Opšte poznata stvar je da nakon ratova odnos kapitalističkih vlada prema pripadnicima vojski, čiju većinu čine obični ljudi, radnici i seljaci, bude u najmanju ruku ravnodušan. Bivši borci se ostavljaju da tavore u siromaštvu i traumama dok fizički ne nestanu. Dok se u rat uz borbene i patriotske pokliče guraju na frontove da ginu i ubijaju za tuđi džep, isti jadnici kao i oni, za one koji prežive, uz fizičke i psihičke traume, po pravilu kapitalistički sistem ne mari. Ovo ne smije da nas iznenadi. Svaki put je kapitalistička klasa nakon ratova, u kojoj su radnici ginuli za njenu korist, zaboravljala te iste radnike, ostavljajući ih da trunu na margini društva i žive od vazduha i patriotizma. Isto rade i bosanske vladajuće elite.

Nakon kontrarevolucionarnog građanskog rata 90-ih u Bosni i Hercegovini, sa fronta su se kućama vratili bivši pripadnici tri vojske koje su bile na zaraćenim stranama. Iako su u ratu bili na suprotstavljenim stranama, mirnodopsko vrijeme je donijelo isti materijalni položaj. Rat je bosanskohercegovačkim nacionalističkim elitama poslužio za privatizacijsku pljačku koja je dovela do deindustrijalizacije zemlje i ekonomskog sunovrata. Bivše borce je to dovelo do ruba egzistencije jer su  nakon rata trebali sebi obezbijediti sredstva za život u zemlji u kojoj su ta sredstva bila oskudna i sa manjkom radnih mjesta gdje bi se uopšte i mogla obezbijediti. Od kraja rata pa do danas, ratni veterani su od ovdašnjih vlasti dobijali samo milostinju a hvalospjeve i tapšanje po ramenima u vrijeme godišnjica i predizbornih igrokaza, ali se  postratna bosanskohercegovačka tajkunsko-politička elita u stvarnosti nije trudila da popravi konkretni i bijedni materijalni položaj ratnih veterana, niti ostatka radnog naroda.

Protest ratnih veterana, Banja Luka, 22. jun 2022./ Izvor: BL portal

Ratni veterani su iskazivali nezadovoljstvo svojim položajem 2015. u Republici Srpskoj i 2017.  protestima bivših boraca u Sarajevu. Najborbeniji i najmasovniji protesti su se dogodili 2018. kada su bivši pripadnici Armije BiH i HVO zajedno blokirali više magistralnih puteva u Federaciji BiH, o čemu smo tada pisali. Federalne vlasti su tada bile prisiljene da ispune neke boračke zahtjeve kao što su uvođenje boračkog dodatka, objava javnog registra boraca i prestanak budžetskog finansiranja boračkih organizacija.

Ovaj tekst će se specifičnije baviti socijalnim položajem veterana u RS i protestima dijela ratnih veterana koji se dogodio 22. juna 2022. u Banja Luci. Zasnovan je na razgovoru sa Miodragom Petkovićem, borcem I kategorije Vojske Republike Srpske (VRS) i predsjednikom OO „Udruženja veterana odbrambeno-otadžbinskog rata RS“ Kozarska Dubica.

Boračke organizacije

Godinama su ratni veterani nakon rata bili sigurna glasačka baza političkih partija koje su dominirale političkim sistemom Republike Srpske. Vlast se uvijek pozivala na borce i podilazila im riječima kako su „stvorili RS“, međutim  kako bi se izborne pozornice uklonile, tako bi i fokus sa boračkog pitanja  nestao, čekajući novu priliku za kupljenje političkih poena.

Posebnu ulogu u pacifikovanju nezadovoljstava ratnih veterana igraju zvanične boračke organizacije koje finansira vlast. Konkretno u slučaju RS radi se Boračkoj organizaciji RS (BORS) koje imaju isti posao kao žute sindikalne centrale: da preko vođstva, koje u veteranskom slučaju čini penzionisani oficirski kadar, djeluju kao prenosni mehanizam smirivanja nezadovoljstva ratnih veterana i radnika i usmjeravanju istog u sigurne kanale koji neće ugrožavati vladajući poredak. Prema riječima Miodraga Petkovića, BORS je marionetska organizacija Milorada Dodika i instrument koji je pod potpunom kontrolom vladajućeg režima. On kaže da BORS postoji samo radi sebe i zaposlenog vođstva organizacije koje se bira po političkoj podobnosti i koje za 27 godina nije ništa uradilo po pitanju poboljšanja položaja boračke populacije. Socijalnu kartu boraca RS su izradili tek ove godine pod pritiskom drugih boračkih organizacija. Petković je izričit u tome i kaže: „BORS treba ukinuti, a sredstva koja troše iz budžeta  preusmjeriti ka običnim borcima u vidu mjesečnih boračkih dodataka.“ Prema riječima Petkovića iz revolta ka neradu zvanične boračke organizacije i dugogodišnjeg lošeg materijalnog položaja ratnih veterana, 2019. godine je došlo do formiranja udruženja „Veterana odbrambeno-otadžbinskog rata RS“ (VOORS) koje trenutno ima skoro 30 opštinskih odbora širom Republike Srpske. Prema riječima Petkovića ono što izdvaja VOORS od BORS-a i drugih boračkih udruženja, kojih ima blizu 40, je što se ne finansiraju iz budžeta već isključivo od članarina i donacija. Takođe VOORS je organizacija u kojoj su svi borci jednaki. Petković kaže: „Dobrodošao je i bivši oficirski kadar, ali mi preferiramo obične borce koji su gurnuti na prvu liniju fronta i koji su mahom pripadnici radničke klase, seljaštva i siromašnih“.

Miodrag Petković (prvi zdesna) na sjednici Predsjedništva VOORS

Ovo je ispravan korak napred klasnog diferenciranja jer svi ratni veterani nisu u istoj poziciji i nemaju isti materijalni interes. Svakako se radi o značajnom iskoraku od pro režimskih boračkih organizacija pod Dodikovom kontrolom. Međutim, ovdje se ne smije stati jer ako se jednom za svagda ne prekinu veze sa ratnim profiterima i zauzme otvoreno kritički stav prema ratu i reakcionarnoj mitologiji „izgradnje nacije“ i “pravednog rata” koja se njeguje, čak i najnapredniji borci mogu biti korišteni kao pijuni u svakoj situaciji u kojoj se neprijateljstvo po nacionalnoj liniji gradi da služi interesima ove ili one strane tajkunsko - političke elite.

Protesti 22. juna

VOORS je 22. juna u Banja Luci organizovao proteste ispred zgrade Vlade RS i Narodne skupštine RS na kojem se skupilo više od 2500 nezadovoljnih boraca tražeći ispunjenje njihovih zahtjeva koji su razmatrani na posebnoj tematskoj sjednici Narodne skupštine RS 09. marta ove godine. Na ovu sjednicu su ratni veterani čekali više od 9 mjeseci. U isto vrijeme, član Predsjedništva BiH Milorad Dodik, saziva posebne sjednice kad god mu padne pamet pretvarajući NS RS u obični cirkus za dnevnopolitičke potrebe vladajuće koalicije i sluđivanje naroda trivijalnim stvarima.

Na protestu su istaknuta tri glavna zahtjeva: revizija registra boraca, isplaćivanje boračkog dodatka za sve ratne veterane koji imaju učešće u ratu i besplatna zdravstvena zaštita za sve bivše borce. Prema riječima Miodraga Petkovića, prvi zahtjev je primarni iz kojeg proizlazi rješavanje  pitanja isplate i visine boračkog dodatka. Petković kaže da se prema analizi broja boraca VRS, koju je sproveo VOORS, kada se uporedi broj sa početka rata, na njegovom kraju i broj umrlih boraca u periodu od kraja rata do danas, došlo do brojke od 100 000 lažnih boraca. On tvrdi da vlast nije spremna da napravi reviziju registra boraca jer bi to značilo gubitak glasova i to je pitanje koje se ne može dirati u vrijeme izbora, a upitno je i koja bi to vlast uradila jer je  veliki broj političara u registru boraca, iako liniju borbenih dejstava nikad nisu vidjeli. Kada bi se sa spiska skinula ova brojka lažnih boraca, onda bi se mogao isplaćivati borački dodatak svim borcima bez obzira na godine i socijalni status. Inače, trenutno se mjesečni borački dodatak isplaćuje ratnim veteranima preko 60 godina, dok se borcima ispod 60 godina isplaćuje godišnji dodatak na osnovu broja mjeseci provedenih u zoni borbenih dejstava. Sam iznos tog dodatka je mizeran i iznosi oko 90KM mjesečno za ratne veterane preko 60 godina i oko 190KM za one ispod 60 godina života. Zahtjev VOORS-a je da se borački dodatak obračunava 5KM po mjesecu učešća u ratu za sve borce jednako bez obzira na godine starosti jer kako Petković kaže: „Mene na početku rata niko nije pitao koliko imam godina, da li imam porodicu itd.“  Besplatna zdravstvena zaštita bi trebala da uključi sve ratne veterane koji iz različitih razloga ne mogu da ostvare pravo na adekvatnu zdravstvenu uslugu. Ovaj zahtjev je razumljiv s obzirom i na fizičke i psihičke posljedice rata. Posebna je tabu tema pitanje PTSP-a o kome se u društvu vrlo malo govori, a prisutna je stigmatizacija ljudi koji javno progovore o psihičkim ratnim traumama.

Tokom protesta su ratni veterani prekinuli sjednicu Narodne skupštine RS tražeći da se sazove hitna sjednica u vezi boračkog pitanja. Na ovaj zahtjev su poslanici vladajuće koalicije odgovorili odlaskom na pauzu, a pred nezadovoljne ratne veterane su izašli opozicioni poslanici. Ovo je vladajući režim u RS odmah iskoristio da ratne veterane optuži da su produžena ruka opozicije. Petković kaže da je to laž. „Pozvali smo sve poslanike, ali poslanici vladajuće koalicije su otišli na pauzu, namjerno izbjegavajući susret sa nama.“ Epilog protesta je bio sastanak delegacije VOORS-a sa predsjednicom RS Željkom Cvijanović i članom Predsjedništva BiH Miloradom Dodikom. Iza ovog sastanka su ostala obećanja i ponovno skupljanje 28 potpisa narodnih poslanika za posebnu tematsku sjednicu. Petković se slaže sa mišljenjem da režim ovom taktikom kupuje vrijeme do izbora. U prilog tome ide i hitna podjela jednokratne pomoći od 100 KM pripadnicima boračke populacije baš pred najavljene proteste, kako bi se pokušalo smiriti nezadovoljstvo i spriječio još masovniji dolazak ratnih veterana na proteste 22. juna. Petković ističe primjer ratnih veterana u Federaciji BiH čiji su puno radikalniji i borbeniji protesti 2018. čak i pod policijskom batinom urodili plodom u vidu ispunjenja zahtjeva. Recimo u Federaciji BiH mjesec učešća u ratu iznosi 6.70KM. Zaključuje da će ratni veteran u RS morati biti odlučniji u borbi protiv vlasti za ispunjenje svojih zahtjeva.

Većini rat, manjini brat

Nakon što se ratni dim povukao trebalo je proći vremena da izlapi patriotska opijenost na svim stranama, a onda je surova bosanskohercegovačka realnost pokazala svoje pravo lice. Sve što su jugoslovenske generacije stvarale i što su bile tekovine jugoslovenske revolucije stvorene nakon Drugog svjetskog rata  nestalo je privatizacijskom pljačkom. Društvena imovina i vrijednost je završila u rukama ratnih profitera, novopečenih tajkuna i njihovih političkih predstavnika. Petković se slaže sa tom tvrdnjom naglašavajući da su za to dijelom krivi i bivši borci jer su sasvim razumljivo jedva dočekali da skinu uniforme, zaborave rat i posvete se svojim poslovima, ostavljajući da društvo vode „pametniji”. Kad su ponovo pogledali oko sebe, vidjeli su pustoš. Nije više bilo ni fabrika niti dovoljno sredstava za život. Ostala je samo neizvjesna budućnost za njih i njihovu djecu koja sad moraju trbuhom za kruhom da idu u inostranstvo. Petković ističe da je rat bio velika greška za sve obične ljude na jugoslovenskom prostoru.

Očigledno da bosanskohercegovačka vladajuća tajkunsko-politička elita ne guši samo boračku populaciju već i ostatak radnog naroda. Zbog toga naredni korak mora biti prevazilaženje isključivo pojedinačnih borbi različitih dijelova populacije ili različitih sektora ekonomije. Ispravan put je povezivanje svih dijelova radničke klase i različitih borbi za poboljšanje svog položaja unutar bosanskohercegovačkog kapitalizma. Ova borba ne smije stati na entiteskim granicama. Priče o nametanju unitarne BiH i otcjepljenju RS se pokazuju kao magla za naivčine. Dok nas zamaraju velikim patriotskim pričama pune svoje džepove, a nama ostavljaju da se borimo za mrvice. Sam Petković kao bivši borac Vojske Republike Srpske ističe da je potrebno napraviti uniju nekompromitovanih boračkih organizacija iz RS i FBiH kako bi se ratni veterani sa sve tri strane zajednički borili protiv svih dijelova vlasti u Bosni i Hercegovini. Ovo je ispravno razmišljanje.

Komunisti su oduvijek bili protivnici profiterskih ratova i nacionalističkih podjela koje dovode do porasta profita za tajkune i druge kriminalce, dok preživjelim radnicima obećavaju samo sigurnu bijedu, uz pendrek baš onih država za koje su izlagali živote opasnostima. To što su tajkuni i njihovi političari iste nacionalnosti ili vjere kao i radnici koje su otjerali na frontove njima ne znači baš ništa, pa zašto bi onda značilo radnicima? Ako su radnici dobri da se tapšu po leđima dok se šalju u smrt, a čim počnu da zahtjevaju hljeba i dostojanstven život, „njihova“ država ih proglašava izdajnicima i „neprijateljskim agentima“, onda je jasno da je država ta koja je izdajnik, koja je objavila neprijateljstvo vlastitom narodu! Kapitalistička vlast radniku nakon “rata za otadžbinu” ne daje ni šaku zemlje za koju ga je natjerala da krvari. Jedini način da se odbranimo od napada tajkunsko-političke elite i izborimo  za život dostojan čovjeka jest upravo kroz borbu za novo društvo po mjeri svih radnih ljudi.