Prvog maja se podsjećamo da su nam krvave borbe prethodnih generacija radnika dale osmočasovno radno vrijeme, godišnje odmore, plaćena bolovanja, kolektivne ugovore, minimalac, kao i pravo na rad i sindikalno organizovanje.

Sve ove tekovine se sistematski uništavaju pred našim očima! U proteklih 25 godina, na prostoru Bosne i Hercegovine, rat u koji su nas ugurale vladajuće elite omogućio je da se jugoslovenska društvena svojina, koju su radnici u Jugoslaviji stvarali 50 godina, gangsterskim metodama prebaci u ruke kriminalaca, ratnih profitera i njihovih inostranih sponzora. „Tranzicija i „evropske integracije” donijele su nam samo privatizacijsku pljačku, deindustrijalizaciju i ukidanje radničkih prava. Cijela Bosna i Hercegovina, bez obzira na entitet, pretvorena je u neokolonijalnu pustoš, tržište za nekvalitetne proizvode i izvor jeftine radne snage.

Globalna ekonomska kriza je dodatno pokazala sve proturječnosti BH kapitalizma, u oba njena entiteta. Tajkunsko-politička elita prisiljena je popunjavati rupe u budžetu i održavati profitnu stopu kapitalista kreditnim aranžmanima sa međunarodnim lihvarskim institucijama kao što su MMF, Svjetska i Evropska banka. Ovi aranžmani za sobom vuku tzv. reforme koje je BH tajkunsko-politička elita provodi po diktatu istih tih institucija. Pod tzv. reformskom agendom, vladajuća garnitura u RS i ostatku BH provodi mjere štednje donoseći novi Zakon o radu, još više u interesu gazda, snižava cijenu rada, uvodi rezove u zdravstvu, školstvu, socijalnim ustanovama i priprema nova poskupljenja osnovnih životnih namirnica i privatizaciju preostalih javnih firmi i ustanova od opšteg društvenog značaja. Istovremeno, novca ne fali za subvencije stranim investitorima koji ovdje dolaze da na brzinu obrnu profit, nakon čega će pokupiti kofere i preći na novu žrtvu.

Prvi značajan otpor napadu na materijalne interese radnika u RS pružili su radnici Željeznica RS. Povod protesta željezničara je bila najava Vlade RS o rekonstrukciji u ŽRS, koja podrazumjeva otpuštanje preko 300 radnika. Radnici takođe traže isplatu zaostalih plata i doprinosa i smjenu uprave ŽRS, koja je odgovorna za ovakvo stanje. Zanimljivo je da vladajući režim u RS konstantno histeriše oko odbrane „nacionalnih interesa“ od izmišljenih neprijatelja iz Federacije BiH, dok u isto vrijeme provodi ofanzivu protiv vlastitog naroda uvodeći antiradničke zakone u RS. Gdje su bili ti „nacionalni borci“ kad su željezničari protestvovali u Doboju tražeći smjenu Uprave ŽRS?! Gdje su bile patriotske budalaštine premijerke Željke Cvijanović i ministara, kad su radnici ŽRS prolazili pored blistave zgrade Vlade tražeći pošteno zarađene plate?! Radnicima u ŽRS se duguje 14 naknada za prevoz i topli obrok, 6 regresa i preko 30 razlika toplih obroka i plate, ukupno dugujući svakom radniku na ŽRS preko 10 hiljada KM. Služba predsjednika RS, Narodna skupština i Vlada RS su samo u posljednje dvije godine potrošili preko 9 miliona KM na službena putovanja i smještaj dok željezničari treba da čekaju milostinju od 500KM da prehrane sebe i svoje porodice!

Tek pod prijetnjom blokade pruge i potpune obustave željezničkog saobraćaja, štrajkači su uspjeli na noge dovesti i predsjednika RS Milorada Dodika, koji je ekspresno kao vatrogasac “doletio” gaseći požar isplatom jedne plate, ali ta reakcija je kratkog daha. Ova pobjeda možda jeste bila mala, ali je od ogromnog značaja jer pokazuje koliku moć radnici drže u svojim rukama i koliko se vlast uzdrma kada se tom moći počnu služiti. Biće još pobjeda i to sve većih!

Glavni krivac za sunovrat i katastrofalno stanje u ŽRS su najodgovornije sadašnja i prethodne Vlade RS. U saopštenjima Vlade RS koja se tiču ŽRS nema ni riječi o tome da su u periodu kad dolazi do pada u ŽRS, u Upravi ŽRS bili ljudi koje su postavljali koalicioni partneri SNSD i DNS. Ta Uprava je napravila gubitak od skoro 300 miliona KM, a radnike ostavila bez plata i uplaćenih doprinosa. To je taj „napredak“ o kojem nas uvjeravaju režimski mediji! Vladajući režim u RS u periodu od 2007. do danas nije gotovo nijednu marku uložio u modernizaciju Željeznica RS! Vlast RS nije sposobna držati u životu čak ni jednu civilizacijsku tekovinu kao što željeznice, koje su arterije svake iole industrijalizovane zemlje.

Novac iz budžeta koji je išao u ŽRS je završavao u stranačkim džepovima! Većina državnih firmi, uključujući i ŽRS, služi za izvlačenje i prelivanje našeg novca u stranačke kase, a onda se firme proglase neprofitabilnim i „gubitašima“, kako bi se u bescjenje prodale privatnicima bliskima vladajućem režimu. Sličnu stvar Vlada RS sada radi sa prodajom većinskog državnog udjela u Rudnicima „Ljubija“,bez uzimanja o obzir što su radnici „Ljubije“ protiv prodaje, koja se namješta fantomskoj firmi iz Izraela, bliskoj Miloradu Dodiku i bjelosvjetskom hohštapleru Ariju Livneu. Dodika ne interesuje što će najvjerovatnije preko 300 radnika tako završiti na ulici. Bitno da on pokupi kajmak, kako bi mogao vladati i zadržati svoje privilegije.

Borba željezničara ima jasnu poruku za sve radnike u Republici Srpskoj. Tajkunsko-politička elita u RS ne predstavlja narodne interese, već se jedino bori za svoje lične interese i interese domaćih i stranih kapitalista kojima vjerno služi. Mantre o „zaštiti nacionalnih interesa“ padaju u vodu pred činjenicama svakodnevnog života. Radnik u RS je doveden do prosjačkog štapa. Omladina odlazi. Zdravstvo i školstvo su pred kolapsom. Isplata penzija je pod znakom pitanja jer zavisi od nove tranše kredita MMF-a, koja je uslovljena donošenjem akciza na poskupljenje goriva i rasprodajom državne imovine u rudniku „Ljubija“.

Od kolapsa nas dijeli tranša kredita uslovljena prodajom narodne imovine po svaku cijenu – dakle uslovljena pripremanjem terena za još gori kolaps! Cijeli sistem je pokvaren i truo. Vladajuća elita nema viziju kako napred. Umjesto posla, hljeba i budućnosti za našu djecu, gledamo parastose i patriotska bulažnjenja. Krajnje licemjerje su pokušaji vladajuće elite da u narod utjeruje vjeru i nacionalizam a još je odvratnije ako se zna da željezničari nisu dobili plate ni pred uskršnje praznike! Nije ni čudo što nam stalno sole o mrtvima, kad je očigledno da smo za njih svi mi već sahranjeni!

Pokažimo i sebi i njima da su nas prerano otpisali da nas neće zakopati bez borbe! Dužnost svih radnih ljudi, pred sobom, svojom djecom i pred budućim generacijama, mora biti da svaku radničku borbu prepoznaju kao vlastitu, kao još jednu bitku za život dostojan čovjeka u 21. vijeku. Dosta nam je podjela po etničkim, nacionalnim, religijskim linijama! Jedina stvarna podjela je pitanje da li smo na strani tajkunsko-političkih krvopija, ili na strani radnika, koji su svojim rukama stvorili sve što danas imamo!

Marksistička organizacija Crveni poziva na solidarnost sa željezničarima!

Napad na jednog radnika je napad na sve!

Svi na ulice, vrijeme je za borbu!