U Hrvatskoj su ovaj mjesec održani parlamentarni izbori kao najvažniji događaj na domaćoj buržoaskoj političkoj sceni. Izbori se održavaju u kontekstu inflacije i korupcijskih afera. Partije opozicije s oba spektra jurišale su u kampanju sa antikorupcijskim mjerama i parolama protiv vladajuće Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), pri čemu nijedna nije nudila program koji bi radne ljude mobilizirao i ujedinio u pokušaju izlaska iz okova kapitalističkog najamnog ropstva i političke korupcije.

Od početka rata u Ukrajini, Europom haraju nemiri i štrajkovi radi pomahnitale inflacije.  S obzirom da se ratovi vladajućih klasa uvijek prelome preko leđa radnika, svjedočimo zaoštrenoj klasnoj borbi diljem Europe u posljednjem periodu. Od pobune Francuza vezano za reforme mirovina, velikih radničkih štrajkova u Engleskoj koji su mobilizirali više milijuna ljudi, pa sve do štrajkova i nereda sitnih farmera - očigledno je da se Europa približava možda i najnestabilnijem periodu od kraja 1970-ih. Dakako, ni Republika Hrvatska kao mala periferna državica na Jadranskom moru nije izuzeta od ovih velikih događanja.

Izvor: telegram.hr

Hrvatska demokratska zajednica

Od nasilnog raspada Jugoslavije 1991. Hrvatskom uglavnom neprestano dominira konzervativna Hrvatska demokratska zajednica. Pozicioniran već desetljećima kao proeuropski, mirni vazal Bruxellesa i SAD-a, HDZ slijedi put europske integracije koji je sada dovršen ulaskom u područje Schengena. Hrvatska je na čelu sa HDZ-om jedna od zemalja članica EU koja bespogovorno podržava rat u Ukrajini - do sada je iz proračuna poslala 181 milijun eura pomoći vlastima u Kijevu. Usred velikih političkih nemira i inflacije koja je zahvatila Europu, RH je 01.01.2023. uvela i euro kao službenu valutu. Dok je ranije početkom 2000-tih euro mogao i stabilizirati nacionalnu ekonomiju, zbog porasta inflacije i rata s Ukrajinom efekt uvođenja eura bila je dodatna inflacija. Realni porast inflacije u posljednje dvije godine skočio je do čak 60% ukoliko gledamo cijene osnovnih namirnica u trgovinama. Hrvatska se tako 2023. našla na minimalnoj plaći koja je samo 550 eura neto dok je procijenjena košarica za dostojanstven život čak 1600 eura. To je dovelo do intenzifikacije klasne borbe diljem RH. Prisutan je rekordan broj manjih i većih štrajkova kroz cijelu 2023. Samo u toj godini bilo je više štrajkova negoli u posljednjih 10.

Na početku 2024. godine pojavila se velika prijetnja ujedinjenog štrajka svih radnika zaposlenih u javnom sektoru te je aktualni premijer Andrej Plenković bio primoran povećati plaće svim radnicima zbog prijetnje društvenih nemira. Radi nezadovoljstva je u toku cijele 2023. i početkom 2024. bio prisiljen davati ustupke radnicima da bi smirio njihovo nezadovoljstvo koje se rasplamsalo uoči izbora. Minimalac je povećan na 677 eura neto, a plaće radnika u obrazovanju do 1300 eura neto.

Hrvatska je kao mala zemlja kapitalističke periferije najviše pod utjecajem američkog i EU kapitala, ali i sve jačeg ruskog na obali, što znači da može očekivati velike turbulencije i ekonomsku krizu koja je već zahvatila dobar dio Europe. Ona je u potpunosti vezana za sudbinu kapitalističkog centra s obzirom na slabu i podređenu ulogu domaće buržoaske klase. Upravo je u tim trenucima vladajućoj klasi važno postaviti vlast koja je naizgled stabilna, kako bi se prikrile rastuće tenzije ispod površine. Iz tog su razloga ovi izbori bili jedni od najiščekivanijih u posljednjih 20-ak godina.

Hrvatski izbori od 17.04. pratili su se tako diljem Europe, velikim dijelom iz straha od gubitka vlasti proeuropskog HDZ-a, koji je u biti branilac statusa quo, od strane za EU nepouzdanog Zorana Milanovića. U slučaju da SDP na čelu sa Milanovićem - aktualnim predsjednikom RH - formira vladu, upitna je i tradicionalno proeuropska pozicija Hrvatske u EU parlamentu. S pozicije ustavno nebitnog predsjednika, Milanović posljednjih godina preko domaćih i europskih medija često daje anti EU izjave i negira podršku ratu u Ukrajini. Tako bi se Hrvatska mogla približiti Orbanu u Mađarskoj ili Ficu u Slovačkoj, te bi to bio još jedan glas protiv rata u Ukrajini u državama članicama EU. Osim toga, Milanović koketira sa ruskim imperijalizmom i nije sklon kritizirati Putinove politike kao mnogi europski političari, a nastoji izgraditi i prijateljske odnose sa šefom Republike Srpske Miloradom Dodikom, šireći usput nezadovoljstvo politikom EU prema Hrvatima u BIH. Sve to bi dodatno moglo destabilizirati ionako uzdrmanu europsku ekonomiju i otvoriti put prema jačem utjecaju ruskog kapitala nasuprot slabljenju američkog imperijalizma.

Najveća izlaznost od izbora 2000. godine

Lijevo liberalna opozicija SDP i Možemo! uspjela je mobilizirati rekordan broj glasača, ali to im nije donijelo i pobjedu. Od 3 milijuna i 733 tisuće registriranih birača na ove je izbore izašlo čak 62.5% što je značajan porast u odnosu na izlaznost 2020. koja je bila 46.5%, posebice uzevši u obzir da od prvih izbora 1990. izlaznost na izborima samo pada. U urbanim centrima kao što su Zagreb, Split, Rijeka i Pula je izašlo čak do 69% glasača. To ukazuje da se hrvatsko društvo nakon devastirajućeg poraza radničke klase u 90-ima budi, politizira i pokušava metodama koje su dostupne u mršavoj liberalnoj demokraciji izazvati promjene i poboljšati svoj položaj.

Međutim, sami rezultati, radi podjele na izborne jedinice, su otišli u korist HDZ-u, gdje je on ponovno uspio osvojiti najveći broj mandata. Rezultati su tako: HDZ 61 mandat, SDP  42, Domovinski pokret 14, Most 11, Možemo! 10, NP Sjever 2, IDS 2 i Fokus 1. Uz osam glasova nacionalnih manjina, od ukupno 151 mjesta u Saboru, za većinu je dakle potrebno 76 ruku.

Osim velike izlaznosti ove su izbore okarakterizirale i nelogičnosti vezane za sam broj osvojenih mandata. Zeleno-liberalni Možemo! i socijaldemokratski SDP osvojili su zajedno više glasova negoli HDZ, međutim imaju 9 mandata manje. Osim HDZ-ovog vještog prekrajanja izbornih jedinica kroz posljednjih 30 godina i optimizacije broja glasova, na ovim je izborima i očigledna neadekvatnost D’Hondotove metoda zbrajanja glasova koja pogoduje većim partijama i koalicijama. Cenzus je i jedan od najviših u Europi sa čak više od 5%. Tako je bilo moguće da je za jedan mandat Fokusu potrebno čak 47000 glasova dok je za mandat HDZ-u potrebno 11000 glasova. Osim toga, manipuliralo se glasovima iz velikih gradova kao Zagreb i Split, što je posebice vidljivo po pitanju Zagreba gdje jedan glas iz uglavnom ruralne Slavonije vrijedi kao čak pet zagrebačkih glasova.

Ukidanje ovog nedemokratskog sustava glasanja koji se očituje u prekrajanju izbornih jedinica, smanjivanje izbornog praga, modifikacija D’Hondotove metode obračunavanja glasova tako da manje pogoduje većim partijama i koalicijama i njegova zamjena pravim razmjernim predstavništvom svakako mora biti jedan od temeljnih demokratskih zahtjeva čitave radničke klase.

Prekrajanje izbornih jedinica ima očigledni klasni motiv. Ono pogoduje desnijim konzervativnim glasovima koji idu HDZ-u, Domovinskom pokretu ili Mostu, dok su više lijeviji liberalniji glasovi iz gradova marginalizirani u odnosu na glasove iz manjih sredina. Upravo je to sloj na kojem vladajuća klasa ima oslonac u “mirnim vremenima”. Nije slučajno da su se baš na selu, gdje je život usporen, a tradicija čvrsto utemeljena, najdublje ukorjenile buržoaske demokršćanske i konzervativne partije širom Europe.

Tradicionalno, izborna jedinica Istre sa Rijekom i okolicom te Zagorje i Međimurje ponovno nisu svoje glasove dali desnici, dok je s druge strane Slavonija ostala utvrda konzervativnog HDZ-a i još konzervativnijeg Domovinskog pokreta, odmetnutog HDZ-ovog mlađeg brata. Dio glasova koji obično idu HDZ-u prelio se u ekstremno desni Domovinski pokret, većinski kod ruralnog stanovništva u Slavoniji. Slavonija je jako stradala tijekom rata i privatizacije, te još uvijek nije ni adekvatno obnovljena i zanemarena je od strane vladajuće klase, a siromaštvo tog kraja koristi se kao izborni žeton bacanjem određenih mrvica pred izbore.

Foto: Goran Mehkek/CROPIX

Kao i diljem EU, vladajuća klasa je i u Hrvatskoj prisilila sitne poljoprivrednike da, uz radničku klasu, i oni plate za krizu u Europi. Naravno, kad oni osjete da su nepravedno kažnjeni, postaju otvoreniji za utjecaj desnice sa kojekakvim teorijama zavjera, negiranjem klimatskih promjena i sl. Pa ipak, ironično, klimatske promjene opterećuju najviše poljoprivrednike kroz požare, suše i poplave koje su imale posebno razoran učinak nakon nevremena i velike oluje prošle godine.

Primijetivši utjecaj ekstremne desnice u ovom sloju stanovništva, neki s ljevice pogrešno zaključuju da je ovo inherentno reakcionarna klasa, da se ne može ništa konkretno ponuditi poljoprivrednicima. Upravo suprotno. Malim poljoprivrednicima dostojanstven život može ponuditi samo radnička klasa preuzimanjem vlasti i eksproprijacijom velikih banaka, velikih kompanija, koncerna i konglomerata agrobiznisa. Demokratska planska ekonomija koja proizvodi za društvene potrebe, u skladu s okolišem, može ponuditi puno bolje uvjete malim poljoprivrednicima od privatnih banaka i supermarketa koji ih namjeravaju iscijediti radi profita.

Slabljenje desnice…

Uspkros vještim manipulacijama, čak i slanjem SMS poruka glasačima da glasaju za HDZ, izbori nisu pokazali porast glasova desnice. Dapače, dogodio se blagi pad. Unatoč relativnoj pobjedi HDZ-a sa 61 mandatom, desnici pripada još 11 mandata Mosta i 14 Domovinskog pokreta, dakle sveukupno 86, za razliku od ranijeg saziva Sabora kada je desnica dobila ukupno 90 mandata. Sam HDZ nema većinu i dovoljno ruku za formiranje vlade, prema tome potrebna mu je koalicija sa ekstremnom desnicom, Domovinskim pokretom, partijom sastavljenom mahom od bivših HDZ-ovaca koji nikada nisu prihvatili centristički proeuropski put premijera Andreja Plenkovića, već obiluju rasističkim i posebice srbofobnim izjavama, a dovodi ih se u vezu sa plinskim tajkunom Pavlom Vujnovcem koji je u međuvremenu preuzeo i najveći domaći koncern Agrokor, te kojem je Plenkovićeva vlada pogodovala oko velike plinske afere na ljeto 2023. Cijela se izborna kampanja DP-a orijentirala uglavnom oko napada na srpsku manjinsku Samostalnu Demokratsku Srpsku Stranku na čelu sa Miloradom Pupovcem. Njihove će politike, ponajviše u Slavoniji, ionako nestabilne međuetničke odnose između većinskog hrvatskog i malobrojnog ugroženog srpskog stanovništva samo intenzivirati u smjeru pogoršanja. Nije tajna da je lider Domovinskog pokreta i gradonačelnik Vukovara Ivan Penava ranije mobilizirao ljude na uništavanje ćirilićnih ploča koje su 2013. postavljene u Vukovaru na inicijativu tadašnjeg premijera Milanovića. Marksistička organizacija Crveni je svakako protiv formiranja vlade u koaliciji s ekstremnom desnicom jer u tom slučaju možemo očekivati ohrabrene napade na srpsku manjinu, ali i migrantske radnike iz Azije i Afrike, pokušaje nastraja na ženska prava poput abortusa, zabranjivanje komunističkih simbola po uzoru na Poljsku i Mađarsku, nastavak historijskog revizionizma i sl.

…ali i poraz ljevice

No unatoč pokušajima i relativno uspjeloj mobilizaciji za glasanje, barem u većim gradovima, lijevo liberalna opozicija nije uspjela osvojiti vlast.

Naime, ove partije su, poput klerikalno konzervativnog Mosta, većinu svojih poruka u predizbornoj kampanji usmjerile na korupciju i kriminal režima HDZ-a, umjesto da predstave nešto što bi iole sličilo pozitivnom programu za rješavanje životnih potreba radnih ljudi. Ova se strategija pokazala krajnje nedostatnom i u konačnici je pomogla spriječiti da HDZ konkretno odgovara za svoje zločine na izborima. Dakako, nije pomogao ni njihov samostalan izlazak na izbore bez koalicije, jer je zeleni Možemo! na valu zagrebačke euforije ove izbore prvenstveno odlučio iskoristiti za test vlastite snage, a ne za rušenje HDZ-a. Usponu SDP-a nisu pomogli ni manevri dvorske lude Milanovića koji je s pozicije predsjednika pompozno najavio da se planira kandidirati za premijera.

Za zbilja masovnu mobilizaciju potreban je jasan program usmjeren prema radničkoj klasi i njenim problemima. Poruke poput rušenja HDZ-a i borbe protiv korupcije ne dopiru do ušiju onih koji jedva preživljaju od tih 677 eura neto ili pak do onih koji su na neradni dan ipak morali raditi. Čak ni Radnička fronta kao najljevija od partija lijevo liberalnog centra nije imala konkretan program koji je uspio adekvatno adresirati probleme radničke klase. Povratak “Zakona o podrijetlu imovine” ili “Porez na bogatstvo” su programske mjere koje trenutno dominiraju zapadnom lijevo reformističkom scenom, ali ni tamo ne daju neke rezultate. Pa tako i Die Linke ili Podemos pričaju o porezima i na taj način pokušavaju doprijeti do glasova radničke klase, međutim ne uspijevaju i sve su doživjele poraz na izborima. RF je otišao čak i korak dalje u smjeru desnog populizma;  osim što je poprimio tipično populistički dominantni narativ rušenja HDZ-a, aktivno se borio za povratak uvođenja kvota za strane radnike pokretanjem ksenofobne peticije. Nakon godina parlamentarnog oportunizma možemo svjedočiti sve očitijem kompromitiranju ove partije sa desno reformističkim idejama što vodi njenom kolapsu.

Nakon što je postalo jasno da nitko nema većinu za sastav nove vlade, nakon izbora je uslijedio postizborni cirkus raznih kombiniranja, natezanja, tezgarenja i međusobnih optužbi i pritisaka, sasvim tipičan za buržoasku farsu od demokracije. Dok HDZ stoji kao vrhovni zlikovac korupcije i kriminala, oko njega se male i nemoćne partije s desnog i lijevog spektra nastoje prikazati kao velikodušni borci protiv korupcije - unatoč svjetonazorskim razlikama, pozivali su jedni druge da zatome različitosti i uđu u veliku koaliciju ili daju potporu manjinskoj vladi, ali se baš nisu mogli dogovoriti tko bi zauzeo mjesto premijera. U vrijeme pisanja ovog teksta još uvijek traju pregovori o tome ko će formirati novu vladu.

Ustavni sud je već nedemokratski izdao zabranu Milanoviću da formira manjinsku vladu na čelu s njim kao premijerom. Izgledni su i ponovni mučni izbori na kojima bi lijevo-liberalne partije potvrdili svoju liberalnu narav.

Rastuća radikalizacija ne može pronaći politički izraz

Ni SDP ni Možemo! ni Milanović nisu pokazali ni najmanji interes za rješavanje problema s kojima se suočava radnička klasa. Dapače, dok je bio premijer, Milanović je po direktivama iz Bruxellesa napadao radničku klasu i služio interesima europskog kapitala, ali i domaće tajkunerije. Možemo! se po uzoru na svoje učitelje iz Die Grunen, koji su dio aktualne njemačke vlade, u startu postavlja nadklasno, a osim korupcije i ne pokazuje neke razlike u odnosu na HDZ kada su u pitanju vanjsko politički problemi poput rata u Ukrajini i smjera svjetskog kapitalizma općenito.

Izvor: slobodnadalmacija.hr

Dio radničke klase polako, ali sigurno shvata iluziju parlamentarnih izbora, i potražiće druge metode borbe. Politizacija masa koja je izbila kao veća izlaznost će dobiti novi oblik. Mogu se predvidjeti sve jače trzavice i zaoštravanje klasne borbe u Hrvatskoj - tko god formira vladu, neće moći zaustaviti aktualnu krizu kapitalizma, posebice s obzirom na potpuno ovisan položaj RH u odnosu na ostatak EU. Suočeni s neuspjesima u krizi, vlade se pokazuju nesposobne provesti značajne reforme i u osnovi popustiti interesima vladajuće klase. Radnička klasa će tražiti rješenje, a konačno i potrebu da se osvoji politička vlast sa uspješnim programom. Potrebnije je više nego ikad izgraditi komunističku alternativu koja ujedinjuje najnaprednije dijelove radničke klase i mladeži, aktivne u masovnim pokretima i svakodnevnoj agitaciji kako bi se te ideje približile najširim slojevima radničke klase.

Pridružite se revolucionarnim komunistima kako biste nam pomogli u ovom zadatku!