Radnike Centra za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje invalida Banja Luka intervjuisali smo 13.04.2022. Štrajkuju zbog neisplaćenih doprinosa i raznih drugih napada na njih, koje trpe od strane uprave ove ustanove. Nezadovoljstvo su izrazili kroz borbu za ono što im po zakonu pripada. Intervju sa predsjednikom štrajkačkog odbora, Miroslavom Gnjatovićem, daje uvid u stanje u Centru i u probleme radnika, iz prve ruke. Radnici su svjesni da se ovakvi problemi kontinuirano dešavaju i da će se dešavati u budućnosti ali svi mi moramo biti svjesni prirode kapitalističkog društva u krizi, gdje se pravni sistem pokazuje samo kao paravan iza kog se sprovode interesi kapitalista i njihove države. Svo dosadašnje iskustvo radničke borbe i kod nas, a i u svijetu, naučilo nas je da moramo stajati udruženi kako bi se protiv ove nevolje kapitalizma izborili. Tu nije riječ samo o pravima koja su radnici ostvarili borbom u kapitalističkom društvu nego o borbi protiv tog tlačiteljskog sistema kao cjeline - za izgradnju novog društva po mjeri radnog čovjeka, pod demokratskom kontrolom svih radnih ljudi.

CK: Koji su glavni razlozi štrajka?

MG: Glavni razlozi štrajka su neisplaćene plate. Četiri su kasnile, sad kasne dvije, ministarstvo se potrudilo da isplati, da to sanira koliko toliko, da ublaži situaciju, na kraju krajeva, uz naše pritiske. Ne bi ni to uradili da nismo pritiskali. Što se tiče firme, tu para nema. Što god je došlo para to je opljačkano. Sam podatak da ova firma, nekretnina, košta  4.3 miliona a sadašnji dug je 3.5 miliona. Skoro da prijeti da pređe vrijednost tog objekta. U jednu ruku to je možda nekome u planu, da se pređe ta vrijednost objekta, kako bi se to likvidiralo i naravno, znate kako to ide kod nas ovdje, cvjetaju zgrade. Samo park, koji se nalazi u sastavu naše ustanove vrijedi dva miliona maraka. Ovo je državna firma, akcionarsko društvo. Doprinosi kasne od 7 do 9 godina. Nismo mogli da podnesemo tu nepravdu. Od 52 radnika, većina radnika je dobijala četvrtine plate a preostali broj, koji nije danas u štrajku sa nama, dobijao je pune plate a osim toga i bonuse. I njima kasne doprinosi 7 godina, ali su, sa druge strane, povlašteni na neki način. Ja sam javno dobio podatke, izvod iz banke, gdje je jedna radnica dobila dvije plate odjednom a sa druge strane jedan moj kolega je u istom mjesecu dobio samo 114 maraka. Imamo velike probleme što se tiče mobinga i pritiska. Kao i u svakoj drugoj firmi u državi, ljudi se plaše za posao, za egzistenciju. Direktor Željko Ubiparip je jedan bahat čovjek koji psuje majku ljudima. Usudio se i da ošamari jednog radnika, vojnog invalida. Pokraden je fond solidarnosti. Iznos od 11.083 KM je nestao. I taj podatak, da bude veći apsurd, dobijam iz Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite, od gospodina Duška Milunovića, o krađi i pljački u našoj firmi. Pri tome Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite podržava Nadzorni odbor a Nadzorni odbor postavlja direktora i niko nikome ne polaže račune. Mi imamo unutrašnje poslovanje, prodaju artikala i robe. Štamparija smo i šta god prodamo, ne zna se kud idu te pare što se tiče blagajne, fiskalnog računa, pogotovo pologa u banku.

Izvor: atv.bl

Vlada je ulagala sredstva mjesečno ali bez obzira na to ulaganje novac nestaje, mi plata i doprinosa nemamo a dug se povećava. Kad na kraju dođe završni godišnji račun o finansijama i poslovanju firme a ovaj direktor je tu već 7 godina na čelu, kao i svake godine biće izvještaj takav da je 300, 400 ili 500 hiljada maraka u minusu, bez obzira na pomoć vlade. Mi redovno primamo svaki mjesec pomoć od fonda Prijedor za Centar za rehabilitaciju u iznosu od 15.000KM, sada je to 18.000KM, na osnovu broja osoba sa invaliditetom i zdravih osoba. Osnovna namjena je da se ovdje rehabilituju ljudi, da dođu, da imaju smještaj, da rade i da se zaposle a mjesna zajednica iz koje je došao treba da mu obezbijedi posao kad se vrati tamo. Međutim, od 2011. godine do danas, samo je jedna profesionalna rehabilitacija realizovana. To nije smetalo gospodinu v.d. direktoru, koji je već ovdje 3 godine na poziciji iako bi po zakonu trebao biti na funkciji dva puta po 60 dana u godini. Kandidati koji su se kandidovali za konkurs direktora, kada je bio raspisan, nikada nisu dobili odgovor na to, zato što je to isključivo politika, znate i sami. Direktor je 2018. godine na svoju ruku zaposlio 15 ljudi koji nisu imali potrebe da budu ovdje, koji imaju svoje firme a ovi ljudi koji rade ovdje 20 ili 30 godina, ne mogu ni minimalce da prime. Mi imamo problem sa falsifikovanim pravilnicima akta, pravilnicima o radu, pravilnicima o unutrašnjoj sistemazitaciji radnih mjesta. To su naši dokumenti gdje se nalaze koeficijenti naših plata, radnih mjesta itd. Mi smo to otkrili i predali smo u policijsku upravu i to je sada na tužilaštvu. Ja sam razgovarao sa tužiocem koji je to preuzeo i on mi je rekao: ''Gnjatoviću, krimnala je uvijek bilo i biće, ne možeš ti čitav svijet promijeniti.'' Pa kome se obratiti? Dva mjeseca smo u generalnom štrajku i niko nas ne vidi. Stojimo ispred skupštine i niko ne želi da priđe od tamo da nas pita bar u čemu je problem. Ja ne očekujem da će oni riješiti problem, oni nisu tu da riješe probleme nego da prave još veće ali hajde da se bar udostojimo da razgovaramo kao što ste vi sada došli. Ne znam šta ćemo dalje ali odustati nećemo niti smijemo.

CK: Posmatrajući čitavu ekonomsku situaciju u zadnjih 30 godina radnici su bili konstantno na udaru i takva vrsta birokratizacije i takva vrsta napada na radnike dešavala se u skoro svakoj firmi. Da li smatrate da je ovo što se vama dešava jedan planski napad kako bi, dugoročno gledano, firma prešla u privatne ruke nekog od birokrata ili nekoga ko je njima blizak?

MG: Oni planiraju sve što rade. Oni nisu naivni ljudi. Mi kao obični radnici i neke stvari planiramo ali kada su u pitanu firme tu su veliki planovi. Ova firma je imala problema od kad je nastala ali ovakve ne. Od kad je Vlada kupila ovu firmu 2011. godine, postavila je svog čovjeka koji je imun na sve, koji je bezosjećajan i sluša ono što oni kažu - da dovedu firmu u dug gdje će jednostavno reći da zbog velikog zaduženja firma ide u stečaj i ključ u bravu. Cilj je da to unište, da zaduže što više, da obesprave radnike kao ljude, da postave nekog da ih maltretira i to je to. Nama su uskraćena najosnovnija radnička prava – ne uplaćuju nam se doprinosi, ne možemo otići doktoru, ne možemo platu dobiti koju zaradimo ovdje. Imamo službena auta koja koriste (privatno) neki povlašteni radnici. Zašto mi radnici nismo isti? Ja sebe ne smatram ništa boljim od ovog čovjeka ovdje. Mi smo svi isti, kao radnici, kao ljudi i tako treba da budemo.

CK: Kako se sama administracija, a i Ministarstvo i vlast odnose prema štrajku? Da li je bilo nekog pokušaja da se štrajk zaustavi ili da ga prosto ignorišu?

MG: Oni nisu imali neke metode da oni prekidaju štrajk. Ali, v.d. direktor je na svoju ruku, mimo zakona, donio odluku da se prekida štrajk zato što nije u skladu sa zakonom te da se ljudi obavezno moraju vratiti na posao. Mi smo reagovali, inspekcija je došla i utvrdila da je sve regularno. Mi sve radimo u skladu sa zakonom. Generalni štrajk je počeo 10. februara a nakon 17 dana prvi put (i zadnji) se uprava udostojila da organizuje sastanak sa štrajkačkim odborom. On je jasno iznio svoj stav da para nema, da nikakvog riješenja nema te da prekinemo štrajk i da se vratimo na posao. Mi na to nismo pristali. Umjesto da ponude neko riješenje on je bez riješenja došao. Oni se ne trude da razgovaraju i boli ih briga. Pokušali su da u neku ruku iskoriste stanare, ljude koji žive iznad. Prije svega, mi se borimo za naša radnička prava, mi sa tim ljudima koji gore žive nemamo ništa, to su penzioneri. Direktor je nekim pogodnostima pokušao da ih iskoristi, pa se dio njih okrenuo protiv nas. Bez poslovnog prostora nema ni stambenog pa se kod ljudi stvorio strah. Bilo je i iznošenja laži - govorili su javno kako sam ja neke od invalida htio izbacivati kroz prozor. Par puta je dolazila policija, kad sam javno iznio to da jedna radnica prima dvije plate dok određeni radnici primaju četvrtinu, pa čak ni to ne mogu dobiti, ona se navodno osjećala ugroženom.Tužila me je, govorila da je maltretiram, a ja sam samo govorio istinu.

CK: Kakav je odziv na štrajk, da li je bilo podrške nekih drugih sindikata, da li su došli da vas podrže?

MG: Što se tiče samog dolaska na štrajk, niko nije došao da nas podrži. Mi imamo određenu podršku granskih sindikata u vidu pravne borbe, toplih obroka i slično ali i oni bi mogli puno više da urade. Što se tiče vlade, vlada je trebala da pokrene arbitražu vezanu za ovo pitanje – nisu se udostojili ni to da urade. Trebali su se sastati s nama pa da razgovaramo, ali ništa od toga nije bilo. Puno je tu ljudi upetljano. Ovo mjesto je pogodno za razne vrste malverzacija a niko ne obraća pažnju i niko ništa ne preduzima iako je sve očigledno.

Izvor: Novosti

CK: Koliko radnika i radnica radi u ovom centru?

MG: 52. Potrebno je podnositi izvještaj o odnosu invalida i zdravih u ukupnom broju radnika a kako je potrebno da postoji veći broj invalida, taj odnos je sada narušen, jer je direktor zapošljavao neke zdrave ljude na svoju ruku. Tako da, kad treba podnijeti izvještaj, on 5-6 zdravih ljudi odjavi pa kasnije opet prijavi. Ja sam dva puta bio odjavljivan. On to radi mimo zakona.

CK: Kad je osnovan vaš sindikat?

MG: Naš sindikat postoji koliko i preduzeće a što se tiče nas koji vodimo, mi smo tu od prošle godine. Svake 4 godine se bira vođstvo sindikata.

CK: Dakle, od samog Saveza Sindikata nije bilo nikakvog konkretnog odgovora, osim što su pokušali da smire situaciju i stvore privid solidarnosti?

MG: Oni su više pokušali pravno da nam pomognu. Mi smo svakako štrajkovali u skladu sa zakonom – prvo je bio štrajk upozorenja pa generalni štrajk pa sad, izlasci na ulicu. Predsjednik granskog sindikata je dolazio i davao izjave, apelovao je na institucije da riješe ovaj problem ali niko ništa ne želi da uradi. Ova uprava očigledno ne želi da se išta promijeni. Smatram da je, koliko god da je za ovo odgovorna naša uprava, najveća odgovornost na našim institucijama, Vladi Republike Srpske i ostalima. O inspekcijama više ne bih trošio riječi, to je banda kojoj je potrebno veliko čišćenje. Oni koji žele da rade dobro, da stvaraju i grade, ne mogu u ovoj državi doći na funkciju. Ovi ratni invalidi ovdje – za koga su oni poginuli, za šta? Još ih se omalovažava, govori im se da nikad nisu ni bili borci. A tadašnji „borci“ su se bogatili na švercu cigarama a danas upravljaju nama. Svakako se nećemo predati i prihvatiti to što nameću ovom naredu. Potrebno je da se društvo probudi, ali ljudi se boje.

CK: Da li imate neku poruku za naše čitaoce?

MG: Ljudi treba da shvate da sutra mogu imati isti ovakav problem pa i veći, u ovom nakaradnom sistemu, on nam svima visi nad glavom. Potrebno je da pobijedimo strah, ne trebamo se plašiti iznošenja istine. Najlakše je predati se. Ne smijemo se na izborima prodavati za kilogram soli li vreću brašna i govoriti: „Dobro je dok mi daje penziju, platu“. Prije svega niko nam je ne daje nego smo je zaradili, treba napraviti tu razliku. Do poboljšanja situacije će nas dovesti sloga i jedinstvo. Kad namirnice i gorivo poskupljuju, treba da smo na ulicama, da se borimo.