Kriza u Ukrajini stvorila je savršenu inflatornu oluju. Rat, zapadne sankcije Rusiji, pandemija, protekcionizam i klimatske promjene razotkrivaju decenije niskih cijena roba u krizi koja će biti samo još dublja.

Ovo neviđeno spajanje faktora priprema katastrofu, kao što je sažeto u otrežnjujućoj analizi Paskala Lamija, bivšeg generalnog direktora Svjetske trgovinske organizacije:

„Iskreno govoreći, kada pogledam stvari koje dolaze, prilično sam užasnut, a bavio sam se međunarodnim pitanjima već 30, 40 godina svog života. Mislim da nikada nisam vidio period u kome su rizici bili tako visoki sa ovom kumulacijom uticaja KOVID-a na svjetsku ekonomiju, posebno na zemlje u razvoju; kriza hrane; kriza cijena energije; dužnička kriza, koja se nazire u mnogim djelovima zemalja u razvoju; uticaj ovoga na finansijski sistem. Vidim da se rizici gomilaju. I naravno, znate, invazija na Ukrajinu je neka vrsta slamke koja bi zaista mogla da slomi kičmu, a ja sam, nažalost, mnogo više zabrinut nego ikada u posljednjih nekoliko decenija.“

war prices Image In Defence of Marxism

Prehrambena industrija u krizi

Ruska invazija na Ukrajinu izazvala je ogroman niz problema za svjetsku ekonomiju. U prvom redu, Ukrajina i Rusija su odgovorne za veliki dio svjetskih snabdijevanja hranom. Zajedno proizvode 12 procenata svjetskih kalorija kojima se može trgovati, a između njih ima samo 2 procenta globalne populacije. Pogotovo njihov izvoz žitarica, koji je sigurnosno uže za zemlje Bliskog Istoka, ali kriza utiče na cijene širom svijeta.

Ukrajinska žetva je teško pogođena ratom. Veliki dio prošlogodišnjeg roda je još uvijek zaglavljen u skladištima, a ovogodišnji rod će biti ometen ratom na brojne načine: dijelove zemlje okupirala je Rusija, a postoji veliki poremećaj infrastrukture, bilo zbog bombi ili vojske. Takođe postoji nedostatak radne snage jer je mnogo muškaraca regrutovano u vojsku.

U međuvremenu, Rusija je zabranila izvoz hrane da bi obezbijedila sopstvene zalihe. Njen izvoz je takođe ograničen zapadnim sankcijama.

 Harvesting the Wheat Crop Image meriç tuna Wikimedia Commons
 Izvor: Wikimedia commons

Zbog toga su cijene pšenice porasle za jednu trećinu, što je ogroman skok, a predviđa se da će do kraja godine porasti za još nekoliko procenata. Ovo će imati razorne posljedice za one koji se oslanjaju na hljeb kao glavni izvor kalorija. Ali to će neizbježno imati i negativne efekte na druge namirnice, jer ljudi prelaze na pirinač, krompir itd.

Pitanje klimatskih promjena je takođe faktor u ovoj jednačini. Na primjer, nedavni toplotni talas u Indiji je teško pogodio proizvodnju pšenice, a prognoza ovogodišnjeg roda pšenice je pala za 5 procenata. Ovo predstavlja još jedan udarac za svjetsko tržište pšenice, koje ne može da priušti više šokova.

Cijene hrane generalno na veletržištu porasle su 55 procenata od 2020. godine, a 17 procenata od početka godine. Ovo ima veliki uticaj na siromašne širom sveta. Podsaharska Afrika, na primer, uvozi 85% pšenice, a hrana čini 40% potrošačke konzumacije u regionu. U pokušaju da ublaži napetost, sadašnji generalni direktor STO, Ngozi Okondžo-Iveala, nedavno je otišla da moli brazilskog predsjednika Žaira Bolsonara, tražeći od njega da preduzme mjere za povećanje proizvodnje hrane. „Veoma sam zabrinuta zbog predstojeće krize sa hranom i koraka koje treba da preduzmemo“, rekla je ona novinarima u Vašingtonu. („Zabrane izvoza hrane podižu globalne cijene“, Njujork tajms, 2. maj)

Da stvar bude gora, cijene đubriva su udvostručene od prošle godine. Rusija je bila najveći svjetski izvoznik đubriva, a sada je zabranila izvoz. Povrh toga, prirodni gas je ključna komponenta u proizvodnji đubriva, a cijene gasa su, kao što je poznato, porasle.

Međutim, rat samo pojačava probleme koji su već postojali. Cene uree porasle su za 50% između marta i oktobra prošle godine, što je dovelo do toga da Kina uvede barijere za izvoz đubriva. Pokušavaju da cijene na kineskom tržištu drže ispod onih na svjetskom tržištu.

Uzgred, kombinacija povećanih troškova energije i đubriva izaziva pustoš u proizvodnji hrane u plastenicima. Proizvođači nisu u mogućnosti da zarade novac od prodaje svojih usjeva i zatvaraju proizvodnju kako bi izbjegli gubitak. Naravno, ovo će dodati dodatni pritisak na već opterećena tržišta hrane.

Zaštita snabdijevanja hranom

Pod pritiskom krize u prehrambenoj industriji, nekoliko zemalja odlučilo je da zaštiti sopstvene potrošače od rasta cijena na svjetskom tržištu.

Rat je uklonio ruske i ukrajinske zalihe biljnog ulja sa tržišta. Ali ovo je takođe nagnalo indonežansku vladu da učini isto kako bi osigurala da domaće cijene ostanu niske. To je značilo da je 40% svjetskih zaliha biljnog ulja sada postalo veoma teško dostupno. Cijene su zbog toga porasle za 150%.

Problemi sa žetvom u Indiji doveli su do spekulacija da bi tamošnja vlada mogla odlučiti da ograniči svoj izvoz, što je vlada do sada negirala. Ukoliko ovo postane ozbiljnija perspektiva, trgovci su zabrinuti da će to stvoriti paniku na globalnim tržištima pšenice. („Protekcionizam u hrani podstiče globalnu inflaciju i glad“, Fajnenšel tajms)

Druge zemlje su preduzele mjere za zabranu izvoza žitarica, što sve doprinosi poskupljenju na svjetskom tržištu. Ovo će stvoriti poteškoće za domaće proizvođače, jer će morati da se bore sa većim troškovima dizela itd., ali ne mogu da izvoze i stoga ne mogu da iskoriste više cijene na svjetskom tržištu za svoje proizvode da bi to nadoknadili.

To takođe podriva povjerenje u svjetski trgovinski sistem. Ako se ne mogu osloniti na svjetsko tržište da prehrane svoje stanovništvo, to znači da će zemlje biti prinuđene da uvedu carine i druge izvozne barijere kako bi podržale sopstvene poljoprivredne sektore. To će neizbježno značiti skuplje proizvode. Isto važi i za trgovce, koji će morati da razmotre sve vrste dodatnih rizika pre nego što odluče odakle će nabaviti zalihe.

Posebna kriza britanskog kapitalizma

Situacija je svuda loša, ali Britanija se suočava sa najgorom inflacijom u Zapadnoj Evropi. Za zemlju sa značajnom sopstvenom industrijom nafte i gasa, na nju je teško uticalo povećanje cijena energije.

Vlada je uvela gornju granicu cijene energije 2019. godine, ali je imala ograničen uticaj u prvih nekoliko godina postojanja jer je većina domaćinstava imala ugovore ispod gornje granice. Sada je, međutim, ograničenje postalo cijena koju plaćaju praktično svi. I u aprilu je porasla za 54%, dok se u oktobru očekuje povećanje od 30%.

britain inflation Image Socialist Appeal

S obzirom da su mnoga domaćinstva već u siromaštvu i bore se da sastave kraj s krajem, Kit Anderson, izvršni direktor Skotiš Pauer-a, rekao je: „Do oktobra, [situacija] će postati užasna, zaista užasna. Francuski energetski gigant EDF kaže da će ugroženi kupci u Britaniji preći sa 1 funte na svakih 12 funti koje zarade na svojoj energiji na 1 funtu za svakih 6 funti koje zarade ove godine. Udruženje poslodavaca CBI saopštilo je da stavljanje funti u džepove ljudi koji se bore „ne treba odlagati“.

A poteškoće se ne svode samo na energetiku, centralna banka očekuje da će inflacija do kraja godine dostići 10%, uprkos opadanju stope rasta. Guverner Banke Engleske kaže da hodaju „veoma, veoma tankom linijom“ između neuspjeha da zadrže inflaciju i rizika od stvaranja duboke recesije pošto je ekonomija pogođena višim kamatnim stopama, kao što je i potrošačka moć́ potkopana inflacijom. („Bejli upozorava na rizik od uporne inflacije zbog jakog tržišta rada u Velikoj Britaniji“, Fajnenšel tajms)

U stvari, Bejli je upravo predvidio da će inflacija u Velikoj Britaniji dostići 10% prije kraja godine, ali je rekao da je Banka Engleske nemoćna da uradi bilo šta povodom toga.

Centralne banke nemoćne dok se nazire stagflacija

Inflatorni pritisci ozbiljno ometaju oporavak nakon KOVID-a 19. Tokom pandemije, centralne banke su upumpavale trilione dolara u ekonomiju da bi je održale na površini. Ovaj novac sada podstiče trenutnu inflatornu spiralu. U pokušaju da obuzda inflaciju, centralne banke su prinuđene da podignu kamatne stope i uklone („smanje“) novac stavljen u opticaj. Međutim, na taj način sipaju hladnu vodu na ekonomiju.

Zabrinutost je da, ne samo da neće uspjeti da obuzdaju inflaciju, već će takođe vratiti ekonomiju nazad na nulti rast ili čak u recesiju. To je svakako ono što je guverner Banke Engleske nagovijestio. To je ono što oni nazivaju „stagflacija“ (stagnacija i inflacija u isto vrijeme).

Rastuće kamatne stope, kao i rast troškova života, osim ako se ne kombinuju sa povećanjem plata, potkopaće kupovnu moć́ radničke klase. Dakle, to će značajno smanjiti potrošnju.

Dalekovidniji ekonomisti shvataju opasnosti koje se kriju u ovim uslovima. U Njujork tajmsu, Viktorija Grin iz Dži Skverd  Prajvet Velta navodi:

„Definitivno postoji mnogo otvorenih i nekvantifikovanih rizika koji se naziru. [...] Ekonomija SAD živi i umire za potrošača čim ovaj potrošač počne da usporava. Mislim da će to teško pogoditi ekonomiju.“ („Pad tržišta odražava strah od bola koji dolazi“, 2. maj 2022.)

U međuvremenu, Džo Hejs, ekonomista iz S&P Global (agencije za rejting), iznio je sličnu poentu u Volstrit džurnalu:

„S obzirom na to koliko je inflacija trenutno jaka, teško je vidjeti održive napore za oporavak poslije pandemije koji bi nadoknađivali negativan uticaj rasta cijena.“ (“Izgledi o globalnom rastu opadaju pred ratom u Ukrajini”)

Najoštrije upozorenje stiglo je od bivšeg generalnog direktora Goldman Saksa Lojda Blankfajna, koji je upozorio korporacije da se pripreme za recesiju. U intervjuu za Blumberg, on je rekao da postoji „veoma, veoma visok rizik“ od recesije, navodeći vladine podsticaje, probleme u lancu snabdijevanja, kinesku blokadu i rat u Ukrajini kao stvaranje ogromnih prepreka centralnim bankama da inflaciju drže pod kontrolom. Prema Blankfejnu, postoji veoma „uzak put“ za izbjegavanje recesije. (“Bivši izvršni direktor Goldmana kaže da je mogućnost recesije „izuzetno visok rizik“)

Realnost je da su centralne banke uhvaćene između kamena i nakovnja. Ne mogu da dopuste da se inflacija otme kontroli, ali ni da je zaista smanje, jer će izazvati recesiju. Čak bi i recesija mogla biti nedovoljna da privede inflaciju kraju.

Kriza logistike

Ono što je možda još gore od uticaja koji kriza ima na potrošačke cijene je rast cijena dalje u proizvodnom lancu. Povećanja troškova ovdje su mnogo veća nego u oblasti potrošačkih tržišta i neizbježno će imati uticaj na cijeli sistem.

Ozbiljna kriza u logistici počela je tokom pandemije, pri čemu su troškovi dostave i teretnog transporta dramatično porasli. Promjena obrazaca potrošnje, u kombinaciji sa anarhijom tržišta, stvorila je ogromna uska grla u snabdijevanju koja su značajno povećala cijene transporta. Oni su se smanjili tokom proteklog mjeseca, ali su osnovni troškovi u isto vrijeme rasli.

 Maersk Image kees torn wikimedia
 Izvor: kees torn, Wikimedia commons

Cijena dizela u Evropi, koja je posebno pogođena, porasla je za oko 63 odsto u odnosu na nivoe prije pandemije. To je uzrokovano povećanjem cijene nafte, ali i velikom zavisnošću Evrope od ruskog izvoza dizela.

Takođe, troškovi guma i rezervnih dijelova su se često udvostručavali. Palete su takođe pogođene velikom nestašicom. Oko 25 odsto evropske ponude mekog drveta, koje se koristi za pravljenje paleta, nedostupno je zbog rata i sankcija. Pored toga, godišnja nabavka od 20 miliona paleta iz Ukrajine i Rusije je nedostupna, što skoro dovodi do utrostručenja cijena paleta, sa 9 na 23 evra. („Rat u Ukrajini šteti evropskom snabdijevanju paletama, a možda i ruska vojska osjeća pritisak“, Juronjuz).

Rat u Ukrajini ozbiljno utiče na transport na nekoliko različitih načina. Kakvo god popuštanje cijena transporta koje smo vidjeli u posljednjih mjesec dana, lako bi moglo da krene u suprotnom pravcu, jer povećani troškovi za logističke kompanije počinju da se prenose kroz sistem.

Troškovi sirovina

I nije se samo u transportu industrija suočila sa poteškoćama. Cijene svih vrsta sirovina za proizvodnju rastu. Rusija je jedan od važnijih izvora minerala, od kojih se mnogi koriste u savremenoj proizvodnji, a gubitkom većeg dijela snabdijevanja iz Rusije cijene rastu.

Izvršni direktor Tesle, Ilon Mask, požalio se na ovo na pozivu za akcionare u aprilu: „Mislim da zvanični brojevi zapravo potcenjuju pravu veličinu inflacije“, rekao je on. On je dalje predvidio da će se inflacija nastaviti najmanje do kraja godine i dodao da dobavljači traže povećanje dijelova od 20 do 30 odsto.

I nije samo Tesla u pitanju. Njemačke proizvođačke cijene industrijskih proizvoda porasle su za 30,9 odsto, što je najveća stopa rasta od 1949. Njemačka industrija se suočava sa povećanjem cijena energenata za 84 odsto, sa cijenama prirodnog gasa za 145 odsto. Povećanje cijena navelo je MMF da smanji svoju prognozu rasta njemačke privrede za 1,7 procentnih poena.

Kriza u Kini

Kina je već u naglom usporavanju zbog karantina, koji pogađa oko 300 miliona ljudi. Industrijska proizvodnja je u aprilu pala za 2,9 odsto, a maloprodaja za 11 odsto. Proizvodnja automobila pala je za 41 odsto, a nova gradnja za 44 odsto. (Kina: gore, FT) Ovo će se odraziti na cijelu svjetsku ekonomiju.

 Residential buildings developed by Evergrande Images Windmemories Wikimedia Commons
 Izvor: Windmemories, Wikimedia commons

Centralna banka i vlada pokušavaju da povećaju potrošnju povećanjem kredita. Ali ove mjere imaju mali uticaj. Kina je usred krize nekretnina, počevši od Evergranda. Samo prošle nedjelje još jedno preduzeće, Sunak, kasnilo je sa plaćanjem duga. Mjere, koje su slične onima koje su sprovedene na Zapadu prije dvije godine, sada će imati mali uticaj i pripremaju još goru krizu u budućnosti.

Tokom mjeseca aprila, veliki dio kineskog proizvodnog učinka bio je ometen strogim mjerama protiv koronavirusa u Šangaju, najvećoj svjetskoj luci. To je dovelo do nižih troškova isporuke, ali do viših cijena za sve ostalo.

Usporavanje proizvodnje u Kini ukloniće zalihe svih vrsta sirovina i robe široke potrošnje, što će dodatno uticati na cijene na svjetskom tržištu. Naravno, u određenom trenutku, blokade će biti ukinute, ali kao što smo saznali u posljednjih nekoliko godina, sve vrste uskih grla se pojavljuju kada se zaključavanja ukinu. Kapitalizam, zbog svoje anarhične prirode, jednostavno nije u stanju da planira takve događaje, a vladina intervencija je veoma grubo sredstvo za riješavanje ovih problema.

Prijetnja svjetskoj trgovini

Sa svim ovim različitim pritiscima na cijene koji se pojavljuju, centralne banke neće moći da obuzdaju situaciju. Što je još više zabrinjavajuće, pandemija i rastuće tenzije između svjetskih sila, pri čemu je rat u Ukrajini kap koja je prelila čašu, dovode do povlačenja globalizacije.

Lari Fink, generalni direktor najvećeg svjetskog menadžera imovine, BlekRoka-a, upozorio je na ovo u nedavnom pismu akcionarima: „Ruska invazija na Ukrajinu je stavila tačku na globalizaciju koju smo doživjeli u posljednje tri decenije."

Još od 1970-ih, inflaciju je djelimično držala globalizacija, sa posljedicom sve veće međunarodne podjele rada koja je smanjila troškove. Lenjin i Trocki su objasnili da u kapitalizmu postoje dvije barijere za razvoj privrede (proizvodnih snaga): privatna svojina i nacionalna država. Ovo drugo je djelimično prevaziđeno upravo globalizacijom. Ogromne fabrike, poput onih koje su izgrađene u istočnoj Aziji, koje imaju veoma visok nivo produktivnosti, spustile su cijene robe široke potrošnje.

Globalizacija je snizila cijenu mašina i učinila profitabilnijim ulaganje u mehanizaciju i druge uređaje koji štede radnu snagu. MMF smatra da su snižavanje carina i drugih trgovinskih barijera odgovorni za 60 odsto smanjenja troškova mašina u poređenju sa potrošačkim proizvodima.

Dakle, čak i da produktivnost rada nije porasla kao u prošlosti, bilo bi još gore bez ekspanzije svjetske trgovine. Otvaranje svjetske trgovine, ono što su buržoaski komentatori nazvali „globalizacijom“, bilo je od suštinskog značaja za održavanje rasta ekonomije i inflacije u posljednjih nekoliko decenija, ali tome je sada došao kraj.

Kraj globalizacije

Pošto je globalizacija bačena u rikverc, kompanije shvataju da su njihovi lanci snabdijevanja veoma ranjivi na ono što nazivaju „geopolitičkim rizicima“. Odnosno, sukobi koji uključuju glavne imperijalističke sile.

Tako, na primjer, nalazimo da je njemačka automobilska industrija morala da zatvori neke proizvodne linije jer su joj nedostajali kablovi koji su se proizvodili u Ukrajini. Ovo je uticalo na Folksvagen, BMV i proizvođača kamiona MAN.

EU i SAD očajnički pokušavaju da pronađu alternativne izvore nafte, dizela i prirodnog gasa. Ali to je veoma teško i značiće mnogo skuplje gorivo u narednom periodu.

Iako je u ovom trenutku sav fokus na Rusiji, pravi protivnik američke buržoazije je Kina. Američka vladajuća klasa je shvatila da se neke ključne komponente proizvode gotovo isključivo u Kini i njenom okruženju, i preduzima mjere da smanji svoje oslanjanje na ove zalihe. Ali ovaj proces „razdvajanja“ od materijala kineske proizvodnje nije ni lak ni jeftin.

Neophodni litijum

Kako svi pokušavaju da pređu na električne automobile, postavlja se veliki znak pitanja kako doći do komponenti za baterije, što je dio vozila koji je najteži za proizvesti.

U ovom trenutku, Kina proizvodi 80 odsto litijum hidroksida za baterije, koji je ključna komponenta u baterijama. Iako se litijum često kopa na drugim mjestima, rafinacija se u velikoj mjeri vrši u Kini.

Pitanje koje sebi postavljaju automobilske kompanije i drugi je: šta ako SAD uvedu sankcije Kini kao što sada rade Rusiji? Kako bi se snašli svi oni proizvođači koji se oslanjaju na litijumske baterije?

 Limetal Image Dnn87 Wikimedia Commons
 Izvor: Dnn87, Wikimedia commons

Kao odgovor na ovu neizvjesnost, zapadne kompanije razvijaju sopstvene kapacitete za proizvodnju litijum hidroksida. Jedna od novih rafinerija gradi se u Australiji, u oblasti rudnika litijuma Kvinana. Rafiniranje u Australiji bi zaštitilo proizvodnju Kvinane od geopolitičkog rizika.

Trgovac iz Redpoint Investment Menadžmenta je prokomentarisao za FT:

„Činjenica da će neki od ovih materijala postati toliko važni znači da vam je potrebna raznovrsnost ponude. Ne možete da rizikujete da dolazi sa jednog mesta.“

Nastavio je:

„Oni će morati da vode operacije pod vladavinom australijske vlade. [Dakle] ako se nalazi u Australiji, riješite se geopolitičkog rizika."

Upravo ove nedjelje objavljeni su planovi za još jednu fabriku u Velikoj Britaniji, kao dopunu izgradnji novih fabrika baterija u Evropi.

Ko kontroliše mikročipove?

Drugi primjer je proizvodnja poluprovodnika, od kojih se 75 odsto sada proizvodi u istočnoj Aziji, koju predvode Tajvan i Južna Koreja, ali sve više i Kina. Samo Tajvan proizvodi 90 odsto najnaprednijih mikročipova.

Kako Kina sve više potvrđuje svoju kontrolu nad Južnim kineskim morem, ona takođe potvrđuje svoju kontrolu nad najvažnijim trgovačkim rutama za poluprovodnike. Svaka ozbiljna sankcija ili trgovinski rat između Kine i Sjedinjenih Država bi možda mogla da prekine snabdijevanje poluprovodnicima, što je od suštinskog značaja za svu bijelu tehniku, elektroniku i vozila.

Ovo je dovelo do pokušaja zapadnih vlada da razviju sopstvenu industriju mikročipova. SAD su prošle godine usvojile „Zakon o čipovima“, a EU će ga donijeti ove godine. Kao što je nedavno izjavio izvršni direktor Intela Pat Gelsinger: „Želimo da obnovimo cijeli lanac snabdijevanja na tlu SAD“. (Cspan arhiva)

Njegov sentiment ponavlja američki predsjednik Džo Bajden, koji je u govoru 21. januara rekao: „Moći da kažemo „Napravljeno u Ohaju“, Napravljeno u Americi“, ono što smo uvijek mogli da kažemo, prije 25-30 godina. O tome se radi.“ („Primjedbe predsjednika Bajdena o povećanju ponude poluprovodnika i obnovi naših lanaca snabdijevanja“)

Ovo je protekcionizam, čist i jednostavan, i on će izazvati haos na svjetskim tržištima. Naravno, neki od ovih sektora se ionako suočavaju sa nestašicom, ali postavljanjem barijera i davanjem subvencija domaćim kompanijama, vlade i kompanije podižu cijenu proizvodnje.

Preoblikovanje lanaca snabdijevanja neizbježno će dovesti do viših cijena na duži rok. To je jedna od posljedica trgovinskog rata sa Kinom koji je počeo pod Trampom, a koji traje do danas. Ali to je prvo pojačano pandemijom, a sada ratom u Ukrajini i sankcijama.

Pomjerajući svoje lance snabdijevanja iz Rusije i Kine, kompanije ih poskupljuju. Ipak, usred sve grčevitijih međunarodnih odnosa, oni imaju premalo izbora.

Cijena rata

U svemu ovome, vladajuća klasa svečano poručuje radnicima da je naša dužnost da uradimo pravu stvar i zadržimo sankcije Rusiji. I Bajden i britanski ministar inostranih poslova Tras su sugerisali da će se cijena morati platiti, ali to je cijena koju vrijedi platiti. Naravno, oni to sami neće platiti.

Od radnika će biti zatraženo da plate desetine milijardi dolara za oružje koje se u jednom trenutku uliva u Ukrajinu. Od njih će se tražiti da plate za ogromna povećanja domaćih vojnih izdataka. Ne postoji besplatan ručak, kao što kapitalistički komentatori uvijek žele da ističu.

Ali tu se problem ne zaustavlja. Ogromna ekspanzija vojnih izdataka samo će pogoršati inflaciju. Umjesto da koristi resurse za podizanje standarda obrazovanja ili investiranje u nove mašine, bolji javni prevoz ili čak puteve, vlada će vršiti još veći pritisak na opterećena tržišta sirovina za proizvodnju veoma skupog oružja. U najboljem slučaju ovo oružje su samo veoma skupi komadi smeća, u najgorem će se koristiti za ubijanje radnika i farmera i uništavanje fabrika i farmi. Ne samo da ne riješavaju probleme privrede, oni samo pogoršavaju situaciju.

Biden war Image In Defence of Marxism

U upečatljivom članku u FT, Martin Sandbu izlaže šta vladajuća klasa misli, ali ima dobar osjećaj da ne kaže preglasno. On napominje da ljudi neće moći da kupuju zdrave obroke za svoju djecu, neće moći da plate račune za energiju i da ćemo možda morati da racionalizujemo neke osnovne stvari. On predlaže da političari objasne bol koji dolazi i koji je zbog rata (između ostalog), a zatim kaže da je to „cijena slobode... koju plaćaju prije svega Ukrajinci, ali i toliki broj vas“. (“Zapadni lideri moraju pripremiti javnost za ratnu ekonomiju”)

Uz ovako svečane izjave, mnogi radnici će se zapitati da li će neko pitati za njihovo mišljenje? Da li je zdravlje njihove djece zaista nešto što treba žrtvovati na oltaru imperijalističkih ambicija NATO-a? Ovi komentatori i političari ponovo govore o tome da smo „svi u tome zajedno“ i da „najšira ramena moraju da doprinesu više“, ali u stvarnosti teret nije ravnomjerno raspoređen. Sasvim je jasno da cijenu imperijalističke borbe za vlast plaćaju radnici i siromašni, i niko drugi, a cijena je iz dana u dan sve veća.

Nova normala

„Predsjedavajući Džej Pauel je naglasio važnost 'mekog slijetanja'. Patrik Harker iz filadelfijskog Feda upozorava da Fed ne bi trebalo da „upropasti ekonomiju“ tako što će biti „previše agresivan“ na inflaciju. Predsjednica San Franciska Meri Dejli rekla je da bi Fed trebalo da izvrši povećanje tako da inflacija padne na 2 procenta, za pet godina, što implicira da je zadovoljna time što će to ostati iznad cilja centralne banke pola decenije! („Fed je promijenio svoju poruku, ali ne onako kako vi mislite“, FT Alfavil)

Buržoazije su sada ozbiljno zabrinute zbog mogućnosti inflacije koju ne mogu da kontrolišu. Izgledi sada nisu za brz povratak na inflaciju od oko 2 posto, već da će ova viša inflacija trajati godinama, a možda i decenijama.

Ovo ima ozbiljne posljedice na klasnu borbu. Inflacija od 5-10 procenata brzo će pojesti plate i smanjiti realnu zaradu. Biće to vrlo brz transfer novca od radnika, koji će za svoje plate dobijati manje, u kompanije koje će naplaćivati veće cijene.

Neće sve kompanije imati koristi, uglavnom će to biti veliki monopoli. Oni mogu da kontrolišu cijene od dobavljača i mogu da određuju cijene za potrošače bez rizika da će ih druge kompanije sniziti. Gubitnici će biti radnička klasa, osim ako se ne bore da brane kupovnu moć́ svojih plata. Inflacija je stoga gotov recept za klasnu borbu.

Simptomatično je za nadolazeći period da je predsjednica Evropske centralne banke, Kristin Lagard, morala da pošalje mejl zaposlenima u ECB zagovarajući protiv povezivanja povećanja plata sa inflacijom (klizeća skala plata). Ona je rekla da „indeksacija plata na inflaciju nije poželjna i nije predviđena. Očigledno je sindikat koji predstavlja ove radnike tražio upravo takvu indeksaciju. (Lagard odbacuje molbu osoblja ECB za povećanje plata u vezi sa cijenama)

Lagard zna da je ovo eksplozivno pitanje. Nije ni najmanje zainteresovana da drugima daje primjer, jer su ovakvi zahtjevi svojstveni ovoj situaciji. Koja je svrha pristajanja na povećanje plata za 3, 4 ili 5 odsto ako se pokaže da je inflacija 8 odsto? Radnici će morati stalno da budu na oprezu ili da vide kako nestaje kupovna moć́ njihovih plata.

Ovi inflatorni pritisci će primorati na odgovor, ne samo od radnika u naprednim zemljama, već i od milijardi siromašnih širom bivših kolonijalnih zemalja, koji jedva sebi mogu priuštiti kupovinu hrane. Pokreti u Šri Lanci i Kazahstanu bili su izazvani dramatičnim porastom troškova života. Ove zemlje neće biti posljednje u kojima vidimo ovakav razvoj događaja.

Stalna inflacija je znak da je kapitalistički sistem u dubokoj krizi, da ne može da pronađe ravnotežu. Sada se mnoge zemlje suočavaju sa neprivlačnom perspektivom visoke inflacije i recesije. Zapadni imperijalisti, toliko entuzijastični da natjeraju Rusiju da krvari u Ukrajini, pokajaće se zbog svojih postupaka. Nastavak rata preokreće stanje iz lošeg u još gore. Inflacija će djelovati kao krtica koja podriva ionako nestabilne političke sisteme širom svijeta.

Tekst je objavljen 17. maja 2022.