Kriza kapitalizma je i kriza svjetskog poretka nakon raspada SSSR-a, koja je bila zasnovana na dominaciji američkog imperijalizma. Sa usponom Kine kao svjetske sile, Rusijom koja zauzima sve prkosniji stav na međunarodnom planu, a SAD nesposobnim da vojno intervenišu u velikim razmjerama, palica svjetskog policajca nema istu težinu, niti garantuje poštovanje, kao što je to nekada bilo. Ovo ima velike implikacije na ravnotežu snaga na svjetskoj sceni.

U Iraku, Avganistanu i Siriji, SAD su poražene. U Libiji su bile nadmudrene. U međuvremenu, drugorazredne sile, od kojih su mnoge dugogodišnji saveznici SAD, sve više se razilaze od želja Vašingtona.

U ratu u Ukrajini, Amerikanci su vidjeli priliku da oslabe Rusiju, koja je najmoćniji saveznik njihovog glavnog rivala, Kine. Ali kažu da čovjek zaglavljen u živom pijesku ne treba da se pomjera. Umjesto da obnovi položaj američkog imperijalizma, rat je pogoršao kontradikcije u svjetskim odnosima i dodatno potkopao američki autoritet.

Sve ovo najavljuje novi period rastuće nestabilnosti i sukoba među nacijama. Za komuniste, ovo naglašava ćorsokak kapitalizma i potrebu za odlučnom klasno zasnovanom internacionalnom borbom za socijalizam.

Rat u Ukrajini – dolivanje ulja na vatru

Od izbijanja posredničkog rata između američkog imperijalizma i Rusije u Ukrajini, propagandna mašina zapadne štampe je pokušala da prikaže sljedeću sliku: na jednoj strani stoji Rusija, odbačena, izolovana i sama. Na drugoj strani stoji cijeli svijet, sa SAD na čelu, ujedinjeni u osudi tiranina u Kremlju.

Međutim, ako zagrebemo po površini ovog pažljivo odabranog igrokaza, brzo ćemo pronaći potpuno drugačiju sliku. Ciljevi Sjedinjenih Država u ratu u Ukrajini bili su da jednim potezom izoluju i osakate svog ruskog rivala, dok istovremeno oslabe odnose između Rusije i Evrope, čime bi stegle svoj stisak oko ove druge. „Hajde da uvučemo Rusiju u blato“, trijumfalno su poručili jedni drugima zapadni političari.

„Putinova Rusija nije naš prijatelj i najmoćniji je saveznik Kine“, napisao je nedavno bivši republikanski predsjednički kandidat Mit Romni. „Podrška Ukrajini slabi protivnika, povećava našu prednost u nacionalnoj bezbjednosti i ne zahtijeva prolivanje američke krvi.

Imajući ovo na umu, Zapad je, predvođen SAD, uložio velike količine oružja u Ukrajinu i pružio joj obilje direktne vojne, ekonomske i obavještajne pomoći. Istovremeno su Rusiji uveli niz sankcija: nasjtrože na bilo koju državu od Drugog svjetskog rata.

Rusija je odsječena od zapadnih investicija, uskraćen joj je pristup naprednim tehnologijama i isključena je iz sistema elektronskog bankarstva SVIFT. 400 milijardi dolara imovine njene Centralne banke je zamrznuto, a preduzeta je kampanja za prekid njenih gasovodnih tokova ka Evropi.

Foto: Anton Holoborodko, Wikimedia Commons

Ali, kao što ćemo vidjeti, ova politika sada ima negativan efekat, a američka vladajuća klasa mora da se suočava sa sopstvenom močvarom. U intervjuu za Blumberg, bivši ministar finansija Lari Samers je rekao sljedeće:

„Postoji sve veće prihvatanje fragmentacije, i – možda čak i više zabrinjavajuće – mislim da postoji sve veći osjećaj da naša frakcija možda nije najbolja sa kojim se može povezati. Mi smo na pravoj strani istorije – sa našom posvećenošću demokratiji, sa našim otporom agresiji u Rusiji, ali izgleda pomalo usamljeno na pravoj strani istorije, jer oni koji izgledaju mnogo manje na pravoj strani istorije se sve više udružuju u čitav niz različitih struktura.“

Kada pogledamo dalje od licemjernih fraza o „pravoj strani istorije“, nalazimo zlokobno upozorenje u gornjoj izjavi, koje dolazi od ozbiljnog buržoaskog stratega.

Dok iscrpljivanje na bojnom polju tek treba da dovede rat do jasne tačke preokreta na jednoj ili drugoj strani, politička realnost na svjetskoj sceni nije u skladu sa ratnim ciljevima američkog imperijalizma.

Jasno je da van Zapada i Japana, veliki dio, ako ne i većina, vladajućih klasa različitih nacija u svijetu, nema interesa da bude uvučena u ukrajinski konflikt na strani Zapada.

Zapravo, akcije SAD su ne samo izolovale Rusiju, nego su i produbile postojeće tenzije u svjetskim odnosima, istakle granice američke moći i oslabile njen autoritet.

Sankcije se obijaju o glavu

U nedavnom članku britanskog desničarskog časopisa Spektejtor navodi se sljedeće:

„Zapad je započeo svoj rat sankcijama sa preuveličanim osjećajem sopstvenog uticaja širom svijeta. Kako smo otkrili, nezapadnim državama nedostaje volja da uvedu sankcije bilo Rusiji ili ruskim oligarsima. Rezultate ove pogrešne računice mogu svi da vide.“

„U aprilu prošle godine, MMF je prognozirao da će se ruska ekonomija smanjiti za 8,5% u 2022. i za dodatnih 2,3% ove godine. Kako se ispostavilo, BDP je prošle godine pao za samo 2,1%, a ove godine MMF predviđa mali rast od 0,7%. I to je sve uprkos tome što je rat u Ukrajini mnogo gori nego što su mnogi zamišljali u februaru prošle godine.“

„Ruska ekonomija nije uništena; samo je rekonfigurisana, usmjerena na istok i jug, a ne na zapad.“

Iako je istina da su neki sektori ruske privrede na udaru i da Rusija pati od nedostatka određenih naprednih komponenti, ipak sankcije nisu postigle ono što je Zapad zacrtao: da je oslabe do te mjere da je neodrživo nastaviti voditi rat u Ukrajini.

Sve veće cijene izvoza ugljovodonika, uglavnom preusmjerene preko Indije i Kine, održale su rusku ekonomiju na površini. A Rusija je uspjela da dobije pristup naprednim tehnologijama preko trećih država kao što su Kina, Turska i zalivske države.

Nedavno putovanje kineskog premijera Si Đinpinga u Moskvu bila je javna demonstracija podrške Putinu i otvoreno prkošenje pokušajima američkog imperijalizma da ga izoluje. Medijski izobličena slika potpune ruske izolacije raspršila se poput sapunice. Trgovinska razmjena između dvije države povećana je za 40% u protekloj godini. Jasno je da bi Rusiji bilo veoma teško da nastavi svoju vojnu kampanju u Ukrajini da nije bilo podrške koju je dobila od Pekinga.

Kina do sada nije isporučivala Rusiji oružje za upotrebu u Ukrajini, bar ne onoliko koliko je javno poznato. Ali je pretekla Evropu kao najveći uvoznik ruske sirove nafte. Štaviše, postalo je vitalno sredstvo za Rusiju da zaobiđe sankcije na uvoz ključnih dobara, poput integrisanih kola.

Umjesto da izoluje Rusiju i omogući američkom imperijalizmu da se fokusira na svog glavnog rivala, akcije Vašingtona su gurnule Rusiju u naručje režima KPK: saveza koji sada predstavlja sve veći problem za Amerikance.

Ostatak svijeta u neizvjesnosti

Na širem planu, stvari za SAD ne izgledaju mnogo bolje.

UN su još u oktobru osudile ruske referendume o aneksiji u regionima koje je kontrolisala u Ukrajini sa 143 glasa za osudu i pet protiv. Zapad je prikazao da ovaj rezultat kaže: „Vidite? Pogledajte kako stoji Rusija na svjetskoj sceni. Potpuno je sama.“

Ali čak je i časopis Tajm bio primoran da prizna da je glasanje u UN-u u stvarnosti pokazalo da „Rusija nije toliko izolovana kao što Zapad možda želi da misli“, jer 35 zemalja koje su  bile uzdržane, uključujući Kinu i Indiju, predstavljaju skoro polovinu svjetske populacije. Bez obzira na veliki broj uzdržanih, problem sa tom tvrdnjom je sljedeći: rezolucije UN se iskjučivo sastoje od riječi. Ali u politici se računaju djela i samo djela.

Kada pogledamo djela, nazire se sasvim druga priča.

Zanimljiv članak u časopisu Ekonomist – pod naslovom „Kako preživjeti raskol supersile“ – otkrio je da su samo 52 države (opisane kao „Zapad i njegovi prijatelji“) spremne da „osude i kazne akcije Rusije“ (naš naglasak). U međuvremenu, 127 država nije uspjelo da na jasan  način izjasni svoju podršku nijednoj strani i efikasno pomažu Rusiji da minimizira uticaj sankcija.

Foto: Recep Tayyip Erdoğan, Twitter

Turska, ključna članica NATO-a, odigrala je posebno ključnu ulogu za Rusiju u pomaganju pri zaobilaženju sankcija.

Turski predsjednik Redžep Tajip Erdoan pozdravio je „posebne odnose“ sa Rusijom i odbio je da uvede zapadne sankcije Moskvi. U prvih šest mjeseci nakon početka ruske invazije, turski izvoz u Rusiju je porastao za 45%, a uvoz za 125%.

Saudijska Arabija, još jedan tradicionalni saveznik SAD, takođe je prkosila zapadnim imperijalistima postigavši sporazum sa Rusijom o smanjenju proizvodnje nafte za 5%, održavajući cijene nafte i gasa na visokom nivou usred globalnog pada. Bijes Vašingtona zbog ovog poteza naišao je na puko ignorisanje u Rijadu.

Izrael je takođe, uprkos tome što je glavna utvrda američkog imperijalizma na Bliskom istoku, zauzeo manje-više neutralan stav prema ratu u Ukrajini, odbijajući da proda oružje Ukrajini ili primijeni sankcije.

U Latinskoj Americi, Brazil, Argentina, Meksiko, Čile, pa čak i Kolumbija, nekadašnji saveznik Sjedinjenih Država, svi su odoljelji pritiscima svog moćnog susjeda i odbili da isporuče oružje Ukrajini.

Poslije svog putovanja u Kinu u aprilu, brazilski predsjednik Lula napao je Zapad zbog produženja rata slanjem dodatnog oružja Ukrajini, navodeći da:

„[SAD] treba da prestanu da podstiču rat i počnu da pričaju o miru, Evropska unija treba da počne da priča o miru kako bismo mogli da ubijedimo Putina i Zelenskog da je mir u interesu svih i da je rat samo u interesu njih dvojice.“

U drugim dijelovima svijeta, Indija je pomogla Rusima da nadoknade skoro svu svoju izgubljenu prodaju gasa i nafte. Indija ima svoje razloge da ostane u prijateljskim odnosima sa Rusijom. Ali niske cijene ruskog gasa i nafte svakako su dodatna pogodnost. Njen uvoz nafte iz Rusije porastao je 22 puta od izbijanja rata. U stvari, Indija čak prerađuje i ponovo izvozi neke od ovih ugljovodonika kao dizel za evropsko tržište!

Rusija takođe ostaje najveći dobavljač vojne opreme Indije, sa planovima da proširi asortiman oružja kako bi uključio najnaprednije ruske sisteme protivvazdušne odbrane.

Vlada Južnoafričke Republike se takođe oglušila na proteste SAD zbog održavanja zajedničkih mornaričkih vježbi sa Kinom i Rusijom kod njene istočne obale u februaru. A Putinu su samo dali diplomatski imunitet i tako mu omogućili da prisustvuje samitu BRIKS-a u Južnoafričkoj Republici, otvoreno se suprotstavljajući nalogu za hapšenje MKS-a protiv njega.

Rat u Ukrajini značajno je povisio cijene nafte, gasa, hrane i đubriva. Sve su to posebno osjetljivi proizvodi u siromašnim zemljama, gdje milioni ljudi padaju u neimaštinu zbog svjetske ekonomske krize. Širom Afrike, kao i Latinske Amerike, ruski izvoz žitarica i đubriva je u porastu.

Da bi izbjegle društvenu eksploziju, mnoge zemlje bi radije poslovale sa Rusijom, koja može da im ponudi tu robu po cijenama ispod tržišnih, nego da uvode sankcije, koje će samo još više podići cijene.

Primjera ima pregršt. Sa svjetskom ekonomijom na ivici i tenzijama koje rastu na svim nivoima, cijena slijepog praćenja SAD niz uličicu još jednog destabilizirajućeg sukoba jednostavno je prevelika za vladajuće klase u većini država.

Evropa

Na papiru, u stvari, zapadna Evropa izgleda kao jedini region koji vjerno slijedi upute američkog imperijalizma. Ali čak i ovdje, ružičasta slika harmoničnog, ujedinjenog „zapadnog saveza“ je umrljana nastalim antagonizmima.

Rat u Ukrajini je teško pogodio ekonomiju EU, oduzmajući joj jeftini ruski gas. Ovo je narušilo konkurentnost EU, posebno njemačkog i francuskog kapitalizma, na svjetskom tržištu. Zbog toga su sve glavne zemlje EU odugovlačile svaki put kada se govorilo o slanju oružja Ukrajini ili uvođenju daljih sankcija Rusiji.

U međuvremenu, Amerikanci su usvojili Zakon o smanjenju inflacije: paket od 400 milijardi dolara prvenstveno usmjeren na podršku američkim kompanijama i potkopavanje evropskih kapitalista. Vašington takođe pokušava da uvuče Evropu dublje u svoj sukob sa Kinom, koja je pritom glavni trgovinski partner Evrope.

Bez obzira na sve kritike Donalda Trampa, Bajdenova administracija u stvari nastavlja Trampovu politiku „Amerika na prvom mjestu“, na veliko nezadovoljstvo tradicionalnih saveznika Amerike.

U pokušaju da pokaže izvjesnu nezavisnost, njemački kancelar Olaf Šolc posjetio je Kinu u novembru. Takođe je iznudio djelimičnu kupovinu kontejnerskog terminala u Hamburgu od strane kineske kompanije Kosko, iako mu je to donijelo oštre napade od strane ratnohuškačke ministrice Zelenih Analene Berbok, dok su vrhovi mnogih DAKS kompanija podržali kancelara.

Foto: Bundeskanzler Olaf Scholz, Twitter

Nakon posjete Olafa Šolca, uslijedila je zapažena posjeta francuskog predsjednika Emanuela Makrona Pekingu ovog proljeća, što je dodatno povećalo tenzije između SAD i njenih glavnih evropskih saveznika

U suptilnom kritičkom osvrtu na SAD, Makron je sugerisao da bi „bila zamka za Evropu“ da se upetlja u krize koje nisu evropske, i da bi takav scenario suštinski doveo do pretvaranja evropskih zemalja u „vazalske“. Makronove opaske se posebno odnose na konflikt između SAD i Kine, ali je jasno da misli i na Ukrajinu.

U pratnji Makrona je bilo mnoštvo poslovnih lidera – što ističe ekonomski značaj francuske trgovine sa Kinom, sa kojom se nadao da će sklopiti sporazume.

Stratezima američkog imperijalizma najviše je smetao dogovor koji su postigli francuski i evropski Erbas, koji je najavio prodaju 200 putničkih aviona Kini; dogovor o helikopteru; kao i otvaranje nove Erbasove fabrike u Tjenđinu. S obzirom da je Kina najbrže rastuće tržište za komercijalne avione na svijetu, takav dogovor je direktan udarac protiv interesa Boinga, američke kompanije. Ovo će takođe rezultirati dijeljenjem tehnologije, čemu se američki imperijalizam odlučno protivi.

Francuska vladajuća klasa je oduvijek imala svoje ambicije na svjetskoj sceni i teži da ima nezavisniju ulogu. Na primjer, njeno nuklearno oružje je van kontrole NATO-a. Štaviše, francuski imperijalizam ima svoje interese, posebno u Africi. Uprkos svom ograničenom auoritetu u međunarodnim odnosima, Francuska pokušava da izbalansira SAD i Kinu kako bi stekla određeni stepen autonomije za sebe. U međuvremenu, naravno, kineski režim je zainteresovan da iskoristi protivrječnosti između EU i SAD za svoju korist.

Dok je Makronova posjeta djelimično bila zamišljena kao sredstvo da se skrene pažnja sa masovnog protestnog pokreta protiv penzionih reformi u Francuskoj, njegove izjave jasno  predstavljaju razmišljanje krila zapadnoevropske buržoazije, koja može da izgubi mnogo, a malo dobije ako nastavi da slijepo prati Vašington u njegovim sukobima na svjetskoj sceni.

EU je iskovana kao sredstvo za ujedinjenje nacija koje nisu mogle da igraju nezavisnu ulogu na svjetskoj sceni. Danas je paralizovana protivrječnostima između njenih država članica – protivrječnostima koje stalno iskorišćavaju veće imperijalističke sile.

Fragmentacija

U dužem vremenskom periodu poslije Drugog svjetskog rata, svjetski odnosi su bili relativno stabilni, jer su se dvije velike supersile slične snage (i sa nuklearnim oružjem) suočile jedna s drugom. Ta relativna ravnoteža je uništena slomom staljinizma 1989-91.

Nakon pada Sovjetskog Saveza, SAD su ostale kao jedina supersila na planeti. Poput Ikara u grčkoj mitologiji, koji je letio suviše blizu Sunca, međutim, zamišljao je da nema granice njegove moći. Intervenisao je u jednoj državi za drugom da kazni svaku neposlušnost i naišao je na mali otpor. U vrijeme imperijalističkog rata u Zalivu 1991. godine, na primjer, Kina i Rusija su bile samo uzdržane u Savjetu bezbjednosti UN koji je odobrio upotrebu sile protiv Iraka. Pričalo se čak i o pozivu Rusije u NATO. Rusija je bila ponižena od strane NATO-a u incidentu na prištinskom aerodromu na Kosovu 1999. godine.

Ali sa početkom novog vijeka i invazijama na Irak i Avganistan, situacija je počela da se mijenja. Porazi u tim ratovima pokazali su granice najmoćnije države svijeta. Što je najvažnije, doveli su do široko rasprostranjenog protivljenja među američkom radničkom klasom bilo kakvim daljim vojnim avanturama.

Foto: U.S. Marine Corps Sgt Samuel Ruiz

Shodno tome, za SAD nije bilo moguće da rasporede trupe i uđu u otvorene ratove velikih razmjera. Ustvari, 2014. Barak Obama čak nije uspio ni da natjera Kongres da odobri ograničenu kampanju bombardovanja Asadovog režima u Siriji.

Ova slabost je značajno umanjila sposobnost Sjedinjenih Država da projektuju svoju moć. U Siriji smo, na primjer, vidjeli kako su Rusija i Iran uspjeli da pobijede koaliciju koju predvode SAD. Isto tako, u Libiji, zapadne sile su bile potpuno izostavljene od strane milicija orijentisanih prema Rusiji i onih koje su naginjale ka Turskoj.

Zajedno sa efektivnim porazom u Iraku i ponižavajućim povlačenjem iz Avganistana, ovo su bili veliki udarci autoritetu SAD.

Paralelni proces se odvija na ekonomskom i diplomatskom planu.

Neposredno nakon Drugog svjetskog rata, Sjedinjene Države su predstavljale 40 odsto svjetskog BDP-a. Na toj osnovi i sa „slobodnom trgovinom“ kao glavnim sloganom, Vašington je srušio trgovinske barijere i otvorio svjetsko tržište, pod upravom institucija sa sjedištem u SAD kao što su MMF i Svjetska banka. Dolar je uspostavljen kao stabilna valuta svjetske trgovine, koja se enormno proširila.

Ali danas je relativni udio SAD u svjetskom BDP-u opao na 24%, dok je Kina porasla sa zanemarljive količine na 18%. Kina nije ni blizu da prestigne SAD na ekonomskom planu. Ali njen rast je značio smanjenje relativnog autoriteta SAD u svjetskoj ekonomiji.

Istovremeno, svjetska ekonomska kriza je povećala tenzije među nacijama. Otuda, da bi odbranio svoju poziciju, američki kapitalizam je od najglasnijeg zagovornika slobodne trgovine postao najjača sila protekcionizma.

Trgovinski rat protiv Kine, koji je započela Trampova administracija, nastavlja se nesmetano tokom predsjedavanja Bajdena. SAD takođe preduzimaju mjere da obezbijede domaće proizvodne kapacitete. U međuvremenu, dolar – i finansijski sistemi zasnovani na dolaru, poput SVIFT-a – su naoružani oružjem za napad na one koji se usude da pređu SAD.

Ovo je poljuljalo povjerenje u svjetski poredak postsovjetskog perioda. Ako se ruska imovina može zamrznuti preko noći, ko bi mogao biti sljedeći?

Trocki je jednom primijetio da je britanski imperijalizam, na svom vrhuncu, nekada razmišljao u terminima vijekova i kontinenata. Američki imperijalizam je takođe, u svom uzlaznom periodu, bar pokušao da gleda unaprijed prije nego što djeluje.

Danas, međutim, američku buržoaziju karakteriše ekstremna kratkovidost i glupost. Ovo samo po sebi je odraz organske krize kapitalizma i dominacije finansijskog kapitala i berze, koja ne vidi dalje od sljedećeg spekulativnog inflacijskog balona ili, u najboljem slučaju, sljedećeg kvartalnog izveštaja.

U periodu opšte krize kapitalizma, održavanje statusa quo je najkorisniji put naprijed. Ali status quo je postao neodrživ.

Tako, poput pijanog slona, američki imperijalizam tetura po međunarodnoj sceni, bez jasnog plana. Time se podriva svjetski poredak, koji se zasnivao na sopstvenoj apsolutnoj dominaciji poslije pada Sovjetskog Saveza. Rat u Ukrajini i sankcije Rusiji su ubrzale ovaj proces.

Nemojte se zavaravati, u ovom trenutku ne postoji sila koja može da izazove globalnu moć SAD na vojnom ili ekonomskom planu. Produktivnost rada u SAD je i dalje daleko ispred Kine (iako se jaz smanjuje). Američka vojna potrošnja je takođe veća od potrošnje deset narednih zemalja zajedno, što predstavlja 39% ukupne vojne potrošnje širom svijeta. Ali pukotine se pojavljuju u svjetskom poretku kojim dominiraju SAD – pukotine u koje prodiru manje sile kao što je Kina, a donekle i Rusija, što doprinosi postojećoj nestabilnosti.

Kina i BRIKS

Kinezi su efikasno iskoristili osjećaj rastuće nesigurnosti u svjetskim odnosima. Na svom putovanju u Moskvu, Si Đinping je zaobišao američku priču o prijetnji „crvenih linija“ u vezi vojne pomoći Rusiji. Umjesto toga, došao je naoružan mirovnim planom.

Šanse za uspjeh tog plana su ravne nuli, ali to nije bila svrha. Namjera je bila da se pošalje poruka ostatku svijeta: „Šta vam je donijelo prihvatanje SAD osim nestabilnosti i rata? Prihvatite nas i dobićete mir, stabilnost i trgovinu“.

Poruka se vješto dotiče osjećanja duboke zabrinutosti – koja podjednako utiče na tradicionalne neprijatelje i saveznike SAD širom svijeta.

Kina je u martu posredovala u dogovoru između Saudijske Arabije i Irana, koji se godinama takmiče oko uticaja na Bliskom istoku. Ovo je bio veliki udarac za položaj SAD, koje su decenijama bile glavna sila na Bliskom istoku i glavni pokrovitelj saudijskog režima.

Foto: GovernmentZA, Flickr

Saudijska Arabija je takođe dobila status partnera u dijalogu u Šangajskoj organizaciji za saradnju (ŠOS) – političkom i ekonomskom tijelu na čijem čelu je Kina, a podržava ih Rusija. Komentarišući ovaj korak, jedan saudijski analitičar Ali Šihabi je rekao da:

„Tradicionalni monogamni odnos sa SAD je sada gotov. I ušli smo u otvoreniji odnos; jak sa SAD, ali podjednako jak sa Kinom, Indijom, UK, Francuskom i drugima.“

Mnoge manje sile koriste prednost velike podjele moći da se proguraju kroz pukotine. Po riječima brazilskog predsjednika Lule da Silve tokom posjete Pekingu, oni bi željeli da sarađuju sa SAD i Kinom kako bi „uravnotežili svjetsku geopolitiku“.

„Uravnotežavanje“ je dobar način da se to izrazi. Brazilska vladajuća klasa ne može sebi priuštiti da u potpunosti okrene leđa SAD. Ali neće se ni povinovati svim zahtijevima američke vlade, kao što vidimo u odbijanju Brazila da pošalje oružje Ukrajini. Slično tome, dok je bio u Kini, Lula je bio dovoljno hrabar da posjeti fabriku Huaveja, koja proizvodi 5G opremu koju su SAD zabranile. Veliki sektor agrobiznisa u Brazilu takođe se oslanja na ruska đubriva.

Zemlje poput Brazila, Južne Afrike i Indije odavno su dovoljno velike i moćne da usvoje polunezavisnu politiku po nekim pitanjima, a da u potpunosti ne okrenu leđa zapadnom imperijalizmu.

Zaista, takozvana grupa BRIKS je dugo formirala poluzvanični blok, kao samoproglašenu protivtežu Zapadnoj G7, sa Brazilom, Rusijom, Indijom, Kinom i Južnom Afrikom kao osnivačima.

Ali, prema riječima južnoafričkog ministra spoljnih poslova, najmanje 12 država ima podnijete zahteve za pridruživanje savezu. Mnogi od onih koji kucaju na vrata da se pridruže uključuju nacije koje su decenijama bile poslušni psi američkog imperijalizma, uključujući Saudijsku Arabiju, UAE i Egipat.

Uspon Kine svakako slabi uticaj SAD na različite dijelove svijeta. Ali bilo bi pogrešno pomisliti da je Kina na putu da zamijeni ili čak uskladi svoju moć na globalnom nivou.

Samo na vojnom planu postoji ogromna razlika između njih dvoje. Štaviše, američka ekonomija je daleko veća i naprednija. I upravlja odlučnom kontrolom nad ključnim polugama svjetske ekonomije.

Štaviše, jasno je da se i sama Kina suočava sa neviđenom ekonomskom krizom – i povezano s tim, periodom dubokih društvenih grčeva, koji će ograničiti putanju kojom je ova država krenula u proteklom periodu.

Borba protiv imperijalizma i zadaci komunista

Godine 1928., kada je američki imperijalizam još bio u periodu ekspanzije, Lav Trocki je napisao sljedeće:

„...Upravo međunarodna snaga Sjedinjenih Država i njen nezaustavljiv rast koji iz toga proizilazi, primorava je da u temelje svoje strukture, odnosno svih antagonizama između Istoka i Zapada, uključi municiju čitavog svijeta, klasnu borbu u Staroj Evropi, ustanke kolonijalnih masa i sve ratove i revolucije.“

„S jedne strane, ovo transformiše sjevernoamerički kapitalizam u osnovnu kontrarevolucionarnu snagu moderne epohe, koja je sve više zainteresovana za održavanje „reda“ u svakom uglu zemaljske kugle; a s druge strane, ovo priprema teren za gigantsku revolucionarnu eksploziju u ovoj već dominantnoj i još uvijek rastućoj svjetskoj imperijalističkoj sili.“

Ove riječi su još istinitije danas nego kada su napisane. Američki imperijalizam je najreakcionarnija sila na planeti. Njegovi ekonomski, vojni, diplomatski i kulturni pipci protežu se duboko u skoro svaku državu. I predstavlja prijetnju radničkoj klasi gdje god mase počnu da se kreću ka revoluciji na odlučujući način.

Istovremeno, uspon američkog kapitalizma stvorio je najmoćniju radničku klasu na svijetu, sposobnu da odredi tok istorije. Borba protiv imperijalizma je sastavni dio borbe radničke klase za socijalizam.

Unutar SAD-a, pojmovi o takozvanom Paks Amerikana i „američkom vijeku“ bili su moćna propagandna u pokušajima vladajuće klase SAD da presijeku klasnu borbu. Ali danas je cinična laž američkih „dobrih momaka“ koji šire „demokratiju“ širom svijeta okaljana i razotkrivena poput takozvanog "Američkog sna".

Sa svakim nazadovanjem i porazom američkog imperijalizma, pozicija vladajuće klase je dodatno oslabljena kod kuće, u korist radničke klase.

Zadatak komunista, u svakoj fazi, je da razviju nezavisnu poziciju radničke klase. Moramo razotkriti da su sve licemjerne i cinične priče establišmenta o odbrani „demokratije“ i „suprotstavljanju moćnicima“ kao što je Putin, ništa drugo do dimna zavjesa koja treba da pokrije uske grabežljive interese kapitalista.

Dovoljno je pomenuti milione života izgubljenih u bliskoistočnim ratovima proteklih decenija; krvavi raspad Jugoslavije; pljačku Rusije i istočne Evrope 1990-ih; uporište koje Zapad drži nad Afrikom; oslobađanje islamskog fundamentalizma; promjene režima, državni udari i kontrarevolucije po cijenu miliona života, vijekovima stara politika podrške vojnim udarima, podržavanja krvavih diktatora i rušenja progresivnih vlada u Latinskoj Americi. Lista je podugačka.

Ovaj krvavi dosije zapadnih sila u prošlom vijeku je posijao duboko usađenu mržnju protiv imperijalizma među potlačenim kolonijalnim, polukolonijalnim i bivšim kolonijalnim nacijama.

Zadatak rušenja reakcionarnog Putinovog režima je zadatak ruskih radnika. Zadatak američke radničke klase je da se bori protiv sopstvene vladajuće klase, koja je decenijama bila najveći neprijatelj svih istinskih revolucionarnih pokreta širom svijeta. Bez toga ne može biti govora ni o kakvom stvarnom internacionalnom jedinstvu radničke klase.

Multipolarni svijet

Međutim, postoje oni koji tvrde da, pošto se protivimo zapadnom imperijalizmu, treba da podržimo njegove konkurente.

Takozvana teorija multipolarnog svijeta, koja dolazi u mnogim oblicima i veličinama, sugeriše da se treba boriti za svijet kojim dominiraju višestruke imperijalističke sila koje balansiraju , za razliku od sadašnjeg kojim dominira jedna supersila.

Samir Amin je u predgovoru svoje knjige „Izvan hegemonije SAD?: Procjena perspektiva za multipolarni svijet“ iz 2006. godine napisao:

„[Želim] da vidim izgradnju multipolarnog svijeta, a to očigledno znači poraz hegemonističkog projekta Vašingtona za vojnu kontrolu nad planetom. U mojim očima to je ogroman projekat, zločinački po svojoj prirodi, koji uvlači svijet u ratove bez kraja i guši svaku nadu u socijalni i demokratski napredak, ne samo u državama juga, već i, naizgled, u manjoj mijeri , u onima na sjeveru.“

Foto: Rosa Luxemburg Stiftung

Danas ova ideja ponovo dobija na snazi među nekim dijelovima ljevice na međunarodnom planu, koji vjeruju da treba da podržimo uspon Kine i ponovni ulazak Rusije kao sile u svjetsku scenu.

U takvom multipolarnom svijetu, kako argumentuje Amin, kineski i ruski imperijalizam, a možda i imperijalizam drugih država kao što su Indija i Brazil, držali bi američku imperiju pod kontrolom, što bi dovelo do mirnijeg i pravednijeg svijeta. Mada, nikada nije objašnjeno zašto bi ove sile bile više zainteresovane za mir i „pravednost“ od SAD.

Ovdje imamo koncentrisanu suštinu stare teorije Narodnog fronta (iako na međunarodnom nivou!), koju su dugo zastupali staljinisti na svom vrhuncu.

Umjesto da razjasni klasne kontradikcije između radnika i kapitalista, ova pozicija zamagljuje klasne linije i pokušava da gurne radničku klasu iza jednog imperijalističkog bloka – iako slabijeg – protiv drugog.

Umjesto dalje borbe protiv kapitalizma, ovo sije iluzije o mogućnosti rješenja u granicama sadašnjeg sistema.

Rusija i Kina su možda manje sile od SAD. Ali to ne znači da su Putin i Si ni za jedan gram progresivniji. To su kapitalistički režimi, zasnovani na eksploataciji radničke klase. Oni su neprijatelji radnika i sirotinje.

I dok nije zadatak zapadnog proletarijata da ih ruši, svakako jeste zadatak ruskih i kineskih radnika. Za njih ne postoji put naprijed u uskim okvirima kapitalizma.

Međutim, da bi presjekli klasnu borbu i okupili naciju iza svojih režima, i Si i Putin se demagoški zasnivaju na prijetnji američkog imperijalizma i antiimperijalističkim sentimentima ruskih i kineskih radnika. Drugim riječima, prijetnja američkog imperijalizma se koristi za pokoravanje ruskih i kineskih radnika.

Umjesto da siju iluzije ovim režimima, dužnost komunista je da razotkriju ovu demagogiju i da pokažu kako su interesi ovih režima direktno u suprotnosti sa interesima radnika i siromašnih.

Srećom za naše „multipolarne“ prijatelje sa ljevice, njihovu ideju su podržali Vladimir Putin i Si Đinping na njihovom nedavnom sastanku u Moskvi. Ovdje su iznijeli svoju namjeru da „promovišu multipolarni svjetski poredak, ekonomsku globalizaciju i demokratizaciju međunarodnih odnosa“, i da „promovišu razvoj globalnog upravljanja na pravedniji i racionalniji način“.

Njihov sukob sa zapadnim imperijalizmom ima potpuno drugačiju klasnu prirodu od antiimperijalizma masa.

Kada Si i Putin govore o „ekonomskoj globalizaciji i demokratizaciji međunarodnih odnosa“ i pravednijem „razvoju globalne uprave“, oni ne misle na kraj imperijalizma i nacionalnog ugnjetavanja, već novu postavku svjetskih odnosa – onu u kojoj dotične vladajuće klase dobijaju veći komad kolača, za koji kažu da ga Zapad proždire.

Foto: The Presidential Press and Information Office, Wikimedia Commons

Ono što Kina traži su polja ulaganja, izvori sirovina i energije i kontrola trgovačkih puteva, sve u interesu kineskih kapitalista. Ovo nije prava borba protiv imperijalizma. To je samo ponuda da se jedan imperijalizam zamijeni drugim.

Da bi se mase Rusije i Kine zaista borile protiv imperijalizma, prvo moraju da preuzmu vlast u svoje ruke i povežu svoju borbu sa borbom radnika na Zapadu. Samo u takvim uslovima može početi istinska, internacionalna, antiimperijalistička borba.

Radnici svih zemalja, ujedinite se!

21. vijek je najavljen kao Novi američki vijek. Kada su SAD uzvikivale „Skačite!“, svijet je horski odgovorao: „Koliko visoko?“ Ali taj hor više ne uživa tu ujednačenost koju je nekada imao.

Kako nove sile stižu na scenu, i kako se otkrivaju granice američke moći, regionalne sile pokušavaju da prošire svoj uticaj i postave nezavisniji kurs. Amerikanci otkrivaju da ranije lojalni saveznici sada misle da mogu da izvuku najbolje od oba svijeta balansirajući između SAD, s jedne strane, i Kine i Rusije, s druge.

U ovoj novoj ravnoteži snaga, sa potkopanim autoritetom Sjedinjenih Država, ali bez održivog konkurenta kao dominantne svjetske ekonomske i vojne sile, vidjećemo nove sukobe.

Umjesto ere mira, ovaj novi „multipolarni“ svijet će vidjeti sve žešću konkurenciju između manjih imperijalističkih sila, koje će težiti da pokažu svoju snagu.

U ovim sukobima, manje nacije će biti slomljene politički i ekonomski; ili kao što smo vidjeli u slučajevima Libije, Sirije i Ukrajine, vojno.

Ovo će biti period ekstremne turbulencije, sa „malim“ ratovima i posredničkim sukobima –što će se sve uklopiti u opštu krizu kapitalističkog sistema i kombinovati sa njom.

Ovo hitno postavlja zadatak internacionalne borbe da se jednom zauvijek uništi ovaj umirući sistem: da se uspostavi svjetski socijalistički poredak, bez gušećih ograničenja profitnog motiva i nacionalne države.

Internacionalna marksistička tendencija je revolucionarna komunistička organizacija u više od 40 zemalja širom svijeta. Pridružite nam se u borbi za socijalističku revoluciju u vašoj zemlji i širom svijeta!

Tekst je objavljen 02. juna 2023.