Rad u tekstilnoj industriji spada u red onih privrednih djelatnosti sa čestim kršenjima radnih prava, lošim uslovima rada i supereksploatacije, tj. isplate plate ispod nivoa dovoljnog za život. Najčešće su to slučajevi o užasnim radnim uslovima i mizernim platama tekstilnih radnika u južnoj i jugoistočnoj Aziji koji  rade za bogate i poznate svjetske brendove koji su zbog profita prebacili proizvodnju iz matičnih zemalja kapitalističkog centra u siromašne zemlje gdje ne postoji sindikalno organizovanje i zaštita prava radnika.

Na bosanskohercegovačkom prostoru u posljednjih 15-ak godina došlo je do obnavljanja proizvodnje u pogonima koji su stali poslije rata i privatizacijske pljačke ili pokretanja potpuno novih pogona tekstilne industrije u mjestima koja su nekad bila poznata po razvijenoj tekstilnoj djelatnosti. Vlasnici tih firmi su pretežno došli iz Italije i Turske ili su ih pokretali domaći privatnici. Tu se radi o srednjim i velikim firmama koje zapošljavaju od 200 do 400 radnika. Kao i slučaju izmještanja proizvodnje na azijski jug, strani kapitalisti su preseljenjem cjelokupne ili dijela proizvodnje u BiH vidjeli priliku ekstra profita i supereksploatacije sindikalno nezaštićene radne snage i kupljenja državnih subvencija a sa druge strane bi zadržali geografsku blizinu matičnih zemalja i EU tržišta. Radni uslovi i odnos prema radnicima je uglavnom bio loš, kao što je recimo slučaj „Dubikotona“, firme iz Kozarske Dubice o kojoj smo ranije pisali. Tamo gdje su firme bile u vlasništvu domaćih kapitalista, odnos prema radnicima je bio sličan ako ne i gori jer su domaći tajkuni godinama navikli na brutalnu eksplotaciju i kršenje prava radnika sa ciljem samo brzog obrtanja profita, a nerijetko se radilo samo o izvlačenju vrijednosti i nakon nekoliko godina otpuštanje radnika i gašenje proizvodnje, kao što je bio slučaj sa „Trendteksom“ iz Bileće o čemu smo takođe pisali. U svim ovim firmama sindikalno organizovanje radnika je bilo samo na papiru, preko sindikalnih povjerenika pod kontrolom vlasnika, ili je najčešće bilo zabranjeno. Poboljšanje radnih uslova i povećanje plata je dolazilo ne pod direktnim pritiskom radnika već su vlasnici na to bili prinuđeni odlaskom radne snage i manjkom radnika. U isto vrijeme firme su gomilale enormne prihode, tako da su samo u 2021. godini deset najvećih tekstilnih firmi u BiH ostvarili ukupan prihod od 202.714.676KM.

Foto: federalna.ba

Pored ovih srednjih i velikih tekstilnih firmi, širom BiH postoje desetine manjih tekstilnih firmi, koje zapošljavaju od 20 do 80 radnika. Položaj tih radnika nije bolji od položaja radnika u velikim tekstilnim firmama, a po kršenju radnih prava i eksploataciji može se reći da su radni uslovi još i gori. Za tekstilnu industriju je karakteristično da glavninu radne snage čine žene. A u ovim manjim tekstilnim firmama, koje se bave uslužnim ili obavljanjem poslova za veće evropske brendove šivenjem i krojenjem odjeće i obuće, preko 90% radne snage su žene koje su zbog svog položaja u društvu dodatno i dvostruko izložene eksplotaciji, a i vlasnici su svjesni toga da će žene duže trpiti loše radne uslove jer za razliku od muških radnika, njihovo napuštanje zemlje i traženje zaposlenja u inostranstvu nije tako česta praksa zbog različitih faktora.

O uslovima rada razgovarali smo sa jednom radnicom (ime je poznato redakciji) koja ima iskustvo rada kao šivač u tri takve firme na području Kostajnice ( „Makriteks“ DOO i „Tekstil Stanić“ DOO) i Kozarske Dubice („Modna konfekcija NBM“).

Iskustvo radnice pokazuje da sve tri pomenute firme imaju rad na normu i platne liste na kojima nema podataka o ispunjenju i prebacivanju norme, koeficijentu, minulom radu već samo odbijanje iznosa od plate. Prema riječima naše sagovornice, koja je od kraja 2019. do oktobra 2022. radila u kostajničkoj firmi „Makriteks“ DOO“, čiji je vlasnik iz Italije i koja zapošljava oko 60 radnika u dvije smjene, neugodno iznenađenje je došlo već sa prvom platom: „Nisam imala iskustva ranije rada u takvim firmama i moram priznati da sam bila jako naivna. Mislila sam da je to eto nešto, dok nije došla prva plata i prvi listing za platu gdje vidiš da apsolutno ne piše ništa. Taj papir možeš baciti. Prvo što u rubrici gdje piše koeficijent tvog posla stoje nule koje se množe sa nekim satima i tu se dobije cifra plate i vidiš šta ti je odbijeno ali ne piše kako si došao do toga. Nema minulog rada, nema prekovremenog. Sve subote su bile radne, prva i druga smjena, iako je u ugovoru pisalo da je rad 40 sati sedmično. Satnice koje smo dobijali uz platu su bile bez subota. Tek sam od radnih koleginica saznala da se te radne subote uopšte ne plaćaju i da ih radimo kako bi nadoknadili za one dijelove firme koji ne rade na normu kao što su pakeri i administracija.“  Kako dalje kaže postoje indicije da je možda italijanski vlasnik plaćao i subote, ali da je taj novac uprava uzimala sebi u džep. Nije bilo ni jasno kako su određivali norme i plaćali sate jer se znalo desiti da radnica dobije veću platu tokom boravka na bolovanju nego kad radi cijeli mjesec. „Dešavalo se naprimjer da jedan mjesec namjerno prebacujem normu 15% i plata je ostajala ista.“ Prosječna plata tokom rada ove tri godine za ovu firmu je bila oko 730 KM, s tim da se i topli obrok računao u platu, pa kad proračunaš ispadalo je da bez toplog obroka imaš manje primanje od minimalca koji je u vrijeme pisanja ovog teksta u RS bio 650 KM. „Problem je nastao i oko plaćanja prevoza jer sam ja bila jedina radnica koja je putovala iz K. Dubice do Kostajnice, to je nekih 25km u jednom pravcu, iako sam sa direktoricom dogovorila da mi plaćaju 70 KM putne troškove, na kraju mjeseca sam dobijala iznos  koji je za nekih 50% veći od onih koji putuju 10km. Kada je došlo do poskupljenja goriva, kolektivno smo tražili povećanje cijene putnih troškova, i svima su cijenu povećali osim meni. Direktorica je to pravdala time da je to odluka iz Italije i da ona  s tim nema veze. Opravdanje je suludo jer niko ne može povjerovati da se vlasnici firme u Italiji koji imaju nekoliko firmi u BiH (Srbac, Šekovići), Srbiji i Italiji bave striktno mojim prevozom. Istina je da me diektorica kaznila jer sam je na jednom sastanku otvoreno pitala o toplom obroku i drugim pravima“, kaže naša sagovornica. Očigledno da domaće upravljačke strukture i poslovođe, sa izuzetno visokim primanjima za naše uslove, u firmama koje su u stranom vlasništvu imaju odriješene ruke da maksimalno cijede domaće radnike i da u tome procesu uzimaju čak i ono što je zakonski obavezno da se plati radnicima, kao što je na primjer topli obrok u firmama gdje je ishrana organizovana i koji dnevno iznosi 8 KM, a ustvari radnici dobiju obrok koji vrijedi pola od tog iznosa. Ovo je primjer koji ističe i naša sagovornica. Dok su profiti ogromni, strani kapitalisti se neće baviti „tričarijama“ kao što je životni standard radnika jer su oni ovdje i došli radi jeftine radne snage.

Foto: Vox feminae

Prema riječima naše sagovornice, nakon ovog lošeg iskustva u „Makriteksu“ dala je  otkaz i prešla u firmu „Tekstil Stanić“ takođe u Kostajnici u kojoj je radila dva i po mjeseca. Iako je posao tu bio korektniji, plata i prevoz nešto veći, zbog poremećaja na tržištu, vlasnik je upao u probleme i želio je da ubrza proces proizvodnje na način da sirovina čim prije izađe iz pogona kao gotov proizvod što je bilo nemoguće s obzirom na stare mašine koje su se često kvarile i nedovoljno obučene radnike koji su trebali rukovati sa istima. „Kada mi se otvorila prilika da radim u svom gradu i da ne putujem na posao u drugo mjesto, dala sam otkaz,“ kaže naša sagovornica.

Treća firma, “Modna konfekcija NBM” koja u K. Dubici zapošljava oko 40 radnika, u kojoj je naša sagovornica trenutno zaposlena, je prema njenim riječima najgora po radnim uslovima i odnosu prema radnicima. “Nema klasične norme, ali se vrijeme rada na mašini mjeri centiminutama gdje se ukupan broj obračunava za svih osam radnih sati, iako ne radimo cijelih osam sati jer imamo pauzu pola sata, odlazak u toalet, tako da je to vrijeme za radni dan koje je određeno u centiminutama jako teško ili nemoguće ispuniti. I ovdje su subote radne, iako u ugovoru stoji 40 radnih sati tokom sedmice. Zadnjih dana radimo od 06.30h, ne znamo zašto ali nam to nije plaćeno prekovremeno. Ne postoji nikakva platna lista na osnovu koje bi bilo vidljivo na osnovu čega se obračunava plata. A i radno vrijeme se proizvoljno određuje kada direktorica firme odluči da nije ispunjen cilj. Naravno ti prekovremeni sati nisu plaćeni.” Očigledno da je to vrijeme određeno u centiminutama uvedeno da bi se zadovoljila minimalna plata jer kada se radnici žale na iznos plate, uprava može reći da se nemaš pravo žaliti jer nisi ispunio zadatu normu u centiminutama. Na to sve naša sagovornica dodaje: “Uprava ide toliko daleko da štedi i na toalet papiru!”

Navedeni primjeri nam pokazuju da su domaćim i stranim kapitalistima radnici samo objekti koji im stvaraju novu vrijednost i donose masne profite. Njih ne interesuje da li radnici platom mogu osigurati život dostojan čovjeka. Tako kratkoročni interesi brzog obrtanja profita ignorišu da li radnik može zadovoljiti osnovne potrebe sebe i svoje porodice. Postavlja se pitanje zašto je u tako unosnom biznisu gdje se radi za poznate svjetske brendove i obrću se milionski profiti, ipak rad radnika tako malo cijenjen? Prema riječima naše sagovornice: “Ja ne razumijem da se rad tako malo cijeni. Odjeća je nešto što svima treba i kad odeš u velike trgovine gdje se prodaje odjeća, vidiš da su te radnje pune kupaca. To je posao koji zahtjeva umijeće i vještinu da se nešto napravi i nevjerovatno jest da je tako malo plaćen. Kad smo radili u ovoj italijanskoj firmi, najskuplje od svega je bila guma na donjem vešu na kojem je bio logo brenda za koji smo šili, a sve ostalo zajedno sa našim radom je bila bagatela. Stvar je u tome da nas  maksimalno iscijede i da nas plate što manje. Taj isti donji veš koji smo šile se na evropskom tržištu po komadu prodaje za 50 dolara. Dešavalo se da smo za ovu italijansku firmu zašivali etikete “Made in Bosnia” koje su onda skidane u Italiji i prišivane su etikete sa “Made in Italy””. Ovo je krivično djelo.

Nakon ovih primjera kršenja radničkih prava i supereksploatacije, iluzorno je očekivati da će strani ili domaći kapitalisti tek onako shvatiti da im je u interesu da poprave položaj radnika kako bi boljim odnosom povećali produktivnost ili zadržali radnike. Skori primjeri nam pokazuju da će kapitalisti sve učiniti kako bi održali visoke profite, a tamo gdje im nedostaje radne snage iskoristiće zakone u svoju korist kao što je zapošljavanje penzionisanih radnika ili dovođenjem radnika iz drugih siromašnih zemalja. Takvi radnici nemaju opciju odlaska u zemlje višeg životnog standarda i lakše ih je disciplinovati jer prvi moraju živjeti sa niskom penzijom a drugi imaju lošiju alternativu povratka u siromaštvo iz kojeg su pobjegli. Očekivati od vlasti da donose ili barem poštuju postojeće radno zakonodavstvo je takođe nerealno jer smo vidjeli koliko se vlast nateže oko određivanja ionako mizerne minimalne plate od koje se ne može živjeti.

Foto: AFP, Jeff Pachoud

Dakle, ključ poboljšanja položaja radničke klase u Bosni i Hercegovini je klasna borba na radnom mjestu. Primjere uspješne borbe vidjeli smo na kod skorih legalnih štrajkova rudara u Federaciji BiH, radnika Centra za rehabilitaciju u Banjoj Luci i uspješan divlji štrajk radnika “Remusa” u Sanskom Mostu. I naša sagovornica se slaže sa konstatacijom da se radnici samo borbom i organizovanjem mogu izboriti za bolje radne uslove i poštovanje radnih prava. Kako kaže: “Jednim djelom su i naši radnici krivi što su se doveli u ovaj položaj jer se odbijaju boriti za svoja prava. Gunđaju, ali ipak trpe.”

Ohrabriti se za borbu i sindikalno organizovanje jeste ispravan korak ako se mislimo izvući iz trenutnog defanzivnog položaja radništva u Bosni i Hercegovini. Svaka pobjeda za bolji materijalni položaj i ispunjenje određenog radničkog zahtjeva je put za povratak poštovanja radnika kao jedine klase u društvu koja proizvodi novu vrijednost koju im oduzima parazitska kapitalistička klasa. Iz ove ekonomske borbe, s vremenom će se stvoriti kritična svijest da za dugotrajniju borbu se mora ući u političku arenu osnivanjem radničke partije koja će zastupati isključivo ljude koji žive od svog a ne tuđeg rada.

Tekst je objavljen u februarskom štampanom izdanju Crvene kritike.