U jeku ruske invazije i ukrajinske krize, javnost je zapljusnuta površnim liberalnim, i pseudo lijevim tumačenjima Putinovog režima i same Putinove ličnosti. S jedne strane Putinove metode se predstavljaju fašističkim, a Putin kao ličnost sa carskim ambicijama. Drugi pak u Putinu vide antiimperijalistu i čak zaštitnika sovjetskog socijalističkog nasljeđa. U nastavku objavljujemo tekst prvobitno objavljenog na 30. godišnjicu raspada Sovjetskog Saveza. Tekst prikazuje uspon Putina na vlast kao završetak stabilizacije ruskog kapitalizma i društva nakon kontrarevolucionarnog raspada zemlje.

Redakcija Crvene kritike

U decembru 2021. navršila se 30. godišnjica raspada Sovjetskog Saveza. Najmoćnija degenerisana radnička država urušila se u haosu dok su navodni komunisti pljačkali državu i njezinu imovinu, uz podršku imperijalista sa Zapada. Kapitalizam je podigao svoju ružnu glavu, a radnici Sovjetskog Saveza su platili cijenu.

Izvor: David Broad, Wikimedia commons

Priroda Sovjetskog Saveza

Ruska revolucija 1917. bila je najveći događaj u ljudskoj istoriji. Po prvi put u istoriji, potlačeni se nisu samo pobunili, nego su ustali, preuzeli vlast i zadržali je. Čak ni združene snage svih svjetskih imperijalističkih sila nisu uspjele uništiti novu radničku državu.

Ruska revolucija trebala je biti početak svjetske revolucije, ali iz razloga u koje ovdje ne možemo ulaziti, to se nije dogodilo.

Pobjeda u građanskom ratu došla je uz visoku cijenu. Rusija nikada nije bila bogata nacija, ali nakon svjetskog i građanskog rata, i industrija i poljoprivreda bili su u rasulu.

Izolacija revolucije u ovom stanju ekonomske zaostalosti postavila je temelje za uspon birokratije. Do kraja 1920-ih, radnička država se degenerisala u ono što je Trocki nazvao deformisanom radničkom državom. Unutar partijske i državne mašinerije, nova birokratija, sastavljena uglavnom od neprijatelja revolucije 1917, oduzela je političku vlast radničkoj klasi i seljaštvu.

“Dvije suprotne tendencije izrastaju iz dubine sovjetskog režima... Do te mjere u kojoj birokratija, za dobrobit višeg sloja, intenzivnije nameće buržoaske norme raspodjele i time radničku državu priprema za kapitalističku restauraciju. Ovaj kontrast između oblika vlasništva i normi raspodjele ne može rasti u nedogled. Ili se buržoaska norma raspodjele mora u ovom ili onom obliku, proširiti na sredstva za proizvodnju, ili se norme raspodjele moraju uskladiti sa sistemom socijalističkog vlasništva.” (Trocki, Izdana revolucija)

Ova nova birokratska kasta živjela je na račun radnika na način koji je sličio kapitalistima Zapada. Imali su vile, luksuzne automobile, kapute od nerca, nakit, skupe satove. No, naravno, oni su svoje bogatstvo stekli ne privatnim vlasništvom, već pljačkom državne kase.

To je takođe bio razlog zašto su morali ugušiti sve vrste demokratskih diskusija. Jer onog trenutka kada bi se poklopac dignuo, privilegije birokratije postale bi meta kritika. Kapitalisti su, barem istorijski, igrali progresivnu ulogu u štednji i ulaganju, a zauzvrat su dobivali svoju dobit. S druge strane, birokratija nije igrala takvu ulogu. Bila je potpuno parazitska.

Sitne birokrate koje su imale mjesto na svim nivoima uprave nisu bili zainteresovani za razvoj privrede. Zanimala ih je samo njihova pozicija. Dakle, ako su njihovi nadređeni zahtijevali jednu tonu eksera, oni su isporučili jednu tonu eksera, a jesu li ti ekseri koristili stolaru bilo je sasvim sporedno pitanje. Što je više birokratija centralno postavljala zahtjeve, to su prevare bile gore.

Moderna privreda je delikatan organizam koji zahtijeva uravnoteženu raspodjelu resursa između različitih grana. Birokratija se uvijek borila za održavanje ove ravnoteže, ali što se revolucija više povlačila u sjećanje i što je ekonomija bila složenija, situacija je postajala sve gora.

Umjesto da vodi svijet prema socijalizmu, nova birokratija blokirala je daljnji razvoj, pa čak i djelovala kao kočnica revolucionarnog razvoja bilo gdje drugdje. Reakcionarna državna birokratija hranila se demoralizacijom svake poražene revolucije, što je jačalo njenu vlast. Kao što se sindikalni birokrata na Zapadu više boji radnika nego gazda, tako se i državni birokrata u Sovjetskom Savezu više bojao ruskog radnika nego zapadnih imperijalista.

Birokratija se od djelimičnog, pretvorila u potpunog kočničara ekonomskog razvoja. Odnosno, pod radničkom kontrolom privreda se mogla razvijati brže i na održiviji način u cijelom periodu. Ali čak i pod birokratijom od 1930-ih do 1960-ih došlo je do određenog razvoja, ponekad čak i brzog. No do kraja 1970-ih privreda je stagnirala i kolaps je bio iza ugla.

Gorbačovljevi pokušaji reforme

Mihail Gorbačov postao je vođa Komunističke partije Sovjetskog Saveza (KPSS) 1985. On je odražavao sloj birokratije koji se pokušavao reformisati kako bi izašao iz ekonomske slijepe ulice. Gorbačov je govorio o radničkoj kontroli i demokratiji, ali ništa od toga nije se moglo sprovesti sve dok je birokratija bila društvu kamen oko vrata.

Izbor između radničke kontrole i povratka kapitalizma za birokratiju uopšte nije bio težak. Oni su preferisali kapitalizam. Ali u početku ovo nije bio svjestan izbor. Oni su se još uvijek pokušavali reformisati kako bi sačuvali postojeći sistem. Gorbačov je pokušavao da se osloni na radničku klasu kako bi spriječio najgore ispade birokratske kaste, ne da je zbaci, već da očuva režim u cjelini. Kao što je Ted Grant objasnio:

“Ovo je bio temeljni nedostatak Gorbačovljeve pozicije. Poticati veću inicijativu, a time i veću produktivnost radnika, uz istovremeno odbranu privilegija i pogodnosti birokratije, značilo je pokušaj kvadriranja kruga.” (Rusija: Od revolucije do kontrarevolucije).

Gorbačov je naglasio da se moraju zadržati 'legitimne' privilegije:

“U potpunosti obnavljamo načelo socijalizma: od svakog prema njegovim sposobnostima, svakom prema njegovom radu.”

Ako se pitate otkud taj “princip”, to je izopačena verzija principa: "od svakoga prema njegovim sposobnostima, svakome prema njegovim potrebama". Ovo nije slučajnost. To je bilo ideološko opravdanje za vladavinu birokratije.

Otpušteno je oko 200.000 najkorumpiranijih funkcionera, ali to je samo zagrebalo površinu od 19 miliona članova birokratije. Za radnike se pritisak povećao. Program reformi značio je pogoršanje životnog standarda i uslova rada. Alkoholizam je postao ozbiljan problem, zbog čega su radnici izostajali sa radnih mjesta radi opijanja. Pokušaji ograničavanja opskrbe alkoholom stvorili su ogromno crno tržište ilegalno destilovanog alkohola i morali su biti obustavljeni. Istovremeno se birokratija još više obogatila.

Izvor: kremlin.ru, Wikimedia commons

Državni monopol na vanjsku trgovinu je relaksiran u drugoj polovini 1980-ih. To je pružilo ogromne mogućnosti za daljnju pljačku državne imovine. Firmama je sada bilo dopušteno zadržati dio prihoda od vanjske trgovine. U praksi je to značilo da su menadžeri u izvoznim industrijama ili posrednici stavili u džep znatan dio prihoda koji se potom našao na bankovnim računima na Zapadu. Simultana deregulacija bankarstva pomogla je ovom procesu.

Hodorkovski je bio Jeljcinov savjetnik u vezama sa Zapadom. Njegova karijera je ilustrativna za mnoge iz nove klase oligarha. Radio je kao stalni radnik u Komsomolu (omladinsko krilo Komunističke partije) 1986, a zatim je 1987. pokrenuo “Centar za naučno i tehničko stvaralaštvo mladih”, povezan s Komsomolom koji je trgovao sa Zapadom. U nešto više od godinu dana to ga je dovelo do osnivanja banke Menatep uz pomoć zapadnih bankara. Ova banka je brzo postala jedna od najvećih privatnih ruskih banaka putem koje je Hodorkovski preuzeo kontrolu nad Jukosom, naftnom i plinskom kompanijom. Do kraja 90-ih Hodorkovski je imao kontrolni dio u 30 kompanija, a do 2004. bio je 16. najbogatiji čovjek na svijetu, vrijedan 16 milijardi dolara.

Privreda je uspjela privremeno ubrzati rast, ali onda su se stvari brzo okrenule nagore. Hrana je trunula u polju, krađe i pronevjere su se pogoršavale. Crno tržište postalo je glavni izvor robe za tvornice, trgovine i potrošače. Police su bile prazne, a do 1990. 70 miliona ljudi živjelo je na rubu siromaštva. Val štrajkova zahvatio je Sovjetski Savez, a kulminirao je štrajkom 300.000 rudara. Postoje izvještaji o radnicima koji su preuzeli kontrolu nad rudarskim gradovima tokom ovih štrajkova:

“Štrajkaški odbor je zapravo postao vlast u gradovima. Zaokupljala su ih pitanja trgovine, transporta, održavanja reda. Od jutra do mraka u odbore su dolazili ljudi koji dugo nisu mogli dobiti pomoć ili podršku bilo koje druge organizacije. A njihovi članovi su istraživali svaki problem, konsultovali specijaliste i pomagali gdje su mogli u liječenju, popravcima, zapošljavanju...” (Trud, 3. avgusta 1989.)

Ove radničke akcije nosile su sjeme političke revolucije. Međutim, radnička klasa nije imala organizaciju koja bi mogla ujediniti njihove borbe i omogućiti im da nametnu svoje klasne zahtjeve. Umjesto toga, njihova je borba preusmjerena i postala izgovor za daljnju privatizaciju.

Godine 1990. The Soviet Weekly objavio je anketu koja je tvrdila da samo 15-20 posto mladih vjeruje u socijalizam. Ova riječ smrdi, okaljana birokratijom. Neredi su postali uobičajeni, a mase su prestajale da se plaše represivnog aparata države, čak su napadale policiju i tjerale ih na povlačenje.

Rašireni skepticizam i razočaranje među ljudima odrazili su se u političkim šalama poput "jesmo li već stigli do pravog komunizma ili nas čeka još gore?" Ipak, 1990. godine, više od 40 posto je bilo za povratak centralizovane privrede, a samo 25 posto željelo je tržišno orijentisan sistem. Dakle, prelazak u kapitalizam nije bio popularan.

Ali birokratija je sada ozbiljno krenula ka kapitalizmu. Izgubili su svako povjerenje u “socijalizam”, to jest u sebe, i sa strahopoštovanjem i divljenjem su gledali na Zapad. Trocki je istaknuo da će članovi birokratije pokušati osigurati svoj položaj i položaj svoje djece pretvarajući se u kapitaliste. Upravo to se i dogodilo. Birokrati na svim nivoima pokušavali su se dočepati što više plijena. Korupcija je harala. Započet je program štednje, uključujući privatizaciju (u početku malog preduzetništva), te deregulaciju cijena i plata.

Jeljcin stupa na scenu

Do 1990. državni odbor za planiranje (Gosplan) upozoravao je na potpuni kolaps u privredi. Jeljcin - bivši član Politbiroa koji je smijenjen zbog kritike birokratije i korupcije - pojavio se kao vođa prokapitalističkog krila. On i njegova frakcija su se zalagali za brže “reforme” kako bi riješili situaciju.

Raspad Sovjetskog Saveza nastavio se bržim tempom i Jeljcin je iskoristio svoju poziciju predsjednika ruskog Vrhovnog sovjeta kako bi povećao vlastite ovlasti (u odnosu na vladu Sovjetskog Saveza), stvarajući konkurentsku poziciju moći u odnosu na Gorbačova.

Gorbačov i njegovi ministri nisu se odlučili prijeći na kapitalizam. Zastali su, pokušavajući balansirati između prokapitalističkog i tvrdokornog krila birokratije. Godine 1990. Gorbačov se vratio na brojne protržišne reforme. U govoru je napao birokratiju, ali je insistirao da ne prelaze na tržišnu privredu. Nakon toga Jeljcin je dao ostavku u KPSS. Gorbačov je nastavio balansirati između dvije frakcije, ali situacija mu je izmicala kontroli. Sada su u Sovjetskom Savezu postojale dvije otvorene legalne stranke: stara stranka birokratije, KPSS, i savez proreformskih stranaka s Jeljcinom na čelu.

Tržišne reforme nisu uspjele zaustaviti kolaps u ekonomiji. Privredna proizvodnja u prvih šest mjeseci 1991. pala je za 10 posto u odnosu na prethodnu godinu. Došlo je do nastavka štrajkova u rudnicima uglja.

Jeljcin je osvojio mjesto predsjednika Ruske Federacije u junu 1991. To je bio odlučujući preokret. U isto vrijeme, manje sovjetske republike zahtijevale su nezavisnost. Gorbačov je bio prisiljen sastaviti novi sporazum Saveza, što je razbjesnilo dio stanke koji je još uvijek bio tvrdo na liniji. Gorbačov manevriše Jeljcinom protiv tvrdolinijaške frakcije kako bi usvojio sporazum, koji bi dao daljnju autonomiju konstitutivnim republikama, uključujući, naravno, Rusku Federaciju. To je zapravo bio kraj Sovjetskog Saveza.

Tvrdolinijaši su pokrenuli pokušaj puča kako bi zaustavili ratifikaciju sporazuma. S obzirom na sudjelovanje najviših funkcionera, kao i KGB-a, bili su izrazito loše organizovani. Činilo se da su izvršitelji puča računali na to da će se Gorbačov ili pridružiti puču ili dati ostavku u korist svog zamjenika, ali on je to odbio. Pučisti su izdali nalog za hapšenje Jeljcina, ali ga zapravo nisu bili sposobni sprovesti. Izmakao im je iz ruku.

Umjesto toga, Jeljcin je iskoristio situaciju. Zabarikadirao se u zgradu parlamenta (Bijela kuća) i pozvao ljude da mu se pridruže, što je oko 10.000 ljudi i učinilo. Pučisti su pokušali napad na Bijelu kuću, ali nakon što su sukobi prouzrokovali smrt nekoliko demonstranata, povukli su se. Tada se cijela stvar rasplela, a pučisti su uhapšeni.

Gorbačov je izašao oslabljen. Tvrdolinijaši su bili razbijeni i tako se Gorbačov više nije mogao osloniti na njih protiv Jeljcina. Nije se više mogao oduprijeti naletu. Do kraja godine zaboravljen je sporazum o Savezu, raspušten je Sovjetski Savez, a s njim i Gorbačovljevo predsjedništvo.

Jeljcin i njegova frakcija nisu trpjeli isti nedostatak odlučnosti kao kreatori puča. KPSS je suspendovana 29. avgusta, sedam dana nakon sloma puča. Jeljcin je tada počeo raspuštati stranku, počevši od nacionalizacije cjelokupne njezine imovine. Konačno, stranka je zabranjena 6. novembra.

Sa nestankom Sovjetskog Saveza, Jeljcin je sada postao neosporan u svojoj ulozi predsjednika Rusije i brzo je nastavio sa “liberalizacijom” privrede. Kongres poslanika mu je dao hitne ovlasti za provođenje ekonomskih reformi, uključujući deregulaciju.

Odlučujući faktor u tom procesu bilo je nepostojanje nezavisnog pokreta radničke klase. Radnici nisu bili u stanju igrati samostalnu ulogu, pa je kao rezultat toga cijela bitka vođena između dva krila birokratije: jednog koji se borio s povjerenjem i potporom zapadnog imperijalizma, a drugog potpuno demoralisanog i bez pravog plana. Tvrdolinijaši su bili branioci statusa quo, koji je propao i u koji niko nije vjerovao.

Radnici nisu mogli vidjeti nikakvu perspektivu ni u jednom od krila. Bilo je štrajkova i demonstracija, ali vladala je ogromna zbrka i nedostatak pravih alternativa. Poziv na opšti štrajk od strane Jeljcina dobio je podršku bivše britanske konzervativne premijerke Margaret Tačer, od svih ljudi, ali vrlo malo radnika se odazvalo. Ljudi koji su se okupili u Jeljcinovom taboru bili su studenti, inženjeri i špekulanti koji su povratkom kapitalizma vidjeli svoju materijalnu prednost. Pasivnost radničke klase je ono što je Jeljcinu i njegovom krilu omogućilo da preuzme kontrolu.

Jeljcinov puč

Premda se činilo da su tvrdolinijaši poraženi, nije trebalo dugo da se pojavi opozicija. Daleko od toga da je opozicija pomogla situaciji radničke klase, nove mjere su pogoršavale situaciju. Uklanjanje kontrole cijena u situaciji nestašice značilo je da je inflacija probila krov. Cijene su porasle za 300 posto u mjesec dana, a do kraja 1992. inflacija je iznosila 2.400 posto.

Rusija je završila s najgorim mogućom kombinacijom: nedostacima birokratskog lošeg upravljanja u kombinaciji s društvenim kapitalom. Ista loša roba se proizvodila, ali sada po jako naduvanim cijenama. Istovremeno, plate nisu isplaćivane. Industrije su stajale na mjestu zbog nedostatka materijala. Situacija je postajala očajna. To je izazvalo masovne proteste ispred Bijele kuće, prisiljavajući vladu da udvostruči minimalnu platu i povisi penzije.

U svojim memoarima, Jeljcin komentariše da je njegov cilj bio da “reformu” učini nepovratnom. Odnosno, želio je povratak u kapitalizam učiniti nepovratnim, ali je bio suočen s opozicijom. Postalo je jasno da je Kongres ozbiljna prepreka daljnjem napretku s Jeljcinovim “reformama”. U proljeće 1992. Jeljcin je morao prevazići djelimično povlačenje iz šok terapije i smijeniti svog ministra finansija Gajdara. Ovo je bilo upozorenje Jeljcinu. Ako je htio nastaviti, trebao je odustati od parlamenta i umjesto toga preuzeti diktatorska ovlaštenja.

Izvor: Brian Kelley, Wikimedia commons

Većim dijelom 1992. Jeljcin se prepirao s parlamentom oko novog ustava, ali nije uspio postići dogovor. U decembru je Kongres pristao na aprilski referendum o novom ustavu u zamjenu za ostavku premijera Gajdara, koji se vratio u junu. Ali ovaj sporazum nije potrajao. U martu 1993. Jeljcin je prešao na vlast dekretom, što je ustavni sud blokirao, proglasivši ga neustavnim. Umjesto toga, Jeljcin je postao predmet postupka opoziva, kojem je za dlaku izmakao.

Jeljcin je sada uložio sve svoje napore u referendum. Imperijalističke sile otvoreno su podržavale Jeljcina, i u aprilu, neposredno prije referenduma, dogovoreno je 42 milijarde dolara pomoći. To je omogućilo Jeljcinu da obeća još jedno povećanje minimalne plate i penzije - očigledan mito. Jeljcin je tijesno pobijedio na referendumu, iako je postotak uzdržanih glasova bio visok i Jeljcin je vjerovatno namjestio glasanje. Ipak, Jeljcin je iskoristio ishod referenduma kao izgovor da krene protiv svojih neprijatelja.

U septembru je Jeljcin suspendovao Kongres i obećao nove izbore prema novom ustavu koji je sam napisao. Kongres je odmah izglasao opoziv predsjednika i njegovu smjenu s dužnosti. Jeljcin je ponovo imenovao Gajdara i pokušao dobiti podršku za novi ustav. Nije imao puno uspjeha. Njegovim se manevrima protivilo 148 od 176 regionalnih predstavnika, uključujući gradsko vijeće Sankt Peterburga. Zapadni imperijalizam je, naravno, podržao Jeljcina. Nisu ih toliko brinule pravne ili demokratske sitnice, nego još više uništavanje planske ekonomije i mogućnosti pljačke državnih preduzeća.

Jeljcin je opsjedao Bijelu kuću, gdje su se zabarikadirali čelnici Kongresa. Jeljcinovi protivnici polovično su apelovali na mase. Nisu bili spremni pokrenuti pravi masovni pokret protiv Jeljcinovog puča. Umjesto toga, pokušali su se osloniti na vojsku i tajnu službu. Pokrenuli su ono što je značilo kontra puč. Ali sada nije bilo motivacije da se brani stari poredak kao godinu ranije.

Radnici Moskve počeli su sa mobilizacijom protiv državnog udara. 3. i 4. oktobra deseci hiljada demonstranata probilo je policijske redove i stiglo do Bijele kuće. Ali to nije bilo dovoljno da se situacija pokrene s mrtve tačke.

Umjesto toga, Jeljcin je napao Bijelu kuću, nakon što je potplatio brojne poslanike da napuste svoje funkcije. Pokušao je vojsci narediti da učini isto. Od vojske od dva i po miliona “ni jedan puk nije se mogao naći”, požalio se Jeljcin u svojim memoarima. Na kraju je sastavljena sila od mješavine komandanata vojske, KGB-a i ministarstva unutrašnjih poslova.

Zauzimanje skupštine dalo je snažan poticaj kretanju ka kapitalizmu, ali se otpor nastavio. Jeljcin je zabranio opozicione stranke i novine, suspendovao je lokalne odbore i smijenio odbornike i guvernere. Čak je i ustavni sud suspendovan. Sve u ime “demokratije”. Izglasano preimenovanje parlamenta (vraćeno je carsko ime Duma) trebalo je biti pravno pokriće za manevre, ali Jeljcinov tabor se podijelio na nekoliko različitih stranaka i režim nije uspio ostvariti nikakvu stabilnost.

Sljedećih nekoliko godina ekonomska situacija se pogoršala. Ekonomija je propadala cijelu deceniju. Godine 1989. ukupna proizvodnja privrede vrijedila je 1,46 triliona dolara, na kraju 1998. samo 800 milijardi, što je pad od 44 posto. Produktivnost prosječnog ruskog radnika bila je 30 posto američkog nivoa 1992. godine, ali samo 19 posto 1999. godine. Obnova kapitalizma bila je neublažena katastrofa. Jedino usporedivo uništenje ekonomije bile su poražene sile u Drugom svjetskom ratu. Realne su plate pale za više od polovine. Do 2000. godine 29 posto stanovništva živjelo je u siromaštvu.

Kontinuirane ekonomske poteškoće izazvale su nove pokrete radničke klase, ali su izdane. Mnogi bi datum obnove kapitalizma u Rusiji stavili 1991. godine, ali istina je da se novi režim još nije stabilizovao. Bio je prožet suprotnostima i krizama, a radnici su se još uvijek opirali.

Režim u krizi

Zapad je gurao daljnje “reforme”: "više šoka, više terapije", "nema povratka za Rusiju" bila je poruka. Jeljcin i njegova klika rado su pristajali na to, osiguravajući, naravno, da u tom procesu napune svoje džepove. Neki od prljavih poslova otkriveni su na sudovima u Ujedinjenom Kraljevstvu, jer se oligarsi bore oko vlasništva nad raznim kompanijama. Gardijan u svojoj reportaži opisuje kako je Jeljcin “praktički darovao državnu imovinu maloj skupini dobro povezanih poslovnih ljudi” u zamjenu za pomoć u namještanju predsjedničkih izbora 1996. Jukos, naftni div vrijedan 3 milijarde dolara, otišao je Hodorkovskom za 100 miliona dolara.

Takva je bila priroda nove vladajuće klase u Rusiji. Nejednakost bogatstva trenutno je najveća među glavnim svjetskim ekonomijama. Najbogatijih 1 posto 2000. godine posjedovalo je 54 posto imovine u Rusiji. U SAD-u je ova grupa imala samo 33 posto. Danas su ruski oligarsi malo povećali svoj udio u kolaču i posjeduju 58 posto.

Radnici su morali platiti cijenu ove ekonomske katastrofe. Nezaposlenost nije rasla tako brzo, ali to je djelimično bilo zato što su firme držale radnike u evidenciji. Jednostavno ih nisu plaćali. Mjeseci i mjeseci zaostalih plata ostalo je neisplaćeno i smanjeno je hiperinflacijom. To je pripremilo put za novi talas borbe.

Izbori 1995. bili su veliki poraz za prokapitalističke stranke, koje su izgubile otprilike polovinu svojih mjesta. KPRF je ostvario veliku dobit, a ljevica je imala tek polovinu mjesta u Dumi. To je bio znak da se raspoloženje u društvu mijenja. Sljedeći predsjednički izbori 1996. vjerovatno su bili namješteni, a ako nisu, Zapad je snažno intervenisao u ime Jeljcina, uključujući i osiguravanje sredstava u ključnom trenutku izborne kampanje. Ali time nije postignuta toliko tražena politička stabilnost.

U jesen 1996. uslijedio je masovni talas štrajkova, uključujući i uspostavljanje “komiteta spasa”, koji samo po imenu nisu bili Sovjeti. Fabrike su zauzete i počele su se voditi pod radničkom kontrolom. Pokret se ponovo vratio 1998. Ankete su pokazale veliko protivljenje ekonomskim reformama. U januaru 1997. anketa je pokazala da 48 posto smatra da je socijalizam bolji od kapitalizma za Rusiju, a 27 posto mislilo je suprotno. Da je postojala Komunistička partija vrijedna tog imena, ovaj pokret bi se mogao proširiti širom Rusije, a radnici su mogli preuzeti vlast, ali vođstvo KPRF-a imalo je druge planove.

KPRF je bio masovan i imao je široku podršku, ali je njihovo vođstvo bilo sastavljeno od ostataka stare birokratije, i poput tvrdolinijaša 1991-1993, zapravo nije imalo alternativu kapitalizmu. Ti lideri nisu imali iskustva s masovnim radom, navikli su na spletkarenje u hodnicima vlasti. Posljednje što je vođstvo ove partije željelo je da radnici budu glavni. Stoga radnicima koji traže izlaz nisu mogli pružiti pravu alternativu.

Godine 1991. restauracija kapitalizma je bila daleko od izvjesne, a mogla se i poništiti. Uz neuspjeh Komunističke partije, nedostatak subjektivnog faktora koji bi radnike mogao dovesti na vlast, režim je tu stabilnost uspio pronaći u novom vođi, Putinu.

Neobičan uspon Putina

Do 1998. Jeljcin je bio potrošena snaga. Kao dodatak katastrofi ekonomske situacije i načinu na koji je državna imovina rasprodana za kikiriki, Jeljcinova porodica bila je upletena u korupcijski skandal. Nije bio u stanju održati vlastitu vladu na okupu, a njegova podrška u anketama iznosila je oko 3 posto.

Jeljcinovi nasljednici borili su se za poziciju, i opet je postojao stvarni rizik da vođa Komunističke partije Zjuganov pobijedi na predstojećim predsjedničkim izborima. Iako se Zjuganov predstavljao kao siguran par ruku, koji se protivio državnom vlasništvu, oligarhija nije vjerovala da bi mogao zadržati radnike.

Putin se pojavio u ovoj situaciji. Bio je manji službenik KGB-a koji se povukao iz aktivne službe 1991. i započeo navodno civilnu karijeru s gradonačelnikom St. Peterburga, baveći se vanjskim odnosima grada. Procjenjuje se da je 80 posto svih zajedničkih ulaganja sa Zapadom uključivalo KGB-ove dužnosnike. U Sankt Peterburgu je bio umiješan u korupcijski skandal koji je uključivao 100 miliona dolara vrijedne sirovine koje je grad izvezao, navodno u zamjenu za hranu, što se nikada nije ostvarilo. Sumnjalo se, naravno, da su Putin i drugi funkcioneri lično plaćeni, umjesto isporučene hrane.

Izvor: kremlin.ru, Wikimedia commons

Ipak, Putin je očigledno bio dobro povezan i vjerovatno nikada nije napustio službu ni KGB-a ni kasnije FSB-a. Koliko je tačno bio blizak tajnoj službi, trebalo je otkriti nedugo nakon što je 1999. godine postavljen na mjesto premijera. Jeljcin je 1997. uvrstio Putina u svoj predsjednički štab, a potom godinu dana kasnije za šefa FSB-a, nasljednika KGB-a. I opet, godinu dana kasnije, postao je premijer. Zbog ovoga bi se trebali zapitati. Naravno, cijelo rusko društvo bilo je u previranju, što je ljudima poput Putina i drugih koji su imali poseban nedostatak moralnih skrupula otvorilo nove puteve napredovanja. To također otkriva nedostatak pouzdanih ljudi u vrhu režima.

Čečenski sukob pružio je korisno gorivo patriotskim osjećajima. Brojne misteriozne bombe potresle su Rusiju u septembru 1999, samo mjesec dana nakon što je Putin preuzeo vlast. Osim eksplozija, otkrivena je i razoružana bomba, no FSB je tvrdio da je to dio vježbe. Predsjednik Dume najavio je jedno od bombardovanja tri dana prije nego što se dogodilo. Neki pametni agent pomiješao je datume bombardovanja Moskve i Volgodonska.

Blokirani su pozivi na nezavisnu istragu, a svi navodni počinitelji su ili ubijeni ili osuđeni na tajnim sudovima. Jedna neformalna komisija koju je osnovao član Dume, Kovaljov, zaustavljena je kada su dva njena člana ubijena, a jedan uhapšen. Odbjegli agent FSB-a Litvinjenko, koji je ubijen u Londonu 2008, bio je jedan od svjedoka komisije.

Za eksplozije su okrivljeni islamisti, a poklopile su se s invazijom na Dagestan (susjedna republika). Putin je odmah naredio bombardovanje Groznog u znak odmazde. Cijela je stvar bila velika propagandna afera za Putina, koji je dobio raskošne pohvale u ruskoj štampi, koji je, naravno, bio pod kontrolom oligarha.

Sljedećih nedjelja Putinova je popularnost naglo porasla. Jeljcin je podnio ostavku u decembru, čime je Putin postao vršitelj dužnosti predsjednika, i pokrenuo je izbore u martu, a ne u junu, kada su trebali biti. Putin je osvojio većinu u prvom krugu. Međutim, nije imao većinu u Dumi, a KPRF mu je skandalozno osigurao potrebne glasove.

Putinov režim

Ono što je Putin predstavljao bila je konsolidacija kapitalističkog režima u Rusiji. Nesumnjivo su neki liberali sanjali o demokratiji zapadnog tipa, ali što bi bila osnova takvog režima?

Bilo je mnogo pokušaja da se uljepša Jeljcinov režim, ali nije se toliko razlikovao od Putinovog. Kao što smo vidjeli, Jeljcin nije oklijevao da zaobiđe ustav i izabere funkconere kada mu je odgovaralo. On je svoju vladavinu bazirao na maloj kliki ekstremno korumpiranih oligarha kojima je predao veliku količinu državne imovine. Jeljcin je bio odlučan da povrati kapitalizam u Rusiji i za to je imao ogromnu podršku Zapada. Ali Jeljcinov režim je bio u krizi. Taj režim nije imao dugoročnu budućnost.

Kako je Putin došao na vlast, počeo je čistiti najgore ekscese Jeljcinovih godina. Zatvorio je neke od oligarha i razbio dio njihove kontrole nad medijima. Naravno, ne da ga preda radnicima, nego svojim kolegama, ili u vlastitu kontrolu. Ali takvi potezi kažnjavanja oligarha u to vrijeme bili su vrlo popularni.

Izvor: Christian Triebert

Zapadne sile pretpostavljale su, sasvim pogrešno, da će se Rusija vratiti kapitalizmu kao koloniji Zapada: povratak Rusiji prije 1917. godine. To je u suštini ono što su postigli u velikom dijelu istočne Evrope. No, nova ruska oligarhija imala je svoje interese i počela je nalaziti svoje samopouzdanje. Rusija se ponovo pojavila na sceni svjetske politike, ne kao osiromašena nacija, već kao imperijalistička sila, gladna da povrati svoje sfere uticaja koje su bile izgubljene raspadom Sovjetskog Saveza.

Nije to bila ni neka Putinova lična misija. Jeljcin se u velikoj mjeri složio s potčinjavanjem Čečenije i takođe je sugerisao da bi bivše sovjetske republike mogle precrtati svoje granice (u korist Rusije). Nova ruska oligarhija počela je sticati samopouzdanje, a s privrednim napretkom koji je uslijedio, to je samopouzdanje još više raslo.

Režim je sam sebe preoblikovao. Ništa se fundamentalno nije mijenjalo, ali se nešto moralo učiniti kako bi se odstranila užasna slika Jeljcinovih godina. Prošlo je slijepo slijeđenje diktata MMF-a i Vašingtona. Putin naravno nije bio spreman ukinuti kapitalizam, ali je bio vrlo zainteresovan za rehabilitaciju statusa velike sile Rusije. Nakon decenije nacionalnog ponižavanja, ovo je postalo popularno.

Sovjetska nacionalna himna ponovo je usvojena 2000. godine, s novim tekstom, uprkos protivljenju ljudi poput Jeljcina koji je tvrdio da se ne smiju slijepo slijediti hirovi masa (prešutno priznanje da je himna popularna). Putin takođe nastavlja govoriti o Sovjetskom Savezu, uključujući Lenjina i Staljina, u pozitivnom kontekstu. Ali, naravno, on takođe spominje neke od ruskih careva na sličan način.

Međutim, ideje nekako moraju odgovarati stvarnosti. Putin je tvrdio da predstavlja promjenu u odnosu na Jeljcina, a površne promjene koje je napravio ne bi bile dovoljne da nisu bile u kombinaciji s procvatom privrede. Putin nije samo pričao o tome, već kada je govorio o oživljavanju Rusije, to se primijetilo i u ekonomskoj situaciji. Naravno, to nije imalo puno veze s njim, već s promjenom vrijednosti cijena nafte. Oko 60 posto ruskog izvoza su proizvodi nafte i plina.

Ova kombinacija katastrofe iz Jeljcinovih godina i kasniji privredni oporavak ranih 2000-ih dala je novom režimu privid stabilnosti. Radnička klasa je bila demoralizovana i atomizovana, prvo godinama staljinizma pod Sovjetskim Savezom, zatim katastrofalnom ulogom KPRF-a u pokretu 1996-1998. Bila je to još jedna odskočna daska i za privredni oporavak i za Putinov režim.

Kao i kod mnogih bonapartističkih režima, Putin se takođe uveliko oslanja na izigravanje borca protiv vanjskog neprijatelja. Za nastavak su mu potrebni uspješni ratovi. Takav je primjer bio rat u Čečeniji, gdje je brutalno slomio Čečene. Zatim je slomio gruzijsku vojsku 2008, zatim rat u Ukrajini 2014, zatim rat u Siriji 2015-16.

Ipak, ovi pokušaji da se pridobije popularnost raspirivanjem nacionalizma imaju sve manje učinka. I vrlo je skupo. Ruski vojni rashodi sada su veći od američkih kao udio u BDP-u, na 3,9 posto, što je više nego dvostruko od britanskog.

Putinov režim živi na pozajmljenom vremenu. Putinova popularnost na anketama je prije bila 60-70 posto, a sada je pala na 40 posto. U Rusiji nikada nije bilo slobodnih izbora, ali posljednji parlamentarni izbori bili su lažniji od većine prošlih. Progon se pojačao, kao i namještanje glasova. Možda je čak polovina od 28 miliona glasova Putinove stranke Jedinstvena Rusija bila lažna. Godine 2007, na vrhuncu Putinove popularnosti, Jedinstvena Rusija osvojila je 315 mjesta, sa 49 posto glasova. Ove godine, istraživanja javnog mnjenja dala su Jedinstvenoj Rusiji 35 posto. Ipak, opet su dobili 50 posto na izborima, dovoljno da osiguraju 324 mjesta, što je samo 4 mjesta više od dvotrećinske većine potrebne za ustavne promjene. Jasno je da je režim osigurao da dobiju taman toliko glasova da osiguraju ovaj broj.

U normalnoj buržoaskoj demokratiji, izbori i protesti su kao neka vrsta sigurnosnog ventila, gdje različite stranke rastu i opadaju u popularnosti kako se mijenja raspoloženje, posebno među radničkom klasom. Izborni rezultati i štrajkačke brojke su kao barometar po kojem se može procijeniti raspoloženje klasa. Kada je u pitanju režim poput ruskog, to je puno teže. Sve je gore zbog beskorisnosti parlamentarne opozicije. Represijom i prevarom guraju nezadovoljstvo ispod tepiha, ali to samo znači da će ono biti još eksplozivnije kada eskalira.

S obzirom na krizu koja se odvija u svjetskim razmjerama i katastrofu u kojoj se nalazi Rusija, vrijeme za takav obračun nije daleko. Međutim, rješenje ne može biti više od iste bijede, ali s demokratskom maskom. Potpuni neuspjeh liberalne opozicije upravo to pokazuje. Nikoga ne zanimaju lakeji američkog imperijalizma, niti povratak u Jeljcinove godine. Niti je moguće ili poželjno vratiti sat 30 godina unazad i ponovo uvesti birokratski loše upravljanje privredom. Radnici traže pravu alternativu. To neizbježno mora značiti povratak idejama Oktobarske revolucije. Ovo ostaje jedini put naprijed.

Tekst je objavljen 10. decembra 2021.