To da su Željeznice Republike Srpske u slobodnom padu u kapitalistički ponor na periferiji godinama je poznato svakome ko se barem malo interesuje za stanje privrede u Bosni i Hercegovini. Dimenzije tog ponora i brzina pada donedavno su se mogli samo naslutiti jer mediji kontrolisani od strane buržoazije o katastrofalnoj situaciji u Željeznicama RS pišu sporadično i površno, uglavnom idući niz dlaku vlasti ili opoziciji. Ipak, u posljednje dvije godine kriminal i javašluk Uprave i vlasti sve se teže mogu ugurati pod tepih, jer radnici Željeznica RS iz mjeseca u mjesec protestuju na ulicama i organizuju štrajkove uprkos pritiscima, zastrašivanjima i izostanku podrške krovnih sindikalnih organizacija.

Vaš topli obrok ugrožava naše pozicije!

Željezničari ulicaTokom 2016. godine Vlada Republike Srpske i uprava Željeznica u javnost su počele intenzivno da plasiraju najave restrukturiranja pod patronatom Svjetske banke. Već prezaduženoj Vladi RS, pritisnutoj rastućim nezadovoljstvom radnika, dugovanjima od 44 miliona maraka za doprinose i poreze, te dugovanjima od 22 miliona maraka prema radnicima, nije ostalo ništa drugo nego da pognute glave ponovo dođe na vrata svjetskim lihvarima. Pri tome i lihvari i Vlada i uprava ŽRS, papagajski ponavljaju riječi: racionalizacija, modernizacija, konkurentnost, održivost itd. obećavajući da će se truditi da „rezovi“ budu što bezbolniji. To u suštini znači da će nastojati da pljačka i otpuštanje radnika pod diktatom kapitala izazove što manji revolt.

Dugovanje Uprave ŽRS od 22 miliona maraka zasnovano je na neisplaćivanju plata, regresa, prevoza i toplog obroka. Radnici su tužili neodgovornu Upravu i sporove dobili, ali većina njih nikada nije dobila ono što je sud naložio. Dragan Savanović, vršilac dužnosti generalnog direktora Željeznica RS je, sredinom 2016. godine, u Informativnom službenom glasilu Željeznica Republike Srpske „Glas Željezničara“, u intervjuu pod indikativnim naslovom „Moramo biti hrabriji, brži i efikasniji, spremniji na izazove“ na pitanje kada radnici mogu očekivati isplate po presudama za topli obrok izjavio:

„Da je bilo novca Uprava, ne bi ni posezala za odlukama o smanjenju toplog obroka i neisplaćivanju regresa, nego to izmirivala. S obzirom na presude i povećanje troškova po osnovu presuđenih kamata i sudskih i advokatskih troškova, to su značajne cifre i mislim da na ovakav način rada, ovakvu visinu prihoda iz djelatnosti to je nemoguće isplatiti.“

Drugim riječima, radnici su krivi što su živi, što im za taj život treba hrana i što su primorani da pravnim putem zahtijevaju da se njihova ishrana, dok obavljaju mukotrpan i potcijenjen rad, plati onako kako to zakon napisan po mjeri buržuja nalaže. Kakva drskost! No gospodin čelnik kriminalizovane Uprave ide i korak dalje u svom bezobrazluku, pa na pitanje gdje vidi rješenje, odgovara:

„Najbolje bi bilo kada bi radnici odustali od tih potraživanja. (sic!) S druge strane, može se ponuditi da se kroz restrukturiranje taj dug namiri prodajom viška imovine, voznih sredstava, objekata i zemljišta. Treći način je da se nakon restrukturiranja u određenim dijelovima preduzeća radnici koji potražuju ta sredstva pretvore u akcije o čemu bi morali napraviti poseban zakon, naravno uz pristanak radnika, ili četvrti je stečajni postupak. To je, po meni, s jedne strane najgora varijanta a opet s druge strane najbrža i najkvalitetnija varijanta da ŽRS konačno ozdrave, riješe se svih balasta iz prethodnih decenija i počnu da rade uravnoteženo, sa potrebnim brojem radnika, sa djelatnostima i imovinom koja je neophodna za izvršenje poslova.“

ŽeljezničariDakle, za Upravu bi najbolje bilo da radnici odustanu od ishrane. To je prvo i najbolje rješenje! Ako radnici već nisu spremni da za ljubav kriminalizovanoj Upravi gladuju dok rade i dok joj zarađuju plate, onda je sljedeće rješenje da Uprava rasproda domaćim i stranim kapitalistima ono što su ti isti radnici i generacije prije njih, za vrijeme SFRJ, izgradili, pa da to gurne u svoje džepove i da radnicima isplati ono što joj sudske presude nalažu. Treće genijalno rješenje gospodina direktora je da se dio onoga što je Uprava obezvrijedila dodijeli radnicima u obliku maglovitih akcija i konačno četvrto, da se podvuče crta ispod koje piše: „Pojeo vuk magarca!“.

Krademo tajno – podmećemo javno

„Rješenja“ koje nudi Uprava ŽRS su posebno odvratna ako se uzme u obzir da, prema pisanju portala capital.ba, direktori najvećih javnih preduzeća u RS – „Željeznica RS“, „Elektroprivrede RS“, „Šuma RS“ i „Pošta Srpske“ pored izvršnih direktora, imaju i čak 13 savjetnika, za čije bruto plate godišnje potroše oko 400.000 maraka. Pri tome Željeznice RS imaju dva izvršna direktora a generalni direktor u v.d. mandatu ima čak četiri savjetnika čija imena i iznos plata nije imao hrabrosti da objavi obrazlažući to tvrdnjom da se radi o „ličnim informacijama“! U isto vrijeme Uprava je imala hrabrosti da, prije par mjeseci - tokom posljednjeg štrajka željezničara glađu, medijima dostavi imena nekoliko radnika Željeznica RS navodeći dugovanja izražena u desetinama i stotinama maraka, bestidno pokušavajući da obmane javnost i usmjeri je protiv radnika koji predvode štrajk.

Sve ovo se dešava dok, prema svjedočenju radnika Željeznica RS, u pojedinim djelovima radnog kolektiva (npr. sekcija Banjaluka) nedostaje skretničara i otpravnika (npr. tamo gdje je neophodan rukovodilac manevre i dvojica manevrista, radi samo jedan manevrista). Recimo, u isto vrijeme se zbog nedostatka izvršnog osoblja u preduzeću zatvara ukrsnica Jošavka, nadomak Banja Luke. Podsjećamo, prema navodima Uprave i MMF u Željeznicama RS ima viška preko 1000 radnika. To dovodi radnike, između ostalog, u probleme sa viškom radnih sati i u situaciju u kojoj ne mogu da koriste godišnji odmor, dok u isto vrijeme u upravljačke strukture, po stranačkim linijama, Uprava dovodi poslušnike sa kvalifikacijama za frizere, konobare, kuvare i popove.

Valjda zahvaljujući savjetnicima čija su imena i plate tajna, opet prema svjedočenju željezničara,  „restrukturiranje“ je usmjereno na prodaju radionica za popravku željezničkih vagona i lokomotiva. Do ovog zaključka su došli na osnovu sistematskog zapuštanja ovih pogona i tvrdnji Uprave o neisplativosti njihovog postojanja. Pri tome se posao za koji su ove radione namijenjene obavlja u Srbiji. Toliko o racionalizaciji. Željezničari su primorani da gledaju kako se njihovi pogoni uništavaju zato što se nalaze na atraktivnom zemljištu i obuhvataju mašine vrijedne nekoliko miliona maraka.

Neđo, lopove!

Željezničari lopoviSve gore navedeno samo je vrh ledenog brijega bezobzirne pljačke i kriminalnog odnosa, na koje su radnici Željeznica Republike Srpske početkom ove godine reagovali masovnim protestom ispred zgrade Vlade skandirajući gospodinu ministru saobraćaja i veza, Neđi Trniniću: „Neđo lopove!“. Potaknuti najavom otpuštanja više od 300 radnika istupili su sa zahtjevima da se obustavi primjena novog Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta, da se isplate zaostale plate i svi materijalni troškovi u zakonskim rokovima, da se sprovedu izvršne presude i da se Uprava pozove na odgovornost i smijeni. Zahtjev za smjenu uprave su zasnovali na neisplaćivanju zaostalih plata, 14 naknada za prevoz i topli obrok, 6 regresa i preko 30 razlika toplih obroka i plate. Istakli su da Uprava svakom radniku u ŽRS duguje hiljade maraka.

Pod pritiskom nezadovoljne baze, a u prvom redu borbenih željezničara Ranka Mišić, predsjednica Saveza sindikata Republike Srpske, pristala je na organizaciju Prvomajskog marša na koji je u ime željezničara i u svoje ime Marksistička organizacija Crveni pozvala sve radnike i studente na protesnu šetnju. Iako je birokratska klika oko vječite predsjednice, kao i uvijek, uradila sve da protest ima što manje efekta, ostaje činjenica da je Banjaluka prvi put, nakon mnogo decenija uz crvene zastave i klasno profilisane transparente, protestnim maršom obilježila Praznik rada. Željezničari su pokazali da će koristiti svaku priliku da ukažu javnosti na kriminal sa kojim se nose u svom kolektivu.

Vlast je poslovično reagovala ignorisanjem svih protesta, pozivajući na očuvanje Republike Srpske od „napada“ iz Federacije BiH u kojoj željezničari i radnici uopšte, imaju slične, ako ne i iste, probleme i jednako bijedan odnos od strane vlasti. Na sve borbenije zahtjeve željezničara vlast je odgovarala izmaštavanjem neprijatelja dok ona, kao stvarni radnički neprijatelj, podriva krvlju stečena prava. Međutim ova je taktika postala prozirna ne samo radnicama i radnicima u BiH, nego na jugoslovenskim prostorima uopšte. Otuda isticanje jugoslovenske socijalističke zastave na jednoj od lokomotiva Željeznica RS tokom najave blokade pruge u Banjaluci i štrajka glađu jednog broja željezničara. Željezničari su ovim simbolično poručili: Na vaše nacionalističke podvale ne nasjedamo! Ili isplata dugovanja – ili blokada pruge!

Dodik kao vatrogasac

Čedomir Knežević i Milorad DodikAlarmiran prijetnjom blokade pruge i potpune obustave željezničkog saobraćaja sredinom ove godine, predsjednik Republike Srpske, Milorad Dodik je ekspresno, poput vatrogasaca „doletio“ na glavnu željezničku stanicu u Banjaluci da ugasi požar isplatom jedne plate. Štrajk je širom BiH gledan sa simpatijama, radnici Željeznica RS pri tome nisu jedini koji se nalaze, krivicom što vlasti što opozicije, u očajnom položaju. Ekonomska kriza je istanjila novčanike ne samo radničke klase nego i posredničkih slojeva. Požar bi mogao da izmakne kontroli. Osim toga, Dodik je vjerovatno dobio jasne signale od krupnog kapitala da blokada pruge ne dolazi u obzir.

Došao je među štrajkače bez posebne najave i bez svoje dvorske kamarile. Obećao je uplatu iz fondova koje direktno kontroliše i pozvao štrajkače glađu na piće u obližnju kafanu. Inače, Dodik slovi za najskupljeg predsjednika na Balkanu sa budžetom od 10 miliona maraka i sa čak 13 odlično plaćenih savjetnika. Služba predsjednika RS, Narodna skupština i Vlada RS su samo u posljednje dvije godine potrošili preko 9 miliona maraka na službena putovanja i smještaj dok željezničari čekaju milostinju od po 500 maraka da prehrane sebe i svoje porodice!

Štrajkači su, naravno, vrlo dobro svjesni sa kim imaju posla ali su u maniru radničke diplomatije prihvatili Dodikov poziv kao izraz male pobjede (entitetski predsjednik i defakto vladar RS im je došao na noge) i kao priliku da zatraže smjenu ministra saobraćaja i veza u Vladi RS, Neđa Trninića. Dodik je odgovorio ono što je sad već javna tajna, da Trninića ne smije smijeniti jer bi to ugrozilo već klimavu koaliciju sa Demokratskim narodnim savezom, čiji je Trninić kadar. Prekid koalicije bi zasigurno doveo do pada Vlade RS, kojom Dodik praktično upravlja preko fikus premijerke Željke Cvijanović.

Režimski mediji su cijelu ovu scenu tumačili kao izraz hrabrosti predsjednika RS koji se odvažio da sam dođe među nezadovoljne radnike i ubijedi ih da prekinu štrajk, dok su opozicioni mediji napali štrajkače optužujući ih da su se prodali za jedno piće. Istina je da su željezničari, za uzvrat za isplaćivanje jedne plate, taktički dali Dodiku vremena da uradi šta može na ispunjenju njihovih zahtjeva i ništa više. Pokazalo se da je nemoćan da zakrpi rupe koje je otvorila njegova vladavina i vladavina onih koji su sada u opoziciji. Par mjeseci kasnije grupa željezničara kojima je Dodik dao lažno obećanje je ponovo stupila u štrajk glađu.

Sindikalne dezorganizacije

Na Željeznicama Republike Srpske djeluje 6 sindikalnih organizacija (u najavi je osnivanje sedme), pri tome ne postoji sindikalno tijelo koje koordinira njihov rad. Naprotiv, iako organizuju radnike u jednom te istom preduzeću pripadaju različitim krovnim sindikalnim organizacijama. Tri sindikalne organizacije su reprezentativne. Samostalni sindikat mašinovođa i Sindikat željezničara RS su članovi Konfederacije sindikata Republike Srpske. Treći reprezentativni sindikat, Samostalni sindikat saobraćajno transportne djelatnosti, bio je član Saveza sindikata Republike Srpske, ali je iz njega istupio zbog nezadovoljstva neradom sindikalne birokratije.

Željezničari svi smo ČedoDa bi se organizovao legalan štrajk radnika ŽRS potrebno je da u njemu učestvuje više od 50% zaposlenih, pri tome za legalnost je potrebno obezbijediti „minimalan“ proces rada koji podrazumijeva kretanje 80% vozova. Ako se u obzir uzme raspršenost sindikata, kolaboracija žute sindikalne birokratije sa Upravom i vlastima, broj radnika u ŽRS koji su dovedeni po stranačkim linijama i broj onih koji se plaše da zbog učešća u štrajku ne dobiju otkaz, postaje jasnije zašto do sada uprkos katastrofalnom stanju u ŽRS nije organizovan generalni štrajk.

Pritisnuta očajnom materijalnom situacijom i gnjevom zbog kriminalnog ponašanja vlasti i Uprave, grupa radnika ŽRS se odlučila na štrajk glađu. Mahom je riječ o najagilnijim i najborbenijim radnicima ŽRS. Ovo su, zbog situacije u kojoj se nalazi sindikalno organizovanje i zbog antiradničkih zakonskih okvira, vidjeli kao jedini način za nastavak borbe – sve drugo bi im osiguralo ekspresne otkaze, kojima im se inače standardno prijeti.

Drugi po redu štrajk glađu organizovan je u septembru ove godine, kao i prvi - bez podrške krovnih sindikalnih organizacija i uz znatno veći pritisak Uprave i vlasti. Ranka Mišić se udostojila da štrajkače telefonski pozove 8. dan štrajka, da im javi da je zauzeta. Direktor Savanović poručio je štrajkačima da „razmisle o svom radno-pravnom statusu“ a ministar Trninić da „nemaju razloga za štrajk“ i da su „izmanipulisani“.

Čedomir Knežević štrajk glađuMilorad Dodik je opet intervenisao, ovaj put nakon desetog dana štrajka, pozivom u Palatu Republike Srpske i obećanjem isplata dvije naknade za prevoz i topli obrok.

Nedugo nakon prekida drugog štrajka glađu Čedomir Knežević – Čedo, istaknuti borac za radnička prava, radnik i sindikalista Željeznica Republike Srpske, pronađen je mrtav u njegovoj rodnoj kući, nedaleko od Prijedora.

Čedomir je bio vrijedan, odlučan i borben radnik, neumoran podstrekač otpora prema napadima na prava i dostojanstvo svih radnika. Nekoliko mjeseci prije smrti je radio na ujedinjavanju sindikata, odnosno na kreiranju formalnog okvira koji bi omogućio zajednički nastup svih sindikalnih organizacija u ŽRS. Godinama je bio izložen užasima života u kapitalizmu, posljedicama štrajkova glađu, teškoj materijalnoj situaciji, sudskim procesima, stalnim pritiscima od strane Uprave, vlasti i potkupljene sindikalne birokratije. Njegova smrt izazvala je brojne komentare na društvenim mrežama u kojima radni narod za njegovu smrt optužuje moćnike protiv kojih se borio. Sigurno nije umro zbog lagodnog života u kojem još uvijek uživaju oni koji su ga proganjali.

Šta dalje?

Kao i nakon prvog štrajka glađu uslijedio je novi napad Uprave u vidu srezivanje plata i pokretanjem disciplinskih postupaka. Nakon što su štrajkačima odbili od plate iznose za dane koje su proveli u štrajku glađu Uprava ŽRS je Zlatku Marinu, predsjedniku Samostalnog sindikata saobraćajno-transportne djelatnosti u Željeznicama RS i jednom od učesnika štrajka glađu, uručila jednostrani raskid ugovora na mjesto profesionalnog sindikalca.

Ipak ovaj put se desilo nešto što Uprava nije očekivala a što jeste jedan od putokaza za borbu svim radnicima. Naime, grupa radnika sa ŽRS odlučila je da dio svojih primanja da kolegama koji su bili u štrajku. Ovo jasno govori da su radnici ŽRS zahvalni svojim kolegama na upornoj borbi za radnička prava, te su itekako svjesni podlih udaraca koje im Uprava bezobzirno nanosi. Radnici, inicijatori ove akcije solidarnosti istakli su da iza njihove inicijative ne stoji sindikat. Dok uprava pokušava da ospori štrajk svim sredstvima i proglasi ga ilegalnim, radnici su očigledno svakim danom sve svjesniji svoje situacije. Odatle ovaj gest kao izraz materijalne podrške kolegama izloženim najbrutalnijim napadima kapitalističkog sistema. Tamo gdje postoji radnička solidarnost postoje i uslovi za borbu.

17626547 1690400074320420 1648800717855061336 nSnaga radničke klase je u organizovanju, solidarnosti i borbi a ne u samopovređivanju. Štrajkovi glađu jesu donijeli medijsku pozornost, interesovanje javnosti, paniku Uprave i vlasti ali ne mnogo više od toga. Dugovanja prema radnicima danas nisu ništa manja nego prije stupanja u ove štrajkove. Prošle godine najavljivano je otpuštanju 300 radnika – a vršilac dužnosti generalnog direktora Željeznica Republike Srpske Dragan Savanović nedavno je izjavio za medije da u ŽRS trenutno radi oko 3.000 radnika i da je procesom restrukturisanja planirano smanjenje za oko još 1.000!

Postalo je jasno da će se borba radnika ŽRS morati radikalizovati i mobilisati što veći broj zaposlenih na željeznicama ukoliko se ona želi sačuvati od uništenja i privatizacije. Put prema tome zahtijeva ujedinjenje sada postojećih 6 sindikata u jednu zajedničku sindikalnu organizaciju radnika ŽRS i smjenu onih sindikalnih predstavnika koji su se pokazali sposobni samo pronalaženje razloga zašto se ne suprostavljati Upravi. Samo ujedinjeni radnici se mogu efikasno boriti protiv antiradničke politike Uprave i Vlade RS bez obzira koji predstavnici buržoazije u njoj budu sjedili, ovi aktuelni ili oni koji su trenutno u opoziciji. Samo ujedinjen, dobro organizovan sindikat može zaustaviti ofanzivu na radnička prava i preći u kontraofanzivu stalno tražeći veće plate i bolje uslove rada. Najubojitije oružje u toj borbi je generalni štrajk koji bi pokazao vlasti koja održava kapitalistički poredak čije ruke kontrolišu proizvodnju i ko živi od tuđeg rada.

Borba radnika ŽRS će u jednom trenutku da bi uspjela  morati prekoračiti uske granice pojedinačnog preduzeća i povezati se sa borbama ostalih radnika u RS i ostatku Bosne i Hercegovine. Prošlih mjeseci svjedoci smo nekoliko štrajkova radnika pojedinih Domova zdravlja,posebno u istočnom dijelu RS. Mjere štednje i dugogodišnje zanemarivanje ulaganja u zdravstvo i zdravstvenu zaštitu stanovništva,bilo u samu zdravstvenu uslugu ili u povećanje plata i doprinosa zdravstvenih radnika, pokazuje da vladajuća tajkunsko-politička elita u RS ne predstavlja interese radnika i naroda već je interesuju isključivo sopstveni i interesi domaćih i stranih tajkuna. Mogući kolaps Željeznica RS će pratiti i kolaps ostalih javnih usluga, socijalne zaštite itd. Naznake toga se već vidljive. Radnike RS u narednom periodu očekuju borbe kako bi sačuvali tekovine radničkih borbi i radnih prava za koje su se generacije prije njih krvavo izborile. U toj borbi, radnici ne mogu očekivati pomoć vladajućih i opozicionih tajkunskih partija, niti ad hoc formiranih organizacija kao što je Restart Srpska koji pokušavaju da zakrpe probleme ne uviđajući sistemski karakter ekonomske krize i nemogućnosti vladajućih kapitalističkih elita u Bosni i Hercegovini da ni nakon 20 godina rata pokrenu zemlju iz mrtvila kapitalističke periferije Evrope. Da bi se borba radnika u RS povezala sa borbom ostalih radnika i potlačenih u RS i Federaciji BH, radnici moraju stvoriti političku partiju koja zastupa isključivo materijalne interese ljudi koji žive od svog rada. Takva radnička partija, sa jasnim programom protiv mjera štednje, politikom koja na prvo mjesto stavlja potrebe najširih slojeva stanovništva, može nastati samo iz masovnih radničkih borbi. Sa svakim danom i svakom radničkom borbom potreba za takvom partijom je sve očigednija.