Prije tri mjeseca sastali smo se sa radnicima Centra za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje invalida a.d Banja Luka koji su tada bili u štrajku zbog neisplaćenih doprinosa, diskriminacije na poslu od strane direktora i brojnih problema sa kojima su se susretali kako od rukovodstva ove firme tako i od vlasti i njenih institucija koje nisu obavljale onaj posao za koji su rekli da će obavljati kako bi riješili pitanje statusa radnika probleme koji godinama trpe na radnom mjestu. Niz institucija, od vlade do inspekcije, zatvarao je vrata radnicima. Najborbeniji dio ovih radnika, na čelu sa predsjednikom štrajkačkog odbora Miroslavom Gnjatovićem, odlučio se da kaže ne daljim pritiscima i da stupi u borbu za ono što su svojim radom stekli, a što im se ovdje oduzimalo. Detaljnije o njihovim iskustvima možete pročitati u intervjuu sa Miroslavom Gnjatovićem i reakcijama vlasti. Sada smo opet imali priliku da se sastanemo sa Miroslavom i  pišemo o rezultatima njihove borbe koja je prije svega poučna jer brojnim drugim radnicima služi kao primjer i inspiracija da nastave borbu ili da novu započnu, budu hrabri i  ne posustaju u borbi za bolje uslove života, a sa druge strane da nam pokaže nužnost borbe i svijest da kapitalističko društvo – politički birokratizam i ekonomska samovolja – nikada neće gledati opšte interese društva, iako se na njih mogu demagoški pozivati, nego vlastite i da se samo borbom za opšte interese svih radnih ljudi može graditi stabilna društvena zajednica.

Izvor: mojkontakt.com

Zvanični prekid štrajka desio se prije dvije sedmice, a glavna promjena desila se na nivou čitavog sistema firme. Prije svega, zakon o štrajku nalaže da je 12 dana štrajka plaćeno, a da se sve nakon toga ne plaća, pa ni topli obrok, tako da su radnici kroz višemjesečni štrajk (pola godine) ostali bez ikakvih doprinosa. Sa novim direktorom je napravljen sporazum o prekidu štrajka uz zajednički zahtjev vladi i ministarstvu da se radnicima obezbijedi jednokratna pomoć u visini od 50 000KM, a radnicima su isplaćena četiri minimalca pomoći. Javili su se problemi sa nekim radnicima koji nisu stupali u štrajk i bili su bliskom krugu oko direktora (štrajkbreheri), ali ti problemi nisu uticali na rezultate štrajka. Usljed velikih dugovanja koje je prethodno rukovodstvo firme napravilo, kao što je dug poreskoj upravi, vodovodu, elektroprivredi itd. došlo je do toga da se prekidaju razni ugovori sa javnim preduzećima od kojih je ova firma živjela, što je dokazalo da se radilo o jednom smišljenom poduhvatu da se firma sistematski gurne u dugovanja, uništi, zatvori ili privatizuje, a radnici da se nađu na ulici, prije svega jer je područje na kome se firma nalazi zapalo za oko raznim investitorima koji bi taj prostor iskoristili za vlastito bogaćenje. Radnici su uspjeli ovo da zaustave, prije svega jer se tu nalazi 85 ljudi, i njihovih porodica koje žive od ove firme. Za razliku od prethodnog, novi direktor Želimir Radinović je ušao u otvorenu komunikaciju sa radnicima o potrebama samih radnika, potrebama firme, procesu proizvodnje i uvezivanja različitih proizvodnih sektora. Novi direktor je pokazao inicijativu za rad i prihvaćen je od strane radnika.  Ono što se do sada nije radilo, a što se započelo sa radom tek sada jeste da se napokon krene sa rehabilitacijom ljudi koji su tu došli kako bi se osposobili na zaposlenje, te stvorili uslovi za razvoj njihovog života, a gdje će im opština iz koje su došli obezbijediti posao. Sa firmama se obnavljaju ugovori kako bi se nastavili projekti, jedan dio projekata se i obimom povećava, tako da se firma može postepeno izvlačiti iz dugovanja vraćajući se ponovo na put samoodrživosti. Pošto u Centru postoji i stanarski dio, a tokom štrajka stanari su bili zastrašivani da će biti izbačeni ako radnici budu u štrajku, novi direktor je i sa njima obavio razgovor razjašnjavajući da njih niko ne može da dira, razgovarajući o kvalitetu usluga i cijeni koju plaćaju da tu žive. Takođe, javila se i inicijativa da se obnove mašine jer se sada radi na starima, kao i inicijativa da se otvori radnički restoran.

Izvor: mojkontakt.com

Još jedna bitna stvar je svijest radnika da mogu donijeti promjenu, a to je ono što su ovi radnici uspjeli da steknu zahvaljujući aktivnosti najborbenijih radnika na čelu sa Miroslavom. Kako kaže sam Miroslav:

“Sutra da bilo koji direktor dođe, njemu nikada neće biti dozvoljeno od strane nas, možda će mu sistem dozvoliti i tjerati ga da radi kao što je radio prethodni direktor, ali mu neće dati ljudi koji tu rade . (...)
Ovaj problem u našoj firmi je problem u svim firmama, u društvu kompletnom.”

Naravno, tu borba ne staje. Radnici su se do sada borili, a i sada se bore, za ono što im nije dato i ako je po zakonu zagarantovatno, ali borba ide naprijed, razvija se i ona podrazumjeva nove zahtjeve. Kako kaže Miroslav:

“Borićemo se i za regres, trinaestu platu, uvijek ćemo se imati za šta boriti jer se pravi sindikat uvijek ima za šta boriti, za nešto dodatno.”

Ovo su trenutni rezultati jedne uspješne radničke borbe koji inspirišu i stoje jasno kao poziv i poruka svim radnicima da se uključe u borbu za svoje živote i svoj materijalni položaj, da se ne plaše, nego da znaju da su oni ti koji nose čitavo društvo na svojim leđima. I to ne samo u polju zakonske borbe za prava koja se vrlo lako sruše ako se ostavljaju na volju političkom birokratizmu i ekonomskoj samovolji pojedinaca, nego u borbu za izgradnju društva po mjeri radnog čovjeka, u rukama radnog čovjeka. Oko nas se svakodnevno dešava kriza i nepravda, pokušava nam se skrenuti pažnja sa realnih socijalnih problema raznoraznim medijskim spinovanjem kako su radnici različitog porijekla jedni drugima neprijatelji dok svi ti tajkunski političari sebi povećavaju plate propovijedajući kako rast minimalca može štetiti kapitalistima  a opet svi ti radni ljudi dijele istu sudbinu, iste klasne neprijatelje, probleme i nepravdu gdje god bili i upravo zato kao radnici čitavog svijeta, kao posebna društvena klasa, moramo biti jedinstveni i solidarni jer naša sudbina i životi zavise od nas samih.