“Štrajk uči radnike da shvate u čemu je snaga kapitalista i u čemu je snaga radnika; uči ih da ne razmišljaju samo o vlastitom kapitalistu i ne samo o svojim neposrednim kolegama, već o svim kapitalistima, cijeloj klasi kapitalista i cijeloj klasi radnika. Kada vlasnik tvornice koji je zaradio milijune mukom nekoliko generacija radnika odbije skromno povećati plaće ili čak pokuša svesti plaće na još nižu razinu i, ako radnici pruže otpor, izbaci tisuće gladnih obitelji na ulicu, radnicima postaje sasvim jasno da je kapitalistička klasa kao cjelina neprijatelj cijele radničke klase i da se radnici mogu osloniti samo na sebe i svoju jedinstvenu akciju. Često se događa da vlasnik tvornice da sve od sebe da prevari radnike, da se predstavi kao dobročinitelj i prikrije svoje iskorištavanje radnika nekim sitnim trikovima ili lažljivim obećanjima. Štrajk uvijek jednim udarcem ruši tu prijevaru pokazujući radnicima da je njihov “dobročinitelj” vuk u ovčjoj koži.”

                                                                  Vladimir Iljič Lenjin, "O štrajkovima"

Nezadovoljstvo raste

Bliži nam se kraj 2023. godine, no ove je godine na površinu počelo izlaziti nezadovoljstvo koje ukazuje na proces koji je daleko od svog završetka; proces zaoštravanja klasne borbe. Ove su godine diljem Hrvatske radnici vodili borbu za svoja prava. Broj štrajkova i prosvjeda ove godine usporediv je, ako ne i veći, sa svima kroz zadnjih par godina. Ne vidimo razliku samo u broju štrajkova nego i u njihovom sadržaju. Vidimo da se u embrionalnom obliku javlja prije neviđena borbenost. Prije štrajka u pravosuđu, koji je bio najveći ove godine i drugi najveći u povijesti RH, dogodio se štrajk zagrebačke Čistoće i Woltovih dostavljača u prvom mjesecu. Liječnici su prosvjedovali u trećem mjesecu kada je bio i prosvjed samostalnih umjetnika. U petom mjesecu bili su prosvjedi vozača i radnika u prometu i bijeli štrajk sudaca koji je potaknuo štrajk u pravosuđu. Tijekom štrajka u pravosuđu bio je i štrajk u Cestama Šibenik i nakon štrajka u pravosuđu dogodio se štrajk splitske čistoće, zadarskih vatrogasaca, riječke čistoće, radnika Lidlovih skladišta i prosvjed radnika teleoperatera A1. Osim navedenih događaja bilo je drugih prijetnja štrajkovima i prosvjedima koji se nisu dogodili, te najave za nadolazeće štrajkove i prosvjede. Ovdje ćemo istaknuti 3 štrajka od onih koji su se dogodili nakon 5. mjeseca te ukazati na značenje ovogodišnjeg zaoštravanja klasne borbe u RH i lekcije koje se moraju iz tog zaoštravanja naučiti.

Ceste Šibenik

Štrajk u cestama započeo je 12.6. zbog odbijanja direktora i župana da kroz kolektivni ugovor zadovolje povećanje plaća za 15% i usklađivanja odredbi Kolektivnog ugovora s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu jer su radnicima zbog donošenja pravilnika bila ugrožena radnička prava. Po novom pravilniku bi im plaće bile određene po principu 70% u fiksnom iznosu i 30% u varijabilnom iznosu, a također bi mogli biti premještani sa jednog na razna druga radna mjesta.

Predsjednik Savez samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH) Mladen Novosel izjavio je netom prije štrajka: "Tako smo početkom godine započeli i razgovore s Cestama Šibenik, gdje nisu željeli razgovarati o povećanju plaća kroz kolektivnih ugovor”. Također je poručio direktoru tvrtke Robertu Miljkoviću i šibensko-kninskom županu Marku Jeliću, kako će krenuti u štrajk jer neće „prihvatiti samovolju nikoga pa ni župana da sami utvrđuju iznos plaće, da sami odlučuju da će radnici imati pravo na samo 70 posto osnovne plaće, a da će preostalih 30 posto dobiti ako nekog zadovolje po neutvrđenim kriterijima” i „Takav obračun plaće ne samo da je nezakonit, nego ga nigdje nema. Ovaj štrajk, posebno naglašavam, nije politički štrajk jer znamo da će nas druga strana - poslodavac i župan - optuživati da ovaj štrajk ima politički karakter. U ime ovih radnika poručujem da se radi isključivo o socijalnim razlozima”. Zoran Palinić, predsjednik radničkog vijeća, kazao je da je u tvrtki uvijek bilo problema, ali nikad ovakvih. „Nas ne zanima politika, zanima nas posao, zanimaju nas plaće i da ova tvrtka živi jer ova tvrtka su ljudi koji ovdje rade. Ovo je problem za 115 ljudi. Priče o plaćama iz dva dijela nema nigdje, pa tako ne bi bilo ni kod nas. Firma posluje dobro, imamo opremu, imamo ljudi. Nama se prijeti da će nas zamijeniti Nepalci, Filipinci”, izjavio je Palinić. Pravna povjerenica SSSH-a Anita Jurić Golo također je istaknula da novim Pravilniku o radu radnici ne samo da neće znati iznos plaće, nego neće znati ni koje će radno mjesto obavljati te su im savjetovali da ne potpišu te ugovore.

 slobodnadalmacija.hr
 Foto: slobodnadalmacija.hr

Komentari Palinića i Novosela jasno ukazuju na perspektivu i ulogu sindikalnog vodstva; svaki se štrajk odmah sterilizira od mogućnosti da poprimi politički karakter te je osuđen na borbu jednog malog dijela radničke klase protiv individualnih tlačitelja - umjesto da sindikalno vodstvo ukaže na potrebu sjedinjenja svih radnika protiv cijele kapitalističke klase i njihovih državnih sluga, ono ga koči. Sindikalno vodstvo danas poprima jedan sterilan karakter gdje se ono nekad svjesno, a nekad nesvjesno relegira na jednog neutralnog posrednika u takozvanom socijalnom dijalogu. Kapitalistička klasa i njeni sluge na vrhu sindikata su navikli da će kapitalizam uvijek imati mrvica za bacati radnicima ako to oni silom zatraže, ali ta se pretpostavka kroz par desetljeća kriza pokazuje krivom. Vodstvo je naviklo da uvijek budu rep i kočnica radnicima, a nikad glava i vođa. Tako je započeo još jedan štrajk gdje je rastuća inflacija i pad vrijednosti plaća poslao još jedan dio radničke klase boreći se trbuhom za kruhom, a sindikalno vodstvo ga je osudilo na samostalnu borbu bez poziva na sjedinjenu borbu sa ostalim radnicima. Bitno je napomenuti da radnici nisu obustavili svoj rad u potpunosti što je otpustilo dio pritiska za direktora i župana te im dalo mjesta za manevriranje i odugovlačenje štrajka. Prvih tri tjedna štrajka nisu dobili nikakvu ponudu, samo tužbu županijskom sudu da bi se štrajk proglasio nezakonitim, što nije uspjelo.

Ovdje se mora naznačiti uloga sudova u gašenju štrajkova. Proglašenje štrajka legalnim se ne smije razumjeti kao obrana radničkog prava na štrajk koje će sudovi uvijek braniti. Svi su sudovi alat vladajuće klase, iako to ne znači da je apsolutno svaka njihova odluka politički motivirana i promišljena sa obranom vladajuće klase na umu, povijest i sadašnjost proglašavanja raznih štrajkova ilegalnima ukazuje da kada se određeni štrajkovi pokažu prevelikom prijetnjom, pritisak se vrši na pravne institucije da bi se željeni ishod ostvario (pr. Croatia Airlines, SDF Žetelice i sl). Država kroz svoje zakone uvijek želi ostaviti kanal za otpuštanje nezadovoljstva otvorenim dokle god se metode štrajka ne pokažu efektivnima i radikalnima. U ovom specifičnom slučaju štrajk nije predstavljao veliku prijetnju i zato je vjerojatno da na sudu nije bilo svjesnog razmišljanja u vezi ocjene štrajka ičim osim legalnim kada je on već ispočetka poprimio sterilan karakter, te se u potpunosti držao unutar pravnih granica štrajka po zakonu RH.

Novosel je od početka pokušavao privesti štrajk ranom kraju i početi pregovore za kolektivni ugovor u vezi čega je komentirao da ni traženih 15% ne bi trebali odmah biti zadovoljeni, samo ukidanje dijela novog pravilnika. Novosel bi bio spreman pronalaziti kompromis unutar 15% povećanja plaće dok radnicima u Hrvatskoj diljem spektra radnih mjesta fali značajno više da bi živjeli dostojan život. U naredna dva tjedna, bez obzira što su radnici išli prosvjedovati ispred zgrade županije, župan Jelić ih je ignorirao te izjavio da se ne slaže sa presudom Županijskog suda i da će čekati presudu Vrhovnog suda, koja je kasnije također potvrdila legalnost štrajka. Odbijanje održavanja ikakvih pregovora u vezi novog kolektivnog ugovora bilo je čak i sindikalnom vodstvu previše, tako se u pomoć, da bi se poslala poruka, 23. 6. u solidarni štrajk uključio Sindikat prometa i veza Hrvatske (SPIVH). Štrajk je bez obzira na sigurno postojeću solidarnost radnika više poprimio karakter solidarnosti sindikalnih vodstava, gdje šire sindikalno vodstvo gleda poslati poruku da se ne može odbiti radnicima pregovore o kolektivnim ugovorima jer naravno oni i njihove materijalne privilegije ovise o takvim pregovorima kao njihovom poslu, makar ti pregovori povećali radnicima plaću za samo 1%. Tako je štrajk solidarnosti trajao samo sat vremena od 12 do 13 sati.  Jedina poslana poruka je poruka radnicima da u trenutku kada im se ukaže mogućnost za proširenje borbe, vodstvo će to ispočetka nastojati sterilizirati. Solidarnost se mogla pokazati samo  potpunim obustavljanjem rada do priznavanja svih zahtjeva radnika Cesta Šibenik kako bi se vršio konkretni pritisak na profite još jednog poduzeća, a ne vršio jednosatni pritisak solidarnim riječima na koje su šefovi gluhi. U štrajku solidarnosti je sudjelovalo 11 podružnica SPIVH-a diljem zemlje. Zbog sindikalnog vodstva osuđeni smo se samo pitati kakav je potencijal udružene obustave rada svih radnika ovih poduzeća. Sumnja li itko da bi se njihovom solidarnom borbom moglo  izboriti za svaki zahtjev kojeg imaju radnici u bilo kojem od tih poduzeća? Kroz tri tjedna štrajkanja direktor Miljković nije uspostavio kontakt sa štrajkašima niti jednom, a župan Jelić je nastavio ignorirati štrajk. Ovo je ignoriranje postalo previše za radnike koji su sada već više puta prosvjedovali ispred županijske zgrade i odlučili tamo svakodnevno prosvjedovati od 12 do 15 sati. Sindikalno vodstvo je odgovorilo na ignoriranje tako da su počeli prijetiti podnošenjem tužbe protiv pravilnika, a počelo je biti govora i o širenju štrajka na razini cijelog SSSH, no te se prijetnje nisu materijalizirale. Nakon 16 dana štrajka, 4.7. vodstvo je potpisalo sporazum o prekidu štrajka. Naglašeno je kako je prije među radnicima odobren sporazum, ali pitamo se je li bez ikakvih ideja o drugačijoj taktici štrajka radnička suglasnost značajna. Dali bi se radnika uvjerilo da prihvati sporazum u kojem je osvojeno samo ukidanje pravilnika i početak pregovora bez osiguranja za ni 15% povećanja plaće kada bi ga sindikalno vodstvo hrabrilo za daljnju borbu, a ne kočilo za rani poraz?

Potpisivanje sporazuma nije bio kraj priče. Radnici su 2 tjedna nakon potpisivanja sporazuma saznali da im direktor ne planira platiti plaću za dane provedene u štrajku. Ovo je značilo da za 6. mjesec oni praktički ne bi dobili plaću jer bi dani iznos bio smiješno malen. Kakvo je bilo mišljenje radnika o tome jasno vidimo u tome da je došlo do toga da su radnici bili toliko isprovocirani da su dvojica radnika došli nepozvani na sastanak vodstva sa direktorom te ga verbalno izvrijeđali i navodno fizički ozlijedili, iako su radnici poslije rekli da je direktor napuhao ozbiljnost napada. Također su mu bile izbušene gume i zaustavljen je bio jednom prilikom od ulaska u zgradu, te su ga općenito svi radnici u potpunosti ignorirali i odbijali sa njime raditi. Ovo pokazuje koliko su daleko radnici bili gurnuti. Ovdje nema mjesta nikakvom moraliziranju nego samo priznanju da je tretman radnika od direktora bio toliko grozan da je neke radnike pogurao preko ruba. Sve je to potaknulo radnike na ponovnu obustavu rada te su na konferenciji za medije izjavili da su revoltirani ponašanjem direktora Ceste Šibenik, da njihov suživot s njim nije moguć, naglasivši kako im je neisplata pune plaće uzrokovala egzistencijalne probleme, te da banke kod kojih imaju kredite i hipoteke ne čekaju. Predstavnik radnika u Nadzornom odboru Robert Savić kazao je:" Borit ću se do kraja. Ne bojim se ničeg. Svi smo tu gdje jesmo, ili ćemo svi biti pukovnici ili ćemo biti pokojnici." Upozorio je i na čestu praksu sazivanja "fantomskih sjednica Nadzornog odbora" u kojima se poziv za sjednicu dobiva iza ponoći, a već ujutro se očekuju odgovori. Radnici su odlučili ponovno prosvjedovati 20.7. ispred županijske zgrade, sada za punu isplatu plaća i smjenu direktora. Na prosvjedu je Savić izjavio - "Naš vrli direktor, a po medijima priča da je napadnut, da je bačen stol na njega, a išeta svaki dan po Poljani. On je dobio plaću 3 tisuće i dvista i nešto eura, a moj kolega osam eura, ja san plaka cili dan – osam eura plaću". Noć prije prosvjeda bila je održana još jedna "fantomska sjednica Nadzornog odbora" gdje je predloženo da se vrijeme u štrajku računa pod godišnji odmor. Robert Savić odmah je odbio prijedlog i ukazao kako bi to bio velik prekršaj Zakona o radu. Radnici su 25.7. ponovno počeli s radom; rekli su da njih nije strah ni direktora ni župana, ali da žele da njihova tvrtka opstane. Isplaćivanju plaća im se preostalo jedino nadati i prijetiti tužbom. Ponovna obustava rada je ispočetka bila osuđena na propast s obzirom da se sindikalno vodstvo zbog manjka takozvanog legalnog uporišta ponovnim obustavljanjem rada smatralo nesposobnim da odvede borbu dalje.

Nakon početka rada u ranom kolovozu direktor je petorici radnika, uključujući Roberta Savića, isporučio odluke o izvanrednim otkazima zbog navodnog „poticanja ostalih radnika na nezakonitu obustavu rada“. To ima očitu namjeru da bude primjer ostalim radnicima oko bilo kakvih ideja otpora koje im padnu na pamet u budućnosti. Mjesec dana nakon izdavanja otkaza direktor Robert Miljković bio je uhićen uz dvojicu neidentificiranih muškaraca zbog sumnje u počinjenje sedam kaznenih djela iz domene gospodarskog kriminala i korupcije kojima su oštetili tvrtku Ceste Šibenik za više od 40 000 eura.

Na početku 10. mjeseca sindikat je uspostavio novi kolektivni ugovor kojim su se povećale plaće radnicima za oko 20% uz isplaćivanje regresa, božićnice, toplih obroka i putnih troškova u maksimalnom iznosu dopuštenom Pravilnikom o porezu na dodanu vrijednost. Dogovorili su osnovice i koeficijente. Spomenuto je bilo da će se vidjeti još kako će se postupiti sa radnicima koji su dobili otkaz. Mi pitamo što se još uopće treba diskutirati kad je jasno koji je razlog bio za njihov otkaz. Također se postavlja pitanje je li to povećanje dovoljno sad, a mjesta za pitanje hoće li biti dovoljno s nastavkom pogoršanja svjetske i posljedično hrvatske ekonomije nema. Ono što se mora razumjeti je da je ovo povećanje, bilo ono dovoljno ili ne, bilo osvojeno samo zato jer su radnici pokazali da su spremni na borbu. Čak i kada su oni od te borbe odustali županu je bilo jasno da bi se igrao vatrom kada bi pokušao potpuno zamrznuti njihove plaće, to jest sniziti ih s obzirom da ih je ovim povećanjem povećao samo relativno naspram plaći koju je inflacija već snizila.

Zadarski vatrogasci

Kao i kod štrajka u pravosuđu, šibenskim cestama i drugdje ove godine, zbog neuspjeha procesa mirenja, odnosno neuspjeha procesa garantiranja minimalno dostojanstvenog standarda života kroz pregovaranje sindikalnog vodstva sa šefovima, zadarski su vatrogasci odlučili preuzeti stvari u vlastite ruke i 24.7. su započeli nenajavljeni štrajk. Od 102 vatrogasaca u Javnoj vatrogasnoj postrojbi (JVP) Zadar, 26 ih je sudjelovalo u štrajku. S obzirom da je nenajavljeni štrajk bio od početka po zakonu ilegalan, vjerojatno je to bilo dovoljno da određen dio radnika odvrati od ideje štrajka. Lanac je pukao na najslabijim karikama i tako su među tih 26 vjerojatno bili oni kojima je inflacija zadala najjači udarac, oni kojima Zakon o radu stoji između trbuha i kruha. Treba naglasiti kako samo vladajućima može biti iznenađujuće da je nenajavljeni štrajk buknuo u situaciji niskih plaća, loših uvjeta na radu i stare opreme.

Standard života radnika je mnogo prije glasno najavljivao štrajk i to je očito svima osim onima koji očekuju da će radnici pokleknuti pred svakim zahtjevom kapitala. Od početka su mediji vladajućih naglašavali kako u jeku sezone požara vatrogasci štrajkaju pokušavajući obrnuti javno mišljenje protiv štrajka. Mi na ove bijedne pokušaje moraliziranja uzvraćamo iskazivanjem da se vatrogasci ne brinu samo o požarima u šumama ili zgradama nego i o požaru inflacije kod kuće. Požari se moraju ugasiti koliko se i djeca vatrogasaca moraju nahraniti. Pitamo se kako su vladajući ovako jasno uviđajući loše vrijeme za počinjanje štrajka odlučili vatrogasce dovesti do situacije u kojoj im je to jedini izlaz. Radnici su stupili u štrajk samo nakon šta im se  kroz službeno pregovaranje  odbio zahtjev za kolektivni ugovor i time ih natjeralo da štrajkaju u vrijeme sezone požara. Dino Lilić, povjerenik sindikata Zajedno čiji su štrajkaši članovi, izjavio je da se bore za usklađivanje kolektivnog ugovora sa zakonima Republike Hrvatske. “Tražimo poštivanje zakonskog obračuna plaće i ukidanje nejednakog rasporeda radnog vremena koji je nametnuo poslodavac” – rekao je Lilić objašnjavajući da im se prekovremeni rad pogrešno obračunava i neplaćen je. Također su rekli kako žele da im se izjednače plaće koje su u prosjeku između 960 i 1180 eura sa onima ostalih vatrogasnih postrojbi u zemlji.

Lilić je još rekao: "Mi nemamo ni minulog rada, ni dodatka na opasnost, nametnuli su nam nejednak raspored radnog vremena. Problem je što se naša plaća trenutno ne može utvrditi. S tobožnjih 20 posto za koliko su povisili naše plaće, samo su osnovicu izjednačili s ostalim zaposlenicima Grada. Ona je sada 512 eura. Po plaći, profesionalni vatrogasac u Zadru ima istu plaću kao i komunalci". Štrajkaši su se nakon kratke inicijalne borbe o poslovima koje su obvezani raditi tokom štrajka odlučili baviti samo hitnim intervencijama.

 novilist.hr
 Foto: novilist.hr

Treba napomenuti kako su neki od radnika koji nisu sudjelovali u štrajku članovi Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika. Vodstvo ovog sindikata, kako je rekao njegov povjerenik Edi Delija, nije smatralo štrajk potrebnim te je odlučilo radnike osuditi na proces mirenja, a ne proces širenja to jest ukazivanja na potrebu sjedinjene borbe svih vatrogasaca i širenje štrajka. Na to je Lilić komentirao tokom prosvjeda kojeg su štrajkaši organizirali 8.8. na Narodnom trgu – "Mislili smo da smo krenuli u dobrom smjeru i da ćemo ispregovarati novi kolektivni ugovor te da ćemo naš rad napokon staviti unutar zakonskih okvira, koji trenutnim kolektivnim ugovorom nisu ispoštovani no poslodavac nas je ponovno izigrao kao i kolege iz Sindikata javnih službenika, koji nisu uz nas i očito imaju neke svoje interese u ovom procesu." Štrajk je  16.8.  Vrhovni sud proglasio ilegalnim te su radnici bili natjerani zaustaviti štrajk. Kroz primjer gašenja ovog štrajka vidimo ulogu sudova koju smo prije spomenuli. Kada štrajk istupi iz zakonskog okvira, to jest iz okvira prihvatljivog kapitalu i njegovoj državi, on je ugašen. Time su zadarski vatrogasci bili protjerani nazad u arenu mirnog pregovaranja za novi kolektivni ugovor; natjerani da prihvate što i koliko im se ponudi.

Riječka Čistoća

Radnici u riječkoj Čistoći su 20.9. započeli štrajk za veće plaće i bolja materijalna prava. Toliko je bijedno sindikalno vodstvo bilo u ovom slučaju da su radnici morali izjaviti da su štrajk organizirali sami, mimo organizacije sindikata, jer je sindikalno vodstvo bilo prestrašeno prihvatiti odgovornost. U štrajku je na početku sudjelovalo nekih 200-tinjak radnika, a pred kraj i svih 400-tinjak koji su zahtijevali povećanje plaće od 30%. Obustavili su rad i nije se smeće kupilo nigdje osim ispred dječjih vrtića i bolnica. Dokle su mediji stalno podsjećali na smeće koje se gomila i višu cijenu komunalnih usluga za građane, radnicima čistoće bilo je jasno da imaju podršku većine radnika. Jedan radnik čistoće Ćenan Beljulji Kenosu rekao je da su mu se javili kolege iz zagrebačke Čistoće i ponudili da će doći pomoći im u Rijeku, podržali su ih i vatrogasci, djelatnice dječjih vrtića i drugih gradskih ustanova uz širu javnost. Ovdje imamo još jedan primjer štrajka nazvanim nenajavljenim i iznenadnim dokle su na loše plaće, loše uvjete rada i lošu organizaciju posla djelatnici Čistoće upozoravali već pet godina. Na natječaje im se nitko ne javlja, radnici daju otkaze i bježe na druge poslove, a najgore što odlaze vozači kamiona koji su deficitarno zanimanje. Također je Beljulji rekao kako je održavanje kamiona preneseno na drugu tvrtku dokle moderno opremljena garaža čistoće stoji prazna. "Za svaku sitnicu, izmjenu ulja, lampice, bilo što, moramo voziti kamione na popravak u garažu Autotroleja pa se čeka dva, tri, pet, čak i sedam dana, za nešto što bi mogli napraviti u našoj garaži isti dan" – izjavio je Beljulji. Zbog nedostatka radnika, zaposleni moraju obavljati opseg posla predviđen za više ljudi. Na to je Beljulji komentirao -" imali smo, recimo, nedavno situaciju da je dečko bio na kamionu od 7 tona, dvije ture, znači, preko ruku je prevalio 14 tona otpada u jednom danu. Nakon mjesec dana takvog posla si dva mjeseca na bolovanju, na injekcijama, jer tijelo ne može podnijeti takve napore". Da bi se privuklo novu radnu snagu, početna plaća je mizernih 630 do 650 eura, s time da se s prekovremenima može dogurati do 700.

Šoferi imaju od 900 do maksimalno tisuću, do kojih mogu doći tek s velikim brojem noćnih smjena i prekovremenih sati. Beljulji koji je otac četvero djece, rekao je da na temelju minulog rada i raznih dodataka, poput prijevoza i marende, ima oko 800, a može uz prekovremene dogurati do maksimalno 900.

Radnici su nakon samo dva dana štrajka, uz manjak adekvatnog vodstva, podlegli pod pritiskom gomilanja smeća i pristali na kompromisnih 20% povećanja.

Molekularni proces revolucije

Suočeni sa zaoštravanjem klasne borbe postavlja se pitanje značajnosti ovogodišnjih događanja. Je li ovo samo slučaj plime i oseke? Je li ovo samo kratak bunt radnika nakon kojeg će svi ići nazad na posao i nastaviti prihvaćati pogoršanje materijalnih uvjeta? Hoće li nezadovoljstvo radnika rasti unedogled bez kumulativnog efekta? Kako onda mi vidimo ovogodišnje događaje i kako oni ukazuju na ono što marksisti nazivaju molekularni proces revolucije?

Kao prvo, mi uzimamo za pretpostavku da je radnička svijest dobrim dijelom konzervativna. Većina radnika je spremna podlegnuti značajnom pogoršavanju materijalnih uvjeta prije nego li razmišlja o štrajku, a kamoli o socijalističkoj preobrazbi društva. Koliko god ona bila konzervativna ona teži promjeni. Ta promjena većinu vremena ima jedan spor i kvalitativno malo značajan karakter. Nove nelagode i nezadovoljstva iz vlastitog života i one viđene diljem svijeta su uzete kao samo još jedan šamar po obrazu radničke klase i do daljnjega zaboravljeni. No to nezadovoljstvo raste i ispod površine priprema eksploziju. Radnici su spremni mnogo prihvatiti, ali kada im je dosta, dovoljno je da im neko skrati pauzu za marendu za 5 minuta i svo nezadovoljstvo ispod površine izlazi i pokazuje se. No to nije kraj priče. Neko će pitai zašto onda ne vidimo revoluciju u vrijeme svakog rata ili svakog masovnog otpuštanja radnika i ostalih groznih zbivanja koja zahvate ovaj ili onaj dio radnika. Koliko god imali loše materijalne uvjete, radnici uvijek prvo gledaju postoji li mogućnost spasenja u okviru trenutnog društva.

Ako se osvrnemo na povijest naroda bivše Jugoslavije kroz posljednjih 30-ak godina, pitamo se nije li sve ovo bilo dovoljno da gurne radnike preko ruba. Kolaps našeg društva se desio pored relativno malog, ali postojećeg uspona zapadno europskih i sjevernoameričkih zemalja u koje su naši ljudi mogli emigrirati u potražnji za boljim životom ili se ostajanjem u zemlji nadati konačnom vraćanju standarda života kroz bijedan, ali ipak postojeći uspon naših ekonomija iz potpunog kolapsa tokom ratova u stagnirajuću stvarnost kapitalizma posljednjih dva desetljeća. Koliko god loše živjeli, većina radnika imala je dovoljno da preživi i osigura si osnovne potrebe. Ako nisu time bili zadovoljni imali su priliku napustiti zemlje u potražnji za boljim životom vani. To je stvarnost koja se danas mijenja i tjera na površinu nezadovoljstvo koje se tri desetljeća nakupljalo. Danas se radnici osvrću i uzalud gledaju ka cijelom svijetu da bi našli ijednu zemlju u kojoj se ne događa pad životnog standarda radnika. Diljem svijeta još uvijek odzvanja efekt krize 2008. i korona krize. Pored kriza hiperprodukcije koje su uvijek prisutne u kapitalizmu, pokušaji vladajućih da ublaže posljedice posuđivanjem i tiskanjem novca posljednjih par desetljeća su pripremile planinu dinamita koja samo čeka jednu iskru da eksplodira. Globalizacija, otvaranje svjetskog tržišta i uspon svjetske trgovine nakon 2. svjetskog rata koja su igrala odlučujuću ulogu u stabilizaciji svjetske ekonomije nakon turbulentnog perioda ranog do srednjeg 20.stoljeća, počeli su već krajem stoljeća pokazivati znakove usporavanja. Otvaranje bivših staljinističkih država 90-ih dalo je još jedan mali potisak kapitalizmu i igralo stabilizirajuću ulogu.

 telegram.hr
 Foto: telegram.hr

Danas kapitalizam sa svojim kontradikcijama vlada cijelim svijetom. Svaki kutak svijeta otvoren je njegovom prodoru i svakoj njegovoj krizi bez značajnih sigurnosnih ventila koji su povijesno postojali i omogućili stabilizaciju sistema. Dokle se ne može govoriti o finalnoj krizi kapitalizma, jasno je da društvu kojemu prijeti globalno zatopljenje, rastući protekcionizam i ratovi, konstantne razarajuće ekonomske krize i inflacija upućuje na povijesni – svjetski period kapitalističke krize nalik onom prve polovice 20. vijeka. Na ovim temeljima danas radnici ulaze u borbu s kapitalom. U situaciji smo gdje kapitalizam kao sustav grabi za životom i linja se svih ustupaka koje su prijašnje generacije radnika osvojile. Interesi kapitalista i njihovog sustava su uvijek bili u proturječju sa interesima radničke klase, ali su se povijesnim usponom kapitalizma ta proturječja mogla donekle stabilizirati. U trenutku kada kapitalizam prestane uzdizati standard barem jednog dijela radničke klase i pronalazi se nesposobnim unaprijediti tehniku čovječanstva dalje, različiti interesi radnika i kapitalista prestaju biti subjekt mirnog pregovaranja i postaju subjekt sve oštrije  klasne borbe. Upravo u radničkoj klasi leži potencijal novog društva koje se gradi na temeljima koje je izgradio kapitalizam i taj je revolucionarni potencijal naše klase – radničke klase, potencijal kojeg će u sadašnjim i nadolazećim borbama sa kapitalom radnici shvatiti.

Uloga komunista

Rekli smo kako je radnička svijest uglavnom konzervativna, ali i kako će radnička klasa u narednom periodu klasne borbe shvatiti potrebu za socijalističkom preobrazbom društva. Ovdje se javlja proturječnost koja se može izraziti postavljanjem dvaju pitanja. Hoće li radnici sami kroz borbu doći do ideja komunizma te time učiniti naš politički rad nepotrebnim, i hoće li radnici ikada prihvatiti ideje komunizma ako su oni uvijek konzervativni i traže spas u trenutnom društvu? Nauka komunizma i njeno znanje proizlazi upravo iz prijašnjih borbi radnika protiv kapitala, ali ta nauka stoji na temeljima znanja izgrađenog kroz 190 godina klasne borbe. Mi naravno nemamo još 190 godina da bi se lekcije ponovno naučile kroz nove borbe. Ovdje leži uloga komunista i naše organizacije. Za ujedinjenje radničke klase i time osposobljavanje kolektivne klasne borbe bili bi dovoljni sindikati, ali komunisti ne pokušavaju samo ujediniti radničku klasu već je i naoružati znanjem naučenim tokom prijašnjih borbi sa kapitalističkom klasom. Naša organizacija služi radnicima tako da se sjeća prijašnjih borbi i lekcija iz njih naučenih. Da zna povijest radničke klase i klasnog sukoba sa kapitalom te na bazi tog znanja zaključi da je potrebna revolucionarna preobrazba društva da bi se jednom za svagda priveo klasni sukob radnika i kapitalista kraju i započela izgradnja novog društva koje će dalje razviti tehniku čovječanstva i privesti sve oblike tlačenja kraju. Cilj marksističke organizacije Crveni i njene internacionale IMT jest da te ideje širi diljem radničke klase i diljem svijeta te njima ukaže na nemogućnost trajnog mira između klasa, dosljednu nemogućnost kapitalizma da nastavi razvijati čovječanstvo, korektnu taktiku i strategiju u borbi za pobjedu nad kapitalom i oblik društva koji će zamijeniti staro. Stanje radničke svijesti se ne svodi samo na ideje koje oni trenutno znaju i čine razinu njihove svijesti nego i na ideje čije prihvaćanje njihovi materijalni uvjeti zahtijevaju. Radnicima se u vrijeme relativnog, čak i  apsolutno malog, uspona standarda života čini nepotrebnim radikalno preobraženje društva. Dokle god imaju perspektivu za donekle civilizirani standard života, oni smatraju nepotrebnim diskusiju o mogućem boljem društvu jer je rizik pokušaja njegovog ostvarenja prevelik.

Revolucije su turbulentna vremena i ne može se očekivati da će majka troje djece sa plaćenim režijama, bez kredita i dostojnom plaćom posezati za revolucijom koliko god prospekti njenog uspjeha bili relativno ogromni. No danas nema mnogo majki troje djece koje imaju sve tri pa i nijednu od tih sigurnosti. Promjena svijesti se jasno vidi u tankoj liniji koja dijeli slučaj kada radnici zbog loših ekonomskih uvjeta ne žele stupiti u štrajk zbog straha gubitka posla i situaciji u kojoj je toliko loše ekonomsko stanje da im je štrajk jedina opcija. Borba prestaje biti rizični podvig i postaje potreba. Kada ekonomsko stanje učini radnike zainteresiranima čuti naše ideje, kako ćemo ih mi njima predstaviti ako nismo izgradili revolucionarnu organizaciju? Pa na našu sreću svijest se ne mijenja u svih radnika istim konzervativnim tokom. Ima onih koji u vrijeme čelične stabilnosti kapitalizma razumiju potrebu za socijalizmom i onih koji ju ne vide ni kada cijelim svijetom bukti rat i kriza kapitalizma baci milijune u siromaštvo.

U trenutnoj fazi uspona klasne borbe mi se baziramo na pridobijanju najnaprednijih radnika, studenata, mladeži  i ostalih progresivnih elemenata u društvu. Mi njih težimo pretvoriti u čelične kadrove sa potrebnim znanjem i iskustvom da u trenutku kapitalističke krize i pratećih borbi mogu radnicima predstaviti ideje naše klase, naučene kroz zadnjih 190 godina te osigurati uspješnu borbu nad kapitalom i izgradnju novog društva. Na kakvo stanje svijesti onda ukazuje ovogodišnji val štrajkova i prosvjeda? Pa sam val daje odgovor na pitanje.

Inflacija baca gomile radnika u borbu. Radnici pokušavaju kroz nove kolektivne ugovore osigurati povećanje svojih plaća i poboljšanje materijalnih uvjeta, ali im svugdje šefovi kažu da su im zahtjevi preveliki. Radnici se pitaju kako je zahtjev za dostojanstven život prevelik. Kada im se mirnim pregovorima odbija udovoljiti, oni traže pomoć od sindikalnog vodstva da ga odvede u pobjedu nad šefovima i osigura minimalne dobitke. Porazom u koji ih to vodstvo odvede, oni uče da sindikalno vodstvo u većini slučajeva ne stoji na njihovoj strani i da je ili financijski potkupljeno ili češće ideološki sterilno. To vodstvo se bazira na borbi koja ne prelazi dopuštene zakonske granice koje postavlja vladajuća klasa i time ta borba gubi svaki potencijal. Kada su radnici suočeni sa tromošću sindikalnog vodstva oni ga guraju naprijed i zahtijevaju od njega da ga predstavlja te da se bori. Onda vodstvo ili poklekne ili skupa sa radnicima bude ganjano bičem zakona. Štrajkovi ove godine nisu prešli ovu karakterizaciju, ali sve se više ukazuje nemogućnost nastavka reguliranja klasnih kontradikcija kao i prije, to jest postavlja se pitanje bilo kakve mirne mogućnosti njihovih regulacija kroz socijalni dijalog. U štrajku radnici prolaze kroz školu (klasnog) rata, kako ju je Lenjin nazvao. Počinju razumijevati nemogućnost trajnog usklađivanja radničkih interesa sa kapitalističkim i potrebu za kolektivnom borbom da bi se osvojili trenutni ustupci. Ovdje ćemo samo ukazati da se danas diljem zapadnog svijeta bori protiv oduzimanja ustupaka koje su prijašnji radnici osvojili, poput besplatnog ili jeftinog zdravstva i školstva, niže godine umirovljenja, zaštita na radu itd., ali kada se ti ustupci pokažu preskupima, oni se oduzimaju prvom prilikom.

Prvi korak radnika u Hrvatskoj, kao i diljem Balkana i svijeta, jest preuzeti nazad kontrolu nad sindikatima. Radnici moraju preoblikovati sindikate u oružje svoje klase tako da se implementira unutarnja demokracija sa pravom na opoziv, izjednače plaće vodstva sa prosječnim plaćama radnika i ulazi u borbu sa perspektivom širenja te borbe kroz cijelu radničku klasu sa razumijevanjem potrebe za socijalističku preobrazbu društva.

Sve koji se žele boriti za ove ciljeve i ideje  pozivamo da nam se pridruže i sudjeluju u pripremi snaga radničke klase za borbe koje dolaze.

Tekst je objavljen u 32. štampanom izdanju časopisa Crvena kritika.