276 dana roditelji ubijenog Davida Dragičevića i narod se odlučno bore da saznaju istinu. Njihova borba uzdrmala je javnost i vladajuće slojeve. Jučerašnja dešavanja dokazuju da se ta upornost ne može ignorisati.
 |
| Slike preuzete od Daniele Dace Ratešić-Došen. |
Protest protiv izbora Dragana Lukača, ministra policije koji je u nizu kontradiktornih tvrdnji o ubistvu Davida dokazao vlastitu nesposobnost i interes da se slučaj ubistva zataška, a uz to u istorijatu svoje pozicije ima niz nerazriješenih ubistava, učešća specijalnih jedinica policije u pljački banke, inspektora u kriminalu i sličnih kriminalnih radnji, prije nekoliko dana rezultirao je hapšenjem Davidovih roditelja i članova grupe Pravda za Davida. Davor Dragičević uz podršku masa već mjesecima vodi borbu u nadi da otkrije ubice svoga sina, govoreći i dokazujući da je spreman da ide do kraja, nudeći same dokaze o kriminalnim radnjama vlasti. Njegova osnovana kritika vladajućih slojeva uspjela je da prepadne političku elitu i da je primora da reaguje burno kako bi sačuvala vlastitu poziciju, počev od tužbi i prijava članova grupe Pravda za Davida. Naravno ovo nije bilo sve: buržujska vlast je naredila specijalnim jedinicama da „počisti“ narod sa trga, što se i desilo. Uslijedila je burna reakcija borbenog naroda, koji je uporno stajao u odbrani borbe Davidovih roditelja. Policija je iskazala svu svoju brutalnost, gurajući mase sa trga, plašeći ih jakim petardama i jurišajući na njih sa palicama i štitovima, gdje je nekoliko ljudi povrijeđeno uključujući i djecu.
Komemorativni simboli poput srca, svijeća i fotografija Davida su vandalski pregaženi.
Zašto se ovo dešava? Uloga policije je da zaštiti interes i vladavinu buržoazije, onog sloja ljudi koji u svom posjedu drži ključne poluge ekonomije, a preko nje i politike i državnog aparata. Sa druge strane, radni čovjek osjeti sve veće pritiske, osjeti bijedu i poniženja, vidi da mu ni goli život djece nije siguran i shvata da se mora boriti da bi opstao. Ove dvije kontradiktorne sile, sile novoga koje spas vidi u promjeni i staroga koje spas vidi u paničnom očuvanju postojećeg stanja i nagradama za lojalnost od strane vladajuće klase nužno moraju ući u sukob. Uloga policije nije bilo kakva „borba protiv kriminala“, već samo borba protiv onih oblika kriminala koji nisu postigli dogovor sa vladajućom klasom, na kojima vladajuća klasa i država nemaju šapu. Kriminalne aktivnosti u koje su tajkuni i političari „ugrađeni“ uživaju zaštitu „organa reda“, spremnih da biju svakog običnog radnika koji bi im se suprotstavio.
Vapaji liberala o pravnoj državi, vapaji nacionalista o jednakosti policije i naroda prema nacionalnosti, jasno padaju u vodu kada se vidi u praksi da niti pravo niti nacionalnost nisu ti koji upravljaju društvom, nego ekonomski odnos, u kapitalizmu goli eksploatatorski interes koji sve potčinjava sebi. Ovo batinanje naroda je samo jedan primjer onoga na šta je vladajuća klasa spremna ako osjeti da su joj fotelje i bankovni računi i najmanje ugroženi. Naravno, naivno je misliti da je problem samo u ovoj vlasti i da će se pukom smjenom stranaka nešto promijeniti. Predstavnici sadašnje „opozicije“ imaju istu politiku i brane iste ekonomske interese privilegovanje manjine.
Alternativa nije u fliper-glasanju između dva koaliciona izborna bloka, nego u borbi protiv sistema koji ih je takve stvorio i koji i takve održava. Radnici ne smiju vjerovati tajkunskim strankama. Potrebna nam je naša, radnička partija, sa programom korjenitog društvenog preobražaja. Potrebna nam je partija koja će privredu vratiti u ruke radnika jer bez demokratije na radnom mjestu demokratija u društvu ostaje samo svedena na izbor boje pendreka koji će nas tući.
