Iako su opšti izbori 2018. godine u djelu javnosti dočekivani kao istorijska prekretnica, koja će napokon donijeti promjenu vlasti u oba entiteta, to se ipak nije dogodilo. Pobjedu su opet odnijele partije koje već godinama dominiraju BH društvom. Prema podacima Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine izlaznost na izbore je iznosila 53,26%. Ovaj broj je nešto manji u odnosu na opšte izbore 2014. godine kada je izlaznost na nivou BiH iznosila 54,47%. Od toga je izlaznost u RS nešto veća 57%, dok je u Federaciji BiH 53%.

Republika Srpska

Opšti izbori u RS su protekli u vjerovatno najprljavijoj predizbornoj kampanji do sada, gdje su se sukobila dva politička bloka: vladajuća koalicija okupljena oko Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) uz dva dugogodišnja koaliciona partnera, Demokratski narodni savez (DNS) i Socijalističku partiju RS (SP RS), te, sa druge strane opozicioni blok "Savez za pobjedu" koji čine Srpska demokratska stranka (SDS), Partija demokratskog progresa (PDP) i još nekoliko manjih stranaka centra i desnog centra. Kampanja je protekla u znaku optužbi za strano plaćeništvo, obojene revolucije, izdaju RS itd, kojima je vladajuća koalicija optuživala opozicioni blok, dok su ovi uzvraćali optuživanjem SNSD-a za katastrofalnu ekonomsku situaciju, zaduživanje RS, korupciju, pretvaranje javnih institucija u servis vladajuće partije i tome slično. Potezala su se i pitanja o učešću u ratu, porodičnom porijeklu itd. Jasno, ni u jednom trenutku nijedna strana nije ponudila nijedno ozbiljno rješenje za životne probleme većine stanovištva, poput masovnog egzodusa radnika u inostranstvo, pada kvaliteta zdravstva i školstva, ili pada kupovne moći većine radnih ljudi. U predizbornoj kampanji nismo vidjeli nijedan TV duel predizbornih kandidata za Predsjedništvo BiH ili za predsjednika RS. Ekonomska i socijalna pitanja su potpuno bila gurnuta u drugi plan, a ako bi ih neko od političkih kandidata i pomenuo, to je više bio spisak lijepih želja i kapitalističkih ideoloških fraza, nego realan i ostvariv plan. Opozicioni blok jeste demagoški koristio priču da će ako osvoji vlast pokrenuti pitanje porijekla imovine, ali teško da bi se to desilo jer bi time ugrozili najprije sebe i tajkune koji kontrolišu cijelu parlametnarnu političku scenu RS, a to ni jednima ni drugima nije u interesu.

Iako je veća izlaznost u RS davala utisak da bi opozicioni blok nakon 12 godina mogao srušiti SNSD sa vlasti na entitetskom nivou i održati vlast na državnom, to se ipak nije desilo. Isti klasni interes njihovih lidera čini skoro nemogućim razlikovanje političkih blokova u RS po ideološkim linijama. Iako je SNSD nominalno partija lijevog centra, njena politika je prokapitalistička uz nacionalističku demagogiju, tako da ju je zaista teško, čak nemoguće, razlikovati od partija desnog centra. Oba bloka, bez obzira na ime koriste socijalna pitanja predstavljajući se lažno kao prijatelji „naroda“ i „običnog čovjeka“. Na kraju, i u trci za predstavnika Srba u Predsjedništvu BiH pobijedio je Milorad Dodik, kandidat vladajuće koalicije, sa ukupno 329.574 glasova ili 53,74% ispred opozicionog kandidata i doskorašnjeg člana Predsjedništva BiH Mladena Ivanića (PDP) koji je osvojio 263.983 ili 43,05% glasova. Treba dodati da su ovo brojke CIK-a na prebrojanih nešto preko 95% obrađenih biračkih mjesta. Međutim, ne očekuje se značajnija promjena. SNSD je osvojio, prema do sada izbrojanih preko 92% biračkih mjesta, i većinu glasova za Parlamentarnu skupštinu BiH osvojivši ukupno 39,21%, dok je SDS osvojio 25,02% glasova. Za njima slijede PDP sa 13,00%, DNS sa 10,41% i SP RS 4,71%. Potpunu hegemoniju vladajuća koalicija je ostvarila i na entiteskom nivou. Kandidatkinja vladajuće koalicije za predsjednicu RS, Željka Cvijanović, osvojila je ukupno 283.538 ili 47,41% glasova, dok je kandidat "Saveza za pobjedu", Vukota Govedarica, osvojio 256.720 ili 42,92% glasova. Ovo su podaci CIK-a na obrađenih preko 93% biračkih mjesta. Za vrijeme pisanja ovog teksta, opozicioni kandidat za predsjednika RS, Vukota Govedarica, izjavio je da ne priznaje poraz i da sumnja u krađu glasova zatraživši od CIK-a ponovno brojanje glasova. Na obrađenih preko 90% biračkih mjesta, SNSD je dobio najveći broj glasova i na izborima za Narodnu skupštinu RS sa 32,09%, slijede SDS 18,60%, DNS 14,83%, PDP 10,26%, SP RS 8,17% itd.

Nekoliko je razloga zbog čega "Savez za pobjedu" nije mogao ozbiljnije parirati vladajućoj koaliciji na čelu sa Miloradom Dodikom. Prvo, svijest redovnih birača, pretežno starije populacije, je duboko konzervativna. Moć navike i rutine, glasanje za poznato lice, a ne za opoziciju, koja je već bila u vlasti ili je na vlasti na lokalnom nivou, a ništa se manje bahato ne ponaša od vladajuće koalicije, jeste svakako jedan od faktora zašto Dodik među tom populacijom ima svoju glasačku bazu. Uz to, ova populacija je izložena propagandi vladajućeg režima, koji kontroliše javni medijski servis RS, a kako je korišćenje medija sa društvenih mreža među tom populacijom vrlo slabo, jasno je zašto Dodik ima visoku podršku predstavljajući se lažno kao zaštitnik Srba i RS. Ovakav stav je posebno izražen u ruralnim djelovima RS. Drugo, SNSD je na vlasti od 2006. godine, tako da ima vrlo razvijenu klijentelističku mrežu namještenika u entitetskoj administraciji, opštinama i državnim preduzećima, koji predstavljaju stalnu i čvrstu glasašku bazu, interesno vezanu za vladajuću koaliciju. Treće, ako se pogleda geografski, vidimo da su oba bloka zadržala skoro isti broj glasova u tradicionalnim bastionima - SNSD u Bosanskoj Krajini i dijelovima Hercegovine, "Savez za pobjedu" u Doboju i Bijeljini i nekim djelovima na istoku RS i Hercegovine. Nakon izborne noći Mladen Ivanić se žalio da je u nekim mjestima, kao u Bijeljini, dobio 10 hiljada glasova manje nego 2014. godine optužujući za taj lošiji rezultat gradonačelnika Bijeljine i funkcionera SDS Miću Mićića da nije dovoljno promovisao zajedničkog kandidata za Predsjedništvo BiH. Vrlo je moguće da je jednom dijelu dugogodišnjih opozicionih gradonačelnika već dosadilo biti u nemilosti u odnosu na Vladu RS. Tako smo vidjeli gradonačelnika Doboja i funkcionera SDS Obrena Petrovića kako na otvaranju dionice autoputa govori pohvalno o Dodiku. Uz to, opozicioni blok je na izbore izašao bez programa kojeg bi jasno suprotstavio programu vladajuće koalicije. Bez takvog programa, opozicija nije mogla animirati omladinu niti apstinente, makar za protestni glas. Nemoguće je za opoziciju da dobije izbore oslanjajući se samo na svoju dosadašnju bazu.

Uz vještu kampanju SNSD-a, korišćenje svih dostupnih javnih resursa u predizbornoj kampanji, širenje šovinizma i straha od izmišljene islamske prijetnje i pokušaja zapadnih sila da destabilizuju RS , koju upravo zahvaljujući njemu drže pod kontrolom, Dodik je uspio zadržati entitetsku vlast i osvojiti vlast na nivou BiH. Tokom predizborne kampanje nije se štedilo na popravljanju puteva, otvaranju bolnica i škola itd. RS se samo u proteklih 6 mjeseci zadužila za 385 miliona KM, čega je veliki dio otišao u predizbornoj kampanji. Vlada RS je u septembru isplatila penzionerima jednokratnu pomoć u iznosu od 100KM i u avgustu je povećala minimalnu platu za 30KM. Ovo se može nazvati samo predizbornim trikovima i najjeftinijom kupovinom glasova preko zajedničkog budžeta. Uz ovakav odnos snaga, opozicija nije imala šanse. U izbore se umješao i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić potvrđujući Dodikovu ničim dokazanu priču o navodnih 40 britanskih agenata u BiH, koji rade na rušenju vladajućeg režima ,kao da Britanija i druge zemlje NATO već nemaju svog visokog predstavnika, svoje trupe, a i svoje pione u vlasti i opoziciji na teritoriji celokupne BiH. Vučić je tako stao na stranu vladajuće koalicije. Posebno je degutantno kad se Dodik predstavlja kao političar koji se bori protiv zapadnog imperijalizma dok je u isto vrijeme on RS potpuno stavio u zavisnost od međunarodnih finansijskih institucija MMF-a i Svjetske Banke. Samo za restruktuiranje Željeznica RS Svjetska Banka je prošle godine odobrila kredit u iznosu od 53,1 milion maraka. Dok zadužuje buduće generacije, Dodik pod diktatom MMF i Svjetske Banke provodi tzv. reformsku agendu – set mjera štednje u zdravstvu, školstvu, izmjenama radnog zakonodavstva u korist poslodavaca i stranih investitora koje izdašno obasipa subvencijama iz budžeta RS a radnike nudi kao jeftinu radnu snagu. Vladajućoj koaliciji ni ovo nije dovoljno već je vrlo ponizna u dopuštanju domaćim i stranim tajkunima nemilosrdnu eksploataciju i otimačinu šumskog i rudnog bogatstva. Najveći dio šuma se izvozi kao sirovina ili poluproizvod u inostranstvo, a RS onda uvozi gotove proizvode. Prema podacima Zavoda za statistiku RS, spoljnotrgovinski deficit samo u periodu januar-avgust 2018. godine je iznosio oko milijardu maraka. U narednom periodu biće zanimljivo pratiti ko će dobiti mjesto mandatara nove entitetske vlade. To mjesto traži Dodikov koalicioni partner DNS, iako je u kampanji Dodik bio izričit da to mjesto pripada SNSD-u.

Federacija Bosne i Hercegovine

Prije izbora u Federaciji BH, stranke građanske opcije, tj. bosanskog nacionalizma, najavljivale su velike rezultate i konačno rušenje vladajuće garniture Stranke demokratske akcije (SDA), što se ipak, kao ni u RS, nije dogodilo. Blok partija sa "lijevim" predznakom i građanskom političkom linijom, Socijaldemokratska partija (SDP), Demokratska fronta (DF), Naša stranka (NŠ) i nekoliko manjih stranaka nastupale su na odvojenim listama, ali ne usljed nekih nepremostivih političkih neslaganja, već se kao glavni razlog u javnosti navodila halapljivost stranačkih rukovodstava, u prvom redu SDP-a, u broju kandidata na zajedničkoj listi, tako da su se glasovi dijela glasačkog tijela koje je tradicionalno protiv konzervativne politike SDA rasuli i time pomogli SDA da bez većih problema zadrži vlast u većini kantonalnih skupština, osim Zapadno-Hercegovačkog kantona, gdje su Hrvati većina i dominira HDZ BH. Kandidat SDA za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, Šefik Džaferović, prema obrađenih preko 98% biračkih mjesta, dobio je najviše glasova, 204.359 ili 36,48% ispred kandidata SDP BiH Denisa Bećirovića 188.582 ili 33,66% glasova. Za njima slijedi vlasnik "Dnevnog avaza" Fahrudin Radončić sa 73.071 ili 13,04% glasova. Na osnovu skoro 88% obrađenih biračkih mjesta, SDA je odnijela većinu i na izborima za Parlamentarnu skupštinu BiH, osvojivši 25,68% glasova ispred HDZ BiH 14,45%, SDP BH sa 14,44%, DF 8,79% itd. SDA je odnijela pobjedu i na izborima za Parlament Federacije BH sa 25,57%, slijedi SDP BiH 14,73%, HDZ BH sa 14,10%, DF 9,14% itd. Razlog pobjedi SDA, koja nije tako uvjerljiva u procentima, isti je kao i u slučaju SNSD u RS. SDA se tradicionalno predstavlja kao branilac Bošnjaka (posebno muslimana, što SDA i SNSD gotovo da ne razdvajaju), i cjelovitosti Bosne i Hercegovine od napada srpskog i hrvatskog nacionalizma, iako sa srpskim i hrvatskim nacionalističkim strankama redovno kohabitira na državnom, a po potrebi i na entitetskim nivoima. Uz to, SDA kao i sve bosanskohercegovačke glavne stranke imaju jaku klijentelističku mrežu, koja u svakom izbornom ciklusu predstavlja stabilnu glasačku bazu. Dominaciji SDA doprinosi i sterilnost tzv. građanske opcije, prvenstveno SDP BiH i DF. Njihova politika se u ekonomskim aspektima ne razlikuje bitno od politike SDA. To je prokapitalistička politika odbrane privatnog vlasništva i tržišne ekonomije. Da tzv. građanska opcija nije ništa manje antiradnička od one kleronacionalističke, jasno se moglo vidjeti za vrijeme Tuzlanske pobune 2014. godine kad je SDP poslao policiju da tuče radnike uništenih tuzlanskih preduzeća, koji su tražili život dostojan čovjeka. Svoju antiradničku politiku SDP je u nekoliko navrata sprovodio u koaliciji sa SDA, velikim koalicijama 2000. i 2010. godine, i drugim etnonacionalističkim strankama, brišući time u praksi čak i privid razlikovanja od SDA i sličnih. Prirodno da je takva politika dovela do nepovjerenja u SDP. Međutim, umjesto da sve slabiji položaj ove stranke navede njene strukture na smjenu rukovodstva i lijevi programski zaokret, socijaldemokrate su riješile da svoj politički bankrot pokušaju ublažiti nevještim pokušajima populističkog teatra. Umjesto radničkog jedinstva i internacionalizma, SDP nudi bosanski građanski nacionalizam, kojim, naravno, odbija veliki broj Srba i Hrvata. Umjesto ekonomskog preobražaja, SDP nudi apstraktnu borbu protiv korupcije, uz veći broj hapšenja, u tandemu sa stimulisanjem kapitalističke privrede – više raslojavanja, ali zato i više pendreka. Jeftini titoistički folklor kojim se ova stranka služi nije čuvanje uspomene masa na Tita, već čuvanje birokratskog srednjeklasnog oduševljenja negativnim elementima titoizma, poput policijske države, birokratskog elitizma i nepovjerenja u mase.

Najkontroverzniji izbor je svakako izbor za hrvatskog člana predsjedništva u kojem se zbog Ustava mogu kandidovati i birati kandidati iz reda hrvatskog naroda a da nemaju nužno većinsku podršku među hrvatskim narodom i da budu članovi partija koje se ne percipiraju kao hrvatske već kao građanske, što će reći pobornice bosanskog nacionalizma. Na ovim izborima se dogodilo da je Željko Komšić, kandidat Demokratske Fronte, koja se među Hrvatima percipira kao probosanska stranka, a Komšić kao antihrvatski političar, odnijela pobjedu ispred Dragana Čovića (HDZ BH). Komšić je, na osnovu 98% obrađenih biračkih mjesta, osvojio ukupno 216.321 ili 53,98% , dok je Čović dobio 139.267 ili 34,75%. Nakon objavljenih rezultata, Čović i HDZ BiH je pobjedu Komšića proglasio majorizacijom Hrvata u BiH navodeći da su Komšića izabrali bošnjački glasovi. Ovu situaciju će iskoristiti hrvatski tajkuni i političari u sredinama gdje hrvatski narod čini većinu stanovništva za dalje zbijanje redova na nacionalnoj i spriječavanje organizovanja hrvatskih radnika na klasnim osnovama. Ovo je svakako i najava opstrukcije formiranja vlada na federalnim i kantonalnim nivoima i opstrukcija funkcionisanja Predsjedništva BH. Vidimo da se i ovdje politika svodi na nacionalističku demagogiju kojom se pokrivaju sve socijalne nedaće običnih radnih ljudi koji trebaju od mjeseca do mjeseca da preživljavaju sa niskim platama, dok se bahati političari poigravaju s našim životima puneći svoje džepove poturajući priču o odbrani “nacionalnih interesa”.

Ovdje se posebno treba osvrnuti na ideju bosanskog nacionalizma i potenciranje ustrojstva BH sa jednim predsjednikom. Nema sumnje da je Željko Komšić obični politikant koji funkcijom probosanskog Hrvata i bošnjačkim glasovima lično i politički profitira. Bez ovoga njegov politički uticaj samo među Bošnjacima ili samo među Hrvatima bi bio marginalan. Bosanski politički nacionalizam predstavlja prirodnu reakciju na pokušaje fizičke likvidacije i nastojanja da se administrativnim putem asimiliraju Bošnjaci od strane srpskih i hrvatskih nacionalističkih režima, u periodu od I do II sv. rata i tokom građanskog rata 90-ih, gdje sada imamo obrnut pokušaj dominiranja Bošnjaka nad Srbima i Hrvatima i nametanje bosanstva čime bi se negirala nacionalna prava potonja dva naroda.

Takođe, građanska bosanskohercegovačka država sa jednim predsjednikom ne bi riješila pitanje koje “građane” zastupa, ako u obzir uzmemo da su i tajkuni i radnici građani iste države, tj. građanska država bi isto kao i današnja etnonacionalistička država zastupala interese tajkuna a ne radne većine. Ovdje dolazimo do toga da bi i “građanska” država bila organ nasilja kapitalističke klase koja ima ekonomsku moć nad eksploatisanom klasom radnika. Funkcija predsjednika u kapitalizmu jeste da bude rezervni diktator koji, s jedne strane, glumi političku neutralnost i nacionalno jedinstvo čime spriječava da politička trvenja ne razbiju jedinstveni državni aparat, a s druge strane njegova funkcija je u disciplinovanju naroda koji može poslati vojsku na narod ako bi ovaj pokušao da preuzme vlast. Ovo svakako nije podrška hrvatskom nacionalisti Draganu Čoviću koji navodno predstavlja interese hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. I ovdje dolazimo do pitanja, koje Hrvate to Čović predstavlja?! Hrvatske tajkune ili hrvatske radnike?! Jedno je sigurno, on ne predstavlja interese hrvatskih radnika u BH jer isti ti radnici bježe u inostranstvo trbuhom za kruhom. Čović je 2005. godine bio optužen da je primio mito od BH tajkuna braće Ivanković-Lijanović pomogavši im da izbjegnu plaćanje preko 30 miliona carinskih obaveza.

Dejtonski sporazum i kapitalistička Bosna i Hercegovina ne mogu riješiti nacionalno pitanje jer takav ustroj i takva ekonomska osnova samo izazivaju nova trvenja i omogućavaju već skoro 30 godina BH tajkunsko-političkoj eliti svih etničkih i “građanskih” predznaka i njihovih imperijalističkih sponzora da profitiraju i parazitiraju na takvom stanju u nedogled. O kakvom suludom stanju se radi govori podatak da su na ovim izborima Srbi koji čine većinu u opštinama Federacije BH kao što su Glamoč, Drvar i Bosansko Grahovo glasali za Dragana Čovića kao hrvatskog člana Predsjedništva BH.

Ovi glasovi su najvjerovatnije došli po instrukcijama SNSD-a, koji na ovaj način iskorištava strah malobrojnih Srba koji se plaše negiranja njihovih nacionalnih prava u Federaciji BH. Poznato je da Dodik, koji se stalno predstavlja kao branilac Srba, sarađuje sa Čovićem, istim onim koji se i ove godine poklonio ubijenim pripadnicima ustaškog pokreta u Blajburgu, koji su za vrijeme NDH izvršili genocid nad srpskim stanovništvom.

Kuda dalje?

 43880546 2182385035309207 5120911462893617152 n
Izvor jabuka.tv 

Izborni rezultati će sigurno izazvati talas razočarenja i demoralizacije kod djela populacije, posebno omladine, koja je priželjkivala promjenu vlasti i istih lica buržoaskih političara koji već dvije decenije vladaju na različitim nivoima vlasti u Bosni i Hercegovini. Ovakav scenario je izazvao posebnu histeriju kod djela liberalnih komentatora, aktivista "nevladinog" sektora i drugih pristalica građanskih političkih struja. Očekivati od ove grupe ljudi da razumno sagleda različite faktore koji su doveli do opstanka tradicionalnih političkih partija koje suvereno drže vlast na različitim nivoima Bosne i Hercegovine uzaludan je posao. Njihove analize ne dopiru dalje od jeftine kuknjave i ponovnog prebacivanja krivice na narod, čime sakrivaju svoju nesposobnost i odsustvo političkog programa koji bi se iole razlikovao u ključnim ekonomskim pitanjima od programa vladajućih partija. Takvim programom bi se mogli politički motivisati apstinenti i mlađa populacija koja generalno ne izlazi na izbore i nema povjerenja u politički establišment. "Nevladinom" sektoru je, kao i obično, ostalo da pozivaju na izlazak na izbore kako bi podržavali do temelja uzdrman legitimitet kapitalističke parlamentarne demokratije, iako je jedini izbor između 128 prijavljenih političkih subjekata bio sveden na nijanse i trećerazredna pitanja. Već sam način na koji ova gospoda pozivaju na izbore, apelujući samo da se izađe i glumeći političku neutralnost, govori nam dovoljno o nevažnosti toga ko zauzima fotelju, dokle god iza nje stoje interesi domaće oligarhije i stranih imperijalističkih sila. Međutim, priželjkivati promjenu vlasti nije dovoljno da se ona zapravo desi i da potencijalna nova vlast zaista radi u interesu radnih ljudi. Dio liberalnog i građanskog djela populacije je odmah nakon objave prvih rezultata u histeričnim i plačljivim napadima optužio narod da se ponovo prodao najnižim strastima i dopustio ponovo da ga prevare. Ovakve liberalne nebuloze koje uopšte ne uzimaju u obzir materijalne okolnosti u kojem se mase nalaze niti se dotiču a niti nude alternativu kojoj bi se dao glas. Za ovu gospodu je dovoljno da poziva na izbore, a stvar bi se trebala riješiti sama od sebe.

U nedostatku koherentnog programa opozicionih partija ili nominalno lijevih partija u Federaciji BiH kao što je SDP BH, koji bi stvarno nudio alternativu tridesetogodišnjem pustošenju zemlje, dezindustrijalizacije, niskih plata i životnog standarda i perifernog položaja u okvirima evropskog kapitalizma na kojem parazitira domaća tajkunsko-politička elita i inostrani kapital, mase su se okrenule tradicionalno poznatim političkim opcijama. Na terenu se mogu često čuti stavovi da se ne slažu sa politikom vladajućih partija, ali da će ponovo glasati za njih jer opozicija ne predstavlja nikakvu alternativu. To nije nikakva krivica naroda, već nedostatak istinske političke partije koja bi predstavljala interese radnih ljudi. Simptomatično je da se tzv. opozicione partije uopšte ne bave problemima koje iznose pojedinačni radnički štrajkovi, osim ako ne procjene da im takve stvari donose političke poene u predizbornim kampanjama. U takvom kontekstu, veći broj mlađih birača odbija izlazak na izbore čime šalje jasnu političku poruku šta misli o cjelokupnom političkom establišmentu.

Bosanskohercegovačka radnička klasa je u nekoliko navrata u proteklom periodu pokazala da ima volju da se bori za svoje konkretne materijalne interese. Od masovne Tuzlanske pobune 2014. godine koji je počeo pobunom radnika uništenih preduzeća u Tuzli, proširio se po Federaciji BiH i završio u spontanom organizovanju građana u plenumima, vidjeli smo još nekoliko štrajkova i pobuna različitih djelova BiH radničke klase. Prošle godine smo u nekoliko navrata vidjeli proteste radnika Željeznica RS koji su izlazili na ulice, štrajkovali glađu, blokirali pruge i primorali Vladu RS na ustupke i isplatu novčanih naknada. Vlada RS je ovim ustupcima pokazala paniku jer su željezničari blokadom pruga zaustavili teretni saobraćaj bitan za izvoz i prevoz sirovina koji bi bitno naštetio sistemu.

Stanje na Željeznicama RS je i dalje vrlo loše i ove godine su radnici organizovali štrajk upozorenja i najavili izlazak na ulice. Ove godine smo vidjeli i blokadu glavnih saobraćajnica veterana iz Federacije BiH koji traže ispunjavanje zahtjeva: objava boračkog registra, isplata boračkog dodatka i prestanak finansiranja boračkih organizacija. Takođe, ove godine su štrajkovali i zdravstveni radnici u RS koji su tražili povećanje plata i ukazivali na katastrofalno stanje u zdravstvu. Najznačajniji i trenutno najaktuelniji građanski protest, koji traje već preko 200 dana na Trgu Krajine u Banjoj Luci, je traženje istine i pravde o ubistvu banjolučkog studenta Davida Dragičevića koji policija RS već skoro 7 mjeseci zataškava. Iako su u prvim danima protesti organizovani od strane oca i prijatelja ubijenog Davida, pokret je vrlo brzo dobio podršku među građanima Banja Luke, ostatka Bosne i Hercegovine i prostora bivše Jugoslavije. Ovakva podrška nije bila samo solidarisanje zbog brutalnog ubistva mladića već je pokazuje nezadovoljstvo i bijes na nepravdu koju većina stanovništva osjeća prema sistemu. Značajno je da se pokret “Pravda za Davida” povezao sa pokretom “Pravda za Dženana” iz Sarajeva, čime je prevazišao lokalni karakter pokazujući tako da stanovnike Bosne i Hercegovine muče iste brige, nepravda, korupcija, nezaposlenost, siromaštvo i osjećaj besperktivnosti. Pokret ima izražene liberalne boljke kao što je poziv za pravnu državu i institucijama da rade svoj posao, na skupovima se često mogu čuti klasni govori protiv tajkuna, političara i cjelog korumpiranog sistema. Iako se na prvu čini da opozicioni blok u RS nije bio sposoban da iskoristi pokret “Pravda za Davida”, to ipak nije slučaj jer ovako radikalni govori i prozivke opozicije od strane okupljene mase koji su se mogli čuti više puta govore da opozicija ovakav pokret nije mogla kooptirati i preko njega se dokopati vlasti. Pokret “Pravda za Davida” je pokazao da ima potencijal jer je samo dva dana prije izbora uspio okupiti preko 40 hiljada ljudi na Trgu Krajine u Banjoj Luci, desetak autobusa je policija spriječila da uđe u Banja Luku, što ga čini najvećim skupom u RS poslije rata. Otac nastradalog mladića je najavio da pokret prelazi u političku organizaciju kao udruženje građana, ovo je je dobar korak napred i prilika da se uključi u pokret ističući one klasne i antisistemske momente koji su se mogli čuti proteklih 200 dana otkad traju okupljanja na Trgu Krajine.

Ovo uključivanje je vrlo značajno jer su sve dosadašnje radničke i građanske borbe imale slabost nedostatka sveobuhvatne političke artikulacije, što ih dovodi u opasnost od raznih političkih lešinara i njihovih planova da ove pokrete i njihove legitimne ciljeve iskoriste za jednokratno političko profitiranje. Takođe, korumpirane sindikalne vrhuške su potpuno nezainteresovane da se uključe ili pomognu pojedine radničke borbe. Ove godine, sindikalne centrale u oba entiteta nisu organizovale ni svečane prvomajske protestne šetnje jer su se nagodile sa vlastima da ne talasaju u predizbornoj godini. Ovakvo stanje na dnevni red stavlja potrebu za stvaranjem političke opcije koja će zastupati većinu društva, tj. BiH radnike koji trpe eksploataciju i nepravdu sistema na svojim leđima.

Marksistička organizacija Crveni jeste politička opcija koja nastoji da izgradi jezgro za stvaranje nove, radničke partije sa komunističkim programom kolektivne svojine i radničkog upravljanja svim krupnim polugama privrede. Kada izbori ne nude stvaran izbor, onda je jedini izbor bojkot. Međutim, bojkot ne smije biti pasivno povlačenje, već aktivno suprostavljanje lažnim izborima. Naša politika aktivnog bojkota ovih i sličnih izbora bez izbora jeste poziv svim radnim ljudima da se umjesto glasačkim kutijama i plaćenim predizbornim mitinzima okrenu radničkom i komunističkom organizovanju. Svi moramo uložiti vrijeme i trud kako bismo pokidali ludačku košulju sadašnjeg parlamentarizma, u kojem su vlast i opozicija samo blizanci u stalnoj ostavinskoj raspravi.

Potrebna nam je partija koja će moći artikulisati i povezati sve aktuelne socijalne borbe, od štrajkova željezničara do Pravde za Davida i Dženana, koja će koordinisati borbu radne većine protiv tajkunske manjine na svakom radnom mjestu, u svakom komšiluku, u svakom gradu, sve do konačne pobjede i korjenite promjene ovog sistema terora i bijede.
Pomozimo jedni drugima da ponovo izgradimo sistem po mjeri čovjeka!

Pravda za radničku klasu i radničku djecu! Dolje izbori bez izbora!

Za radničku partiju, protiv kapitalizma! Uključite se u rad „Crvenih!“