidimo da trenutni sistem građanskog društva kapitalističke epohe, kako kod nas tako i u svijetu, ima periode kriza i stabilnosti, da se u jednom momentu izborena prava poštuju, a u drugom krše, onda je borba na nivou ovih prava i reformi uzaludna borba. Mi smo svi za radnička prava, pravo glasa, kao i za druga socijalna prava, ali građansko nam društvo ne može nikada garantovati sigurnost ovih prava. To ne može garantovati jer posljednju riječ daju birokrate na vlasti i njihove stranke, kao i privatnici koji despotski vladaju firmama.

Izvor: Jutarnji list

Da bi pronašli trajno rješenje potrebno je razvaliti ovu zastarjelu mašinu društvene organizacije. Vladavinu stranaka zamijeniti vladavinom radnog naroda u komunalnim savjetima, eksplotatorsku vladavinu privatnika zamijeniti radničkim upravljanjem i planskim uvezivanjem. Samo radnička država može garantovati radnička i socijalna prava. A da bi se ovo ostvarilo potrebno je organizovati se, naoružati se revolucionarnom teorijom, potrebno je sarađivati na političkom polju svih progresivnih organizacija i pojedinaca i na kraju najvažnije – potrebno je izgraditi nezavisnu radničku partiju. Ne trebamo se zavaravati time kako postoje nekakva kratkoročna i dugoročna rješenja. Kratkoročna rješenja samo su pogon za dugoročnu bijedu. Trenutak borbe nije došao, on je oduvijek bio tu, samo je pitanje koja borba zapravo ima smisla. Prije SNSD-a bile su stranke koje su radile istu stvar kao i SNSD. Tamo gdje SNSD nije vlast, gdje na lokalnom nivou vlada opozicija, ona radi isto kao što je radio i SNSD. Zašto? Jer je sistem pod čijim uslovima ove stranke operišu uvijek isti. A sada vidimo i pojavu otvorenog fašizma koji se toleriše. Stav ''neće mene'' je bio i stav svakog logoraša koji je život ostavio u logoru tolerišući prethodno vladavinu gospode.

Radni ljudi u RS, a i širom BiH, osjećaju antiradnički i pljačkaški karakter trenutnih vlasti u oba entiteta, kao što i iza sebe imaju iskustvo pljačkaške prirode onih stranaka koje su ovaj haos započele. Ne trebamo padati na lažna obećanja opozicije, prije svega jer nemaju nikakav materijalni osnov da ispune ono što govore da će ispuniti. Njihov je zadatak ne da se bore za interese radnog naroda, nego za svoje stranačke interese i ovo je onaj problem građanskog društva i kapitalizma od njegovih samih početaka. Zato je bitno da ovaj reformistički duh ostavimo iza sebe i da se priključimo revolucionarnim, permanentnim, promjenama koje nas mogu izvaditi iz ovog začaranog kruga liberalne i nacionalističke ideologije.