Dobili smo sljedeće saopštenje od strane naših ruskih drugova, napisanu ranije juče, nakon što je šef Vagnerovog PMC-a Jevgenij Prigožin objavio pobunu i okrenuo kolone trupa u pravcu Moskve. Situacija se sada donekle smirila: Vagnerove trupe su zaustavile napredovanje i najavljeno je da će Prigožin otići u egzil, nakon ishitrenih pregovora. Kako pišu naši ruski drugovi, ova epizoda je bila borba između dva dijela ruske oligarhije. I opet, oligarsi su dokazali da nemaju interesa za razvoj ruskog društva ili za poboljšanje uslova ruskih masa. Njihova jedina briga je da se nastavi da žive na račun rada radnika i siromašnih, pljačkom i otimanjem i potiskivanjem svake stvarne opozicije masa. Jedini izlaz iz ovog ćorsokaka, jedini način da se radnici izdignu iz užasnog stanja, jedini način borbe protiv rata, korupcije i opšteg propadanja jeste da radnička klasa preuzme vlast u svoje ruke, da izvrši  eksproprijaciju svih oligarha i da koriste ogromno bogatstvo zemlje za dobrobit svih. Odnosno, putem socijalističke revolucije.

Danas, 24. juna 2023. u Rusiji je počeo pokušaj desničarskog puča. Nakon velike konfuzije, ruska vladajuća klasa okupila se oko predsjednika i osudila pokušaj puča kao „neočekivanu izdaju“ i „ubod nožem u leđa“ naciji.

S obzirom da svaki sat pristižu novi operativni izvještaji nema smisla da ih prepričavamo. Prije svega, vrijedi navesti nespornu činjenicu: u Rusiji već postoje dobro naoružane desničarske paravojne formacije, s iskustvom borbenih dejstava, spremne da dovedu u pitanje postojanje sadašnje vlasti.

Rusija je došla korak bliže građanskom ratu koji je režim tako često koristio da zastraši ljude i od kojeg je obećao da će nas zaštititi. Međutim, nije opozicija bila ta koja je to inicirala, već krupni kapital i desničarski elementi koji su izrasli zahvaljujući restauraciji kapitalizma u Rusiji i posebno Putinu.

Na prvi pogled, pobuna Vagnera se čini slična Musolinijevom maršu na Rim, ali analogija bi bila površna. Wagner PMC je privatna vojska, plod modernog slobodnog tržišnog kapitalizma, u kojem država nastoji da najveći broj svojih funkcija prepusti privatnom biznisu. Za razliku od brojnih dobrovoljačkih odreda separatističkog pokreta u Donbasu koji su se pojavili 2014. godine, Wagner PMC se pojavio kao komercijalna struktura moći koja je pružala fizičku podršku agresiji oligarha u Siriji, kada je tu državu zahvatio građanski rat. Prema novinarskom istraživanju The Bell, ideja o stvaranju ovakve komercijalne strukture rodila se u samom vojnom vrhu, u Ministarstvu odbrane još 2010. godine.

Ako odbacimo zabludu kojom su patriote i mreža vojnih dopisnika okružili ime Jevgenija Prigožina, onda je on, prije svega, oligarh. Koristeći brojne veze s Putinovim režimom, izgradio je ogromno poslovno carstvo, počevši kao ugostitelj, zatim se preselio u nekretnine da bi na kraju svoje bogatstvo umnožio ugovorima sa Ministarstvom odbrane. Čak ni njegove masovne medijske aktivnosti nikada nisu bile odvojene od njegovih poslovnih interesa. Pristup vojnim ugovorima je morao da se plaća. Prigožin je bio koristan čovjek za Putina i Ministarstvo odbrane, uvijek spreman da obavi prljavi posao bez privlačenja pažnje.

Zašto je prestao da igra ovu ulogu?

Putinov bonapartistički režim je sistem represije od strane birokratije, odnosno države, koja vlada nad ekonomski dominantnom klasom. Državni monopol nad nasiljem ovdje dobija poseban značaj. Prepuštanje funkcija Ministarstva odbrane u vrijeme rata direktno je ugrozilo ovaj princip. Između Moskve i Prigožina nastajalo je sve više sistemskih kontradiktornosti  koje su dovele do sukoba čiji glavni uzrok nije bila politika, već novac.

Šojgu [Putinov ministar odbrane] je nametnuo ugovore dobrovoljačkim formacijama, što je Prigožina neminovno isključilo iz finansijskih tokova i prijetilo da će ga pretvoriti u čisto dekorativno lice lišenog moći. Finansijskoj ucjeni Prigožin se suprotstavio borbom koju je pokrenuo na medijskom polju. Imajući u vidu njegovu medijsku infrastruktur i nejednakost medijskih resursa, ovo je bila jednostrana igra.

U svom stvarnom ekonomskom programu, Prigožin se ne razlikuje od Putina. Ali u svojoj agitaciji Prigožin je apelovao na sve nezadovoljne vojskovođe koji su često srednjeg ranga. Iznad svega, njegove riječi su ohrabrile rulju “rat do pobjede”: one koji, poput Prigožina, zagovaraju militarizaciju privrede, opštu mobilizaciju i uvođenje vanrednog stanja. Jedino što bi se primjenom takvog „programa djelovanja“ moglo postići bilo bi mijenjanje raspoloženja među radnim ljudima i vojnim osobljem od pasivne podrške ratu do aktivnog odbacivanja. Uz neizbježnu ekonomsku krizu i političku nestabilnost ovo bi moglo dovesti do revolucionarne situacije.

To je predstavljalo barem jednu moguću opasnost i neželjeni ishod koji je proizašao iz Prigožinovih postupaka. Pravu revolucionarnu situaciju, međutim, karakteriše ne samo otvoreno protivljenje vlasti i nesposobnost vlasti da vlada kao nekada, već i gubitak kontrole od strane vladajuće klase, sve do pojave dvojne vlasti.

Do sada, međutim, Prigožinov puč nije izazvao mase da izađu na scenu. Trenutno je vlast i dalje konsolidovana, a 'Prigožinovci' su politički izolovani. Tok istorije se ubrzao, ali tek treba da vidimo naglo pogoršanje životnog standarda masa, veliko razočarenje većine Rusa u Putinov režim i nagli porast njihove političke aktivnosti. . Danas radnička klasa ostaje gledalac u ovom dramskom igrokazu, odnosno cirkusu. Nijedna strana u ovom sukobu ne poziva mase da aktivno učestvuju na njihovoj strani, već bi više voljeli da budu entuzijastične (ali nemoćne) pristalice sa strane.

Situacija koja je nastala je ključni test za rusku ljevicu. Samo ovoga puta, njihovi vlastiti životi mogu biti u pitanju. Ovdje je standardni izgovor da je ovo borba "žabe i poskoka" neprikladan ["borba žabe i poskoka" je ruski izraz, što znači da ne podržavajući nijednu stranu, nemamo razloga za akciju ]. U stvari, to znači nerad – zločinačko nečinjenje. Vrijeme je da se bik uhvati za rogove.

Ne pozivamo mase da biraju između Prigožina i Putina. Pozivamo na akciju: nezavisnu, političku akciju u interesu radničke klase. Svaki ruski komunist mora sebi iskreno odgovoriti: jesam li spreman?

Šta treba učiniti?

Prvo, jasni, stvarni politički zahtjevi moraju biti formulisani i promovisani među masama. U sadašnjoj situaciji ne možemo se pozvati na 'praktičnu aktivnost' koja ne doprinosi politizaciji masa i sistemskom rastu klasne svijesti masa kao što je spora izgradnja sindikata, socijalnih zadruga i slično. Ovaj pristup je davno zastario. Danas to nema nikakvog smisla. Glavne društvene i ekonomske kontradikcije moderne Rusije mogu se riješiti samo političkim sredstvima.

Drugo, moramo napustiti ugodne prostore na internetu i u lokalnim inicijativama i ući u stvarni život. Svjesni smo da je u savremenim uslovima to vrlo teško, pa čak i opasno voditi otvorenu političku propagandu. Ali rad na Jutjubu i na internetu počeo je da zamjenjuje stvarni rad aktivista, pretvarajući ljevičare u obične potrošače sadržaja. Internet sam po sebi nikada nije bio pokretač lijevog pokreta u Rusiji, niti može to postati. Koliko je ljudi dovelo u svoje organizacije hiljade blogova na LiveJournalu? Koliko je pretplatnika vrhunskih blogera postalo politički aktivista? Nekolicina. Zauzvrat, svaki lični kontakt, svako objavljivanje uživo, svako učešće u radnom sporu, pa čak i najmanja kolektivna akcija, da ne govorimo o svakom iskrenom i otvorenom zagovaranju svoje pozicije međubližom okolinom , podiže svijest masa daleko efikasnije od desetak Jutjub videa.

Treće, ljevica i čitava radnička klasa treba nedvosmislenu i otvoreno antiratnu poziciju koja se mora ponuditi narodu. Da, to sa sobom nosi ozbiljne rizike i prijetnju progonom. Ali nedavni događaji su bolje od ikakvih izjava pokazali destruktivni značaj rata koji je u toku i dokazuju da, ako ljevica ne uspije provoditi antiratnu propagandu u stvarnom životu, njihova pozicija nikada neće postati popularna među većinom.

Naivno je vjerovati da će u trenutku krize mase rado pritrčati promovisanim medijskim ličnostima. Otići će kod onih koje poznaju u stvarnom životu čije su radove vidjeli vlastitim očima. Naravno, tako ćemo naći manje iniciranih od broja komentatora koje su prikupile vrhunske medijske ličnosti, ali ti inicirani neće stajati samo po strani. Oni će postati politički aktivisti.

Četvrto, pored socio-ekonomskih zahtjeva, moramo postaviti i demokratske zahtjeve. Mi se borimo za istinsku radničku demokratiju, od vrha do dna društva. Aktivna propaganda za antiratnu poziciju, za ideje komunizma, radničke demokratije, odbacivanje militarizma, pokrenuće detonator revolucije: omladinu.

Za većinu aktivista došao je trenutak da odluče. Ostajemo li po strani u nadi da će nas zaobići sljedeća mobilizacija ili sljedeća bomba? Ili učestvujemo u izgradnji revolucionarne kadrovske organizacije, nezavisne o kapitalističkoj klasi i zvaničnicima, ne zaslijepljeni njihovom "patriotskom" ni njihovom "socijalnom" retorikom.

Moramo sada unijeti klasnu i antiratnu agendu u radničke kolektive i sindikalne organizacije. Moramo štititi i razvijati nezavisnost naših slobodoumnih studentskih kolektiva. Ali da bismo se borili protiv arbitrarnih vlasti i njihove reakcionarne 'alternative', u konačnici nam je potrebna politička organizacija. Formirajmo grupe solidarnosti na svom radnom mjestu, diskutujmo o aktuelnim događajima, pridružimo se postojećim političkim grupama koje postavljaju progresivne zahtjeve!

Aktivisti naše organizacije bili su među prvima koji su se suprotstavili ratu; pokrenuli smo formiranje koalicije marksističkih internacionalista; organizovali brojne kampanje u odbranu političkih zatvorenika, posebno vođe kurira Kirila Ukrajinceva; i u maju smo održali kongres ujedinjenja, formirajući Organizaciju komunističkih internacionalista (OKI). Djelom smo dokazali da je moguće oduprijeti se režimu u Rusiji. Našu viziju i naše zahtjeve izložili smo u programu OKI-ja. Ako se slažete sa svim gore navedenim, učlanite se u Organizaciju komunističkih internacionalista.

• Protiv Putina! Protiv Prigožina!
• Mir radničkim zajednicama. Rat palatama!
• Ako mi nećemo, onda neće niko!

Tekst je objavljen 24. juna 2023.