Rastuće socijalno nezadovoljstvo uslovima života u Bosni i Hercegovini, u posljednje vrijeme na ulice izvlači najugroženije dijelove bosanske radničke klase. Jedna od ugroženih i ogorčenih socijalnih kategorija su ratni veterani. Nakon godina ignorisanja socijalnih zahtjeva veterana i njihovih organizacija, upornih protesta pred federalnim institucijama, bivši vojnici Armije BiH i HVO blokirali su na dva dana glavne saobraćajnice u većim gradovima Federacije BiH, Sarajevu, Tuzli, Zenici, Konjicu, Jablanici. Zahtjevi ratnih veterana su upućeni federalnim vlastima i tiču se poboljšanja njihovog lošeg socijalnog položaja. Neki od zahtjeva su: ukidanje finansiranja boračkih organizacija, rješenje boračkog registra i boračkog dodatka.

Blokada puteva veteraniGodine ekonomskog urušavanja i potpunog osiromašenja radnika Bosne i Hercegovine prolazile su relativno mirno. Dugo vremena, bosanskohercegovačke tajkunsko-političke elite, i u Federaciji BiH i Republici Srpskoj, provodile su ekonomsku politiku privatizacijske pljačke nekada moćnih industrijskih giganata i rasprodaje društvene imovine, koje su generacije stvarale, u bescjenje domaćim tajkunima i stranim hohštaplerima. Povremene eksplozije otpora radničke klase bile bi ugušene jeftinim nacionalističkim huškanjima, koja su uvijek predstavljala samo paravan iza kojeg se krila parazitska politika vladajuće elite, njen nepotizam i korupcija. Sve do februara 2014. godine i masovne tuzlanske pobune predvođene radnicima opljačkanih preduzeća, bila nam je prikazivana slika bosanskohercegovačke radničke klase koja mirno stoji po strani i trpi, zadovoljna mrvicama koje su joj udijelile tajkunske vlasti. Tuzlanska buna je iznijela na vidjelo zaoštrenost klasne borbe i u prvi plan postavila najmilitantniji dio radničkog pokreta. Usljedio je period sve češćih protesta i štrajkova u oba entiteta, pokrenutih katastrofalnim socijalnim stanjem, kao i sve agresivnijom antiradničkom ekonomskom politikom vlasti. Neki od tih štrajkova su prošlogodišnji protesti i štrajkovi glađu radnika Željeznica RS, protesti zdravstvenih radnika u više domova zdravlja u RS, te već redovni protesti radnika u Tuzlanskom kantonu (Dita, TTU, Fortuna, Konjuh itd.). Skorašnji štrajk radnika željezare u Zenici, od prije nekoliko mjeseci, predstavlja novi razvoj u zaoštravanju sukoba radnika i države. Pored sve redovnije nužnosti otvorenog sukoba sa policijom (koja je u očima javnosti do tada bila pozitivno percipirana od strane mnogih), ovo je označilo početak kraja upotrebe pasivnih i defanzivnih oblika borbe (poput štrajka glađu) i prelaska inicijative na stranu radnika, što vidimo u akcijama poput blokiranja puteva.

Rastuće socijalno nezadovoljstvo uslovima života u Bosni i Hercegovini, u posljednje vrijeme na ulice izvlači najugroženije dijelove bosanske radničke klase. Jedna od ugroženih i ogorčenih socijalnih kategorija su ratni veterani. Nakon godina ignorisanja socijalnih zahtjeva veterana i njihovih organizacija, upornih protesta pred federalnim institucijama, bivši vojnici Armije BiH i HVO blokirali su na dva dana glavne saobraćajnice u većim gradovima Federacije BiH, Sarajevu, Tuzli, Zenici, Konjicu, Jablanici. Zahtjevi ratnih veterana su upućeni federalnim vlastima i tiču se poboljšanja njihovog lošeg socijalnog položaja. Neki od zahtjeva su: ukidanje finansiranja boračkih organizacija, rješenje boračkog registra i boračkog dodatka. Iako je većina veterana u Sarajevu, Zenici i Konjicu nakon dva dana prekinula blokade, najistrajniji su nastavili blokadu na Šićkoj petlji kod Tuzle i na Karušama na magistralnom putu Doboj-Maglaj. U subotu 03. marta došlo je do sukoba na Šićkoj petlji kada je specijalna policija izašla da razbija protest veterana i odblokira puteve. U sukobu je povrijeđeno osam veterana, a dvojica su uhapšena. Još jednom se pokazuje da je bosanska policija u službi zaštite tajkunske vlasti a ne u službi naroda kako nam se predstavlja. U vrijeme pisanja ovog teksta, došlo je do kraćih blokada puteva u Jelahu, Srebreniku i Bugojnu, ali uz manju brojnost. Ovo nije prvi put da su ratni veterani protestvovali tražeći ispunjenje svojih zahtjeva i ukazujući na svoj materijalni položaj. Bivši vojnici Armije BiH su i u protekloj 2017. godini više puta protestvovali ispred parlamenta Bosne i i Hercegovine. Takođe, u Banjoj Luci su bivši borci Vojske RS 2015. godine blokirali djelove ulice oko palate predsjednika Milorada Dodika, zahtjevajući povlačenje prijedloga o posebnim penzijama za bivše ratno rukovodstvo, koje bi iznosilo oko 600 evra mjesečno. Pod pritiskom boraca i javnosti, ovaj cinični pokušaj preusmjeravanja financijskih sredstava u džepove ratnih profitera i švercera bio je povučen.

Zahtevi veteranaSocijalni položaj veterana u oba bosanska entiteta je isti kao i položaj cjelokupne bosanske radničke klase. Prije svega, jasno je da najveći dio veteranske populacije čine radnici. Ratna razaranja i restauracija kapitalizma na prostoru Bosne i Hercegovine, osiromašili su i decenijama unazadili dostignuća jugoslovenske revolucije. Nakon rata, bivši vojnici su se vratili razorenim domovima, opljačkanim preduzećima i neizvjesnoj budućnosti. Njihov položaj se vremenom pogoršao budući da se radi o već srednjovječnim ljudima, opterećenima fizičkim i psihološkim posljedicama rata. Kada saberemo uništenu ekonomiju, siromaštvo i zdravstvene probleme sa sve gorom starosnom diskriminacijom koju privatnici vrše pri zapošljavanju, vidimo da je ratnim veteranima svaki dan sve teže obezbjediti i minimum sredstava za život.

Dugo su bosanske vladajuće elite i njihove tajkunske partije u oba entiteta imale sigurnu glasačku bazu među bivšim vojnicima. Igrajući na kartu nacionalizma, koristeći praznu frazeologiju i licemjerno odavajući počast veteranima u svečanim prilikama, kao što su entitetski i državni praznici, ove dame i gospoda tretiraju veterane kao odskočnu dasku za političke pozicije, a ne čine ništa da trajno poboljšaju njihov materijalni položaj.

Ovo ne smije da nas iznenadi. Svaki put je buržoaska klasa nakon ratova, u kojoj su radnici ginuli za njenu korist, zaboravljala te iste radnike, ostavljajući ih da trunu na margini društva i žive od vazduha i patriotizma. Isto rade i bosanske vladajuće elite.

Vlastima u tome pomaže uski sloj vrhuške boračkih organizacija. Tako je i Koordinacija boračkih saveza Tuzlanskog kantona apelovala na borce da sve svoje zahtjeve usmjere ka udruženjima i da sarađuju sa policijom. Istim onim udruženjima koja godinama nisu uspjela riješiti nijedan od krupnih veteranskih problema. Rukovodstva boračkih organizacija najčeše čini oficirski kadar, čiji je zadatak da guši, pacifikuje i na sve moguće načine sabotira borbu običnih veterana iz baze. U dilu sa vlastima, vrhovi boračkih organizacija, sa basnoslovnim primanjima, djeluju na isti način kao i sindikalna birokratija u gušenju autentičnih radničkih zahtjeva iz sindikalne baze. Stanje nije poboljšalo ni osnivanje novih boračkih organizacija, koje vlasti ili nisu prepoznale kao reprezentativne ili su jednostavno preuzete od strane opozicionih partija. U oba slučaja, nije došlo do značajnog poboljšanja. Jedan od zahtjeva ratnih veterana jeste i objava boračkog registra, kako bi se utvrdio stvaran broj veterana. Međutim, s objavom boračkog registra i u Federaciji i Republici Srpskoj se odugovlači već godinama. Razlog tome je što transparentan borački registar ne odgovara pojedincima na vlasti i vrhovima boračkih organizacija, koji na osnovu učešća u ratu koriste razne privilegije i povlastice na račun svog veteranskog statusa, a u stvarnosti nisu ni učestvovali u ratu. Ratni veterani Armije Bosne i Hercegovine traže i borački dodatak koji se još uvijek ne isplaćuje u Federaciji, osim nosiocima “zlatnog ljiljana”, tj. onim borcima koji su odlikovani za zasluge u ratu. Ako znamo da je iznos boračkog dodatka borcima Vojske RS nešto oko 150KM za 4 godine učešća u ratu na mjesečnom nivou, vidimo da to nije ni približno rješenju lošeg materijalnog položaja bivših vojnika. Ovaj iznos se ne može nazvati ni socijalnom pomoći, već ciničnom milostinjom i izrugivanjem!

Budući da najveći dio pripadnika boračkih populacija dolazi iz redova bosanske radničke klase i da njihov životni standard uveliko zavisi i od mogućnosti za zapošljavanje i penzionisanje, kvalitetno rješenje u interesu ratnih veterana mora za cilj imati i poboljšanje materijalnog položaja cjelokupnog bosanskog radništva. Vladajuće elite to ne mogu dopustiti. Čak i kada bi se u toj pohlepnoj bandi i našao neko dovoljno dalekovid da želi da ponudi neke ozbiljnije ustupke, mjere štednje nametnute od strane MMF-a, Svjetske banke i Evropske centralne banke, u korijenu bi sasjekli takvu avanturu. Da bi se taj položaj popravio, potrebna je drugačija ekonomska politika od one koju od kraja rata provode bosanske tajkunske partije, bez obzira na etnički prefiks ispred imena. Od početka globalne krize kapitalizma 2008. godine, svjedoci smo drastičnih rezova u zdravstvu i socijalnim davanjima. Ovi procesi sigurno nisu u smjeru poboljšanja položaja boračke populacije i isplaćivanja boračkog dodatka od kojeg bi se moglo dostojanstveno živjeti. Procesi privatizacijske pljačke su doveli do deindustrijalizacije što je uveliko smanjilo mogućnost zapošljavanja pripadnika boračke populacije koji su još uvijek radno sposobni. Takođe, nemogućnost domaće tajkunske elite da izađe iz svog perifernog položaja na kapitalističkoj periferiji Evrope i da značajno konkuriše na međunarodnom tržištu primorava je da bosanske radnike drži na platama koje nisu dovoljne ni za zadovoljenje osnovnih životnih potreba. Politika privlačenja stranih investitora, koji u Bosnu I Hercegovinu dolaze privučeni izdašnim državnim subvencijama i jeftinom radnom snagom, isto tako ne ide u korist bosanskih radnika i poboljšanja njihovog položaja. Klijentelizam i korupcija kao jedini načini održavanja kompradorske buržoazije na vlasti su još jedan teret koji do krajnjih granica crpi već ionako uništeno bosansko društvo.

Protest veteranaKad sve nabrojimo, jasno je da jedini put napred može biti organizovana borba ratnih veterana i cjelokupne radničke klase iz oba entiteta protiv vladajućih elita. Ta borba mora preći uske i nametnute entitetske granice! Danas je položaj boraca i u Federaciji i Republici Srpskoj isti! Njega može rijesiti samo zajednička borba. Događaji proteklih dana, u kojima su puteve blokirali bivši pripadnici Armije BiH i HVO (koji su u u ratu pucali jedni na druge) jesu početak buđenja svijesti običnih ljudi. Solidarnost i podrška ratnih veterana sa nekada zaraćenih strana je odmah bio alarm da vladajuće elite u Federaciji pokušaju prikazati blokade kao svjesno organizovane iz RS-a. Isti pokušaj smo vidjeli i za vrijeme tuzlanske pobune, kad su vlasti u RS uspaničeno preko medija širile propagandu o protestima kao planskom pokušaju destabilizacije RS. Ne smijemo nasjesti na zlonamjerni pokušaj prikazivanja blokade puteva u Federaciji kao ometanje normalnog funkcionisanja društva. Svaki radnički štrajk i blokada ima namjeru da udari vladajući poredak i time izbori određene ustupke od strane vladajućeg režima. Ometanje normalnog funkcionisanja društva je poenta radničkih štrajkova. Borci su mjesecima protestvovali ispred federalne vlade, niko od političara ni funkcionera im se nije obratio niti odgovorio na njihove zahtjeve. Blokada puteva je logičan nastavak i zaoštravanje borbe. Prljava kampanja od strane nacionalne političke elite predstavlja pokušaj da se bivši borci izoluju od podrške i solidarnosti bosanskih radnika.

Marksistička organizacija Crveni i Internacionalna marksistička tendencija oduvijek su bili protivnici nacionalističkih/patriotskih ratova i svih drugih podjela koje dovode do porasta profita za tajkune i druge kriminalce, dok preživjelim radnicima obećavaju samo sigurnu bijedu, uz pendrek baš onih država za koje su izlagali živote opasnostima. To što su tajkuni i njihovi političari iste nacionalnosti ili vjere kao i radnici koje su otjerali na frontove njima ne znači baš ništa, pa zašto bi onda značilo radnicima? Ako su radnici dobri da se tapšu po leđima dok se šalju u smrt, a čim počnu da zahtjevaju hljeba i dostojanstven život, „njihova“ država ih proglašava izdajnicima i „neprijateljskim agentima“, onda je jasno da je država ta koja je izdajnik, koja je objavila neprijateljstvo vlastitom narodu! Zato mi komunisti tvrdimo da radnik nema otadžbine – jer mu se poslije rata ne daje ni šaka zemlje za koju je krvario.

Dosta je takvog stanja! Vrijeme je da se organizujemo prema onome što nas spaja – svi mi koji smo danas prevareni, opljačkani i izrabljivani! Vrijeme je da otjeramo na đubrište istorije cijelu političku vrhušku i njene lažne opozicionare. Vrijeme je da se izborimo za društvo u interesu radnih ljudi – za socijalizam!

Dolje nacionalistički profiteri i njihovi strani sponzori!

Živjela revolucija radnog naroda Bosne i Hercegovine!

Podrška veteranima, do pobjede!