Intervju sa predsjednikom štrajkačkog odbora Centra, Miroslavom Gnjatovićem, objavili smo 20. aprila. U njemu smo imali priliku da se detaljno upoznamo sa razlozima štrajka i uslovima rada radnika koji su se pokrenuli u borbu za ono što su svojim radom zaslužili.  Ovdje ćemo napisati nekoliko riječi o postupcima vlasti i uprave prema radnicima, tačnije njihove taktike kojom se vode prema radnicima u odlučnim momentima njihove borbe, u nadi da će radnicima dosaditi štrajkovanje ili da će nekim drugim putem ugušiti njihovu borbu, te da će se sve vratiti na staro.

Dokaz da je ovaj protest pokazao snagu, uspjeh i na jedan način strah vladajućih za njihove fotelje jeste i potez ostavke na poziciju direktora Željka Ubiparipa. To je otvorilo novo pitanje, ko će na sebe preuzeti direktorsku poziciju i obavezu da riješava zahtjeve radnika. Ali da stvari budu apsurdnije, i ako je vlada prihvatila ostavku Ubiparipa, on se i dalje nalazi na poziciji v.d direktora i suvereno vlada Centrom. Ministarstvo je od početka upoznato sa situacijom u kojoj se nalaze radnici, prije svega jer njihov štrajk traje oko tri mjeseca, pa i samo ministarstvo i nadležne institucije, zajedno sa inspekcijom i drugim organima koji moraju ispitati šta se to dešavalo u Centru i zašto su povrijeđena radnička prava, ćute, odugovlače i bacaju prašinu u oči radnicima lažnim obećanjima. Jedan od njihovih izgovora je i taj da ne mogu pronaći čovjeka za tu funkciju – ali pravo pitanje je, ako je to tako, zašto? Da li je to zato što niko ne želi preuzeti poziciju nad ustanovom koja je sistematski urušavana ili vlada ima neke druge planove, prije svega privatizacijske prirode? Kakogod, teško je spekulisati, ali vlast se hvata za bilo koju slamku kako bi se u javnosti predstavila u nekom sasvim drugom svjetlu nego što to zapravo jeste, a sa druge strane kupuje vrijeme u nadi da će tako ili prevariti radnike ili njihovu borbu postepeno gušiti. Birokratsku vlast nije briga za radnike nego za vlastiti džep i uzeće svo vrijeme ovoga svijeta kako bi osigurali neku povoljnu poziciju za sebe, a riješenje koje bi i ponudili radnicima dolazi samo usputno, ne zato što realno žele naći riješenje, nego zato što ih radnička borba primorava na to, jer vlast svakodnevno strahuje od šireg radničkog pokreta. Moramo znati sljedeće – radnike se namjerno laže i vuče za nos. Ovo je otvoreno prebacivanje odgovornosti iz ruke u ruku, kao da su radnički životi igračka sa kojom se veliki stranački birokrati mogu igrati glumeći u parlamentu kao da rade nešto od društvenog značaja.

Izvor: buka.com

Radnici su Vladi podnijeli zahtjev za jednokratnu novčanu pomoć u visini dva minimalca, jer usljed novog talasa kapitalističke krize i poskupljenja, radnici su prepušteni na milost i nemilost sistemu. Odgovori vlasti su uvijek isti – nema se, sad će to, radimo šta možemo itd. Ali kada je u pitanju plata stranačkog birokrate, kada su u pitanju interesi tajkuna i njihovih parlamentarnih predstavnika onda se budžet nekako magično oporavlja. Šta je iduće za radnike? Radnici su rekli da ako se ova pitanja ne riješe da će se okrenuti štrajku glađu. Sličnu taktiku vlade i poteze radnika vidjeli smo na štrajku Željezničara prije par godina. Vlast je toliko obgrlila fotelju da je pustila radnike da gladuju, da ih odvodi hitna pomoć, a isto toj vlasti su puna usta toga kako brane interese naroda i slobode. Ali gospoda ne znaju kakva je to ''sloboda'' kada ne možeš kupiti hljeb. A da li su spremni da isto naprave i ljudima koji su ratni vojni invalidi i osobe sa invaliditetom? Ako je ovakav odgovor nadležnih prema radnicima koji svo vrijeme poštuju zakon i vode borbu poštujući zakon i sve legalne puteve, kakav bi tek bio da je u pitanju nešto drugo, prije svega jer im ovim aktom prijeti još teže narušavanje zdravlja.

Izvor: buka.com

Iz ovog iskustva trebamo naučiti dvije stvari:
- Vlast u rukama političkog birokratizma i privatno-sopstveničkih interesa nužno dovodi do bijede radnika, do društvenih kriza, do sve šireg ugnjetavanja, razbijanja svih postignutih prava, karijerizma i bogaćenja na leđima radnih ljudi i ovo što proživljavaju radnici Centra čeka svakoga od nas ako se ne organizujemo u borbi za radničke interese i radničko društvo. Radničko upravljanje umjesto birokratskog – to je ono od čega foteljaši strahuju. Radnici Centra su borci i njihova borba treba sve da nas inspiriše, pogotovo radnike u privatnom sektoru koji tek treba da se pokrenu u borbi za formiranje vlastitih borbenih sindikata.
- Solidarnost je naša snaga! Što više ćutimo više slobode dajemo onim koji nas ugnjetavaju, koji žive od našeg rada i koji društvo vode onako kako njima odgovara. Radnici su svuda isti, svuda ih ista borba čeka, isti neprijatelji i isti put kojim moraju hoditi kako bi se oslobodili, pa zato moramo stajati zajedno.

Štrajk radnika traje već 90 dana i oni neće odustati u svojoj borbi jer nemaju šta izgubiti, mogu samo dobiti ono što su svojim radom stekli.

''Pozivam sve normalne ljude da nam se pridruže i da kažu dosta poskupljenjima, divljanju cijena, ucjenama i zastrašivanju, podjelama, kriminalu i korupciji. Dosta je bagre koja od nas pravi robove, bez sloge i izlaska na ulicu neće nam biti bolje!''  - Miroslav Gnjatović, predsjednik štrajkačkog odbora radnika Centra za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje invalida a.d. Banja Luka.