Politika

DRŽAVNO OBRAZOVANJE: Dostignuća i neuspesi

Državno obrazovanje kao i državna svojina, u poslednjoj deceniji kod nas, dobilo je krajnje negativnu konotaciju. I zaista, prve asocijacije mlađih generacija sa školskim sistemom sasvim opravdano su polomljene stolice, nezainteresovani profesori i krajnje sterilna atmosfera koja ubija svaki pokušaj kreativnosti. U takvoj društvenoj klimi, raznim Karićima, Zečevićima i sličnoj gospodi bizMismenima bilo je lako da osnivaju privatne megatrendovske jaslice, obdaništa, škole, gimnazije i univerzitete. Tako danas, samo na teritoriji glavnog grada imamo preko 30, a u zemlji preko 100 registrovanih univerziteta i oko 1000 registrovanih firmi u oblasti obrazovanja... Bilo da ste oduvek maštali o tome da budete sertifikovani umetnik ili berzanski broker svoje snove možete ispuniti preko noći za "tričavih" par hiljada maraka.

Opširnije...

KOPILEFT PROTIV KOPIRAJTA: Marksistička kritika

Kopirajt (autorska i srodna prava) je izmišljen za potrebe i od strane ranog kapitalizma, i njegov značaj za ovaj sistem je u stalnom porastu. Protiviti se kopirajtu znači protiviti se kapitalizmu. Stoga, marksizam je prirodna polazna tačka sa koje kreće kritika kopirajta. Marksov koncept "opšteg intelekta", koji znači da će u nekom momentu kolektivni proces učenja prevazići fizički rad kao proizvodnu snagu, nudi obećavajuće polazište za razmevanje dostignuća slobodne softverske zajednice. Štaviše, glavne tačke hakerske filozofije, kreativnost i rastući značaj tehnologije, korespondiraju ključnim marksističkim konceptima otuđenja, podele rada, despecijalizacije, i postajanja stvari robama. Na kraju mog istraživanja, ukazaću da razvoj slobodnog softvera pokazuje rani model kontradikcija inherentnih informacionom kapitalizmu, i da razvoj slobodnog softvera ima širok značaj za celokupnu buduću proizvodnju informacija.

Opširnije...

JOŠ MNOGE GLAVE ĆE SE KOTRLJATI: Atentat na srpskog premijera Zorana Đinđića

Dve godine posle rušenja Miloševića, Jugoslavija je i dalje petarda zatrpana u buretu baruta poznatog kao Balkan. Nade da će post-miloševićevska era biti doba "normalnog" političkog života i relativnog prosperiteta, definitivno su potpoljene juče. Ako je neko možda još i imao nekih iluzija, pošto je diktator pao, da će zemlja postati stabilnija a državni aparat početi bolje da funkcioniše kao u "normalnim zapadnim demokratijama", sada ih sigurno više nema. Izgleda da je postala tradicija - još od poznih osamedesetih, da niko ne može da spava mirno jer veliki politički šokovi potresaju zemlju i pokreću komešanja svakih par godina. Jugoslavija nije bila u glavnom fokusu svetskih medija još od kada su ljudi preplavili ulice u oktobru 2000. i stavili tačku na trulu vlast Miloševićeve birokratije. Od onda, povremene vesti su se javljale oko političkih sukoba u vladajućoj koaliciji, oko Haškog tribunala ili brojnih skandala, ali za običnog posmatrača, sve je to izgledalo kao da se dešava u okviru bezbednih granica demokratskog parlamentarizma i da se ukorenjuje nova politička oligarhija, izgledalo je kao da je Jugoslavija na čvrstom putu iz radničke države u kapitalizam.

Opširnije...

STVARANJE MITA O ZORANU ĐINĐIĆU

Dok ceremonijalna povorka ulicama Beograda prati kovčeg Zorana Đinđića ka Aleji zaslužnih građana na Novom groblju, u totalnom medijskom mraku sa svih televizora odzvanjaju hvalospevi pokojnom premijeru poznatim glasom Bojane Lekić, nekada šampiona "nezavisnog novinarstva" a danas najmoćnije ličnosti državne RTS. Ne zato što svi građani danas žele da gledaju RTS, već zato što su danas sve televizije pod dirigentskom palicom vlade Srbije, milom ili silom. Istini za volju, tihi protest TV Palme koja klasičnom muzikom bojkotuje Đinđićevu sahranu narušava ovu orvelovsku idilu, ali samo kao dobra ilustracija kakvu vrstu "otpora" vladajuća oligarhija jedinu toleriše - ćutanje. Nema nikoga da podigne glas, da kaže istinu, da kritički sagleda ono što se danas u Srbiji dešava.

Opširnije...

PRILOG "NAVIJAČKOM PITANJU": Odlomak iz knjige "Sport Kapitalizam Destrukcija"

Svakodnevno smo svedoci da sportski stadioni i hale postaju poprišta sve bespoštednijih obračuna između "navijačkih grupa". Građanski teoretičari, kao što je Erik Daning, nastoje da dokažu da je nasilja na sportskim borilištima bilo uvek i da ono nije uslovljeno društvenim odnosima, a pogotovu ne prirodom vladajućeg poretka, već da se radi o ispoljavanju agresije koja je čoveku urođena. Na taj način se današnje kapitalističko društvo stavlja u istu civilizacijsku ravan sa, npr. , rimskim robovlasničkim društvom. Istovremeno, taj argument pokušava da dokaže da je nasilje, buduči da ono potiče iz "nasilne čovekove prirode", neminovnost koja ne može nestati, već se samo može dovesti na nivo podnošljivog.

Opširnije...

Uključi se i ti! Budi dio svjetske borbe za socijalizam!