"Jednom u nekoliko godina odlučiti koji će član vladajuće klase potisnuti, otupjeti narod u parlamentu - to je prava suština buržoaskog parlamentarizma, ne samo u parlamentarno-ustavnim monarhijama, nego i u najdemokratskijim republikama" .

                                                               Lenjin, “Država i revolucija”

Pred nama su još jedni istorijski izbori, zapravo kao i svi dosadašnji izbori koji su bili “istorijski”, tu su da pokažu da ono istorijsko u njima znači jačanje statusa quo ekonomske nejednakosti i političke represije buržoazije. Kroz fasadu tobožnje demokratije, radnička klasa će ponovo biti zavarana suvišnim pitanjima koja nisu povezana s njenim klasnim interesima, a kapitalističko izrabljivanje će biti uspješno zamagljeno. U tom kontekstu, izborni proces je potpuno kooptiran od strane već ukorijenjenih elita i oligarha proizašlih iz kriminalne krađe društvenog vlasništva, te služi legitimisanju njihove dominacije i zaštiti njihovih klasnih interesa, odnosno interesa kapitala.

A ovi izbori nisu ništa drugo nego spektakl šupljih i otrcanih obećanja za bolji život, nakon kojih će položaj radničke klase postati još gori, a društvo će se nastaviti urušavati u tržišnu anarhiju.

Pročitajte tekst na makedonskom jeziku.

Socijalna i ekonomska situacija u kojoj dočekujemo izbore

Ekonomska situacija u kojoj dočekujemo ove izbore značajno je pogoršana, a kvaliteta života u konstantnom padu u svim aspektima. Posljednji značajniji udarac s kojim su se radnici suočili bila je visoka inflacija, koja je dosegla 20 posto, kao i potonji vrtoglavi skok cijena osnovnih životnih namirnica, ponajviše hrane. Prema minimalnoj potrošačkoj korpi koju utvrđuje SSM, radnici bi od nje trebali izdvajati oko 45% za podmirenje osnovnih potreba za prehranu, a 30% za stanovanje. No, treba imati na umu da ta minimalna potrošačka korpa ostaje nedostižna za najveći broj radnika, odnosno sve one koji primaju minimalnu platu ili nešto više od nje.

Foto: republika.mk

Vlada SDSM-a i DUI-ja bila je prisiljena podići minimalnu platu za oko 50% u 3 godine, odnosno sa 15.000 denara u 2021. na 22.500 denara, koliko iznosi danas, kako bi barem djelomično ublažila šok povećanja cijena. Ali, u stvarnosti radnici su siromašniji ako se pogleda rast troškova života. Tako je minimalna potrošačka korpa porasla s 32.500 denara u 2021. godini na 57.500 denara u januaru 2024. godine, a ako porodica živi u iznajmljenom stanu njeni minimalni izdaci iznose 73.000 denara, što znači da su izdaci porasli za 100 posto. Osim toga, porast minimalne plate nije se linearno odrazio na rast ostalih plata, pa je učinak istog povećanje mase radnika koji primaju minimalnu platu i plate ispod prosjeka.

Ono što je nedvojbeno jest da su trošak inflacije snosili radnici realnim pojeftinjenjem svojeg rada, a čak i "značajno" povećanje minimalne plate kojom se Vlada hvali zapravo je samo nominalno i isto je smanjenje u odnosu na rast troškova života.

Ilustrativan primjer neosjetljivosti i netaktičnosti vladajuće strukture bila je odluka Ustavnog suda, donesena upravo u vrijeme najjačeg inflatornog pritiska, kojom su izabrani i imenovani funkcioneri, odnosno oni sami, odlučili podići vlastite plate za nevjerojatnih 78%. Tu spadaju svi suci, tužitelji, direktori državnih agencija i njihovi zamjenici, gradonačelnici, zamjenici, ministri, odnosno politički vrh. To je izazvalo oštre reakcije radnika i sindikata koji su u to vrijeme štrajkovali i koji su otvoreno postavljali pitanje kako će povećanje od 10 ili 20 posto koje traže izazvati daljnje ubrzanje inflacije, a oni koji su ih u tome spriječavali dobijaju 78 % povećanja bez problema.

Pritiscima inflacije i rastom cijena najviše su pogođeni penzioneri. Najveći broj od ukupnog broja penzionera nalazi se u kategoriji korisnika s najnižim zakonom propisanim penzijama, odnosno oko 87.000 penzionera od ukupno 348.000, s penzijama u iznosu od 12.500 denara do 16.000 denara. Penzionerii su se počeli masovno samostalno organizovati protiv smjernica svoje organizacije "Udruženje penzionera", organizujući proteste i blokade sa zahtjevom za linearno povećanje svih penzija za 3500 denara, a kasnije i za smjenu vođstva "Udruženja" , koja se aktivno bavila sabotažom njihovih zahtjeva.

Prema posljednjim anketama, ta će pitanja biti odlučujući faktor na ovim izborima. Naime, oko 60% ispitanika kao goruće probleme istaknulo je niske plate i inflaciju, a čak polovina je rekla da ne uspijeva pokriti troškove života u jednom mjesecu. Oko 40% ispitanika u ovoj anketi izjavilo je da očekuju da će se ekonomska situacija za njih dodatno pogoršati u razdoblju koje slijedi.

Drugi značajan problem s kojim se država suočava je masovni egzodus, posebno mladog i radno sposobnog stanovništva koje bježi u centre kapitalizma. Ovaj odljev predstavlja dvostruku prijetnju stabilnosti jer narušava održivost cijelog sistema, ali i iscrpljuje ljudske potencijale za budućnost. Ekonomski model koji se temelji na privlačenju direktnih stranih investicija jeftinom radnom snagom predstavlja sistemski neuspjeh kapitalizma na periferiji da građanima pruži ikakve smislene prilike i perspektive.

Socijaldemokrati bez kompasa

Što se tiče ekonomskog modela, socijaldemokrati, iako su najavljivali, nisu uspjeli uspostaviti nikakav novi kurs, već su dobrim dijelom samo nastavili ranije uspostavljeni model ekonomije koji se temeljio na davanju prednosti stranim ulaganjima i njihovom subvencionisanju, nudeći jeftinu radnu snagu koju mogu iskorištavati za vlastiti profit.

Sa sigurnošću možemo reći da su glavna obilježja koja će obilježiti vladu SDSM-a i DUI-a njihova nedosljednost, neprincipijelnost i, naravno, raširena korupcija.

Foto: sdsm.org.mk

Primjer za to je da je jedno od osnovnih predizbornih obećanja koje su proklamovali kao "glavne stubove [programa] kako bi se prevladala neravnomjerna raspodjela bogatstva u zemlji", bilo uvođenje progresivnog poreza, tj. porez na dohodak i porez na dobit. No, nakon preuzimanja vlasti socijaldemokrati su se odmah povukli s tih pozicija, a odmah nakon uvođenja progresivnog poreza na dohodak 2018. povukli su odluku, tj. svake su godine odgađali njegovu primjenu, da bi ga 2023. potpuno ukinuli i nastavili s primjenom paušalnog poreza. Paušalni porez koji su i sami ranije kritikovalii kao nepravedan. Dakle, ne treba sumnjati čije interese štiti SDSM, to su interesi kapitala.

Posljednji ekser u vlastiti kovčeg po pitanju ekonomije i radničkih prava socijaldemokrati su zabili donošenjem zakona koji je omogućio 72-satnu radnu sedmicu za projekte od "strateškog državnog značaja". Ova odluka odražava širi trend davanja interesa kapitalu ispred prava i dostojanstva radnika. U konkretnom slučaju, zakon se donosi kako bi se udovoljilo zahtjevima izvođača radova na izgradnji koridora 8 i 10, američko-turskog konzorcija "Bechtel i Enka". Država je ovim zakonom otvorila vrata mogućnosti 72-satne radne sedmice i ekstremnog izrabljivanja radnika. To će imati posebno razoran učinak na radnike migrante koji će biti namamljeni da pod takvim ropskim uslovima rade na projektima od "strateškog nacionalnog značaja".

Obećanje da će se uhvatiti u koštac s korupcijom iz današnje se perspektive čini kao loša šala. Nema više pore u društvu koju ne dotiče raširena korupcija, koja je u nekoliko navrata rezultirala incidentima sa tragičnim gubicima ljudskih života, primjerice autobusne nesreće u Laskarcima i Bugarskoj, paljenje modularne bolnice u Tetovu, afera citostatici iz onkologije.

Kao šlag na tortu u navodnoj borbi protiv korupcije, su izmjene kaznenog zakona skupštinske većine, kojima su zapravo amnestirani svi političari i privrednici koji se procesuiraju za korupciju. Logika je valjda da čim se nito ne procesuira, znači da nema korupcije.

Socijaldemokrati na ovim izborima izgledaju potpuno bankrotirani i nesposobni ponuditi bilo što suvislo. Stoga su cijeli fokus prebacili na vanjska pitanja, odnosno na integracije u EU, nadajući se da će im to poboljšati izglede da prežive ove izbore. Nakon ulaska Makedonije u NATO kroz sporazum s Grčkom, koja je promijenila ime države bez odobrenja građana na referendumu, SDSM se usmjerio na ubrzavanje EU integracija po svaku cijenu. U tom kontekstu deklarisali  su se kao najproeuropskija stranka. No, nisu uspjeli u nastojanjima da sprovedu Sporazum o dobrosusjedstvu s Bugarskom prije početka izbora, iz jednostavnog razloga što nisu mogli skupiti dovoljan broj poslanika za otvaranje Ustava kako bi se unijeli dogovoreni ustavni amandmani.

VMRO DPMNE: ekonomija niskih poreza i niskih plata

U nedostatku prave alternative, konzervativna VMRO DPMNE najviše će kapitalizirati nesposobnost SDSM-a. Prema anketama, očekuje se da će osvojiti preko 50 poslanika, dok će SDSM osvojiti oko 30.

Foto: sdk.mk

Konzervativci oportunistički igraju na sentiment oko promjene imena i dobrosusjedskog sporazuma s Bugarskom, iako je izvjesno da će, ako formiraju parlamentarnu većinu, sami unijeti potrebne promjene u Ustavu kako bi se taj sporazum sproveo. Važno im je bilo da se to ne dogodi prije izbora, odnosno da ne naruše vlastitu izbornu poziciju.

Ali što oni nude? Jedno od prvih obećanja DPMNE-a bilo je da će preduzećima smanjiti poreze kako bi se "probudila" ekonomska aktivnost. To će, u situaciji kada je, uprkos ogromnoj inflaciji, dvije godine zaredom državni budžet u minusu od 500 miliona evra, samo izazvati nova zaduženja i udar na socijalne transfere, odnosno daljnje siromašenje najugroženijih kategorija i prenos bogatstva u "biznis". Šta znači ekonomija s niskim porezima i platama - produžavanje kruga siromaštva i većeg profita za kapital, to je njihova ponuda.

Glavni saučesnik u posljednjih 20 godina

Kontinuirano sudjelovanje DUI-ja u svim Vladama od osnivanja stranke 2002. godine (s izuzetkom 2006-08.) do danas, etablira je kao glavnog saučesnika u oblikovanju i provođenju svih štetnih politika i zločina koji su doveli do današnjeg stanja. Pa ipak, iako snosi veliki dio odgovornosti za katastrofalno stanje, DUI uspijeva zadržati percepciju da su najveći zaštitnici albanskog naroda. To proizlazi iz dva objektivna razloga, njihove istorijske pozadine, koja proizlazi iz ONA s jedne strane, a sa druge,  iz dvadesetogodišnje vladavine koja je omogućila stvaranje jake stranačke strukture i čvrstog stranačkog aparata koji korumpira velik broj ljudi sa stranačkim poslovima u državnim institucijama i drugim privilegijama .

Središnje mjesto u strategiji DUI-ja zauzima njegovanje simboličkih pobjeda, koje nemaju stvaran uticaj na poboljšanje života građana, već služe samo jačanju manipulacije da su jedini autoritet među albanskim strankama. Takva simbolična pobjeda pred ove izbore je imenovanje Talata Džaferija za premijera u tehničkom mandatu Vlade, odnosno, kako kaže slogan DUI-ja "prvog albanskog premijera".

Protiv DUI-ja stvorena je velika koalicija nekoliko albanskih parlamentarnih stranaka, koja joj prijeti svrgavanjem s prijestolja. Međutim, šarenilo ove koalicije ne karakterizira suštinska politička alternativa, odnosno jedini cilj ove koalicije je srušiti DUI po svaku cijenu. U ovoj trci između dvije prazne ponude, DUI je u prednosti ako se uzmu u obzir sve mahinacije i mehanizmi proizašli iz učestvovanja u vlasti već više od 20 godina, a koje će DUI sigurno koristiti.

Bezidejna Levica

Levica je nakon podjele 2019. i kasnijeg skretanja udesno, oportunističkog koketiranja s nacionalizmom i jahanja na talasu nacionalnog nezadovoljstva uspjela ostvariti određene kratkoročne izborne uspjehe koji su rezultirali ulaskom u skupštinu. No, udaljavanje od klasne politike i analize stvarnosti te ideološka prilagođavanja desnici dovela je do konfuzije i protuječnosti koje su vrlo očite, ne samo među njihovim pristalicama nego i među samim članovima, pa i članovima vođstva stranke. Takav je primjer nedavni tekst u njihovom stranačkom glasilu Antropol, gdje član stranačkog odjela za finansije kaže da se Levica zalaže za podsticanje tržišta i povećanje konkurencije, dok u statutu stoji da su antikapitalistička stranka. Mogu se navesti bezbrojni primjeri antinacionalizma koji je proklamovan u stranačkom statutu, a negiran u praksi.

Koalicija Levice u vlasti grada Skoplja (na čelu s gradonačelnikom – predstavnikom privrednih komora), služi kao opipljiv primjer njihove sterilnosti i u potpunosti negira njihove tvrdnje o bilo kakvoj ideološkoj posebnosti stranke u odnosu prema drugim buržoaskim strankama, kao i njihovu navodnu nepotkupljivost .

Ideološka nedosljednost i oportunizam vođstva stranke stvorio je manjak novih ideja, koji će nastojati popuniti praznom retorikom i lažnim radikalizmom s jedinim ciljem ponovnog ostvarenja vlastitih izbornih ambicija.

Sličan primjer je politička stranka ZNAM, koja je produkt raspada SDSM-a. Njen čelnik Dimitrievski izjavio je da je nova stranka ZNAM pozicionirana "od centra prema lijevo s desnim patriotskim stavovima". Ovakav besramni oportunizam kojim stranke pokušavaju privući što više glasača i odsustvo bilo kakve ideološke dosljednosti stalna je i sveprisutna tema političkog života u Makedoniji.

Ambasade su prava vlast

U distopijskoj stvarnosti u kojoj živimo, koju je stvorio kapitalizam na svojoj periferiji, imperijalne sile imaju vrlo velik uticaj. U slučaju Makedonije, ona je pod potpunom hegemonijom Sjedinjenih Država. Uoči ovih izbora američka se ambasadorica bez imalo ironije predstavila kao nezavisna posmatračica koja će pratiti izbore i paziti da na njih nema stranog uticaja.

Foto: Слободен печат – Драган Митрески

Većina stranaka slijepo slijedi direktive koje im daju njihovi imperijalni gospodari i pokazuje neskrivenu podređenost vanjskim interesima. Ta poslušnost doseže strašne razmjere da buržoaski političari idu toliko daleko i otvoreno priznaju i prihvataju vlastitu nesposobnost kada ih kritikuje kolonijalni gospodar i traže od kolonijalnih gospodara da izravno intervenišu u koloniji koja je prema ustavu nezavisna i suverena država. Predsjednički kandidat DUI-ja, i što je još gore, ministar vanjskih poslova od 2020. Bujar Osmani utjelovljenje su ovakvog ponašanja. Osmani  je istupio s prijedlogom da se formira međunarodni odbor sastavljen od predstavnika SAD-a, EU-a i NATO-a, čija će funkcija biti "filtrirati osobe koje se bave politikom u našoj zemlji... imaju li veze s ruskim interesima i jesu li umiješani u bilo koji oblik korupcije", odnosno njegov zahtjev glasi: ako se neko želi baviti politikom i vršiti javnu funkciju u Makedoniji, potrebno je dobiti potvrdu od SAD-a, EU i NATO-a, a zatim se može kandidovati za funkciju i biti izabran. Buržoaski političari više niti ne pokušavaju sačuvati iluziju slobode i suvereniteta zemlje kojom upravljaju.

Zaoštravanje klasne borbe

Pod pritiskom inflacije i rasta cijena osnovnih životnih proizvoda, klasna borba uzima sve više maha. Proteklu godinu obilježio je talas štrajkova i mobilizacija radnika. Takvi su bili štrajkovi strojovođa i strojarskog osoblja u MŽ Transportu, štrajk Porezne uprave, štrajk pravosuđa i tužilaštva, Državnog ispitnog centra, štrajk komunalnih preduzeća u Skoplju i Tetovu, česti protesti zaposlenika EURONIKEL-a, Makedonske pošte, Ministarstva zdravstva, Carinske uprave, kulturnih radnika koji su prijetili štrajkom, ali je otkazan u zadnji čas. Iako do potpunog generalnog štrajka nije došlo, ostalo je značajno nezadovoljstvo koje se nikako nije riješilo. Produbljivanje krize imaće za posljedicu još veće zaoštravanje klasne borbe i izazvati mobilizaciju širih slojeva. Stoga ne smijemo upasti u cinizam, već imamo obavezu iskoristiti istorijskii trenutak u kojem se nalazimo kao katalizator stvaranja novog napretka i procvata civilizacije.

Ono što predstoji nama kao komunistima, između ostalog, je razotkrivanje iluzija buržoaske demokratije i izgradnja organizacije koja će pripremiti radničku klasu za revolucionarnu borbu s ciljem rušenja kapitalizma. Samo kolektivnom akcijom i solidarnošću, radnička klasa može postati arhitekt vlastite budućnosti, skidajući okove kapitalističkog ugnjetavanja i stvarajući novo društvo utemeljeno na načelima pravde, jednakosti i proleterske vlasti.

Iluzija izbora sve teže prikriva stvarnost kapitalističkog ugnjetavanja. Dok mladi ljudi masovno bježe tražeći utočište od ekonomske stagnacije i političkog razočaranja, a oni koji ostaju postaju sve siromašniji, uzaludnost buržoaskih izbora postaje sve očiglednija. Nepopularnost kapitalističkih političkih stranaka samo će rasti. Bez obzira na to deklarišu li se kao ljevičari ili desničari, sve širem sloju radnika postaje jasno da te stranke služe kao oruđe za vladavinu kapitala, služe za sprovođenje kapitalističkih šema i provođenje antiradničkih mjera koje produbljuju eksploataciju proletarijata.

Oslobađanje radničke klase i uspostava proleterske vlasti mogući su samo u cijelom svijetu, s ujedinjenim, organizovanim i jedinstvenim snagama u međunarodnoj i globalnoj borbi, jer je sam kapitalizam danas više nego ikad internacionalan. U tom je kontekstu Revolucionarna komunistička internacionala 07. marta 2024. godine objavila svoj Manifest kojim je ukazala na egzistencijalnu krizu svjetskog kapitalizma, kao i na potrebu njegova rušenja i zamjene socijalizmom.

Protiv opijuma lažnih, već dobro poznatih izbornih farsi, satkanih od nacionalističkih mitova s ​​jedne i liberalnih mitova s ​​druge strane, preostaje samom radnom narodu da s militantnom komunističkom partijom vodi borbu protiv svojih eksploatatora. Ova borbena komunistička partija neće se sama izgraditi, morate se pridružiti našoj organizaciji i našoj Revolucionarnoj komunističkoj internacionali.