Početkom septembra oko 80 radnica tekstilne firme “Trendteks” iz Bileće, nekadašnje “Bilećanke”, je stupilo u štrajk solidarnosti sa 10 otpuštenih koleginica koje su dobile otkaz dan ranije. Razlog za otpuštanje 10 radnica po navodima uprave firme je bio taj što one već duži vremenski period nisu ispunjavale zadatu radnu normu. Nekoliko dana kasnije uprava “Trendteksa” je otpustila svih 90 radnica i ugasila pogon u Bileći. Tek kada zađemo iza senzacionalističkih medijskih naslova i dublje analiziramo konkretnu situaciju dolazimo do zaključka da ono što je zadesilo bilećke radnice nije samo izolovani slučaj već da je u pitanju posljedica kontinuirane antiradničke politike koju su vodile sve vlade od nastanka RS pa do danas, bez obzira na boju dresa partije za koju su igrale. U pitanju je politika privatizacije koja je upropastila nekadašnje tekstilne gigante u Hercegovini, konkretno, trebinjski “Novoteks” i bilećku “Bilećanku”. Politika koja se sprovodila širom bivše Jugoslavije, a čije su posljedice deindustrijalizacija, masovna nezaposlenost i supereksploatacija zaposlenih.
“Trendteks” je u Hercegovinu stigao početkom 2016. zakupivši od Vlade RS pogone trebinjskog “Novoteksa” koji je Vlada RS 2011. kupila u stečaju. U pitanju je firma koja je osnovana 1996. u Tešnju i čija je osnovna djelatnost proizvodnja i konfekcioniranje radne odjeće koja se pretežno izvozi na EU tržište. Pored pogona u Tešnju i Hercegovini i matične firme HMT u Njemačkoj, “Trendteks” ima proizvodne pogone u Doboju, Prijepolju i Gornjem Milanovcu.
Iako je dolazak “Trendteksa” 2016. Vlada RS najavljivala kao spas uništene tekstilne industrije u Hercegovini, ministar industrije, energetike i rudarstva Petar Ðokić je na otvaranju “Trendteksa” u Trebinju najavljivao nova radna mjesta, odnosno zapšljavanje 100 radnika u Trebinju i 60 u Bileći, kao i boljitak u hercegovačkoj regiji. Međutim, već samo par mjeseci kasnije pokazaće se da od toga nema ništa i da je u pitanju bilo samo još jedno jeftino i isprazno predizborno obećanje. Za Vladu RS na čelu sa SNSD-om dolazak “Trendteksa” je poslužio samo kao način da se pokupe glasovi na izborima i osvoji lokalna vlast u Trebinju, dok je ”Trendteks” u posao ušao sa namjerom da za što kraće vrijeme supereksploatacijom i očiglednim kršenjem radničkih prava ubere što veći profit.
Već u oktobru 2016. uprava trebinjskog “Trendteksa” je otpustila 20 radnica. Izgovor je i onda bio da ne ispunjavaju radnu normu, iako su neke radnice koje su tada dobile otkaz imale i preko 30 godina radnog iskustva. I tada se sa otpuštenim radnicama solidarisalo oko stotinjak koleginica prekidom proizvodnje. Cijela situacija će se završiti početkom novembra 2016. tako što će “Trendteks” otpustiti ukupno 38 radnica. Ne samo što uprava "Trendteksa" nije produžila ugovore na određeno vrijeme pojedinim radnicama, već je uručila i otkaze radnicama koje su imale ugovore na neodređeno vrijeme. Naravno, ni tada, kao što se to nije dogodilo ni u posljednjih par dana, Vlada RS se nije pozabavila situacijom u “Trendteksu”. Vladu na bilo koji način ne interesuje sudbina radnica koje su praktično završile na ulici.
Ono što karakteriše proizvodni proces “Trendteksa” u Hercegovini su radne norme na koje se radnice žale kako se ne mogu ispuniti i kako se one planski i sistematski povećavaju. Iz ugla vlasnika kapitala sasvim je logično da se u vremenu ekonomske krize radna snaga dodatno eksploatiše povećavanjem normi i smanjivanjem nadnice kako bi se održala konkurencija na prezasićenom tržištu, ali za radnice “Trendteksa” to je značilo naprezanje tijela (odatle i povećano korišćenje bolovanja ne koje se takođe požalila uprava) do prirodnog maksimuma i rad između 12 i 15 sati dnevno kako bi se ispunila norma. Za uzvrat su dobijale mjesečne naknade u vrijednosti od 200 do 400 KM koje su ispod zakonski propisane minimalne cijene rada u RS. Toliko o boljitku koji nam servira Vlada RS. Ovome treba dodati da je sve vrijeme, tačnije više od godinu dana, uprava “Trendteksa” u Bileći prijavljivala radnice na ugovore koji traju samo jedan mjesec. Uz ukidanje radnih normi i pristojnu platu, jedan od zahtjeva radnica je bio i dobijanje jednog slobodnog dana u sedmici, jer su zbog ispunjavanja norme bile prisiljene da rade svaki dan. Uprava firme se na ove zahteve oglušila nazivajući štrajkače neradnicima.
Pomenuli smo da je Vlada RS u stečaju 2011. kupila pogone nekadašnjih tekstilnih fabrika u Hercegovini kao pokušaj da oživi tekstilnu industriju u ovom dijelu RS. ”Novoteks” je do stečaja zapošljavao oko 800 radnika. Ne treba posebno naglašavati da su to bile bombastične najave koje su pratile svaki predizborni ciklus. Za navodnu svrhu revitalizacije tekstilne industrije u Hercegovini, Vlada RS je 2012. osnovala javno preduzeće “Nikola Tesla” (ovaj naziv dovoljno ilustrira o kakvim idiotima u Vladi RS se radi kad preduzeću koje treba da se bavi tekstilom daju ovakvo ime). Ispostaviće se da je namjena tog javnog preduzeća bila ne revitalizacija tekstilne industrije u Hercegovini već način da se izvuku pare iz budžeta i Investiciono – razvojne banke RS. Naime, za direktora javnog preduzeća “Nikola Tesla” koje je zakupilo prostorije pogona “Novoteks” u Trebinju postavljen je izvjesni Dragan Vučetić. Firma je radila par mjeseci, tj. dok je bilo novca Investiciono - razvojne banke RS. Naime, prema pisanju nekoliko medija u RS, Vučetić je novac iz Investiciono-razvojne banke RS prebacio na svoju firmu u Njemačkoj. Kasnije će se saznati da je Vučetić još 2010. poništio bosansko državljanstvo i uzeo njemačko. Iza sebe je ostavio dugove, radnike na ulici kao i hrpu megalomanskih neostvarenih projekata kao što je proizvodnja električnih skutera za njemačko tržište.[1],[2] Jasno je da razlog osnivanja pomenutog preduzeća bilo pranje novca u kojem su učestvovali i vladajuće kriminalne elite u RS na čelu sa Miloradom Dodikom.
Kad se sve zbroji jasno je da sve priče o zajedničkom materijalnom interesu radnika i poslodavaca padaju u vodu. Kapitaliste jedino interesuje brz profit i način na koji će do njega doći. Za njih je radnik samo potrošna roba, kao sirovina ili mašina, koji im je potreban samo do onoga trenutka dok im donositi profit. Kad iz radnika više nisu u mogućnosti da izvlače višak vrijednosti preduzetnici ga jednostavno zamjene kao potrošenu krpu drugim ili ugase proizvodnju, jer im se više ne isplati poslovati. Vidjeli smo to na primjeru radnica “Trendteksa”.
Iluzorno je, stoga, očekivati da će Vlada RS i entitetske vlasti priteći u pomoć radnicama jer je vladajuća preduzetnička politika privatizacije u RS i stvorila ovakav "poslovni ambijent" u kome je supereksploatacija radne snage osnova za ono što je ostalo od privrede u RS. Ako političku elitu zanima samo lični interes i zaštita interesa domaćih i stranih tajkuna onda je i više nego jasno zašto su već godinama valovi šovinističke panike i prazne floskule o "zaštiti nacionalnih interesa" sve što radnicima imaju da ponude, dok tim radnicima godinama baš „njihova“ država i „njihovi“ tajkuni uništavaju živote.
Budući da danas nema državnih struktura u koje se radnici u RS i ostatku BiH mogu pouzdati, jasno je da je borba za radna mjesta i bolje uslove rada ujedno i borba za bolje društvo, u kome je radna većina ta koja u svom vlasništvu i pod svojom kontrolom drži privredu - za socijalističko društvo. Da bismo to društvo ostvarili neophodno je da, zajedno sa osnivanjem i jačanjem borbenih sindikata i preuzimanjem sindikalnih struktura iz ruku karijerističke birokratije, pristupimo i političkom organizovanju nezavisnom od svih tajkunskih partija. Radnicima u RS i ostatku Bosne i Hercegovine ne preostaje ništa drugo nego da se politički organizuju u borbenu partiju radničke klase sa jasno marksističkim programom korjenitog društvenog preobražaja. Partija koju bi izgradili i vodili sami radnici ne bi bila samo još jedna glasačka mašina koja bi se sjetila svoje baze samo pred izbore, već bi čitavi njeni temelji bili ugrađeni u samu radničku bazu. Ona bi beskompromisno branila interese radničke klase od napada postojećeg političkog establišmenta sve do onog trenutka kada taj eksploatatorski sistem ne ukine. Neophodna nam je vlastita, radnička partija!
[1] http://www.capital.ba/kako-je-vucetic-pljackao-nikolu-tesla/
[2] https://www.glassrpske.com/novosti/vijesti_dana/Direktor-preduzeca-Nikola-Tesla-prijavljen-zbog-milionske-prevare/lat/184832.html
