Amerikanci su navikli čuti da su svaki izbori ''najvažniji u našem životu''. Ove godine, oba kandidata su otišli korak dalje, tvrdeći da su to najvažniji izbori u povijesti Sjedinjenih Država.'' Za ili protiv Trumpa?!'' To je navodno egzistencijalno pitanje postavljeno od obje velike stranke. Ali što je zapravo trumpizam? Postoji mnogo konfuzije oko ovog pitanja, a ipak, nemoguće je razumjeti kamo se američko društvo kreće bez ispravne dijagnoze ove bolesti.

Doba nestabilnosti

Više od jednog stoljeća, vladajuća klasa SAD-a uživala je izuzetnu političku stabilnost. Međutim, to se počelo raspadati 2016. godine, kada su opći izbori donijeli na površinu desetljeća ekonomskog pada i klasnog bijesa. Oslanjajući se na ekonomski nacionalizam i demagoški šovinizam protiv imigranata, žena i drugih potlačenih grupa, Trump je obećao da će obnoviti ekonomski prosperitet i staviti "Ameriku na prvo mjesto". Postavljajući se kao hrabri "outsider" koji se suprotstavlja vašingtonskom establišmentu za dobrobit američkog naroda, preuzeo je i transformirao Republikansku stranku.

Izvor: Wikimedia Commons

Liberali vide Trumpov uspon kao slučajnu i žalosnu nesreću, i zabrinjavajuće "sklizanje prema autoritarizmu". Dok neki priznaju da je on iskoristio sredstvo legitimnog nezadovoljstva, oni ga uglavnom predstavljaju kao zlokobnog pojedinca, koji je sam sposoban uništiti demokratsku strukturu zemlje. Ali politički trendovi se ne pojavljuju niotkuda. Da bi se ideja razvila i učvrstila u društvu, ona mora ponuditi opipljivo rješenje određenog problema.

Da bismo razumjeli Trumpov uspon, moramo početi sa osnovnim razumijevanjem kako ideje nastaju i funkcioniraju u društvu. Karl Marx je o tome govorio u svom Predgovoru za Prilog kritike političke ekonomije iz 1859. godine, pišući:

U društvenoj proizvodnji svoga života ljudi stupaju u određene, nužne odnose, nezavisne od njihove volje, odnose proizvodnje, koji odgovaraju određenom stupnju razvitka njihovih materijalnih proizvodnih snaga.. Cjelokupnost tih odnosa proizvodnje sačinjava ekonomsku strukturu društva, realnu osnovu na kojoj se diže pravna i politička nadgradnja i kojoj odgovaraju određeni oblici društvene svijesti. Način proizvodnje materijalnog života uvjetuje proces socijalnog, političkog i duhovnog života uopće. Ne određuje svijest ljudi njihovo biće, već obrnuto, njihovo društveno biće određuje njihovu svijest. Na izvjesnom stupnju svoga razvitka dolaze materijalne proizvodne snage društva u proturječnost s postojećim odnosima proizvodnje, ili, što je samo pravni izraz za to, s odnosima vlasništva u čijem su se okviru dotle kretale. Iz oblika razvijanja proizvodnih snaga ti se odnosi pretvaraju u njihove okove. Tada nastupa epoha socijalne revolucije. S promjenom ekonomske osnove vrši se sporiji ili brži prevrat čitave ogromne nadgradnje.

Drugim riječima, ideje ne padaju s neba. Oni se pojavljuju u tijeku društvenog postojanja, koji ima materijalnu, ekonomsku osnovu. Da bi njegova poruka dobila odjek, Trump je morao govoriti o nečemu duboko ukorijenjenim u američkim društvenim i ekonomskim odnosima. Kao marksisti, moramo identificirati one "promjene u ekonomskoj osnovi" koje su dovele do takve oštre transformacije američke političke nadgradnje.

Trumpizam: pola stoljeća stvaranja

Američki kapitalizam je izašao iz Drugog svjetskog rata kao svjetska dominantna imperijalistička sila. Europa i Japan bili su potpuno uništeni. 36,5 milijuna Europljana je umrlo zbog rata, u usporedbi s 405.000 Amerikanaca. Njemačka, koja je bila ekonomska sila Europe, vratila se na razinu industrijske proizvodnje iz 1890. U međuvremenu, američka industrija je krenula u petu brzinu.

Izvor: Tyler Merbler, Wikimedia Commons

U godinama nakon rata, SAD je proizveo 43% svjetske industrijske robe, 57% svjetskog čelika i 80% svjetskih automobila. To, u kombinaciji s novim tehnologijama i povećanjem produktivnosti izazvane potrebama ratne proizvodnje, postavilo je temelje za najznačajniji rast u povijesti kapitalizma, koji je bio praćen značajnim poboljšanjem životnog standarda. Industrija je cvjetala, mogućnosti za profitabilna ulaganja bile su dalekosežne, a kapitalizam je bio u razdoblju opće ekspanzije. Veliki val štrajkova 1945. i 1946. pomogao je osigurati bolje plaće i uvjete, kao i beneficije kao što su penzije i zdravstveno osiguranje, za cijelu generaciju američkih radnika.

Tokom tog razdoblja, udio SAD-a u svjetskoj trgovini proizvedene robe porastao je s 10% 1933. na 29% 1953. Nezaposlenost je bila niska, plaće su se povećavale, a radnici su lako mogli dobiti proizvodne poslove koji su im omogućili kupnju kuća i ostvarivanje obitelji. Između 1946. i 1973. realni dohodak kućanstva porastao je za 74%, a Amerikanci su doživjeli značajno poboljšanje u kvaliteti i pristupačnosti njihovog stanovanja, obrazovanja, zdravstvene zaštite, slobodnog vremena i još mnogo toga.

Ove godine su ostavile dubok otisak na svijest američke radničke klase. Nekoliko generacija je povjerovalo da su ti uvjeti "norma" američkog kapitalizma. Još uvijek je uobičajeno čuti starije generacije kako se prisjećaju "dobrih starih dana", "kada smo proizvodili stvari u Americi", "privlačeći mentalne slike restorana, srednjoškolskih američkih nogometnih utakmica, Coca-Cola oglasa i novoizgrađenih predgrađa". Svojim stalnim obećanjima da će "Ameriku ponovo napraviti velikom", Trump namjerno iskorištava nostalgiju za tim razdobljem.

U stvarnosti, međutim, to nije bila norma nego anomalija, proizvod posebne konvergencije političkih i ekonomskih čimbenika nakon rata. Suočeni s svjetskom recesijom i ponovnom pojavom ozbiljnijih imperijalističkih konkurenata od sredine 1970-ih pa nadalje, vladajuća klasa SAD-a krenula je u ofanzivu protiv radničkog pokreta, a kapitalizam se vratio u svoju povijesnu normu.

Automatizacija i outsourcing, neizbježne značajke tržišne ekonomije vođene profitom, narušili su ranije stabilne egzistencije za milijune radnika. Radna mjesta u proizvodnji, koja su činila 39% američkih radnih mjesta 1943. godine, pala su na samo oko 8% do 2010-ih. Izvještaj iz 2020. iz Biroa za statistiku rada primijetio je da je od 1979. godine ''zaposlenost u proizvodnji pala tijekom svake od pet recesija, a u svakom slučaju zaposlenost se nikada nije u potpunosti oporavila na razine prije recesije.''

Reformisti i lijevi liberali to objašnjavaju kao da je to jednostavno pitanje loše politike. U stvarnosti, ti su trendovi bili samo dio ekonomske logike kapitalizma. Objašnjavajući kontradiktorni utjecaj automatizacije u kapitalizmu, Marx je u Najamnom radu i Kapitalu opisao kako novonastali strojevi:

Izbacuju na ulicu masu ručnih radnika, a tamo gdje se poboljšava i usavršava, zamjenjuje plodnijim strojevima, ostavlja bez rada manje grupe radnika…Ali uzmimo da radnici koje je stroj neposredno od rada otrgao i onaj dio novih generacija koji je na taj rad čekao, nađu novo zanimanje. Vjerujete li da će novi rad biti plaćen toliko koliko i izgubljeni? To bi se protivilo svima zakonima ekonomije.

Izvor: Jschnalzer, Wikimedia Commons

To je upravo ono što se dogodilo značajnim slojevima stanovništva tijekom tog razdoblja, jer su poslovi u uslužnom sektoru s niskim plaćama, od kojih su mnogi ponudili samo radno vrijeme na pola radnog vremena, sve više zamijenili bolje plaćena radna mjesta u proizvodnji. Oni koji su zadržali svoje poslove u proizvodnji vidjeli su kako im se smanjuju realne plaće. Vladajućoj klasi je u tome pomogla pasivna, klasno-kolaborativna politika radničkih vođa. Tijekom tog razdoblja, članstvo u sindikatu je palo s vrhunca od jedne trećine radne snage 1950-ih na samo 11% do 2016.

U knjizi Kapitalizam u Americi: Ekonomska povijest Sjedinjenih Država, Alan Greenspan i Adrian Wooldrige objašnjavaju:

Od 1900. do 1973. realne plaće u Sjedinjenim Državama porasle su godišnjom stopom od oko 2%. To je značilo da se prosječna plaća (a time i prosječni životni standard) udvostručio svakih 35 godina. Godine 1973. taj je trend došao do kraja i prosječna realna plaća onoga što američki Biro za statistiku rada naziva proizvodnim i ne supervizorskim radnicima počela je opadati. Sredinom devedesetih godina prosječna realna plaća radnika u proizvodnji bila je manja od 85% od one iz 1973.

Izvještaj Pew Research Center iz 2018. godine to potvrđuje: ''Za većinu radnika u SAD-u, realne plaće su se jedva pomakle u posljednjih nekoliko desetljeća'' Nejednakost je ogromno porasla u tom razdoblju, a kako izvješće Ministarstva financija za 2023. objašnjava, prihodi su postali nestabilniji, količina vremena provedenog na odmoru je pala, a Amerikanci su postali manje spremni za mirovinu. ''Postojanje ekonomske mobilnosti među generacijama također je smanjeno -  90% djece rođene u 1940-ima zarađivalo je više od svojih roditelja u dobi od 30 godina, dok je samo polovica djece rođene sredinom 1980-ih uspjela u tome.''

Sve to je imalo ogroman, iako u početku skriven, utjecaj na masovnu svijest, čak i prije globalne kapitalističke krize 2008. Nakon Velike recesije 2008. slijedio je najduži i najslabiji ekonomski oporavak u povijesti SAD-a.

Nužnost se izražava kroz slučajnost

Moralo je doći do političke reakcije na sve ovo. Izborni ciklus 2016. započeo je očekivanjem "normalne" utrke između Jeba Busha i Hillary Clinton. No došlo je do kritične točke. Uskoro je postalo očito da su milijuni američkih radnika izgubili strpljenje prema političarima.

Progresivne snage unutar mladih i radničke klase okupile su se oko Berniea Sandersa, koji je ponudio meki "socijalistički" program besplatnog školovanja, zdravstvenog osiguranja i javnih radnih mjesta. U međuvremenu, Trump je agresivno apelirao na osnovni klasni bijes onih koji naginju prema desnici. Mnoge Trumpove pristalice su simpatizirali Sandersovu kampanju i mogli su se osvojiti. Međutim, za razliku od Sandersa, koji je kapitulirao pred DNC-om, Trump je bio spreman boriti se do kraja. Dok je Sanders obećao vjernost kandidatu svoje stranke, Trump je savladao sav otpor i osvojio nominaciju svoje stranke.

Kako se približavao dan izbora, Clinton je naglasila svoju kandidaturu kao nastavak statusa quo, navodeći: "Kao predsjednica, ja ću nastaviti s demokratskim dostignućima. Ja ću braniti uspjehe predsjednika Obame i graditi na njima. Ali nije shvatila da je za milijune ljudi, uključujući i demokrate, Obamino naslijeđe značilo nastavak sve jadnijeg postojanja. To je značilo zatvorene tvornice, propadajuće Rust Belt gradove, ovisnost o opioidima i zamorne smjene na nisko plaćenim poslovima u uslužnom sektoru.

Trump se, s druge strane, predstavljao kao outsider s namjerom da isuši washingtonsku močvaru. On je poslao vrlo drugačiju poruku: "Naš pokret je o zamjeni neuspjelog i korumpiranog političkog establišmenta novom vladom koju kontrolirate vi, američki narod... Politički establišment je doveo do uništenja naših tvornica i naših radnih mjesta dok oni idu u Meksiko, Kinu i druge zemlje širom svijeta. To je globalna struktura moći koja je odgovorna za ekonomske odluke koje su opljačkali našu radničku klasu, lišili našu zemlju bogatstva, i stavili taj novac u džepove šačice velikih korporacija i političkih entiteta.''

Kada se uspoređuju te poruke i njihov kontekst, nije teško razumjeti zašto je Trump pobijedio na izborima 2016.

Naravno, takva retorika nije bila ništa drugo nego cinično poziranje i manipulacija. U stvari, 2015. godine, Trump je privatno rekao profesoru poslovne škole na Yaleu Jeffrey Sonnenfeldu da je namjerno kopirao anti-korporativne poruke za koje je kampanja Bernieja Sandersa pokazala da su učinkovite. Ali u odsustvu bilo koje druge anti-establišment sile, Trump je zajahao valom nezadovoljstva u Bijelu kuću, uz pomoć antidemokratske izborne komisije koju su utemeljitelji uspostavili upravo kako bi se zaštitili od takvih "popularnih strasti".

Iz točke gledišta vladajuće klase, Trump je predstavljao "odmetnika" koji je uspio zauzeti Republikansku stranku i predsjedništvo. Većina vladajuće klase je bila uznemirena kad je ugledala nekoga tako ograničenog, egocentričnog i nepredvidljivog na čelu njihovog sustava. "Izvršna vlast moderne države je samo odbor za upravljanje zajedničkim poslovima cijele buržoazije", objasnio je Marx, a Trumpu većina ozbiljnih kapitalista nije vjerovala da može obavljati tu ulogu.

Izvor: Wikimedia Commons

Ispod buke i skandala, njegov predsjednički mandat je karakteriziran uglavnom tradicionalnom politikom Republikanske stranke, kao što je njegovo prepoznatljivo smanjenje poreza na dohodak korporacijama. U skladu s globalnim trendom prema protekcionizmu, implementirao je niz carina, od kojih je većinu sačuvala Bidenova administracija. Prošao je kroz sretan niz relativne ekonomske stabilnosti tijekom tih godina i nastavio s masivnim deficitnim troškovima poput Obame i Busha prije njega. Godine 2019. već su bili znakovi recesije na horizontu, ali je uspješno iskoristio pandemiju Covid-19 kada se ekonomija urušila. Međutim, stalni kaos je doveo do "svatko osim Trumpa" raspoloženja, jedva gurajući Bidena u Bijelu kuću. Međutim, nakon što je tvrdio da su izbori ukradeni, i s obzirom na nesvjesnu inflaciju na Bidenovoj straži, Trumpov stisak na GOP je samo ojačao.

Izborna koalicija među klasama

Uobičajeno je da buržoaski mediji prikazuju američku politiku u smislu dva bloka, a liberalni mediji prikazuju sve "Trumpove pristalice" u grubim crtama kao neku vrstu reakcionarne rulje. Naravno, Trump posjeduje jezgru tvrdoglavih reakcionarnih pristalica, uključujući neke male fašističke grupe. On također ima podršku sloja reakcionarnih vlasnika malih poduzeća. Ali stvarnost je da se značajan sloj Trumpove baze sastoji od ljudi iz radničke klase čiji su životi dovedeni u pitanje propadanjem kapitalizma.

Za mnoge, on je samo "manje zlo" u usporedbi s demokratama. Podržavaju ga unatoč njegovom otvorenom šovinizmu, a ne zbog njega. Zapravo, anketa Pew Research iz 2024. pokazala je da dok je 91% republikanskih birača "veoma ili donekle uvjereno" da Trump može donositi dobre odluke o ekonomskoj politici, samo 26% "sviđa se način na koji se osobno ponaša".

The Wall Street Journal je intervjuirao radnika Forda, člana Ujedinjenog udruženja auto radnika koji je bio apolitičan do 2016. godine Trumpove kampanje. Upitan o svojoj podršci Trumpu, izjavio je: "Znao sam da su demokrate napustile ljude iz radničke klase u devedesetima". Trump nije genije. Shvatio je što se događa u zemlji i imao je hrabrosti da se suprotstavi tim ljudima. Masovna imigracija, Green New Deal - sve je sranje. Ne pomaže nikome iz radničke klase.

Izvor: Spencer Cooper, Flickr

To je zbunjena i iskrivljena perspektiva do koje vodi klasna suradnja radničkih vođa i reformističke ljevice. Apelirajući na američke radnike, Trump privlači podršku mnogih koji se identificiraju kao radnička klasa. Zato je 2024 GOP platforma obećala ''zaštititi američke radnike i poljoprivrednike od nepoštene trgovine,'' ''vratiti američki san i učiniti ga opet pristupačnim,'' i ''izgraditi najveću ekonomiju u povijesti.'' Bez obzira što je to nemoguće pod kapitalizmom u krizi.

Masovna komunistička stranka mogla bi osvojiti mnoge Trumpove pristalice iz radničke klase naglašavajući klasni program koji bi podigao životni standard svih. Rješenje nije da se migranti postave kao žrtveno jagnje ili da se napadnu mjere za rješavanje klimatskih promjena, već da se pod radničkom kontrolom nacionalizira Fortune 500 (500 najbogatijih poduzeća) kao dio demokratski planirane ekonomije. Međutim, zbog krize proleterskog vođstva, ovi slojevi se trenutno okreću desničarima.

Hoće li Trump uspostaviti diktaturu?

Tijekom Trumpovog uspona, osobito nakon što je prvi put izabran i nakon nereda u američkom Kapitolu 6. siječnja 2021., liberali su podigli hajku o fašizmu i diktaturi u SAD-u. Ovo je površna analogija, zastrašujuća taktika s namjerom da pridobije podršku za demokrate.

Može se nagađati što bi Trump ''volio'' učiniti, ali to nije odlučujuće pitanje. Kritična točka je da s obzirom na trenutnu ravnotežu klasa, Trump nije u poziciji da uspostavi diktaturu, bilo da je to fašistička država ili nestabilna vojna diktatura. Ne radi se o Trumpovim individualnim željama, nego o odnosima između klasa. Svaka buržoaska država u današnjoj Americi mora uzeti u obzir ogromnu potencijalnu moć više od 120 milijuna radnika koji čine većinu američkog društva i koji se počinju buditi nakon desetljeća sna.

Kao što je Engels objasnio u Ludwig Feuerbachu i kraju klasične njemačke filozofije, kada analiziramo povijest, "Nije toliko pitanje motiva pojedinačnih pojedinaca, koliko god bili istaknuti, nego onih motiva koji pokreću velike mase, cijeli narod, i opet čitave klase ljudi u svakom narodu".

Fašizam je jedinstven oblik vojne diktature koja se oslanja na masovnu bazu bijesnih sitno buržoaskih elemenata da fizički slomi organiziranu radnu snagu. Došla je na vlast u Italiji, Njemačkoj i Španjolskoj samo zbog potpunog iscrpljenja i demoralizacije radničke klase nakon godina revolucionarne borbe, koja je završila porazom.

To očito nije situacija u SAD-u, gdje ogromno snažna radnička klasa nije poražena nijednom mjerom. Bonapartistička vojna diktatura također nije u kartama za Trumpa kratkoročno ili srednjoročno. Da bi se to dogodilo, klasna borba bi trebala biti u ćorsokaku, a Trump bi trebao imati podršku značajnog krila oružanih snaga, što on nema.

Nakon što je izgubio od Bidena 2020. godine, Trump je želio ostati na vlasti i eksperimentirao s različitim opcijama kako bi se to dogodilo. Međutim, vladajuća klasa SAD-a, očajnički željna ponovo potvrditi svoj stisak, nije mogla podržati ovaj poduhvat. Baš prije nereda, Washington Post je objavio članak koji su potpisali deset bivših ministara obrane, govoreći protiv Trumpovog poricanja izbornih rezultata. Pro-Trump pobuna u Kapitolu je bila otrcana grupa, prilično mala u velikoj šemi stvari, bez stvarnog plana, bez podrške vladajuće klase, i bez mogućnosti da zapravo preuzme vlast.

Trump zasigurno nije "normalni" političar, i sklon je autoritarnim glupostima. Ali njegova baza podrške definitivno nije fašistički pokret, a njegov uspon ne znači temeljni pomak desno među američkim stanovništvom. Umjesto toga, to je simptom nestabilnosti i nedostatka koherentne opcije radničke klase. Radnička klasa mora biti iscrpljena nakon nekoliko poraženih pokušaja revolucionarne promjene da bi Trump bio na ivici nametanja vojne diktature. Ali situacija je upravo suprotna: na pragu smo povijesnog porasta klasne borbe u godinama koje dolaze.

Američki kapitalizam se ne može "ponovno napraviti velikim"

Na gradskoj vijećnici 2016. godine, Barack Obama je upitan što bi radnici mogli očekivati dok njihovi poslovi nastavljaju nestajati. Bez više izbornih perspektiva da se brine, Obama je rekao istinu o automatizaciji i offshoringu otvorenije nego obično, objašnjavajući da se neki poslovi jednostavno neće vratiti. Aludirajući na Trumpova obećanja da će "vratiti sve te poslove", upitao je: "Kako ćeš točno da to uradiš?" -Što ćeš uraditi? Koji čarobni štapić imaš?

To je neugodna istina za kapitaliste i njihove političare. Oni nemaju čarobni štapić kojim bi obnovili ekonomski rast i stabilnost. Nijedan kapitalistički političar ne može kontrolirati smjer kapitalističke ekonomije. Kapitalizam je, po definiciji, anarhija u proizvodnji, a buržoaski izbori samo određuju tko će biti kapetan brodu američkog kapitalizma koji tone.

Trumpov uspon je proizvod dugoročnih trendova: desetljećima dugog, organskog pada američkog kapitalizma i neviđene političke degeneracije ljevice i radničkog vođstva. Bilo kakva perspektiva da se porazi mora također uzeti dugoročni pogled na povijest. Demokrati bi mogli privremeno zaustaviti Trumpa na izborima, ali su jednako nesposobni popraviti inherentne proturječnosti sustava. Dokle god postoje kandidati koji demagoški pozivaju na preokret statusa quo i borbu protiv političke korupcije, političari iz establišmenta će se mučiti da zaustave njihovu stalnu dominaciju u političkom krajoliku. Međutim, "populizam" bilo koje vrste nije dovoljan; samo socijalistička revolucija može osigurati stabilna radna mjesta i porast životnog standarda za sve, erodirajući ekonomsku osnovu za sve oblike reakcionarne demagogije.

Da bi se uspješno borili za taj program, komunisti moraju čvrsto stajati protiv kapitalističkih stranaka. Demokrate i republikanci su jednako neprijatelji radničke klase, koja ne može učiniti ništa da zaustavi organski pad američkog kapitalizma. Iskustvo je pokazalo da glasanje za "manje zlo" ne djeluje, već zapravo priprema tlo za "veće zlo" koje će se vratiti. Moramo održati našu političku zastavu čistom i pripremiti se za budućnost, s razumijevanjem da isti faktori koji su doveli do Trumpovog uspona također pripremaju nalet otvorenih klasnih sukoba. Budući da Trump ne može ispuniti svoja obećanja, i on će na kraju biti razotkriven u očima svojih pristalica.

Zadatak pred nama je da hitno izgradimo klasno neovisnu komunističku partiju koja može na kraju odvojiti većinu radničke klase od obje velike stranke. Jedini put naprijed je da se politička polarizacija u SAD-u preoblikuje po klasnim linijama, usmjeravajući legitimni bijes radničke klase protiv našeg kolektivnog stvarnog neprijatelja: samog kapitalističkog sustava.