Od svih balkanskih država nastalih raspadom Jugoslavije, Bosna i Hercegovina je zasigurno najprepoznatljiviji simbol političke nestabilnosti. Od kraja rata, dejtonsko ustrojstvo države je generator mnogih političkih trvenja između tri tajkunske elite koje upravljaju bosanskohrecegovačkim društvom.

Foto: RTVBN

Politička kriza koja je bila aktuelna do kraja prošle godine trajala je od oktobarskih opštih izbora 2018. Postizborne krize oko podjele plijena između bosanskohercegovačkih tajkunsko-političkih elita nisu ništa novo na političkoj sceni. Politička kriza i nemogućnost formiranja vlasti na državnom nivou je počela odmah nakon opštih izbora 2018. godine, dolaskom Milorada Dodika, predsjednika Saveza nezavisnih socijaldemokrata, na mjesto srpskog člana Predsjedništva BiH. Kriza je okončana krajem novembra 2019. nakon sporazuma SNSD-a, SDA i HDZ BiH o formiranju Savjeta ministara. Mandatar novog Savjeta ministara postao je Zoran Tegeltija, kadar SNSD-a. Dodik je poznat po svojoj nacionalističkoj retorici negiranja održivosti BiH i predstavljanjem sebe kao tobožnjeg branioca srpskog naroda od izmišljenih napada iz Federacije BiH.  Jedna od komponenti Dodikove nacionalističke retorike, od dolaska na vlast 2006. godine, jesu lažni antiimperijalizam i rusofilstvo. Kao što smo već pisali, Dodikov nacionalizam i stalna prijetnja referendumom o otcjepljenju Republike Srpske služe kako bi narodu u ovome entitetu sklonili pogled sa očajne ekonomske i socijalne situacije, koja kao svoje naličje ima enormno bogatstvo Dodika, njegove porodice i njihovih saradnika, nagomilano tokom godina vlasti na entitetskim i državnim nivoima. Dodik, kao predsjednik Republike Srpske, nije propuštao priliku da napadne prethodnog člana Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda, Mladena Ivanića (PDP) zbog navodne „mekanosti“ prema Sarajevu i izdaje interesa Republike Srpske. Već nakon formiranja novog sastava predsjedništva BiH, Dodik je kreirao nekoliko protokolarnih skandala zahtijevajući da se u svakoj sobi u kojoj se nalazi, postavi zastava Republike Srpske. Željko Komšić (DF) i Šefik Džaferović (SDA), članovi predsjedništva iz reda hrvatskog i bošnjačkog naroda, ovu su igru naguravanja svesrdno prihvatili. Dok Dodik izigrava neprikosnovenog branioca Republike Srpske, Komšić i Džaferović izigravaju branioce Bosne i Hercegovine.

Kamen spoticanja oko formiranja vlasti na nivou BiH je bilo slanje Godišnjeg nacionalnog plana (ANP). ANP predstavlja program pomoći, praktične podrške i konsultacija, namijenjen pripremama zemalja za članstvo u NATO-u. Akcioni plan prilagođava se potrebama dotične zemlje, ali učešće u njemu ne garantuje zemlji da će na kraju i dobiti zeleno svjetlo za članstvo. Prema Akcionom planu za članstvo, zemlja koja želi postati članica priprema svoj Godišnji nacionalni program (ANP), koji predstavlja NATO-u. Na kraju godišnjeg ciklusa ministri vanjskih poslova i odbrane prezentiraju rezultate reformskog programa i buduće aktivnosti pred Sjevernoatlantskim vijećem, rukovodećim tijelom NATO-a, koje zatim procjenjuje napredak u pripremama za članstvo. Pripreme i reforme uključuju pet oblasti: političku i ekonomsku, odbrambenu i vojnu, finansijsku, sigurnosnu i pravna pitanja. Put do članstva u NATO-u putem Akcionog plana za članstvo do sada su prošli Češka, Mađarska i Poljska, koje su članicama NATO-a postale 1999. godine, zatim Bugarska, Estonija, Letonija, Litvanija, Rumunija i Slovenija, koje su postale članice 2004. godine, kao i Albanija i Hrvatska koje su članice Saveza postale 2009. godine, te Crna Gora koja je u NATO ušla 2017. godine. Trenutno se za NATO putem Akcionog plana za članstvo priprema Makedonija.

Pitanje pristupanja ovome imperijalističkom savezu nije sporno među bošnjačkim i hrvatskim političkim partijama. Međutim, pitanje je vrlo delikatno u Republici Srpskoj.  Prema istraživanju banjalučkog udruženja „Centar za lobiranje“, sprovedenog među 700 anketiranih, tokom avgusta 2018. godine, pristupanje BiH NATO-u želi 56% građana BiH, 37% je za vojnu neutralnost, a 7% bi da BiH uđe u neki drugi vojni savez. Kada se razdvoje tri politička centra, Banjaluka, Sarajevo i Mostar, slika je znatno drugačija. U Banjaluci je najveća podrška za vojnu neutralnost (76%). Za BiH u NATO-u izjasnilo se 13% anketiranih, a 11% je za drugi vojni savez. U Sarajevu je za NATO 72%, a u Mostaru 74% građana.

Zbog bombardovanja položaja Vojske RS 1995, aktivnog stavljanja na stranu Armije BH i HVO krajem građanskog rata u Bosni i Hercegovini i bombardovanja Savezne Republike Jugoslavije 1999. godine, NATO se u RS doživljava kao zločinački i pretežno antisrpski savez. Znajući da mu zadržavanje na vlasti dijelom zavisi od nacionalističke retorike, Dodik je cijeli period nakon opštih izbora 2018. godine proveo u kampanji protiv slanja Akcionog plana u središte NATO-a. Dodik zna da je to delikatno pitanje u njegovom biračkom tijelu i da bi javno prihvatanje puta BiH u NATO bio loš politički potez pred lokalne izbore ove godine. Narodna skupština je čak, na Dodikovu inicijativu, donijela Rezoluciju o vojnoj neutralnosti RS, koja bi pratila stav o vojnoj neutralnosti Srbije. Takođe, Dodik je u martu 2019. godine, na skupu u Nišu, povodom dvadesetogodišnjice od početka NATO bombardovanja SR Jugoslavije, izričito tvrdio da nikad neće pristati na pristupanje BiH ovome zločinačkom savezu. Dodik je tada poručio:

„Od onih koji su smislili, koji su izdali naređenje, koji su učestvovali i komandovali operacijama bombardovanja Srbijom i Republikom Srpskom, samo su mi mrži oni među nama koji pokušavaju da to opravdaju i nađu razloga za to. To se ne može opravdati“.

„Razloga, naravno, nikada neće biti i ne može se to opravdati. Znamo da su uživali da gledaju sve to uživo. Na njihovim raketama bile su kamere koje su to prenosile u njihove kabinete, njihove monitore. I oni su sasvim dobro znali kada su ubijali djecu i kada su pogađali porodične kuće i kada su gađali zgradu televizije i kada su rušili kinesku ambasadu i kada su u Grdelici pogodili voz, i kada su ovdje, u ovom gradu Nišu, 7. aprila, pobili 13 civila, među kojima trudnicu od sedam mjeseci Ljiljanu Spasić“, kazao je tada Dodik.

„Nisam od onih“, rekao je on, „koji će im to ikada oprostiti i nisam od onih koji bi, dokle god i šta god bude radio, bio spreman da pređem preko toga. U okviru snaga koje imam obavljaću i ove dužnosti i onda kada budem samo običan čovjek. Imaću u sebi neoprostivo i tužno sjećanje na te dane kada su i Republici Srpskoj i Srbiji nanijeli tako teške gubitke. Oni su se svrstali na stranu naših neprijatelja. Oni su bili na strani Bošnjaka i Hrvata u ratu u BiH, a ovdje su u Srbiji bili i na Kosovu, na strani Albanaca. I to nisu prestali ni do danas da budu“.

Samo nekoliko mjeseci nakon ovih izjava, Dodik nastavlja NATO put BiH. Iako stalno najavljuje referendum o pristupanju NATO savezu, koji bi bio raspisan u RS, i Rezolucije Narodne skupštine RS o vojnoj neutralnosti RS, koja u tome prati Srbiju, nakon vijesti o dogovoru oko formiranja Savjeta ministara, na zahtjev opozicionih partija u RS parlamentu ipak nije došlo do rasprave među poslanicimia oko ANP. Nije ovo prvi put da Dodik gazi svoja obećanja, za koja se na kraju ispostavi da su nacionalistički dim za skrivanje profiterskih interesa. O dokumentu “Program reformi” je raspravljano tek na  9. posebnoj sjednici Narodne skupštine RS 24.12. 2019. Ova sjednica je održana nakon što je prošlo više od mjesec dana od potpisivanja dokumenta. Vlast je predstavila dokument od 21 stranice iako originalna verzija na engleskom jeziku sadrži 53 stranice, Narodna skupština RS je usvojila Zaključke u vezi informacije o dokumentu “Program reformi” sa 52 glasa ZA i 3 PROTIV. Rasprava o sadržaju dokumenta je ugušena verbalnim i fizičkim sukobom političara iz vladajuće koalicije i opozicionog bloka. Čak je i ministar policije RS Dragan Lukač, već omražen u javnosti svojim bahaćenjem i zataškavanjem slučaja “Dragičević” udario u glavu opozicionog političara Draška Stanivukovića. Naravno da ni vlasti niti opoziciji ne smeta NATO put ali u godini u kojoj predstoje lokalni izbori izazivanje cirkusa u skupštini može poslužiti kao dobra zamjena za bilo kakve ozbiljne političke stavove već se svodi na rijaliti šou skandaliziranja javnosti.

Izvor: Anadolija

Posebno je komično slušati kako političari iz SNSD-a i njihovi koalicioni partneri brane potpisivanje dokumenta i kako se ustvari radi o Programu reformi, a ne Akcionom planu. Ako promjenite ime, ne mijenjate sadržaj. Takođe, dokument je tek naknadno objavljen, što dovoljno govori u prilog tezi da je to još jedno Dodikovo prosipanje prašine u oči narodu u RS. Iako se u dokumentu ne prejudicira članstvo BiH u NATO savezu, u njemu se na nekoliko mjesta pominje kako je jedan od strateških ciljeva vanjske politike BiH  članstvo u tom vojnom savezu.  BiH se obavezuje da će razvijati svoje oružane i odbrambene kapacitete i visokoj saradnji sa NATO paktom. Zatim razvijanje NATO odgovarajućih vojnih struktura, osiguravanje NATO operabilnosti snaga, omogućavanje raspoređivanja oružanih snaga BiH u vojnim misijama u stranim zemljama itd. Takođe, BiH se obavezuje da će do 2023. godine imati odgovarajući bataljon pješadije koji će činiti borbenu grupu za NATO operacije. Na kraju dokumenta je tabela sa planom reformi u različitim oblastima i predviđenim vremenskim rokom u kojem se trebaju završiti. Iz ovoga se jasno vidi da se radi o nastavku NATO puta BiH koji je započeo još 2006. godine. U septembru 2019. godine su dva puka Oružanih snaga BiH koji ispunjavaju standarde NATO snaga održali vježbe u Centru za vojnu obuku na Manjači, nedaleko od Banja Luke. Iako je Dodikov režim tvrdio da neće dopustiti te vježbe, činjenica je da su vježbe organizovane i da su ih nadgledali članovi savjetodavnog tima NATO Štaba Sarajevo. „Riješenost BiH da ponudi tako značajan doprinos važan je instrument za daljnju modernizaciju Oružanih snaga i interoperabilnost sa snagama NATO-a. NATO Štab Sarajevo stoji na raspolaganju i nastavit će pružati podršku BiH u daljnjem razvoju lake pješadijske bataljonske grupe i u narednim godinama“, poručio je Morten Henriksen.

Neki opozicioni novinari u RS su Dodikovo prihvatanje Akcionog plana nazvali udaljavanjem od ruskog uticaja, tvrdeći da je Dodik u posljednje vrijeme bio ruski čovjek u BiH. Ipak, teško je u to povjerovati. Još iz dana kad je bio liberalna uzdanica zapadnog imperijalizma i kontrateža nacionalističkoj Srpskoj demokratskoj stranci, Dodik je bio igrač zapadnog kapitala. Dodik je uz pomoć NATO trupa 1997. na kratko došao na vlast, iako je u entitetskom parlamentu imao samo dva poslanika, zahvaljujući puču koji je izvela Biljana Plavšić. Nacionalistički zaokret napravljen dolaskom na vlast 2006. godine je samo populistički potez i jeftino politikanstvo koje predstavlja jedan od faktora održavanja na vlasti. Vrlo je moguće da je Dodik izračunao da formalno pristupanje BiH NATO paktu treba odužiti dok on i SNSD imaju dio vlasti na nivou u BiH jer su svjesni da je to težak politički zalogaj koji bi mogli opravdati pred svojim biračima. U predizbornom programu za opšte izbore 2006. godine SNSD je u potpunosti podržao NATO integracije Bosne i Hercegovine: „U međunarodnoj politici SNSD će raditi na tome da Bosna i Hercegovina u ovom periodu postane članicom Partnerstva za mir i NATO saveza, pouzdan partner u globalnom sistemu bezbjednosti.“ Četiri godine kasnije SNSD, je bio dosta suzdržaniji, pa tako u svom predizbornom programu nije isključio ni mogućnost referenduma o članstvu u NATO savezu: „Bosna i Hercegovina treba da razvije dobijeni status MAP u narednim godinama. U debati o daljem članstvu u međunarodnim vojnim asocijacijama potrebno je analizirati sve argumente nove bezbjednosne i odbrambene politike i strategije, naročito aspekt regionalnih odnosa i našeg položaja u njemu. SNSD ne isključuje mogućnost poziva građanima na referendum o članstvu u NATO.“ Najvažnije dokumente o pristupanju NATO paktu su i donijeli kadrovi SNSD-a. Sporazum o pristupanju BiH Partnerstvu za mir potpisan je na sjednici Sjevernoatlantskog saveza u Briselu, 14. decembra 2006. godine, a u ime BiH potpis je stavio tadašnji predsjedavajući Predsjedništva BiH, Nebojša Radmanović. Nikola Špirić, ovoga puta na funkciji predsjedavajućeg Vijeća ministara, 2008. godine potpisao je i dokument pod nazivom „Inicijativni dokument za Intenzivirani dijalog između Bosne i Hercegovine i NATO-a“. Predsjedništvo Bosne i Hercegovine je 10. juna 2009. usvojilo zaključak o upućivanju formalnog zahtjeva Bosne i Hercegovine za Akcioni plan za članstvo, a zahtjev je službeno uručen 2. oktobra 2009. U aprilu naredne godine, stigao je pozitivan odgovor sa Samita NATO-a održanog u Talinu. Tada je predstavnik srpskog naroda u Predsjedništvu BiH bio Nebojša Radmanović, kadar Saveza nezavisnih socijaldemokrata.

Načelnik Zajedničkog štaba Oružanih snaga BiH Senad Mašović potvrdio je da je BiH od 5. decembra 2018. godine u Akcionom planu (MAP). Takođe, Dodik je na usluzi evropskom stranom kapitalu, pretežno članicama NATO pakta, u pljačkanju resursa i radnika u RS, kao što su brojni slučajevi kršenja radničkih prava u firmama u stranom vlasništvu, mizernih plata ili eksploatacije rudnih ,naftnih u šumskih bogatstava od strane indijskih, ruskih, austrijskih i italijanskih kompanija (Rudnik Ljubija, Naftna industrija RS) a socijalni mir se održava kreditnim arnažmanima sa MMF-om i Svjetskom bankom iza kojih dolaze rezovi u socijalnim davanjima, zdravstvu i školstvu. Razne su i afere propalih koncesija i pokretanja proizvodnje stranih investitora od kojih na kraju nije bilo ništa a to je entitetski budžet debelo koštalo. Jedan od svježijih primjera je koncesija oko izgradnje TE “Ugljevik”.

Nova/stara Dodikova populistička vrteška

Izvor: Kafkadesk

Dodik ostajući dosljedan populističkom predizbornom nastupu kao uvertiri za lokalne izbore ove jeseni je ponovo tokom ljeta krenuo sa antiNATO retorikom i tobožnjem okretanju Rusiji. Početkom jula u Beogradu je Dodik kao srpski član Predsedništva BiH poručio da odluke o članstvu BiH u NATO nema, niti će je biti, te da o tome nema govora u Srpskoj. Međutim, zanimljiva je izjava Željka Komšića, hrvatskog člana Predsjedništva koji kaže da nije bitno šta Dodik intimno želi ili javno priča, bitno je koje će odluke potpisati.

Bosanskohercegovačka NATO saga je samo još jedan u nizu dokaza o podaničkom, kompradorskom karakteru tajkunsko-političke elite u BiH. Ne samo da je na ekonomskoj osnovi na usluzi stranom kapitalu kroz liberalizaciju tržišta, eksploataciju prirodnih bogatstava i jeftine radne snage, već kao i ostale balkanske državice, nude i svoje oružane snage zločinačkom, imperijalističkom vojnom savezu kao što je NATO. Takođe, članstvo u NATO-u bi zahtjevalo i izdvajanje javnog novca za potrebe tog saveza. To bi se događalo u isti momenat kada vidimo mjere štednje u svim javnim funkcijama države, kolaps zdravstva, školstva i većine socijalnih usluga države. Sve ovo je dodatno pogoršano pandemijom koronavirusa koja prijeti raspadom zdravstvenih sistema u BiH i ekonomskom krizom ionako slabašne bosanskohercegovačke ekonomije. Bečki institut za međunarodne ekonomske studije BiH ove godine prognozira pad ekonomskih aktivnosti od čak 5%, dok Svjetska banka prognozira pad od 3,2%.^[1] Prema podacima Agencije za statistiku BiH u periodu od sredine marta do 20. jula bez posla je ostalo preko 32 000 radnika. Od toga u Federaciji BiH otpušteno je više od 23 000 radnika dok je u Republici Srpskoj bez posla ostalo njih nešto više od 9 000.^[2]I prije formiranja novog Savjeta ministara najavljeno je povećanje stope PDV-a sa 17% na 19%. Bosna i Hercegovina bi i vojno morala učestvovati u ratnim imperijalističkim pohodima zapadnog imperijalizma koji sije smrt u Avganistanu, Siriji, Iraku, Libiji, itd. Bosna i Hercegovina bi bila sluga u rukama krupnog kapitala koji ovim vojnim savezom štiti svoja globalna tržišta i interesne zone, a u isto vrijeme eksploatiše i zemlje perifernog kapitalizma na evropskom kontinentu. Svjedoci smo i aktuelnog etničkog čišćenja Sirijskog Kurdistana i gušenja progresivnih tekovina revolucije u kurdskim područjima Sirije, koje provodi Turska kao članica NATO saveza, uz korišenje reakcionarnih džihadističkih plaćenika i zločinaca. Za bosanskohercegovačku tajkunsko-političku elitu, put u NATO predstavlja i odbranu sopstvenog opljačkanog bogatstva jer su svjesni da masovno nezadovoljstvo, kao tokom Tuzlanske pobune 2014, mogu ugušiti i spriječiti samo uz pomoć NATO okupacionih trupa. Prisjetimo se da je visoki predstavnik Valentin Incko iste te 2014. godine prijetio slanjem austrijske vojske kako bi skršila pobunu radnih masa.

Činjenica je da u Bosni i Hercegovini ne postoji niti jedna ozbiljna politička snaga koja zastupa iskrenu antiimperijalističku poziciju. Vidjeli smo da su glavne bošnjačke i hrvatske političke partije za pristupanje sjevernoatlantskom savezu, a da je Dodikova retorika protiv NATO-a samo jeftini trik, lažna patriotska predizborna propaganda usmjerena na građenje iluzije kako je Milorad Dodik branilac srpskog naroda. Opozicione partije u RS, prvenstveno Srpska demokratska stranka i Partija demokratskog progresa, su Dodika prozvale izdajnikom, međutim sasvim je jasno da su to jalovi napadi i služe za skupljanje političkih poena jer su obe stranke na BiH nivou sve vrijeme zastupale NATO put Bosne i Hercegovine. Srpski nacionalizam u Bosni i Hercegovini se još jednom pokazuje kao slijepa ulica bosanskim Srbima jer nacionalisti na periferiji kapitalizma ne mogu da brane nikakve druge interese osim interesa stranog kapitala i njihovih stranih trgovinskih partnera od čijeg novca i uticaja zavisi njihovo održavanje na vlasti. Iluzorno je misliti da možete zavisiti od stranog kapitala a u isto vrijeme biti protiv priključivanja u vojni savez koji je samo vojni izraz očuvanja profita i tržišta zapadnih kompanija.  S ekonomskog aspekta Dodikov režim se ni u čemu osim u retorici ne razlikuje od bilo kojeg drugog kompradorskog režima nastalog na ruševinama Jugoslavije. Politikanstvo i dnevno političke kalkulacije ne mogu sakriti tu činjenicu.

Antiimperijalizam kao sastavni dio radničke i revolucionarne borbe

Posebno je tragična pozicija Socijaldemokratske partije BiH koja sebe proglašava jedinom lijevom opcijom na političkoj sceni, a u isto vrijeme podržava iste ekonomske mjere kao i sve desne partije, uključujući i punu podršku NATO putu Bosne i Hercegovine.

Obični radni narod Bosne i Hercegovine nema nikakve koristi od NATO pakta. Međutim, među bošnjačkim i hrvatskim narodom postoji osjećaj kako je NATO pomogao tokom rata i zaustavio agresiju JNA. Takve iluzije treba razbijati jer NATO ne podržava male narode iz humanističkih razloga, već samo iz profitnog i geopolitičkog interesa u datom trenutku. Tako je i NATO krajem rata u BiH stao na jednu stranu kako bi napravio dejtonsku podjelu zemlje i održao poslijeratne tenzije i podjeljenost radnog naroda.

Jedina politička opcija koja može dati istinski antiimperijalistički otpor je revolucionarna partija radničke klase. Takva partija se ne bi protivila samo šovinizmima i tajkunskim politikama lokalnih vladajućih klasa, već bi bila protiv i kolonijalne okupacije balkanskih zemalja od strane imperijalističkih sila, u prvom redu članica EU i NATO-a i njihovih saveznika, Saudijske Arabije, Emirata, Južne Koreje i kao i njihovih imperijalističkih rivala, poput Kine i Rusije, koji takođe učestvuju u brutalnoj otimačini naših resursa, naše industrije i našeg poljoprivrednog zemljišta. Samo takva partija može ujediniti bosanskohercegovački i balkanski radni narod u zajedničkoj borbi protjerivanja NATO kolonizatora sa Balkana i njhovih domaćih slugana kao što su Izetbegović, Čović, Komšić , Dodik i ostali tajkunski političari.