Raspadom Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) narodi na jugoslovenskom prostoru izgubili su temeljnu društveno-ekonomsku podlogu zajedničkog napretka. Država stvorena revolucionarnom partizanskom borbom pod vođstvom Komunističke partije, koja je u dekadama nakon Drugog svjetskog rata svim svojim narodima omogućila prosperitet na jedrima društvenog vlasništva i planiranja, raspala se neslavno 1990-ih u plamenu nacionalizma i ratova koji su kontrarevolucionarnim tajkunskim snagama poslužili kao sredstvo izvlaštenja radničke klase, privatizacije društvene imovine i konačnog ustoličenja njih kao nove vladajuće klase u obnovljenom kapitalizmu. Prije nego što sagledamo posljedice i rezultate ovog reakcionarnog prevrata od 1990. naovamo, moramo izvršiti i kraći pregled dinamičnog i proturječnog razvoja socijalističke Jugoslavije od 1945. do 1991. uz osvrt na prethodno društveno uređenje. Zbrojivši sva ta istorijska iskustva biće nam lakše objasniti zašto smo za radničku Jugoslaviju.

Socijalistička Jugoslavija - od revolucije do kontrarevolucije 

Ideja zajedničke države Južnih Slovena seže u 19. vijek kada se među dijelom građanstva koje je djelovalo pod diktatom strane hegemonije i cenzure javlja misao o južnoslovenskom oslobođenju i ujedinjenju. Južnoslovenski narodi živjeli su u to doba pod vlašću austrijskog i turskog carizma, uz sve jače ekspanzionističke aspiracije iz smjera Mađarske, dok ih je proces kapitalističke modernizacije uglavnom zaobilazio. Nasuprot romantičarskim željama za ujedinjenjem, prvi mislioci koji su pitanju oslobođenja i ujedinjenja Južnih Slovena pristupili konkretnije bili su socijalisti - Svetozar Marković i Dimitrije Tucović. Analizirajući tadašnju društvenu stvarnost kao njeni aktivni sudionici te oštroumno anticipirajući budući razvoj događaja, ovi srpski socijalisti odlučno su se suprotstavili monarhističkim planovima i liberalnim zabludama, pri čemu su objašnjavali da do ujedinjenja Južnih Slovena treba doći u projektu socijalističke federacije ravnopravnih naroda, bez tutorstva bilo kojeg kralja. Svojim aktivnim djelovanjem ovi su ljudi udarili temelje socijalističkoj teoriji i praksi na cjelokupnom južnoslovenskom prostoru druge polovine 19. i ranog 20. vijeka.

Spomenik "Sloboda", Fruška Gora, Izvor: Vikipedija

Narodne težnje ka oslobođenju od stranih vladara i ujedinjenju u zajedničku državu obistinile su se nakon Prvog svjetskog rata, ali po mjerama sila Antante čime je stvorena jugoslovenska kraljevina na čelu sa dinastijom Karađorđevića uz prevlast srpske buržoazije. U takvom poretku, nagomilani ekonomski i nacionalni problemi nisu se mogli rješavati već samo zaoštravati. Kraljevina Jugoslavija bila je evropska periferna država bez vlastite industrijske i poljoprivredne strategije u kojoj su kompradorske elite vladale nauštrb interesa siromašnog i uglavnom nepismenog radnog naroda, pretežno seljačkog, dok su se u složenom procesu razvoja nacionalnih identiteta međunacionalne tenzije i sukobi samo pojačavali.

Na krilima Oktobarske revolucije, u toj je državi 1919. osnovana Komunistička partija Jugoslavije kao politička organizacija radnih ljudi s ciljem rušenja monarhije i uspostave socijalističke federacije. KPJ je rapidno rasla po brojnosti i uticaju, postavši na izborima 1920. treća najveća partija sa 59 poslaničkih mjesta. Režim je osjetio ugroženost zbog rastućeg revolucionarnog vrenja te je odgovorio represijom. Do kraja 1920. komunističke aktivnosti postale su zabranjene, a nekoliko mjeseci kasnije i sama KPJ. Partija je svoju borbu morala nastaviti putem ilegalnog rada uslijed čega su mnogi komunisti završavali u zatvorima. Kao što je bio slučaj sa svim komunističkim partijama u svijetu, uticaj staljinističke degeneracije Sovjetskog saveza ozbiljno je pogodio i mlade snage jugoslovenske partije. Politički zaokreti Kominterne, od ultralijevog Trećeg perioda, desnog skretanja prema Narodnom frontu pa sve do kriminalnog pakta Staljina i Hitlera – sve je to, u kombinaciji sa teškom represijom režima, jako uticalo na partijsku političku liniju i njen  razvoj. Josip Broz Tito tih je godina imao ključnu ulogu kao izaslanik KPJ pred Kominternom u Moskvi od rane 1935. Tito je preživio staljinističke čistke dok je većina vođa KPJ bila uhvaćena u kontrarevolucionarnu mašinu moskovskih procesa te završila strijeljana ili uhapšena. Početkom 1939. Moskva je Tita proglasila generalnim sekretarom.

Uprkos svemu, partija se uspjela održati i preživjeti sve turbulencije, uključujući staljinističke čistke, te se nakon napada nacističke Njemačke na SSSR u junu 1941. postavila na čelo narodnog ustanka protiv stranih fašističkih okupatora i domaćih kvislinga. Pod vođstvom autohtone Komunističke partije, narodni ustanak se omasovio i poprimio karakter jugoslovenske socijalističke revolucije sa narodnooslobodilačkim odborima kao klicama novog samoupravnog demokratskog uređenja.

Usprkos tome što je kasnije tvrdio, Tito je sa novim vođstvom KPJ kasnih 1930-ih rigorozno provodio staljinističku liniju sve do sukoba sa Staljinom i naglog izbacivanja jugoslovenske partije iz Informbiroa u junu 1948. Međutim, revolucionarni proces u Jugoslaviji razvijao se drukčije nego u drugim zemljama.

Partizani u jurišu, Izvor: novosti.rs

U državama gdje je sovjetska Crvena armija odigrala ključnu ulogu u pobjedi nad naci-fašizmom, napredujućoj Crvenoj armiji prethodila su revolucionarna očekivanja i masovni ustanci. Kao rezultat kolapsa nacističkih kolaboratorskih režima, na tim područjima su nakon Drugog svjetskog rata ustrojene tzv. narodne republike. Bili su to režimi klasne saradnje između staljinista i „sjenki“ buržoazije, u okolnostima gdje su buržoaski kolaboratori otišli skupa sa njemačkom vojskom. „Narodne republike“ bile su osnovane pod striktnim direktivama iz Kremlja s ciljem održavanja poslijeratnog savezništva SSSR-a sa anglo-američkim imperijalizmom. Ako ne otvorenom represijom, revolucionarni ustanci masa protiv kapitalizma ostali su gurnuti u pozadinu enormnim autoritetom SSSR-a kako bi kontrola ostala koncentrisana u rukama staljinističkih partija. Staljinisti su zauzvrat u određenom stepenu dozvolili podjelu moći sa buržoaskim elementima. Ovi režimi bili su temeljeni na prisutnosti Crvene armije pri čemu su staljinisti držali potpunu kontrolu nad represivnim snagama države.

Uvođenje američkog Maršalovog plana u Evropu odredilo je raskid Staljinovog saveza sa SAD-om u zoru Hladnog rata 1948. Ovo je natjeralo staljiniste da preuzmu potpunu kontrolu nad tim državama eksproprijacijom kapitalista i uspostavom režima po modelu SSSR-a. Ukidanje kapitalizma i uvođenje nacionalizovane planske ekonomije označavalo je ogroman korak naprijed. Međutim, ove radničke države bile su deformisane od samog početka. Bilo kakvi revolucionarni elementi radničke demokratije bili su suzbijani od strane staljinista i ti režimi su se sve više pretvarali u policijske države. Sovjetska birokratija nije mogla tolerisati eksperimente radničke demokratije čime bi se mogli konsolidovati i inspirisati radnici u samom SSSR-u što bi ugrozilo birokratsku vlast.

Krvava staljinistička kontrarevolucija u SSSR-u 1930-ih udavila je revoluciju i izvlastila radničku klasu od političke moći. Sovjeti su bili transformisani u prazne birokratske ljušture. Preobražena i čudovišno degenerisana radnička država sada je podvrgnuta kontroli sovjetske birokratske kaste koja je svoje privilegije crpila iz birokratsko vođene planske ekonomije. Pod Staljinovim vođstvom, interesi birokratije sve su više određivali politiku SSSR-a i Kominterne uništavajući pritom revolucionarnu ostavštinu Lenjina i Trockog. Međutim, pobjeda sovjetske birokratije nije značila povratak kapitalizmu. Oni su morali braniti osnovne tekovine Oktobarske revolucije i nacionalizovane planske ekonomije u mjeri u kojoj je to donosilo materijalne izvore njihovim privilegijama. Politička manifestacija tog procesa bio je staljinizam.

Zemlje poput Grčke, Francuske i Italije završile su pod anglo-američkom okupacijom. Staljin i SSSR koristili su staljinističke komunističke partije za uspostavu politike klasne kolaboracije i spriječavanja da se komunistički otpor naci-fašizmu ne razvije u smjeru revolucija, čime se očuvao kapitalizam. U slučaju Grčke, to je vodilo krvavom suzbijanju komunističkih partizana od strane grčke buržoaske reakcije koju su podupirale britanske okupacijske trupe. Nanovo, revolucionarna borba čitave nacije ostala je cinično ponuđena kao znak odlučnosti SSSR-a da zadrži savezništvo sa anglo-američkim imperijalizmom.

U Jugoslaviji, odsustvo Crvene armije i savezničkih trupa dozvolilo je revolucionarnim elementima pokreta otpora da se razviju u širem opsegu i svrgnu kapitalizam. Herojska borba partizana u okolnostima brutalne okupacije i revolucionarni karakter pokreta pružali su snažnu masovnu podršku Komunističkoj partiji Jugoslavije što se vidjelo u ogromnoj podršci Titovom Narodnom frontu na izborima u novembru 1945. Međutim, staljinistički karakter vođstva vodio je stvaranju režima mnogo bližeg SSSR-u Staljina nego Lenjina, potvrđenog u ustavu FNRJ iz 1946. koji je napisan po uzoru na Staljinov ustav SSSR-a iz 1936.

Kakva je bila narav ovog režima? Za razliku od Ruske revolucije iz 1917. radnička klasa nije direktno preuzela vlast. Jugoslovenski narodnooslobodilački odbori tek su površno pokazivali sličnost sa karakterom Sovjeta radničkih i vojničkih deputata Ruske revolucije. Mogli su se razviti u organe potpune radničke vlasti pod vođstvom boljševičke partije, ali je KPJ preuzela vlast putem Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije koja je uživala značajan autoritet i masovnu podršku. Revolucionarno vrenje masa prožimalo je proces i guralo jugoslovenske komuniste mnogo dalje od bilo koje druge staljinističke partije sve do tačke svrgavanja kapitalizma mnogo ranije nego u Istočnoj Evrop nacionalizacijom i uspostavom planske ekonomije po modelu SSSR-a.

To je predstavljao istorijsku pobjedu seljaštva i radničke klase. Specifični karakter jugoslovenske revolucije ne umanjuje njenu istorijsku važnost i progresivnu prirodu. Ali birokratska narav režima uticala je na njen daljnji razvoj, samu suštinu „jugoslovenskog modela“ pa i način implementacije samoupravljanja te kasnije doprinijela urušavanju stabilnosti socijalističke Jugoslavije.

Godine 1948. jugoslovenski je režim iznenada ušao u sukob sa SSSR-om iako ga je do tada sam Staljin hvalio kao primjer najbolje implementacije „komunističkih“ principa van Sovjetskog Saveza. Kroz nekoliko mjeseci sukob Tita i Staljina rezultirao je izbacivanjem jugoslovenske partije iz Informbiroa u junu 1948. Započela je kampanja kleveta i izvrtanja s ciljem likvidacije Tita i jugoslovenskog rukovodstva. Izbacivanje je šokiralo internacionalni komunistički pokret. Britanski marksist Ted Grant objasnio je u junu 1948:

„Borba se iza kulisa zasigurno vodila već neko vrijeme. Moskva je pitanje iznijela na svjetlo dana nakon neuspješnog preuzimanja kontrole nad KPJ, nakon što je ruska tajna policija u Jugoslaviji doživjela odlučni poraz; nakon što više nije bilo moguće pridobiti Tita i njegove pristalice; te vjerovatno nakon što su ostale komunističke partije na Balkanu počele podržavati Tita u njegovoj politici protiv Moskve. Potonje je moglo označavati najsnažniji faktor rastuće mržnje i straha u Moskvi.“

Staljin i Tito, Izvor: mašina.rs

Šta se dogodilo? Sukob Tita i Staljina odražavao je rastući antagonizam različitih nacionalnih birokratija unutar staljinističkog bloka, slično kasnijem raskolu između Kine i SSSR-a 1960-ih. Dotada, većina relativno sekundarnih trzavica između jugoslovenskih komunista i Moskve vrtjele su se oko Titovih ambicija da na ostatak Balkana prenese uticaj jugoslovenskog otpora, a onda i jugoslovenske države. Sve jači pritisci ka pokoravanju kontroli iz Moskve te manevri s ciljem potkopavanja Titova vođstva pripremili su obračun.

Natjerani prilikama, jugoslovenske vođe morali su razviti vlastitu strategiju. Uprkos pritisku, mogli su očuvati svoju nezavisnost oslanjajući se na narodnu potporu jugoslovenskoj revoluciji. Rastući antagonizam između SSSR-a i američkog imperijalizma pružao je Titu prostor za manevrisanje među silama. Ključni problem u ovoj situaciji bio je u tome što se raskidom sa Staljinom birokratski karakter jugoslovenskog režima nije suštinski izmijenio. Time je postala nemoguća uspostava režima stvarne radničke demokratije kao jedinog puta nezavisne revolucionarne politike.

Štaviše, odbrana nacionalnih interesa jugoslovenske birokratije u sukobu s Moskvom odvela je vođstvo KPJ na opasne staze zadovoljavanja interesa američkog imperijalizma. Tako je Jugoslavija u UN-u zahtijevala pregovaračka „rješenja“ Korejskog rata 1950. što je de fakto bio ustupak SAD-u radi kojeg je ugrozila simpatije i podršku koju je uživala u internacionalnom komunističkom pokretu. Nedostatak nezavisne revolucionarne politike razotkriven je i prilikom Titove odluke da podrži SSSR u krvavom gušenju političke revolucije u Mađarskoj 1956. nakon Hruščovljevog otvaranja prema Jugoslaviji poslije Staljinove smrti. Titovo iniciranje Pokreta nesvrstanih 1960-ih te djelomična integracija jugoslovenske ekonomije u svjetsko tržište sačinjavali su taktiku održavanja jugoslovenskog manevrisanja između sila po cijenu sve veće izloženosti jugoslovenske ekonomije korozivnom uticaju kapitalističkog tržišta.

Uprkos tome, uz bratstvo i jedinstvo kao vezivno tkivo i oblik radničko-seljačkog internacionalizma na Balkanu, privreda socijalističke Jugoslavije postigla je u dekadama nakon Drugog svjetskog rata ogromne uspjehe na osnovama društvenog plana i akumulacije. Osim brze i efikasne sanacije ratom razorene infrastrukture, došlo je do zamaha industrijalizacije, modernizacije i urbanizacije kakve na ovim prostorima nismo vidjeli nikada ranije. Upravo je socijalizam jugoslovenskim narodima prvi put u istoriji omogućio periode prosperiteta, tehnološkog napretka i suverenosti. Nivo masovne podrške koju je uživao Titov model izgradnje socijalizma dozvolio je da bude baziran na ideji i praksi radničke samouprave, pri čemu je odnos preduzeća i države bio znatno drugačiji nego u SSSR-u. Dok je u komandnoj prirodi tadašnjeg SSSR-a preduzeće bilo objekt pod apsolutnom kontrolom svemoćne državne birokratije, u Jugoslaviji je preduzeće tretirano kao ekonomsko-pravni subjekt kojem se, u sklopu osnovnog državnog plana, dopuštalo prilično autonomno operativno planiranje. Međutim, u ovom razvoju dolazilo je i do određenih proturječnosti koja će hronično mučiti jugoslovenski socijalizam sve do njegovog kraha, a o kojima je ubrzo nakon rata smjelo i uporno pisao najznačajniji jugoslovenski teoretičar Boris Kidrič.

Zakonitosti ekonomskog razvitka neposredno nakon rata krajem 1940-ih i ranih 1950-ih, kada je jugoslovenska privreda još uvijek bila na prilično niskom stepenu razvoja proizvodnih snaga, nametnule su proturječnost plana i tržišta, odnosno tzv. socijalističku robnu razmjenu kao tadašnju nužnost koja u sebi može nositi opasne tendencije jačanja, pa čak i obnove kapitalističkih društvenih odnosa. S obzirom da se preduzećima ostavljala široka operativna sloboda djelovanja na polju tržišta koje je moglo poslužiti i kao korektura plana, u ovom međuodnosu javljale su se i određene interesne suprotnosti koje tada još nisu vodile klasnom antagonizmu.

Uporedo s tim neizbježnim zakonom ekonomskog razvitka javila se i druga važna proturječnost - birokratizacije i demokratizacije. Kidrič početkom 1950-ih primjećuje kako narodnu demokratiju i inicijativu sve više zamjenjuje birokratija kao sloj koja se izdvaja iznad samog procesa proizvodnje i uzdiže iznad njega kao parazit. Uviđa birokratizaciju na mnogim nivoima vlasti, uključujući i Radničke savjete, te upozorava kako je birokratsko upravljanje viškom rada postalo „materijalna baza lokalnih šovinizama“. Predlaže da se Radnički savjeti krenu udruživati po liniji čitavih ekonomskih grana u Jugoslaviji te da njihova demokratska udruženja sudjeluju u radu Saveznih savjeta za pojedine ekonomske grane, što je svakako bio konstruktivan prijedlog u smjeru radničke demokratizacije.

Na ovo se vezalo i pitanje koje će biti centralna tema socijalističke Jugoslavije – centralizacije i decentralizacije. Principi radničke demokratije jedini pružaju put prema razrješenju ovog pitanja, odnosno prema dovođenju centralizacije i decentralizacije u ispravan međuodnos. Uporedo sa demokratskim odabirom centralnog političko-operativnog organa vlasti u radničkoj državi, radi formulisanja opšteg plana i smjera razvoja, potrebno je osnovati i poticati udruženja samih radnika i seljaka kao neposrednih proizvođača. Kidrič je u tom duhu oštroumno predlagao da se organi osnovnog centralnog planiranja s vremenom pretvore u mješovite organe u kojima će sudjelovati i neposredni predstavnici udruženih proizvođača iz raznih industrijskih grana.

Preživjeli grb SFRJ, Izvor: stranac.net

U godinama od 1945. do početka 1970-ih socijalistička Jugoslavija je zahvaljujući nacionalizovanoj planskoj ekonomiji ostvarila veliki istorijski iskorak iz nerazvijene poljoprivredne države u srednje industrijaliziranu državu, uz petu najvišu stopu industrijskog rasta u svijetu te višemilionski porast stanovništva. Osim opšeg opismenjavanja i zdravstvenog zbrinjavanja stanovništva, razvoja poljoprivrede upotrebom traktora i mineralnih gnojiva, masovnog obrazovanja manualnih radnika i inžinjera-tehničara na radničkim i nacionalnim univerzitetima, razvoja i izgradnje industrijskih gradova širom zemlje, što uključuje i društvenu stanogradnju, izgradnje radničkih odmarališta i dr. u ovom procesu izuzetno značajna je i emancipacija žena koje su se sudjelovanjem u partizanskoj borbi nakon 1945. izborile za žensko pravo glasa, mogućnost samostalnog odlučivanja o abortusu, jednako zdravstveno i socijalno osiguranje te veću zaposlenost uz porast sudjelovanja u Radničkim savjetima i Upravnim odborima.

Međutim, ispod površine ovog sjajnog iskoraka odvijale su se borbe oko ključnih proturječnosti. Nakon privredne reforme 1965. sukob između dvije privredne logike - plana i tržišta - krenuo se zaoštravati, ali sve više u smjeru jačanja ove druge. Time je jugoslovenski socijalizam polako počeo gubiti svoja specifična obilježja i progresivni zamah u korist jačanja protržišnih elemenata i rasta nejednakosti među stanovništvom, spolovima i republikama, uz sve veći spoljno-trgovinski deficit, ovisnost o uvozu te zajmovima MMF-a. Država je preduzećima otvoreno poručila da se takmiče, pri čemu se sama ekonomski počela sve više povlačiti – centralni Opšti investicijski fond ukinut je 1963, ustavni amandmani s kraja 1960-ih ratifikovali su sve veću moć republika, komercijalna preduzeća naglo su počela osnivati svoje vlastite banke itd. Načelo „maksimizacije profita“, kojom su industrije potrošačke robe trebale prenositi potrošačke izbore industriji proizvodne robe, uzimalo se sasvim slijepo i naivno kao načelo koje bi trebalo voditi i rastu nacionalnog dohotka, što se naravno nije dogodilo. Dok je 1965. planirani petogodišnji rast bruto nacionalnog dohotka trebao biti 6.5-7.5 %, u stvarnosti je dosegao svega 5,6 %. Ekonomska uloga države sve se više sužavala i svodila uglavnom na tržišno regulisanje cijena, naknadne intervencije oko zavađenih preduzeća, kontrole količina ranije usmjerenih sredstava i sl.

Sukob plana i tržišta pratio je u stopu i omjer demokratizacije i birokratizacije - u korist potonje. Jugoslovenski Radnički savjeti bili su temeljni organi radničke kontrole i (posredne) uprave na radnim mjestima. Članovi Radničkog savjeta bili su birani demokratskim putem, pri čemu niko nije mogao biti izabran u više od dva mandata zaredom. Sastajao se jednom mjesečno sa zadatkom rasprave o godišnjem planu i finansijskim izvještajima, raspolaganju fiksnom imovinom, načinu utvrđivanja ličnih dohodaka, sprovođenju disciplinskih propisa i sl. dok su na samim sjednicama mogli učestvovati svi članovi preduzeća. Nadalje, Radnički savjet je birao Upravni odbor kao izvršni organ, a paritetna komisija Radničkog Savjeta i opštine birala je ključni položaj direktora na četiri godine. Ovakav stepen demokratije na radnom mjestu u kapitalizmu je nezamisliv; sredinom 1960-ih u Radničkom savjetima sjedilo je 23 % javno zaposlenog stanovništva. Međutim, uz asistenciju poslušnih rukovodioca iz Upravnih odbora, preduzećima su u praksi sve više vladali direktori koji su ionako zakonski jedini bili odgovorni i povezani s lokalnim i republičkim vlastima. U preduzećima su se stvarale klike na vrhu. Radnička kontrola i sudjelovanje i dalje su postojali oko nekih bitnih „užih“ pitanja poput otkaza ili plata, ali bili su sve manji u pogledu ulaganja i drugih makro poteza preduzeća, budući da Radnički savjeti nisu imali uvid u ključnu dokumentaciju i način izrade izvještaja.

Tako je radnička klasa ostala fragmentisana i ostavljena bez kontrole nad opštim političkim odlukama o vođenju ekonomije. Ne samo da su u jugoslovenskim preduzećima sve više jačale birokratske tendencije, već su radnici Jugoslavije ostali međusobno nepovezani. Daleko od prijedloga Borisa Kidriča s početka 50-ih, jugoslovenska radnička klasa ostala je debelo rascjepkana po svojim preduzećima, bez povezivanja na granskom, republičkom ili saveznom nivou. Radnici preduzeća iz određene ekonomske grane Jugoslavije, uzmimo metalsku industriju, nisu imali svoje centralne granske savjete, a kamoli da bi se delegati više granskih savjeta udruživali u opšti jugoslovenski radnički savjet koji bi sudjelovao u radu saveznih vlasti. Pokušaj demokratizacije na državnom nivou izveden je 1963. uključivanjem Vijeća proizvođača u Saveznu skupštinu, ali su u njima sjedili uglavnom direktori preduzeća i sindikalisti, da bi krajem 60-ih ta Vijeća bila isključena iz Savezne skupštine. S druge strane, jugoslovenska birokratija sve se više počela neformalno organizovati i povezivati – međuodnos elitnog sloja direktora preduzeća, kombinata, banaka ili drugih finansijskih ustanova sa visokim partijskim funkcionerima na lokalnom i republičkom nivou bio je sve jasniji. Jugoslovenska radnička država doživjela je do 1970-ih viši stepen birokratske deformacije.

Konačno, u ovakvoj konstelaciji snaga postaje jasno kako se toliko potezano pitanje centralizacije i decentralizacije zapravo svodilo na sukob saveznih i republičkih birokratija, pri čemu su jačale ove donje. Protuteža centrifugalnim tendencijama rastućih birokratija u nacionalnim republikama bio je Titov autoritet i njegova uloga centralnog arbitra među njima. Kao što smo vidjeli, radnička klasa kao cjelina nije imala kontrolu nad državom ili partijom, što je kasnije dovelo do fatalnih posljedica za budućnost socijalističke Jugoslavije, pogotovo nakon Titove smrti. Upravo je potreba za uvođenje korektivnih mjera i ograničavanje tendencija lošeg birokratskog upravljanja, bez dozvoljavanja da se razviju stvarna radnička kontrola i vlast, prokazala pokušaje u prevazilaženju nedostataka centralizovanog birokratskog planiranja uvođenjem mjera decentralizacije, koje su se vratile na centralizaciju čim su ove mjere ojačale položaj lokalnih birokratskih tendencija. Pravi razlog Titovih reformi i temeljnu dihotomiju između centralizacije i decentralizacije objasnio je 1966. Ted Grant: „Poput Staljina i njegovih nasljednika, Tito je prema ekonomskim politikama i raznim sekcijama birokratije primjenjivao cik-cak politiku, u svojem uzaludnom pokušaju nadilaženja kontradikcija stvorenih planom bez stvarnog sudjelovanja radnog naroda i pritiscima svjetske ekonomije“.

Prilično ograničenim i nekritičkim pristupom, čitava zabrinutost jugoslovenskih komunista i teoretičara poput Edvarda Kardelja oko toga da se mora izbjeći birokratska centralizacija sovjetskog tipa otišla je u smjeru jačanja lokalnih i republičkih birokratskih centara moći, čime su, u kombinaciji sa zapaljivom smjesom nacionalizma, stvarani svi materijalni preduslovi za ekonomsku fragmentaciju i konačni raspad socijalističke Jugoslavije. Republičke birokratije sastavljene od raznih direktora, menadžera, partijskih funkcionera i dr. počele su se sve više osvještavati kao buržoazija – kako je rasla njihova moć, tako su rasli i apetiti. S obzirom da, za razliku od kapitalista na Zapadu, oni nisu mogli prisvajati višak vrijednosti kao vlasnici preduzeća, već se bogatiti samo u zoni raspodjele, društveno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju njima se sve jasnije ukazivalo kao društveno-ekonomski okvir kojeg treba razbiti privatizacijom.

Milan Kučan i Slobodan Milošević, 14. kongres SKJ, Izvor: historija.info

Kako se socijalistička Jugoslavija počela sve više uključivati u tokove međunarodnog tržišta i ovisiti o kreditima MMF-a, tako je krajem 1970-ih jugoslovenski spoljni dug porastao, a kreditni uslovi MMF-a bivali sve stroži i teži za vratiti u sada skraćenom roku. Kao kreditna institucija zapadnog kapitalizma MMF je uz svaki kreditni program od Jugoslavije tražio postepenu decentralizaciju, a uskoro i privatizaciju. Pošto je svoje unutrašnje birokratske saveznike na pozicijama moći u Jugoslaviji itekako imao, ne treba čuditi da je zemlja krajem 1980-ih već išla u smjeru potpunih protržišnih i privatizacijskih reformi. Ipak, za potpunu restauraciju kapitalizma bio je potreban nacionalizam kao najkorisnije sredstvo. Iako se jugoslovenska radnička klasa u svim republikama brojnim štrajkovima i industrijskim akcijama pokušala oduprijeti mjerama štednje i padu životnog standarda 1980-ih, pokret se nije mogao razviti u političku revoluciju zbog odsustva istinski revolucionarne komunističke partije. To je otvorilo vrata birokratskim manipulacijama i nacionalističkom otrovu. Bez nacionalizma se privatizacijska pljačka ne bi mogla izvesti toliko jednostavno i u toliko širokom opsegu. Šačica nekadašnjih jugoslovenskih birokrata, kriminalaca i dijela emigranata postaće 1990-ih nova tajkunska elita, a na stotine hiljada stanovnika Jugoslavije ovu će pljačku platiti svojim glavama.

Nasilno razbijanje Jugoslavije - osnova i obnova kapitalizma 

Međunacionalni problemi u socijalističkoj Jugoslaviji bili su neusporedivo manji nego u prethodnoj kraljevini prije svega zbog snažnog ekonomskog uzleta i socijalističke modernizacije. U socijalističkoj Jugoslaviji nije postojala hegemonija neke nacionalne elite, a plodove socijalističke akumulacije osjetili su pripadnici svih naroda. Uprkos tome, sile tržišta i birokratizacije za sobom su uvijek vukle i nacionalizam kao sredstvo kojim se retorički moglo huškati lokalnu ili republičku radničku klasu i javnost - isprva „u rukavicama“, a nešto kasnije mnogo otvorenije. Nakon privredne reforme i jačanja republičkih birokratija dolazi i do porasta nacionalizma usred porasta ekonomskih nejednakosti i neslaganja o preraspodjeli među republikama, a nakon Ustava iz 1974. republike sve više počinju živjeti zasebne ekonomske živote. Nakon smrti doživotnog predsjednika Josipa Broza Tita 1980, Jugoslavija se našla u periodu ekonomske stagnacije, sve teže ovisnosti o MMF-u, ali i međunacionalnih tenzija s Kosovom kao žarišnom tačkom. Tih godina se po svim republikama u javnosti širi istorijski revizionizam koji prati sve veće ekonomske aspiracije republičkih birokratija. Na mjesto republičkih Saveza komunista krajem 1980-ih dolaze novoosnovane nacionalne stranke, a Savez komunista Jugoslavije 1990. gubi svaki smisao tako da čitava Jugoslavija kreće u istorijsku provaliju cijepanjem na nekoliko kapitalističkih republika. Najveću tragedija je što do ovoga ne dolazi mirnim putem već serijom krvavih građanskih ratova i agresija u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu. 

Vukovar 1991, Izvor: večernji.hr

Sada je vrijeme da izvršimo kraći pregled novonastalih republika od 1991. do danas. Time ćemo vidjeti koliko su narodi na ovim prostorima u zadnjih 30-ak godina nazadovali.

Hrvatska

Na čelu sa komunističkim otpadnikom Franjom Tuđmanom i HDZ-om, prvobitna akumulacija kapitala u Hrvatskoj 1990-ih postignuta je privatizacijskom pljačkom u pozadini ratnih sukoba. U predratnoj atmosferi ranog proljeća 1991. Hrvatski Sabor je u Zagrebu 18.4. donio Zakon o pretvorbi društvenih preduzeća kao temeljni dokument kojim se krenulo u tranziciju iz društvenog u privatno vlasništvo, a 1993. osnovan je i Hrvatski fond za privatizaciju (HFP) kao temeljni organ zadužen za sprovođenje ovog zakona, odnosno za neviđenu pljačku radnog naroda. „Tisućljetni san“ hrvatskog naroda pod vođstvom Tuđmana ukazao se kao noćna mora – stvorena je republika tajkuna koji su izvršili likvidaciju preduzeća iz raznih industrijskih grana ili su ih pak preuzeli gotovo besplatno. Deindustrijalizacija, smanjenje proizvodnje, nezaposlenost, osiromašenje, pad životnog standarda – to je bilans HDZ-ove i HFP-ove kontrarevolucionarne pljačke 1990-ih. Tako su stvoreni temelji Republike Hrvatske: privatizacija, deindustrijalizacija i osiromašenje radničke klase.

Štrajk radnica, Izvor: sib.net.hr

Nakon Tuđmanove smrti 1999. na vlast u Hrvatskoj dolazi koalicija SDP-a i HSLS-a, ali ne da bi izvršila reviziju, poništenje i kažnjavanje kriminalne pretvorbe, već da bi omogućila daljnji prodor privatizacije, ovog puta uvelike u režiji stranog kapitala. Kada su Tuđmanovi tajkuni 1990-ih brstili domaću industriju, oni su zapravo činili i uslugu stranom kapitalu koji je mogao ući na tržište niske konkurentnosti. Kako se Hrvatska spremala na otvaranje pregovora s Evropskom unijom, strani kapital u Hrvatsku ulazi prvenstveno preko finansijskog sektora iz smjera Austrije, Italije i Njemačke čije matične banke preuzimaju hrvatske banke i sve obavezne penzione fondove, a iz istih zemalja dolaze i nova osiguravajuća društva i štedionice. Proboj stranog kapitala nastavlja se 2000-tih dolaskom njemačkih i austrijskih trgovačkih lanaca i centara, a početkom 2000-tih njemački Dojče Telekom preuzeo je kompletnu telekomunikacijsku infrastrukturu i otvorio svoju podružnicu Hrvatski Telekom. Sada je nekima možda i sinulo zašto su ove zemlje početkom 1990-ih tako zdušno podupirale hrvatski izlazak iz Jugoslavije. Osim toga, u istoj dekadi prodane su Pliva i INA kao nekad važne strateške firme, a Evropska unija je tokom pristupnih pregovora ucjenjivala Hrvatsku podjelom željeznica na tri društva, privatizacijom brodogradnje i drugim nepovoljnim zahtjevima, dok je zemlja uprkos mnogim plodnim poljima postala ovisna i o uvozu hrane.

Napokon, Hrvatska je 2013. ušla u Evropsku uniju da bi u posljednjih desetak godina zemlju napustilo oko 400 000 stanovnika. Republika Hrvatska danas je zaostala periferna evropska država uveliko ovisna o turizmu, bez vlastite industrijske strategije, sa vitalnim segmentima u stranom vlasništvu (banke, trgovine, telekomunikacije).

Srbija

Kao predstavnica najmnogoljudnijeg i najrasprostranjenijeg naroda u Jugoslaviji, ali i zbog velikog broja pripadnika u tadašnjoj JNA, srpska birokratija na čelu sa Slobodanom Miloševićem i nastajuća srpska vladajuća klasa osjećala se ohrabreno da pokuša da proširi svoje granice u stvaranju novog kapitalističkog poretka na teritoriji bivše Jugoslavije, sve pod izgovorom njenog očuvanja. Ipak, kao što je ubrzo bilo jasno, nijedan od ratova nije donio nikakav boljitak srpskoj radničkoj klasi niti spriječio kontrarevolucionarne prokapitalističke mjere koje su se dešavale i u samoj Srbiji.

Prvi talas privatizacije u Srbiji obilježen je kombinacijom prodaje preduzeća privatnicima bliskim režimu po bagatelnim cijenama, kao i ratnim profiterstvom. Uz sankcije i hiperinflaciju koje su pratile ratove u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu, društvo je obilovalo švercom, narkomanijom, nasiljem i osjećajem nedostatka bilo kakve perspektive za napredak. Ipak, država je 1990-ih primijetila da bi nagla privatizacija dovela do kolapsa ekonomije i gubitka bilo kakve nezavisnosti u svjetskoj ekonomiji te je intervenisala da taj proces nastavi sporijim tokom. Iole nezavisna kapitalistička zemlja na Balkanu mogla je biti trn u oku Zapadu koji je nastojao da širi svoja tržišta nakon kolapsa Istočnog bloka te je NATO bombardovanje Srbiji uništilo posljednju mogućnost za bilo kakvom ekonomskom autonomijom. Rastuća nepopularnost Miloševića nakon 10 godina ratova i beznađa rezultovala je njegovim padom 5. oktobra 2000.

Iako je u društvu vladao entuzijazam zbog pada jednog moćnika i iako Demokratska opozicija Srbije nije uživala pretjerano povjerenje srpske radničke klase, ona je bila jedina opozicija u mogućnosti da popuni vakum u vlasti koji se stvorio nakon Miloševićevog pada. Entuzijazam povodom ‚‚demokratizacije” društva brzo se pretvorio u svoju suprotnost i na putu ka ‚‚demokratskim vrijednostima Evrope”, desila se brutalna privatizacija koja je dovela do masovnih otkaza, a pratio je i prvi talas mjera štednje. Buržoaska demokratija u Srbiji ubrzo je pokazala svoje lice u parlamentarnim krizama, a i svoju slabost ubistvom tadašnjeg premijera Zorana Đinđića. Put u Evropu se oduživao, nezaposlenost mladih je dostizala do 50%, rad na crno za minimalac nije bila rijetka pojava i sa svjetskom ekonomskom krizom 2008, radnička klasa Srbije se zasitila ‚‚demokratije”.

Nakon brojnih poraza kao jednog od lidera Srpske radikalne stranke, Aleksandar Vučić je napravio zaokret ka evropskoj politici, napuštajući dotadašnju ideologiju velikosrpstva i formirajući partiju koja pod svoj kišobran poziva sve one karijeriste koji su osjećali potrebu da čine sebi dobra na račun radnog naroda. Sa dolaskom na vlast, njegova Srpska napredna stranka dobija mafijašku strukturu, gdje se kombinacijom ustupaka i pritisaka vrši stroga kontrola partije, u kojoj se mora veličati veliki vođa. Pritiskom na predstavnike domaće buržoazije i mamcem pozamašnim subvencijama, on je otvorio put stranim investitorima da završe potpunu kolonizaciju Srbije. Javni sektor doživio je potpuni kolaps što je tendencija kojoj se ne vidi kraj. Priliv stranog kapitala privremeno je stabilizovao srpsku ekonomiju, ali po cijenu nezapamćenog pritiska na društvo. Masovni protesti postali su redovna pojava u Srbiji od 2017, a skandali koji prate režim od njegovog uspona na vlast su se u posljednjem periodu dodatno intenzivirali. Ova mafijaška struktura, iako djeluje da bi mogla vladati vječno, već pokazuje pukotine i doživjeće potpuni kolaps čim ne bude mogla da zadovolji potrebe svih interesnih grupa koje su joj se nakačile da zajedno profitiraju na račun radnog naroda.

Bosna i Hercegovina 

Bosna i Hercegovina u današnjim granicama nastala je oružanom borbom srpskog, muslimanskog i hrvatskog naroda u okvirima NOB-a i socijalističke revolucije. Njeno ustrojstvo formirano je kroz ZAVNOBIH i potvrđeno odlukama AVNOJ-a. Socijalistička Bosna i Hercegovina bila je zajednica u kojoj su Srbi, Muslimani i Hrvati živjeli ravnopravno što je bilo ostvareno samo uređenjem u kome je BiH bila dio šire radničke Jugoslavije. U takvoj, socijalističkoj Jugoslaviji, svaki od ova tri naroda imao je riješeno nacionalno pitanje, ali i život ekonomske i socijalne sigurnosti gdje je svaki radni čovjek imao prostor za napredak i dostojanstven život i u kojoj međunacionalne tenzije nisu mogle imati nikakav prostor.

Ravnopravan odnos naroda mogao je opstati samo u radničkoj državi koja je dio šire cjeline te je kontrarevolucionarni raspad SFRJ najkrvavije posljedice po jugoslovenski radni narod ostavio na prostoru Bosne i Hercegovine. Uz ekonomsko i kulturno nazadovanje, pad životnog standarda i brisanje gotovo svih tekovina koje je socijalistička BiH ostvarila od 1945, zemlja je, slično kao i susjedna Hrvatska, prošla kroz krvavi građanski rat čije rane ni danas nisu u potpunosti zacijelile. Rat je odnio preko 90 000 života, a zločini i etnička čišćenja su podijelili radni narod po teritorijalnim i etničkim linijama koje i skoro tri decenije od kraja rata onemogućavaju zajednički razvoj naroda na području cijele Bosne i Hercegovine. U sjeni rata događala se privatizacijska pljačka društvene imovine koje su generacije bosanskohercegovačkih radnika stvorile za vrijeme jugoslovenskog socijalizma. Privatizacija je dovela do deindustrijalizacije, nezaposlenosti i osiromašenja širokih masa stanovništva. Kroz pljačku i gangstersku podjelu plijena i teritorije, ustoličila se tajkunsko-politička elita koja je pod patronatom imperijalizma kroz Dejtonski sporazum 1995. i formalno podijelila zemlju na Federaciju BiH i Republiku Srpsku. U takvoj političkoj i teritorijalnoj konstelaciji, bošnjačka, srpska i hrvatska tajkunsko-politička elita, kroz glavne političke partije SDA/SDP BIH, SDS/SNSD i HDZ BiH, ekonomskim, egzistencijalnim ucjenjivanjem i nacionalizmom čvrsto drži kontrolu nad prostorom koji većinski naseljava jedan od tri konstitutivna naroda. Ovakvo stanje dovodi do stalnih naguravanja, trzavica, nestabilnosti, nefunkcionalnosti, privremenih interesnih saveza između tajkunsko-političkih elita oko podjele resora i kontrole zajedničkog državnog aparata. Imperijalizam od kraja rata balansira između ove tri elite pokušavajući održati prividnu stabilnost i funkcionalnost zemlje i državnog aparata sa svrhom što efikasnijeg izvlačenja vrijednosti od strane stranog kapitala.

Stečaj i privatizacija, Izvor: vrabutovanje.mk

Osnovu bosanskohercegovačkog kapitalizma čini vrlo slabašna domaća kapitalistička klasa. Ta je vladajuća klasa nastala kroz privatizacijsku pljačku, ratno profiterstvo i izvlačenje vrijednosti iz preduzeća javnog sektora koja nisu privatizovana, a poslije rata su ostala u državnim rukama, tj. kontrolišu ih kadrovi političkih stranaka. Domaća buržoazija nikad nije bila u mogućnosti ponuditi perspektivu ekonomskog razvoja nakon rata, podići produktivnost rada, ili konkurisati na međunarodnom tržištu. Bez vizije i zainteresovana samo za kratkoročne profite, zacementirana joj je samo kompradorska uloga, podređen položaj i uslužnost prema stranom kapitalu. Što se tiče direktnih stranih investicija od kraja rata BiH je pod dominacijom i sferom uticaja EU kapitala. U periodu od 1994. do 2020. strani kapital je najviše investirao u proizvodni (34%) i finansijski sektor (24%), a zatim u trgovinu (14%) i telekomunikacije (12%). U kontekstu ukrajinske krize, EU diplomatija je dodjelom kandidatskog statusa za članstvo BiH u EU u ofanzivi zaokruživanja BiH kao svoje sfere uticaja i spriječavanju uticaja ruskog, a posebno kineskog kapitala koji posljednjih godina ima značajnu tendenciju ulaganja u energetski i infrastrukturni sektor bosanskohercegovačke privrede. Naravno, strani kapital nije donio nikakav boljitak domaćem radnom narodu. Čak naprotiv. Brojna su kršenja radničkih prava u firmama stranih vlasnika što pokazuje da je strani kapital ovdje došao po državne subvencije, pristup tržištu, sirovinama, jeftinoj i nesindikalizovanoj radnoj snazi.

U ovakvom društveno-ekonomskom stanju, etnički, socijalno i ekonomski atomizovanoj bosanskohercegovačkoj radničkoj klasi trenutno jedina perspektiva je životarenje i nizak životni standard. Čak i u takvim objektivnim okolnostima, neki dijelovi bosanskohercegovačkog društva su kroz Tuzlansku pobunu 2014, građanski protesti Pravda za Davida 2018. i generalni štrajk  7 000 rudara u Federaciji BiH krajem 2021,  pokazali  volju za otporom i borbom. Međutim, bez političke opcije koja bi artikulisala radničke i socijalne zahtjeve koji bi pokidali etničke podjele, ove borbe su očekivano zgasnule. U posljednjih desetak godina značajan je i gubitak radno sposobnog stanovništva jer veliki broj domaćih radnika, posebno mladih, odlazi u inostranstvo. Prema podacima, od zadnjeg popisa 2013. zemlja je izgubila više od 152.300 ili 4,31 posto stanovnika.

Kada sve podvučemo, vidimo da za bosanskohercegovački narod raspad socijalističke Jugoslavije, kao i drugim jugoslovenskim narodima, nije donio nikakav obećavani ekonomski i kulturni napredak, već upravo suprotno. Nad Bosnom i Hercegovinom stoji perspektiva zapuštene evropske kapitalističke periferije jeftinih sirovina i radne snage i demografska katastrofa koju domaća tajkunsko-politička elita nema volju ni način da zaustavi.

Makedonija

Uprkos privrednom rastu nakon Drugog svjetskog rata, Makedonija je, zajedno sa Kosovom i Crnom Gorom, u Jugoslaviji ostala najmanje razvijena u industrijskom i poljoprivrednom smislu. Velike fabrike, gigante poput Makedonke i Astiba iz lake industrije ili Fenija, skopske željezare, Jugohroma, Topilnice sa rudnicima, Metalskog zavoda Tito i dr. iz teške industrije, već je sredinom 1980-ih zahvatio talas “prekida rada” i stihija masovnih otpuštanja. Socijalistička Republika Makedonija imala je nesrazmjerno veću stopu nezaposlenosti (oko 20 do 25 %) od razvijenijih republika. Proces privatizacije, tj. slobodnotržišnog poslovanja i akcionarstva kojeg je Ante Marković započeo na nivou SFRJ, ubrzano je sproveden od vladajuće nasljednice Saveza komunista - partije prvo poznate kao SKM, a zatim Socijaldemokratski savez, uz svoje satelite u albanskom sektoru i druge male partije poput Saveza reformskih snaga (pokušaj Markovićeve jugoslovenske stranke, kasnije rebrendirane kao liberalna partija) te Socijalističke partije. Namjerno naglašavamo razornu ulogu bivših funkcionera SKJ koji su uzeli kormilo otvoreno prokapitalističkih partija sa primjesama najgorih elemenata birokratizma.

Ubrzana privatizacija obuhvatila je skoro sve sektore i po svemu je bila najsnažnija na prostoru Jugoslavije te je radničkoj klasi, koja je bila duboko poražena 1980-ih, bila predstavljena kao jedini izbor između mira i rata. Stope nezaposlenosti su od 1988. do 1996. godine dostigle katastrofalne dimenzije sa 21% do zvanično 39%, čime je makedonska mlada kapitalistička država postala prvak svijeta. Sva profitabilna preduzeća, građevinske firme, od rudnika do banaka, od farmacije i apoteka do firmi za spoljnu trgovinu (Beton, Skopska pivara, Alkaloid, Evropa, Rudnici i željezara Skopje, Komercijalna banka, Stopanska Banka itd.) su preko akcionarske prevare potpale pod direktno vlasništvo bivših direktora. Mnoge kompanije nisu izdržale slom jugoslovenske privrede i pritom su propale, ali sve kompanije su propašću zajedničke privrede i jugoslovenskim ratovima ostale duboko pogođene. Nakon kratkog oružanog konflikta sa makedonskim Albancima 2001, privreda je potonula dublje u permanentnoj krizi. U tom vremenu dogodile su se bagatelne privatizacije profitabilnog Telekoma (njemačkom i mađarskom T-mobilu) kao i rafinerije (grčkom kapitalu). Željeznica je podijeljena na tri sektora, elektroprivreda je isto podijeljena i jedan dio (distribucija struje) prodan je austrijskom EVN-u. Stepen privatizacije u makedonskom društvu prešao je čak i granice nekih starih kapitalističkih država, pa je, primjera radi, cjelokupna primarna zdravstvena njega 100 % privatna.

Uz privatizaciju je došao i talas privatnih obrazovnih ustanova koje su zadale najdugoročniji udarac u poluživom tijelu Makedonije uz štancanje diploma, pa i doktorata te uz degradaciju obrazovnog sistema na svim nivoima. Zato je, uprkos viznoj barijeri, iz Makedonije u zadnje dvije decenije otišlo preko 600 000 do 800 000 mladih ljudi sa svojim porodicama. Popis stanovništva iz 2021, koliko god bio i neprecizan i nacionalistički nabildan kako bi služio političkim elitama, bilježi pad od 10 posto stanovništva za 20 godina, sa stopama fertilnosti sličnima Srbiji i Bugarskoj. Politika ravnog poreza, posljedica logike kapitalističke periferije i kompradorskog duha vladajuće klase, dodatno pravi od radnika ljude koji ne žive već preživljavaju. Strategija svih vladajućih elita u kapitalističkoj Makedoniji bila je privlačenje stranih investicija kroz reklame za jeftinu radnu snagu, oslobođenja od poreza i besplatnu zemlju. Godišnje država uručuje blizu 100 miliona evra ovim stranim kompanijama. Proces deindustrijalizacije uz desetkovanje radničke klase prati i proces napuštanja sela i poljoprivrede. Makedonija je sada opustošena zemlja u kojoj nema rižinih polja za cijelu Jugoslaviju, već uvozi nekvalitetnu robu s Dalekog Istoka, nema ovaca i najbolje jagnjetine da snabdijeva cijeli Bliski Istok, nema više ukusnog crvenog, već samo plastičnog paradajza. Kao i u svemu, kapitalizam je donio nekvalitetnu robu, hranu, odjeću, stanove, tehniku i lijekove.   

Slovenija

25.6.1991. godine Slovenija i Hrvatska proglašavaju nezavisnost od Jugoslavije. Samostalnost Slovenije događa se pod vođstvom Komunističke partije Slovenije na čelu sa Milanom Kučanom kao krešendo sukoba između tendencija centralizacije i decentralizacije i povezanih interesa nacionalne birokratije na 14. vanrednom kongresu Saveza komunista Jugoslavije koji je prelomna tačka raspada SKJ. Proglašavanje samostalnosti dovodi do kratkog sukoba teritorijalne odbrane i JNA znanog kao “Desetdnevna vojna”. Rat u Sloveniji nije trajao dugo jedino jer birokratija u Beogradu nije smatrala da Sloveniju može spriječiti u njenom izlasku.

Nakon desetodnevnog rata u Sloveniji birokratija, ponosna na svoj uspjeh i "poraz" JNA, kreće sa restauracijom kapitalizma preko privatizacija društvenih preduzeća. Taj proces još u samom početku, u martu 1992, dovodi do otpora radničke klase - do generalnog štrajka u Sloveniji protiv uslova privatizacije, no u tim uslovima već razbijena radnička klasa Slovenije nije sposobna da se suprotstavi bez novog revolucionarnog vođstva. Generalni štrajk zaista jest uspio odugovlačiti privatizaciju, ali je nije uspio zaustaviti. Nakon toga Slovenija postaje „primjer uspješne privatizacije i tranzicije”. Slavni primjer uspješne tranzicije i privatizacije je uništio gigante slovenačke industrije poput TAM-a i Iskre.

Sonja Lokar, 14. kongres SKJ, Izvor: novosti.rs

Tokom procesa restauracije kapitalizma slovenačka birokratija je podjednako koristila nacionalizam i mržnju, ali samo u uvijenoj formi, no jako snažno na institucionalnom nivou. Tad već samostalna država Slovenija je u radničkoj klasi koja se u Sloveniju doselila iz ostalih dijelova SFRJ, kako bi popunila potrebu za radnom snagom koju je stvorila ubrzana industrijalizacija, vidjela prijetnju "jugoslovenstva" i pokrenula niz birokratskih mjera da tim radnicima onemogući uključivanje u društveno-politički život nove Slovenije. Tokom tog procesa je 25.671 stanovnika Slovenije bilo bukvalno izbrisano, čime su preko noći postali ilegalci u društvu u kojem su proveli čak i decenije svog radnog staža. Slovenija je to stanovništvo krenula hapsiti i deportovati u "matične" države na jugu, šaljući te ljude u ratnu zonu što je mnoge koštalo glave.

Privatizacija u Sloveniji je dovela do stvaranje tajkunske klike podjednako kao i u ostalim republikama, a prazne priče o uspješnoj privatizaciji najbolje se vide u deindustrijalizaciji i rasprodaji slovenske ekonomije. Industrijski giganti poput Gorenja, Radenske ili Palome su rasprodani, neki drugi opljačkani, a Slovenija je od najrazvijenije republike u SFRJ  postala poluperiferna država Evropske unije sa jednom četvrtinom kapitala u vlasništvu stranih kompanija, uglavnom iz Austrije. Slovenija je kao zemlja ekonomski vezana za ostale republike bivše SFRJ, pa se nedostatak radne snage u Sloveniji uglavnom popunjava radnom snagom iz BIH. Slovenija i dalje ostaje dio jedne ekonomske cjeline prostora bivše Jugoslavije, ali u toj cjelini nema ni približan značaj kao što je imala za vrijeme SFRJ. Slovenska radnička klasa ograničena u okviru Slovenije nije sposobna da se sama izbori za svoj interes i ona se nužno mora povezati sa radničkom klasom ostalih zemalja u okviru ujedinjene jugoslovenske radničke klase.

Crna Gora

Zajedno sa Srbijom, Crna Gora je jedina zemlja koja je u raspadu SFRJ ostala u njenom kontrarevolucionarnom okrnjenom obliku SR Jugoslavije. Razlozi za to bile su istorijska povezanost dvije zemlje, velik procenat Srba u Crnoj Gori, ograničena sposobnost Crne Gore za samostalan razvoj i tadašnje birokratske veze Mila Đukanovića sa Slobodanom Miloševićem. Crna Gora je u ovom novom obliku bila produžetak srpske države, ali je paralelno gradila svoju autonomiju, sa jedne strane sprovodeći politiku srpskog režima, učestvujući u ograničenom dometu i u ratovima Srbije, a sa druge strane, stvarajući novu lokalnu buržoaziju na bazi šverca.

Ekonomska kriza i pritisci na tadašnju SR Jugoslaviju vremenom su doveli i do raskola između srpskog i crnogorskog režima, gdje Milo Đukanović prestaje sa aktivnom saradnjom sa Miloševićem. Ubrzo nakon tog raskola, Miloševićev režim pada, nastaje još labaviji savez dvije države i referendumom 2006. dolazi do odvajanja dotadašnjeg zajedničkog puta dvije zemlje. Iako izbori iz 1997. i referendum nisu prošli bez kontraverzi, Milo Đukanović je njima sebe ustoličio kao vladara Crne Gore na trideset godina.

Za razliku od perioda SFRJ, kada se ulagalo u nerazvijenije regije, pri čemu je Crna Gora uspjela da zabilježi značajan ekonomski napredak, od kontrarevolucije i posebno krize 2008. u stalnoj je ekonomskoj stagnaciji. Kao najperifernija zemlja bivše SFRJ, što ekonomski, što geografski, dugo nije bila u centru pažnje regiona. Ipak, sa zatezanjem odnosa između Mila Đukanovića i Srpske pravoslavne crkve, u Crnoj Gori dolazi do sukoba koji su davali utisak nacionalnog karaktera.

Preduga vladavina Mila Đukanovića i želja za mirom među dva najbrojnija naroda Crne Gore dovela je do njegovog odlaska sa vlasti, prvo u parlamentu, a kasnije i sa pozicije predsjednika. Ipak, novi sastav vlade od početka bio je praćen krizom i čestim raspuštanjem i nemogućnostima formiranja vlade, što samo znači nastavak nestabilnosti Crne Gore u drugačijoj formi. Nova vlast nije ponudila apsolutno ništa drugačije na ekonomskom planu, te je nastavila politiku servilnosti prema Zapadu. Kao najmanja zemlja bivše SFRJ, Crna Gora nema ni najmanje prostora za bilo kakvom autonomnom politikom, te će je sada čekati kriza, samo bez Đukanovića kao glavnog arbitra crnogorskog kapitalizma.

Kosovo

Kosovo je dočekalo proces restauracije kapitalizma kao najnerazvijenija regija zemlje - nezahvalan položaj koji ju je pratio od nastanka SFRJ. Protržišne reforme koje su se prvo prelomile preko najnerazvijenijih regija, rezultovale su protestima na Kosovu. Ipak, za razliku od protesta na Kosovu iz 1968, koji su dočekani sa serijom mjera koje su imale za cilj pospješivanje i integraciju ove regije, jer je tada planska privreda SFRJ bila u mogućnosti da razvija sredstva za proizvodnju, protesti 1981. u rastućoj krizi ekonomije uslijed protržišnih reformi bili su dočekani represijom. Ukombinovano sa činjenicom da Albanci nisu imali svoju republiku, niti su smatrani konstitutivnim narodom, uprkos brojnosti većoj od nekih ‚‚zvaničnih naroda”, restauracija kapitalizma u tadašnjoj SFRJ bila je plodno tlo rastu težnji ka samoopredjeljenju kosovskih Albanaca za svoju sopstvenu državu.

Inicijalni pokret za samoopredjeljenje Kosova bio je prije svega liberalan i pacifistički i okupljao se oko ličnosti Ibrahima Rugove. Srpski režim ophodio se prema Kosovu uvodeći policijsku državu, postavljajući srpske zvaničnike na sve značajne položaje i ukidanjem albanskog jezika kao zvaničnog jezika pokrajine. Mirni protesti za otcijepljenje gubili su simpatije Albanaca i pojavio se rastući sloj koji je išao ka oružanom obračunu sa srpskim režimom u vidu OVK. Pojava OVK opet je intenzivirala represiju srpskog režima koji je rezultovao ratom na Kosovu. Na krilima NATO intervencije, Kosovo je dobilo de fakto nezavisnost sa sopstvenim državnim strukturama, ali je ostalo u pravnom limbu da bude zvanično prepoznat kao nezavisna država.

Ipak, ova vrsta značajne samostalnosti od srpskog državnog aparata možda jeste zaustavila rat, ali nije uspjela da pogura društvo naprijed. Liberali okupljeni oko Demokratskog saveza Kosova obogatili su se u privatizacijskoj pljački bivše društvene svojine, a militanti okupljeni oko Hašima Tačija i Ramuša Haradinaja obogatili su se u ratnom profiterstvu i kriminalnim radnjama. Smjene ove dvije struje nisu napravile nikakvog pomaka u pravnom statusu Kosova niti su doveli do ikakvih ustupaka kosovskoj radničkoj klasi.

Posljednja faza u koju je Kosovo ušlo jeste dolazak partije Samoopredjeljenja na vlast na čelu sa Aljbinom Kurtijem. Kako su se sve opcije do tad pokazale kao nezainteresovane za potrebe radničke klase, prividno antisistemski karakter partije, kao i njen program koji je načelno bio baziran na stvaranju države blagostanja, doveo je do uspona ove partije na vlast - ali isto tako vrlo brzo i do njene krize. Nakon nekoliko godina na vlasti, režim Samoopredjeljenja nije uspio da promjeni ništa značajno, a na lokalnim izborima se vidjelo da mu je podrška brzo opala. Partija se svela na populistički imidž borbe za samoopredjeljenje Kosova, koja koristi incidente kao vrstu pritiska na srpske vlasti - slično kao što su koristili incidente u parlamentu da bi dobili na vidljivosti. Ipak, ovo ne vodi nikakvim značajnim rezultatima i kontradikcije na Kosovu ostale su nerazriješene.

U ovakvoj konstelaciji, mi podržavamo pravo naroda na Kosovu za samoopredeljenje. Istorija odnosa srpske i jugoslovenske države prema Albancima na Kosovu stvorila je dozu rezervisanosti prema ideji ujedinjene Jugoslavije, te bi narodu Kosova trebalo biti prepuštena odluka da li bi htjeli biti dio projekta radničke Jugoslavije kao ravnopravna republika ili pak možda u budućnosti kao dio jedne veće Balkanske Socijalističke Federacije.

Radnička Jugoslavija – ekonomski i nacionalni razlozi 

Kao što vidimo iz ovog kratkog pregleda, istorijski razvoj posljednjih 30-ak godina pružao nam je iskustvo velikog ekonomsko-materijalnog nazadovanja i osiromašenja radnih ljudi u svim navedenim republikama. Kapitalizam na našim prostorima nikad nije bio naročito progresivan, a nakon 1990. pokazao se potpuno reakcionaran jer je uvelike uništio dekadama izgrađivanu industriju i poljoprivredu. U današnjem evropskom i svjetskom kapitalističkom poretku za republike i narode bivše Jugoslavije rezervirane su nižerazredne uloge, a to znači nizak stepen razvoja proizvodnih snaga, mršav životni standard uz niske plate, sve skuplje i teže dostupne zdravstvene usluge, skuplje stanove, nedostatak industrijske strategije, perifernu zavisnost o stranom kapitalu i visoku stopu iseljavanja. Zašto bi narodi na jugoslovenskom prostoru prihvatali ovakav poredak stvari? Umjesto toga, upravo se radnička Jugoslavija javlja prije svega kao perspektiva ekonomske emancipacije, narodne i državne suverenosti te međunacionalne solidarnosti.

Ideja radničke Jugoslavije ne podrazumijeva reanimaciju SFRJ, već stvaranje nove države radnika i seljaka uz analizu pozitivnih i negativnih iskustava socijalističke Jugoslavije i drugih država u pokušaju izgradnje socijalizma u 20. vijeku. Svrgavanje kapitalizma i privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju – u preduzećima, bankama, trgovačkim lancima, zemljišnim veleposjedima – prvi je nužni korak na putu ekonomske emancipacije kojim se radni narod oslobađa okova kapitala i najamnog ropstva, budući da višak vrijednosti samih proizvođača više ne prisvajaju privatni vlasnici, već se višak društvenog rada samim proizvođačima vraća u obliku lokalne stanogradnje, zdravstva, školstva, kulture itd. odnosno razvoja nauke i tehnologije te širih infrastrukturnih projekata poput puteva, željeznica, odmarališta i sl. Udruživanje s drugim narodima je drugi važan korak u tom smjeru. Naime, udruživanjem više naroda zapravo se događa sjedinjenje svih naših prirodnih i društvenih resursa čime jača motor cjelokupne privrede – na dobrobit svih. Time ekonomska emancipacija izborena izvlaštenjem kapitala dolazi na još viši nivo. Naravno, ovo udruživanje mora biti utemeljeno na ravnopravnosti i opštenarodnoj volji u svim republikama.

Jasno da se danas ne mogu davati gotove skice i odgovori na pitanja oko načina upravljanja, omjera plana i tržišta, centralizacije i decentralizacije i drugih odnosa u radničkoj Jugoslaviji, ali se na temelju bogatih iskustava socijalističke Jugoslavije i ostalih radničkih država 20. vijeka svakako mogu izvući neke pouke. Nasuprot pretjeranom oslanjanju na tržište i rascjepkano samoupravljanje, prilikom čega dolazi do birokratizacije upravljanja i nasuprot praksi državno-birokratskog centralizma, zalažemo se za radničku državu u kojoj će dominirati plansko samoupravljanje, što će reći demokratsku vladavinu radničke klase na svim nivoima vlasti. Demokratski odabir centralnih organa državne vlasti u kojima sudjeluju i radnički delegati važan je radi donošenja opšteg društvenog plana, prioriteta i okvira proizvodnje, a na radnicima i radnicama svih udruženih industrijskih grana i samih preduzeća ostaje da autonomno djeluju u sklopu tog plana. Isti principi vrijede i za selo, kao i za odnos među različitim republikama kao ravnopravnim federativnim jedinicama koje se međusobno ne eksploatišu i takmiče, već sarađuju u sklopu zajedničke demokratske strategije.

Upravo je ukidanje ekonomske dominacije kapitala nužan preduslov rađanju narodne i državne suverenosti na jugoslovenskom prostoru. Uopšteno gledano, u kapitalizmu nije suveren nijedan narod na svijetu s obzirom da na pojmove naroda i suverenosti gledamo s materijalističkog, a ne apstraktno-idealističkog stanovišta. Ako kao narod uzmemo ekonomsku cjelinu koja živi i proizvodi pod određenim načinom i odnosima proizvodnje, onda je jasno da je u kapitalizmu kao klasnom društvu većina naroda izvlaštena i onemogućena za društveno upravljanje. To vrijedi u čitavom kapitalističkom svijetu. Kako su radnici i seljaci kao radna većina zakinuti u društveno-ekonomskom odlučivanju na Balkanu, tako su zakinuti i u SAD-u, Njemačkoj, Rusiji, Japanu, Australiji itd. A oni koji nemaju kontrolu nad procesima društvene proizvodnje ne mogu se smatrati suverenima - njihova sudbina nije u njihovim rukama, već u neizvjesnim vodama kapitalističkog tržišta kojim dominira krupni kapital; plodovi njihovog rada nisu pod njihovom kontrolom, već u vlasništvu onih koji ih izrabljuju; njihova radna snaga nije sredstvo koje im omogućava dostojanstven život i napredak društva, već roba koju su primorani prodavati na tržištu kako bi preživjeli. Nadalje, u kapitalističkom poretku postoje suverene države poput SAD-a, Rusije, Kine, Njemačke, Velike Britanije, Japana itd. ali to zapravo znači da su vladajuće klase tih država suverene kao tržišni gospodari koji se, naravno, u sistemu međusobne konkurencije neizbježno povremeno sukobljavaju. Vladajuće elite ovih država svakako imaju vlastitu ekonomsku strategiju. Države nastale raspadom Jugoslavije nemaju ni to – vladajuće klase i njihovi politički predstavnici ovdje su sponzorske i kompradorske figure ovisne o stranim investicijama bez vlastite strategije razvoja. Prema tome, radnička Jugoslavija je država koja radnim ljudima ovdje jedina može omogućiti suverenost u pogledu društvenog vlasništva i planiranja proizvodnje, odnosno država koja se na ovim prostorima jedina može smatrati suverenom u vidu formulisanja sopstvene ekonomske strategije.

Konačno, tokom i nakon krvavih ratova 1990-ih odnosi među raznim nacijama na jugoslovenskom prostoru strmoglavili su se u šovinizam i netrpeljivost. Nakon godina orkestriranih ubijanja i etničkih čišćenja 1990-ih, došlo je do smirenja i začetaka ekonomske saradnje, ali je nacionalizam ostao korisno sredstvo vladanja demagozima svih strana. U kapitalizmu, ovaj problem ostaje nerješiv. Daleko od toga da ljudi na Balkanu nisu voljni imati bliski suživot – upravo im ga vladajući kapitalistički poredak onemogućava. Izvlaštenjem tajkuna i njihovih političara na svim stranama stvaraju se društvene osnove ispunjenju stvarnog suživota, bratstva i solidarnosti među svim narodima na ovim prostorima. Biće to društvo demokratskog planiranja u kojem će se čovjeka gledati po radnom i kreativnom doprinosu, a ne po nacionalnoj ili vjerskoj pripadnosti.

Naše zalaganje za novu radničku Jugoslaviju ne bazira se na nostalgiji za prošlim vremenima već shvatanju neminovnosti prevazilaženja uskih granica u koje su nas satjerale nacionalne buržoazije na Balkanu. Osim ekonomske neracionalnosti postojanja usitnjenih, zasebnih tržišta na relativno malom geografskom prostoru, zajednička država predstavlja logični okvir za rješenje nacionalnih trzavica na Balkanu. Takozvana evropska perspektiva u kojoj će se lokalne balkanske buržoazije složiti i napustiti šovinističke politike pokazuje se kao opasna iluzija. Periodično potpirivanje nacionalizma odozgo jeste neminovnost u situaciji gdje se rivalske vladajuće klase nalaze stješnjene na uskom prostoru u konstantnoj borbi za tržišnu prevlast. Razvlaštenjem nacionalnih buržoazija stvaraju se uslovi za harmoničan suživot i odumiranje nacionalističkih ideologija.

Nacionalno pitanje u Bosni i Hercegovini može se riješiti jedino u okviru šire tvorevine bazirane na nacionalnoj jednakosti koja će Bošnjacima garantovati sva nacionalna i kulturna prava i obezbijediti im funkcionalnu centralizovanu državu, a Srbima i Hrvatima vratiti povjerenje u multinacionalnu i jedinstvenu Bosnu time što će ponovo biti izbrisane granice sa Srbijom i Hrvatskom. Isto važi i za trenutno podijeljenu Crnu Goru gdje bi se ponovo mogao razviti inkluzivni crnogorski koncept nacije koji ujedno uvažava posebnosti crnogorskog nacionalnog identiteta i istorijsku povezanost i bliskost sa srpskom nacijom. Postojanje jedinstvenog jugoslovenskog kulturnog prostora bi relaksirao nacionalne tenzije i ohrabrio one interpretacije nacionalnih identiteta koje prepoznaju sličnosti, povezanosti i hibridnost nacionalnih kultura, umjesto sadašnjeg potenciranja zatvaranja i isključivosti.

U Srbiji postaje jasno da se težnja za objedinjavanjem svih Srba u jednoj državi ne može nikako ostvariti nacionalizmom i potčinjavanjem susjeda. Upravo bi jedna šira državna tvorevina u kojoj bi srpske manjine u susjednim republikama uživale potpuna manjinska prava, ili bili ustavotvorni narod, Srbima u regionu omogućila najtješnju povezanost sa maticom i odagnala strah od „majorizacije“. Ista logika se može primjeniti i na hrvatsko nacionalno pitanje i tješnje povezivanje Hrvata u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.

U Sloveniji kroz proces periferne potčinjenosti u okviru Evropske unije sazrijeva svijest o upućenosti na južne susjede na sličnom nivou ekonomskog razvoja, zavisnosti od cirkulacije radne snage iz bivših republika, ali i kulturnoj povezanosti sa zemljama bivše Jugoslavije. Ovakvi zaključci se još snažnije nameću u Makedoniji kojoj evropski susjedi uskraćuju pravo na nacionalno samoopredjeljenje, a odsječenost od zajedničkog kulturnog prostora stvara osjećaj izolovanosti i parohijalnosti. Priključivanje široj multinacionalnoj zajednici koja bi garantovala pravo na samoopredjeljenje albanskog stanovništva na Kosovu svakako bi olakšalo i integraciju albanske manjine u Makedoniji.

Konačno, stvaranje nove radničke Jugoslavije nije samo put ka rješenju ekonomskog i nacionalnog pitanja među Južnim Slovenima već revolucionarni signal ostatku Balkana. Sličan nivo ekonomskog razvoja te jezično-kulturne veze južnoslovenskih naroda čine povezivanje u zajedničku državu racionalnim potezom. No, ta nova južnoslovenska zajednica ne bi bila svrha sama sebi, već neminovan korak ka širem cilju. Radnička Jugoslavija nije autarkijska zajednica jugoslovenskih naroda, već radnička država otvorena i spremna na bratsku suradnju sa ostalim radnim narodima Balkana u sklopu Balkanske Socijalističke Federacije, odnosno sa narodima čitave socijalističke Evrope i svijeta.

Novi Sad, 14. maj 2023.