Događaji prošlog vikenda u Rusiji izazvali su razna nagađanja. Šef plaćeničke armije Vagnera, oligarh Jevgenij Prigožin, pokrenuo je u petak uveče „marš za pravdu“ s deklarisanim ciljem da smijeni šefa Oružanih snaga i ministra odbrane. Do subote je preuzeo kontrolu nad Rostovom na Donu i krenuo je sa teško naoružanom kolonom prema Moskvi. Putin ga je osudio kao izdajnika i obećao da će oni koji su bili uključeni biti tretirani na odgovorajući način. Međutim, do kraja dana, iznenada, Prigožinova kolona se vratila i objavljen je dogovor, uz posredovanje bjeloruskog predsjednika Lukašenka. Motivacija koja stoji iza akcija različitih aktera obavijena je velom misterije, ali ovi događaji otkrivaju nešto o karakteru ruskog rata u Ukrajini i samog Putinovog režima.

Umjesto da se upuštamo u prazna nagađanja, hajde da se prvo usredsredimo na poznate činjenice. U petak, 23. juna, Prigožin je na Telegramu objavio seriju provokativnih video snimaka u kojima dovodi u pitanje motive ruske invazije na Ukrajinu, rekavši da je to nepotrebno, da Rusija nije pod prijetnjom Ukrajine i da je Rusija trebalo da postigne sporazum sa predsjednikom Volodimirom Zelenskim kada je došao na vlast. „Rat nije bio potreban da bismo prihvatili ruske građane, niti da se demilitarizuje ili denacifikuje Ukrajina. Rat je bio potreban da bi gomila životinja mogla jednostavno da likuje u slavi“, rekao je on. Ovo je, naravno, bilo potpuno suprotno od onoga što je sam Prigožin rekao u vrijeme početka ruske invazije, kada je bio oduševljen.

Takođe je pokrenuo još jedan napad na ministra odbrane Sergeja Šojgua i šefa Oružanih snaga Rusije Valerija Gerasimova zbog njihovog vođenja rata u Ukrajini i zahtijevao da budu smijenjeni. „Komandanti Vagnera su donijeli odluku“, rekao je on. „Zlo koje širi vojni vrh države mora se zaustaviti. Potom je najavio da će borci Vagnera zauzeti Rostov i da će svako ko pokuša da ih zaustavi „biti uništen“.

Ovo je bio ozbiljan izazov, koji su ruske vlasti brzo opisale kao pokušaj državnog udara, najavljujući da otvaraju krivičnu istragu protiv Prigožina zbog „oružane pobune“. On je odgovorio rekavši: „Ovo nije vojni udar, već marš pravde“, u pokušaju da se obrati običnim vojnicima i oficirima vojske.

Nagomilane tenzije dolaze do izražaja

Ovo nije bio prvi put da je Prigožin napao rukovodstvo vojske. Mjesecima su postojale tenzije, sa optužbama šefa Vagnera da njegove trupe nisu dobile dovoljno municije i drugih zaliha za vođenje rata. Takođe je postojao stalni sukob oko toga ko treba da preuzme zasluge za napredak na frontu, posebno u dugoj bici za Bahmut u kojoj su plaćenici Vagnera (od kojih su mnogi regrutovani iz ruskih zatvora) igrali ključnu ulogu.

Čini se da je ovo bilo ključno pitanje. U određenom trenutku rata u Ukrajini, kada stvari nisu išle po planu i Putin nije želio da pribjegne punoj mobilizaciji iz straha od potencijalnih političkih posljedica, odlučio je da se osloni na snage Vagnera, privatnog vojnog izvođača (uljepšani naziv za plaćeničku kompaniju) koju vodi njegov prijatelj i oligarh Prigožin. Snage Vagnera je Rusija već koristila u Africi – a ranije u Siriji – kako bi proširila svoje sfere uticaja, nudeći usluge ovih plaćenika različitim afričkim vladama. Ovo je dio opšteg trenda koji smo primijetili u smislu angažovanja privatnih kompanija za određene aspekte rata. Sjedinjene Države su potrošile milijarde dolara na angažovanje usluga PMC-a (kao na primjer Blekvoter, koji je bio praćen brojnim skandalima), čime je SAD obezbijedila desetine hiljada muškaraca i žena za imperijalističke ratove u Avganistanu i Iraku.

Foto: Wikimedia Commons

Upotreba Vagnerovog PMC-a u ukrajinskom ratu bila je veoma profitabilan poduhvat za Prigožina, koji je koristio sukob ne samo da bi napunio svoje džepove, već i da izgradi sopstvenu bazu moći i projektuje svoj imidž kroz armiju unajmljenih blogera i „vojnih analitičara“ u grupama na Telegramu. To ga je dovelo do sukoba sa rukovodstvom vojske.

Kada je bitka za Bahmut završena, vojno rukovodstvo je smatralo da je pravo vrijeme da krene protiv Vagnera. Donijeta je odluka da svi operativci Vagnera koji žele da nastave borbu u Ukrajini potpišu pojedinačne ugovore sa Ministarstvom odbrane. To je značilo kraj Prigožinovom unosnom poslu u ovom konkretnom ratu, ali je predstavljalo i ozbiljan pad u političkim ambicijama koje je razvio. Izjavio je da niko od njegovih ljudi neće potpisati takve ugovore.

Putin, koji je do tog trenutka balansirao između Šojgua i Prigožina, na tipičan bonapartistički način, javno je podržao ovu odluku nanoseći veliki udarac svom prijatelju oligarhu i plaćeniku. Jedna stvar koju jedan Bonaparta ne može da dozvoli jeste da bilo ko sa ambicijama potkopava njegovu moć.

Prigožin je sada imao samo dvije opcije: da se povinuje zahtjevu i okonča učešće Vagnera u ukrajinskom ratu, ili da prkosi toj odluci pokazujući snagu i pokuša da dobije bolji dogovor od Putina. Ovo takođe objašnjava njegove nedavne komentare o navodnim uspjesima ukrajinske kontraofanzive. Želio je da ostavi utisak da su njegovi sopstveni borci, iskusno i u borbi prekaljeno jezgro, bili neophodni na frontu.

U ranim jutarnjim satima u subotu 24. juna, njegove snage su zauzele nekoliko ključnih vojnih zgrada u Rostovu, uključujući štab Južnog vojnog okruga i aerodrom, bez ispaljenog metka. Na snimku objavljenom na Telegramu, Prigožin je viđen u štabu kako razgovara sa zamjenikom ministra odbrane Jevkurovim i zamjenikom načelnika Generalštaba Ruske Federacije Aleksejevim.

U drugom snimku, postavljenom u 7.30h, Prigožin je zahtijevao da mu se „predaju“ ministar odbrane Šojgu i načelnik ruskog generalštaba Gerasimov, u suprotnom je zaprijetio da će „otići u Moskvu“.

Do 10 sati, Putin je održao televizijski govor. „Postupci koji razdiru naše jedinstvo su nož u leđa našoj zemlji i našem narodu“, rekao je on i dodao: „A naše akcije odbrane otadžbine od takve prijetnje biće brutalne… Oni koji su pripremali vojnu pobunu, koji su digli oružje protiv svojih saboraca, izdali su Rusiju i platiće za to“.

Foto: Wikimedia Commons

Istovremeno, jasno izražavajući svoj stav, apelovao je i na redove Vagnera opisujući ih kao „heroje koji su oslobodili Soledar i Artemivsk, mjesta i gradove Donbasa. Borili su se i davali živote Novorusiji i jedinstvu ruskog svijeta. Njihovo ime i slavu izdali su i oni koji pokušavaju da organizuju pobunu“.

Značajno je da je Putin uporedio ovu situaciju sa onom iz 1917:

„Upravo ovakav udarac zadat je 1917. godine kada je ova država bila u Prvom svjetskom ratu, ali je njena pobjeda ukradena. Intrige i svađe iza leđa vojske ispostavile su se kao najveća katastrofa, uništenje vojske i države, gubitak ogromnih teritorija, što je dovelo do tragedije i građanskog rata.

Ovo je, naravno, netačno, jer je katastrofa Prvog svjetskog rata bila ta koja je pokrenula februarsku revoluciju 1917, a ne obrnuto. Ali to potvrđuje reakcionarnu procarističku imperijalističku prirodu Putinove ideologije. To bi svima trebalo da bude jasno (on je takođe napao Lenjina i boljševike da su vještački stvorili Ukrajinu kada je opravdavao njenu invaziju prije više od godinu dana). Ali to nije spriječilo „Komunističku“ partiju Ruske Federacije i razne druge „komunističke“ partije da sramno podržavaju Putina ili imaju iluzije o „progresivnoj“ prirodi njegovog režima i rata u Ukrajini.

Očajnički i unapred izgubljen poduhvat

Nakon što je izazvao i dobio odričan odgovor od Putina, Prigožin nije imao drugu alternativu osim da se očajnički upusti u poduhvat. Vjerovatno je računao – ili se barem nadao – da ima širu podršku u redovima vojske, među oficirima na visokim položajima i uopšte u državnim strukturama i političkoj vlasti.

Njegova kolona od nekoliko hiljada teško naoružanih ljudi je tokom dana brzo napredovala u pravcu Moskve. Umjesto da jačaju svoje pozicije u gradovima kroz koje su prolazili, činilo se da su ludom jurišu kako bi stigli do Moskve prije nego što ruska vojska ima vremena da organizuje odbranu i zaustavi ih.

Kakve su mu bile namjere? Maks Sedon iz Fajnenšel tajmsa citira osobu koju opisuje kao nekoga ko je „poznavao vojskovođu od ranih 1990-ih“ da spekuliše o Prigožinovim ciljevima:

„Mislim da nije imao ništa posebno na umu. Samo je odlučio da ode i ubijedi Putina da treba da zadrži sav novac koji su mu oduzeli... Onda je situacija potpuno izmakla kontroli. U jednom trenutku je shvatio da ne zna šta dalje. Dođeš u Moskvu, i šta onda? Otvoriš vrata desetak zatvora, izađu neke nezamislive nakaze, država ode dođavola, a onda dođeš u Kremlj... i ne znaš šta da radiš.

To izgleda uvjerljivo. Sve do tog trenutka, činilo se da je bilo vrlo malo oružanih sukoba. Jedini otpor sa kojim se Prigožin suočio bio je napad vazdušnih snaga, koji je Vagner odbio, oborivši nekoliko jurišnih helikoptera. Do kraja popodneva, kolona Vagnera je stigla do Eletsa, u Lipeckoj oblasti, samo 402 km od glavnog grada Moskve. Brzina i iznenađenje su do tog trenutka bili na njihovoj strani.

Ovo se može objasniti time što vojno rukovodstvo nije htjelo da preusmjeri nikakve snage sa fronta i samim tim oslabi front, u slučaju da ukrajinska vojska pokuša da iskoristi situaciju. I zato što slabo naoružani i manje iskusni regruti na putu za Moskvu nisu bili raspoloženi da se suoče sa teško naoružanom kolonom plaćenika prekaljenih u borbi.

Do kraja dana, međutim, čečenske trupe su stigle i opkolile Rostov na Donu, a vojna odbrana je bila podignuta na prilazima Moskvi.

Onda je došlo do još jednog iznenadnog obrta. U 20.30h bjeloruski mediji objavili su da je predsjednik Lukašenko posredovao u dogovoru, a Prigožin je objavio da su se njegove snage, „došavši do tačke gde će doći do krvoprolića“, vraćale nazad, dalje od prestonice.

Foto: Wikimedia Commons

Uslovi sporazuma, kako je saopštio portparol predsjednika Peskov, podrazumijevaju da će plaćenicima iz Vagnera koji nisu učestvovali u oružanoj pobuni biti dozvoljeno da se prijave za vojsku u Ukrajini, dok oni koji su učestvovali neće biti krivično gonjeni „zbog njihove vojne zasluge“. Štaviše, krivična istraga protiv Prigožina će biti obustavljena i biće mu ponuđen bezbjedan prolaz u Bjelorusiju. Do 23.00 sata, snage Vagnera i sam Prigožin napustili su Rostov na Donu.

U stvari, prvobitna namjera, koja je bila da se Vagner ukloni iz ukrajinskog rata, ili bar da se potčini komandi armije, je postignuta i oružana pobuna se raspršila bez ikakvih gubitaka života. Prigožin nije imao drugu alternativu osim da prihvati ovaj dogovor. Nije uspio da prikupi nikakvu podršku za svoju ponudu i bio je svjestan da nema šanse da zaista pobijedi u otvorenom vojnom sukobu sa vojskom, čak i ako uspije da stigne do Moskve. Barem mu je spasao život i možda mu je ponuđena mogućnost da zadrži svoju imovinu i unosne operacije Vagnera u Africi.

U svakom slučaju, među lopovima nema časti, a sada kada je Prigožin odložio oružje, njegov položaj je postao mnogo slabiji. Već ujutru u ponedjeljak, 26. juna, ruski mediji su objavili da „krivični predmet organizovanja oružane pobune, čiji je glavni optuženi Prigožin, nije okončan i da ga istražuje istražitelj istražnog odjeljenja FSB“.

Kako su neki komentarisali, ako postoji nešto što bonapartistički lider poput Putina ne može da oprosti, to je izdaja. Prigožinu će sada možda biti veoma teško da uzme bilo kakvu polisu životnog osiguranja!

Prijetnja je neutralizovana ali pukotine su i dalje tu

Jasno je da je Putin, u pokušaju da održi liniju u ratu u Ukrajini, preuzeo veliki rizik koristeći plaćeničke snage koje nisu direktno pod njegovom kontrolom ili komandom. Država je djelimično izgubila monopol nasilja. I to nije slučaj samo sa Vagnerom. Državnoj energetskoj kompaniji Gazprom takođe je dozvoljeno da formira sopstvenu oružanu miliciju.

Ali Prigožin je postao pun sebe i zbog toga je razvijao ambicije. Ovu prijetnju je trebalo eliminisati. U pokretanju svog otvorenog prkosa Putinu, Prigožin nije našao podršku na koju je mislio da može da računa, i sada je neutralisan kao prijetnja. Ako, kako se čini do sada, Šojgu i Gerasimov ostanu na svojim poslovima, onda će Prigožinov poraz biti potpun i on je samo ojačao svoje rivale.

Naravno, kako su u svom saopštenju istakli ruski drugovi iz IMT-a, između Putina i Prigožina nije bilo šta da se bira, sa stanovišta ruskog radnog naroda. Ovo je bila svađa između reakcionarnog oligarha i šefa reakcionarnog oligarhijskog režima, čiji je sadržaj bila borba za raspodjelu plijen i relativnu raspodjelu moći.

Ironično je da su zapadni imperijalistički komentatori zadovoljno trljali ruke zbog mogućnosti uspješnog puča Prigožina, reakcionarnog plaćenika. Trezveniji predstavnici vladajuće klase bili su nešto oprezniji. Uvodnik Fajnenšel tajmsa je prokomentarisao: „Nemiri tokom vikenda takođe služe kao podsjetnik da, ako Putin ikada bude svrgnut, to bi mogli biti odlučni elementi da se rat u Ukrajini vodi na još brutalniji način“.

Zapadni buržoaski mediji bili su puni svih vrsta spekulacija, da je ovo kraj Putina, neminovan krah ruskih ratnih napora u Ukrajini itd. Ustvari, i zapadna obavještajna služba i vrhovna komanda Ukrajine su komentarisali da se tokom ovih događaja nisu pojavile praznine u ruskoj liniji odbrane.

Foto: Fargoh, Wikimedia Commons

Tokom događaja poput ovih, preporučljivo je da ne budete pod uticajem besposlenih spekulacija i da se držite onoga što je stvarno poznato. Takođe je preporučljivo biti strpljiv i sačekati da se pojave činjenice.

Do sada su oligarsi koji su bitni stajali iza Putina. Nijedan dio kaste vojnih oficira nije podržao Prigožina i nije dobio nikakvu podršku stanovništva. Jedini pravi konkretan rezultat je da su grupa Vagner, a posebno Prigožin, uklonjeni kao direktna prijetnja Putinu, što je i bio Putinov cilj.

Da li to znači da je sa Putinovim režimom sve u redu? Ne nije tako. Ono što Prigožinova avantura otkriva jeste da postoje pukotine u režimu. Za sada će to biti zataškano i Putin će okupiti snage oko potrebe da se ujedine u odbrani „otadžbine“. Relativno brz kraj Progožinove avanture poslaće signal svima koji su možda razmišljali da ga podrže.

Međutim, dugoročno, ono što danas može izgledati kao mala pukotina može se proširiti. Tada bi se scenario – poslije daljih borbi u Ukrajini, sa još više iskasapljenih mladih ljudi – mogao radikalno promijeniti, a sjećanje na 1917. zaista bi moglo da se vrati da progoni Putina. Ne na iskarikiran način na koji je to prikazao u odnosu na Prigožina, već kao pravu radničku revoluciju koja bi uklonila oligarhe i režim koji ih predstavlja.

Tekst je objavljen 26. juna 2023.