Krajem 2022. godine navršiće se 30 godina od nastanka Socijaldemokratske partije BiH. Za razliku od drugih bosanskohercegovačkih političkih partija, bez obzira na ideološki predznak, SDP BiH je jedina politička stranka u BiH za koju se se još uvijek veže oreol “progresivnosti”. Ovo je posebno izraženo kod lijevih i lijevo liberalnih intelektualaca koji već dvadesetak godina jadikuju nad izdajama “socijaldemokratskih ideala” vođstva SDP BiH. S druge strane, SDP BiH ostaje nominalno lijeva politička opcija koja privlači dio napredne omladine i mladih radnika koji se gade nacionalizma i nacionalističkih stranaka i koji imaju iluziju da se kroz SDP BiH mogu boriti za bolje i pravednije bosanskohercegovačko društvo. Ove iluzije često završe demoralizacijom i razočaranjem a potom potpunom pasivizacijom i odustajanjem od političkog rada. To je tragičan lajtmotiv novije istorije SDP BiH. Ovaj tekst  namijenjen je, u prvom redu, baš njima - kao optimistička perspektiva za politčki rad i izgradnju istinske političke partije koja se može izboriti za korjenite društvene promjene.

Nastanak 

Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine je zvanično osnovana 27. decembra 1992. godine. Nastala je u jeku kontrarevolucije i privatizacijskog rata na prostoru bivše Jugoslavije, raspadom tadašnjeg Saveza komunista Bosne i Hercegovine. U to vrijeme savezni i republički aparat je već bio deformisan i daleko od socijalističkih vrijednosti Jugoslavije i potpuno otuđen od aspiracija radničke klase. Dakle, korijeni SDP BiH  vežu se za birokratsko-tehnokratski sloj u saveznom i republičkom aparatu radničke Jugoslavije koji je davno napustio ideju socijalističke izgradnje i tražio je način očuvanja svojih privilegija. Naravno dio tog aparata, barem deklarativno, nije htio napustiti u potpunosti vezanost za lijeve vrijednosti pa se organizovao pod socijaldemokratskim ruhom, što je bilo ustaljeno i u drugim jugoslovenskim republikama kao i u državama bivšeg Istočnog bloka.

Prvi i dugogodišnji predsjednik i jedan od osnivača partije bio je Nijaz Duraković, inače predratni predsjednik SK BiH. Već iz ovoga je jasno da postoji bitna razlika između SDP BiH i velikih zapadnoevropskih socijaldemokratskih partija. SDP BiH nije nastala iz radničkih borbi niti tendencija sindikalnog pokreta ka političkim borbama i političkom organizovanju kao što je to slučaj u zapadnoevropskoj socijaldemokratiji. Nastala je kao manevar ostataka birokratskog aparata nekadašnjeg SK BiH s ciljem odbrane stečenih privilegija u nadolazećoj restauraciji kapitalizma. Ona nema vlastitu tradiciju radničkih borbi, naprotiv. Od osnivanja, pa sve do danas, baštini brojne sramne primjere sputavanja bunta i borbe radnog naroda BiH za svoje interese. Bez obzira na to, SDP BiH se folklorno poziva na istorijsku tradiciju borbi bosanskohercegovačkog radništva na ekonomskom i političkom planu u Kraljevini Jugoslavji i vezu te borbe sa tekovinama koje su ostvarene kroz NOB i jugoslovensku revoluciju pod vođstvom Komunističke partije Jugoslavije. I ovo pozivanje je vrlo usko i odnosi se prvenstveno na jednu od tekovina ZAVNOBIH-a a to je stvaranje bosanskohercegovačke državnosti kao i na apstraktne antifašističke vrijednosti bez ikakvog klasnog i revolucionarnog sadržaja. Nema ni riječi o tome da je ta državnost stvorena u okvirima federativnog uređenja radničke Jugoslavije, niti se pominju potpuno drugačiji ekonomski odnosi koji su uspostavljeni u Bosni i Hercegovini nakon Drugog svjetskog rata koji su bili suštinski preduslov za socijalnu emancipaciju bosanskohercegovačkog radništva.

Socijaldemokratska stranka BiH, Izvor: sdp.ba

Drugo nasljeđe na koje se SDP BiH poziva je nasljeđe Socijaldemokratske stranke Bosne i Hercegovine. Socijaldemokratska stranka Bosne i Hercegovine (SDS BiH) je bila politička partija Druge Internacionale koja je djelovala na području Bosne i Hercegovine od 1909. do 1919. godine. Socijaldemokatija je u periodu do Prvog svjetskog rata označavala različite revolucionarne struje sa radikalnim programom socijalističke revolucije, dok je danas to ime vezano za oportuniste, reformiste i desnu struju unutar radničkog pokreta. Upoređujući političke programe ove dvije partije, ne može se naći sličnost osim što dijele isto ime. Ako pogledamo političku liniju prema nacionalnom pitanju u Bosni i Hercegovini, vođstvo SDS BiH zastupalo je principe nacionalne ravnopravnosti i internacionalizma. U uslovima višenacionalnog sastava bosanskohercegovačkog stanovništva zalagalo se za zbližavanje Srba, Hrvata i Muslimana i za klasno jedinstvo radničke klase. SDP BiH se sa druge strane zalaže za kapitalističku  Bosnu i Hercegovinu a umjesto klasnog jedinstva bosanskohercegovačkog radništva, zastupa integralni bosanski nacionalizam nudeći nekakvu apstraktnu građansku formu bosanstva, koja tobože nije nacionalistička jer se deklarativno uzdiže iznad nacionalizma zasnovanog na etničkoj pripadnosti.

SDS BiH je tokom predratnih kriza 1911-1913. vodila antiratnu politiku i kritikovala austrougarsku osvajačku i kolonijalnu politiku zastupajući jugoslovensku ideju. U svom programu SDP BiH na više mjesta zastupa liniju pristupanja BiH Evropskoj Uniji i provođenju svih tržišnih i antiradničkih reformi koje to članstvo podrazumijeva. Takođe, SDP BiH snažno zastupa i ideju pristupanja BiH imperijalističkom i zločinačkom NATO savezu koji sije smrt i bijedu širom svijeta braneći i sprovodeći ekonomske i političke interese imperijalističkih zemalja kapitalističkog centra. Podaništvo imperijalizmu formulisano je najotvorenije u ovom dijelu političkog programa:

“SDP  BiH  će  u  cilju  daljnje  afirmacije  pozicije  Bosne  i  Hercegovine  u  međunarodnoj sigurnosnoj arhitekturi proaktivno djelovati na postizanju jednog od ključnih vanjskopolitičkih ciljeva države a to je punopravnom članstvu u Sjevernoatlantskom savezu (NATO). Svoju historijsku ulogu NATO je u Bosni i Hercegovini potvrdio provođenjem Daytonskog mirovnog sporazuma u aspektu izgradnje mira. Polazeći od pozitivnih iskustava država članica NATO-a Socijaldemokratska  partija  Bosne  i  Hercegovine  smatra  da  je  punopravno članstvo jedan od osnovnih elemenata unapređenja političke i vojne sigurnosti države Bosne i Hercegovine. Stoga će SDP BiH dati svu neophodnu podršku u izradi strateških dokumenata i akcionih planova neophodnih za ispunjavanje uvjeta za članstvo u Sjevernoatlantskom  savezu.”

Izvor: ntv.ba

SDS BiH se nakon obnove političkog rada i Oktobarske revolucije pridružila Cimervaldskom pokretu za revolucionarno obnavljanje Internacionale. Odbijala je napade kapitalističke štampe na Oktobarsku revoluciju; povezivala antiratnu aktivnost sa klasnom borbom tj. u isto vrijeme protiv rata i protiv kapitalističkog društva. Revolucija i diktatura radničke klase su dobile značajno mjesto u programu stranke. Delegati SDS BiH su se na Kongresu ujedinjenja, aprila 1919. u Beogradu, u cjelosti opredjelili za formiranje Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunista) koja će 1920. godine postati Komunistička partija Jugoslavije.

Današnji SDP BiH je na suprotnoj strani političkog spektra u odnosu na političku organizaciju na koju se navodno nastavlja jer odbacuje koncept klasne borbe. Uistinu, u formi ljevičarske frazeologije, pominje današnju socijalnu nejednakost i ekonomsku krizu u BiH i širom svijeta ali u svom programu kaže: “Za SDPBiH  je neprihvatljiv mit o ekskluzivnoj povijesnoj misiji ovog ili onog društvenog sloja i bilo koje političke  partije.” Iako se u nekim dijelovima programa poziva na radništvo i poboljšanje materijalnog položaja najbrojnije klase jasno je da se radi samo o frazama bez pravog klasnog sadržaja.

(Anti)radnička politika SDP BiH

Program SDP BiH usvojen na kongresu 2015. godine ima sličnosti sa programima reformističkih partija širom Zapadne Evrope. Kaže da se partija zalaže za vrijednosti demokratskog socijalizma. U suštini SDP BiH se, u sukobu između kapitala i rada, pokušava staviti na poziciju pomiritelja dva suprostavljena pola koji proizilaze iz kapitalističkih ekonomskih odnosa. Tako program SDP BiH kaže kako se partija zalaže za državu blagostanja, socijalnu pravdu i solidarnost kako bi se popravio položaj radništva i siromašnih u bosanskohercegovačkom društvu. U industriji se zalaže za “industrijsku demokratiju”, tj. radničku participaciju u upravljačkim strukturama firmi. U odnosu između poslodavaca i radnika, SDP BiH promoviše politiku socijalnog partnerstva i dijaloga u kome bi se postavili kao politički posrednici u uravnoteženju interesa ova dva suprotna tabora. Program kaže:

“SDPBiH smatra da je potrebno uspostaviti koordinaciju u odnosima između poslodavaca i radnika te uvesti sistem socijalnog partnerstva između radnika, poslodavaca i vlade.”

Naravno radnici u BiH su na svojim leđima osjetili da zagovaranje socijalnog dijaloga uvijek znači dominaciju kapitala, ukidanja preostalih radničkih prava i snižavanje materijalnog položaja radničke klase. Ovo je politika i sindikalnih vrhuški širom regiona. U elaboraciji demokratskog socijalizma, navodi se:

“Ekonomija demokratskog  socijalizma  ne smije  negirati  ulogu  kapitala, tržišta i tržišne konkurencije  sa  svim  posljedicama  te  konkurencije  utemeljene  na  načelima  profitne motivacije.  Istovremeno, ne smije se dozvoliti apsolutizacija neoliberalnih načela ekonomije i tržišnog fundamentalizma, koji snage tržišta i kapitala stavljaju iznad ljudi i ciljeva ljudskog i socijalnog blagostanja. Zato je potrebna snažna orijentacija za  razvoj  realnog sektora  koji osigurava  utržive proizvode  i  usluge  za  vanjsko  tržište  (tradable  goods  and  services), orijentacija na izvozom vođen rast sa odlučnom reindustrijalizacijom i aktivnim industrijskim i trgovinskim politikama.”

Program državnih regulacija uvijek ima drugu stranu, a to je pokušaj da se određenim socijalnim reformama ublaže posljedice kapitalističkih odnosa po većinu stanovništva. Nešto kasnije, program  zagovara nastavak procesa liberalizacije i privatizacije, radi razvijanja konkurentnosti ekonomije, iako su ovi procesi i doveli do ekonomskog sunovrata i deindustrijalizacije zemlje nakon rata. Čak i da zanemarimo otvoreni, prokapitalistički karakter programa, ovaj blago reformistički program posebno upada u oči jer zagovara reforme bosanskohercegovačkog kapitalizma. Stvarnost nam neprestano govori da je upitna mogućnost i minimalnih reformi zbog nekonkurentnosti domaćih kapitalista, ekonomske krize, pritisaka imperijalizma i tajkunskog  karaktera domaće buržoazije u supereksplotaciji i kršenju radničkih prava domaćih radnika kako bi se iscijedio kakav-takav profit.

Izvor: cazin.net

Famozne “mjere štednje”, od 2008. godine do danas, poništile su većinu reformi koje su zapadnoevropske socijaldemokratske partije osvojile na osnovu ekonomskog uspona nakon Drugog svjetskog rata. Kapitalisti su, u tom periodu, pristali na ustupke iz straha od širenja uticaja SSSR-a i revolucije. Krahom Istočnog bloka imperijalizam je dobio polet gurajući neoliberalizam na globalnom nivou, što je omogućilo neviđenu pljačku i radikalno osporavanje tekovina koje su reformizmom, prije nekoliko decenija, izborene.  Neoliberalni kapitalizam nije tek puki ideološki koncept, kako kažu u SDP BiH. On nije slučajno odabran nego je proizašao iz konkretnih kapitalističkih i istorijskih odnosa koji takvu politiku zahtjevaju da bi se održale željene profitne stope u doba recesije. U takvom odnosu snaga gdje kapital ima ekonomsku moć da preko političkih predstavnika u entitetskoj i državnoj vlasti sprovodi svoje interese potpuno je jasno na koju stranu će prevagnuti program balansiranja između kapitalista i radništva. No, programski papir političkih partija svašta trpi pa stavimo na stranu nekonzistentni program SDP BiH  i pogledajmo kakve konkretne politike u korist radničke klase je provodio SDP BiH u trenucima kad je bio u vlasti na entitetskom i državnom nivou.

Prvi put priliku da formira vlast, i to na federalnom nivou, SDP BiH dobio je nakon opštih izbora 2000. godine. SDP BiH je (u periodu od 2000 do 2002. godine) predvodio tzv. Demokratsku alijansu za promjene. Uz SDP kao glavnu partiju, Stranku za BiH i Novu hrvatsku inicijativu, ovu alijansu je činilo još sedam minornih političkih stranaka liberalno-bošnjačke i građansko-demokratske orijentacije. Ova vlast je formirana pod patronatom i pritiskom američke administracije i međunarodne zajednice koje su se željele riješiti nacionalističkih stranaka i zamijeniti ih unitarno - građanskim. Snažnu podršku ovom projektu dao je i poraženi republikanski kandidat na američkim predsjedničkim izborima Džon Mekejn. Uz njegovu podršku, u stvaranju projekta unitarno-građanske vlasti u Federaciji BiH sudjelovali su i američki ambasador Tomas Miler i njegov kasniji zamjenik Kliford Bond  te senator i Mekejnov kolega Fred Tompson. Cilj projekta bio je napraviti vladu s unitarno - građanskim strankama koja bi provodila američke interese u Bosni i Hercegovini, a u to vrijeme došlo je i do slabljenja uticaja Evropske unije.

Ono čime je ova vladavina ostala upamćena, pogotovo u sjećanju radničke klase, jeste da je u ovome periodu najviše privatizovano državnih firmi. U periodu od 2000. do 2002. ukupno je privatizovano više od 1.000 firmi, neke dijelom a pojedine i u potpunosti.  Omogućen je temeljan proces deindustrijalizacije, uspon tajkuna i ubrzano srozavanje radničkih prava. Posljedice ove antiradničke ofanzive itekako osjećamo i danas.

Drugi put je SDP BiH dobio priliku da formira vlast na federalnom i državnom nivou nakon opštih izbora 2010. godine. Vladavina u periodu od 2010. do 2014. godine  imala je dva značajna momenta koji pokazuju u čijem interesu rukovodstvo partije radi. Da bi namaknuli parlamentarnu većinu u Federaciji BiH, ušli su u koaliciju sa marginalnim hrvatskim strankama, uključujući proustašku Hrvatsku stranku prava, ali i koaliciju sa Strankom demokratske akcije, glavnom bošnjačkom nacionalističkom i konzervativnom strankom. Kalkulacije vođstva partije oko formiranja vlasti, privilegija i položaja  očigledno su imale primat u odnosu na “antifašističke i NOB vrijednosti” na koje se partija nerijetko poziva. Vladavinu SDP-a  obilježili su masovni socijalni protesti iz februara 2014. godine. Bila  je to do sada najveća i najborbenija pobuna radništva u Bosni i Hercegovini. Značajno je i to što je pobuna počela baš u Tuzli koja je bastion SDP-a u kome su imali sigurnu gradsku i kantonalnu vlast zahvaljujući radničkoj i ljevičarskoj tradiciji tog kraja još sa početka 20. vijeka. Protesti su inicirani nakon objave insolventnosti u četiri privatizovane fabrike u Tuzli ("Dita", "Polihem", "Poliochem", Konjuh", “Aida”). Zahtjevi radnika su bili da im se prije nego što se fabrike zatvore, isplate zarađene plate, povezivanje radnog staža. Zatvaranjem fabrika pogođeno bi bilo oko 10.000 radnika, od kojih većina nije primila platu 54 mjeseca. Nakon što je premijer Tuzlanskog kantona Sead Čaušević, inače kadar SDP BiH, odbio da razgovara s radnicima, oko hiljadu prosvjednika, sastavljenih od nezaposlenih građana i članova sindikata zatvorenih firmi je probivši kordon policije pokušalo provaliti u zgradu Vlade Tuzlanskog kantona. Prosvjednici su bacali kamenje, jaja i baklje na prozore zgrade i pri tom palili automobilske gume, blokirajući saobraćaj u središtu grada. Tokom dana radnicima su se pridružile i druge grupe nezadovoljnih građana, a došlo je do žestokog sukoba policije i demonstranata ispred zgrade Vlade. Protesti i sukobi sa policijom su nastavljeni i narednih dana širom Federacije BiH. Neispunjavanje predizbornih obećanja, bahatost i korumpiranost kadrova SDP-a na svim nivoima vlasti, kao i represija nad demonstrantima, ne samo u Tuzli već i u drugim gradovima jer je tadašnji federalni premijer bio Nermin Nikšić, kadar SDP-a, doveli su do izbornog debakla na izborima u oktobru 2014. godine. Na izborima za parlament FBiH SDP je 2010. godine dobio 251.043, a na izborima 2014. 92.906. Ovo je značilo i veliki gubitak glasova i za izbor predstavnika u parlament BiH sa 266.023 2010. na 92.906 na izborima 2014. godine. Od ovog debakla se SDP BiH do sada nije oporavio, iako su na lokalnim izborima 2020. godine u koaliciji sa partijama centra dobili gradonačelnika Sarajeva i većinu u sarajevskom kantonalnom parlamentu. Ova pobjeda se može pripisati isključivo lošem vladanju Stranke demokratske akcije u kantonu Sarajevo nego značajnim pomakom politike SDP-a.

Izvor: Dnevni avaz

Marksizam nas uči fleksibilnosti u političkom radu, tako da hipotetički možda postoji mogućnost da u nedostatku radničke partije, u nekim budućim protestima i usponu klasne borbe, SDP BiH kao opoziciona partija postane referentna tačka političke radikalizacije radništva Bosne i Hercegovine. Postavlja se pitanja da li je moguće SDP iznutra promjeniti i pretvoriti u oruđe radničke klase preko kojeg bi se izborili za svoja prava? Da bi nešto takvo bilo moguće ostvariti, SDP BiH bi svoju politiku između ostaloga morao klasno diferencirati, tj. od obraćanja apstraktnim građanima morao bi se fokusirati na radnike i njihove materijalne interese. Klasni zahtjevi radničke klase bi morali imati mogućnost da se kroz unutrašnju demokratiju i frakcijsku borbu probiju i da barem pokušaju usmjeriti politiku i vođstvo SDP-a ka interesima i potrebama radništva. Međutim, dosadašnja istorija unutrašnje demokratije pokazuje  da se radi samo o birokratskim manevrima vođstva partije koje pokušava održati položaje i privilegije, dok se obični članovi koriste samo kao mašinerija za skupljanje glasova na terenu tokom izbornih ciklusa. Nakon izbora 2014. godine došlo je do smjene dugogodišnjeg predsjednika partije Zlatka Lagumdžije. Stranački izbori su na čelo partije doveli i sadašnjeg predsjednika Nermina Nikšića čiju su smjenu tražili demonstranti, tokom pomenute pobune, što je on odbio da uradi. Ovi unutarstranački izbori  ostali su upamćeni i po pobuni članstva SDP-a. Optuženo je i rukovodstvo da je izbor predsjednika na vanrednom kongresu izrežiran i zahtijevali su demokratizaciju partije. Nakon ovog vanrednog kongresa, u maju 2015. godine, partija je uvela pravilo Jedan član, jedan glas. Na papiru je ovo značilo da svaki član može glasati kako želi za kandidata koji se kandidovao za predsjednika partije. Iskustva bivših članova SDP-a govore da unutarpartijska demokratija funkčioniše kao i u svim drugim buržoaskim partijama. Oni koji imaju novac, funkcije i partijski aparat pri ruci utiču na opštinske i lokalne kako i za koga će se glasati.    Ovo je bio način smirivanja nezadovoljnog članstva prividom da imaju mogućnost demokratskog biranja u partiji. U stvarnosti se malo toga promijenilo u rukovodstvu i birokratskom vođenju partije i paradom nesmjenjivih rukovodilaca i profesionalnih političara, što neprestano dovodi do demoralizacije i pasivizacije članstva.

Bosanski nacionalizam

Ovdje ćemo osvrnuti na ideju bosanskog nacionalizma i građanskog ustrojstva Bosne i Hercegovine. Iako SDP BiH sebe predstavlja, a u dijelu javnosti se tako i doživljava, kao ljevičarska partija i čuvar vrijednosti NOB-a i ZAVNOBIH-a, njihov odnos prema nacionalnom pitanju u Bosni i Hercegovini je daleko od progresivnosti i socijalističke tradicije.

Sistematski zločini nad Bošnjacima tokom devedesetih, užasni i po obimu i po sadržaju, počinjeni s ciljem etničkog čišćenja i fizičke likvidacije, znatno su osnažili, radikalizovali i klerikalizovali bošnjački nacionalizam. To je posebno vidljivo u dijelovima Bosne i Hercegovine gdje su Bošnjaci većina, pogotovo u deindustrijalizovanim sredinama u kojim dominira SDA. Dok se s jedne strane deklarativno zagovara Bosna i Hercegovina kao objedinjujuća nacionalna ideja koja nadilazi etničke podjele s druge strane vrlo se netrpeljivo reaguje na viđenje raspada Jugoslavije koje trenutno ima većina Srba ili Hrvata u Bosni i Hercegovini. To se može obrazlagati kao prirodna reakcija na nedavno preživljenu istorijsku traumu, sistematsko protjerivanje i ubijanje. Međutim, neosporna je činjenica da je nacionalizam kod Bošnjaka u sadejstvu sa druga dva nacionalizma doveo do toga da  multietničke sredine u kojima su Bošnjaci dominantni, napusti ogromna većina Bosanaca i Hercegovaca koji se izjašnjavaju kao Srbi ili Hrvati, pa čak i ako su na tim prostorima živjeli svo trajanje rata, ako im etnički identitet nije posebno važan i ako doživljavaju Bosnu i Hercegovinu kao svoju domovinu. Protjerala ih je netrpeljivost izražena kroz administraciju, medije i ukupnu društveno - političku klimu.

Bošnjački nacionalizam, baš kao i srpski i hrvatski ima težnju da ostvari što širu hegemoniju. On nastoji da se kroz ideju centralizovane kapitalističke Republike Bosne i Hercegovine ustoliči jednako hegemono kao što je to slučaj sa srpskim i hrvatskim nacionalizmom u Srbiji i Hrvatskoj.  Minimizira zločine počinjene u njegovo ime i agresivno reaguje na preispitivanje njegove nacionalističke vizure. Kao i svaki drugi nacionalizam, zloupotrebljava istorijske traume i nameće svoju “istinu” kao jedinu ispravnu a sve druge kvalifikuje kao pripremu terena za ponavljanje zločina - i tako onima koji imaju drugačija iskustva ili viđenja, stavlja metu na čelo. Tu ni po čemu nije različit u odnosu na svoja dva nacionalistička sabrata. Razlika je u tome što sve to pakuje u oblande bosanskog nacionalizma u smislu nadilaženja etničkog, što razotkrivaju nacionalisti iz druga dva tabora i time, u perfidnom sadejstvu, produbljuju jaz između naroda u Bosni i Hercegovini.

Izvor: jabuka.tv

Čak i kad bi uspio, ono što mu već 30 godina nije uspjelo, i što mu po svoj prilici usljed nacionalističke pat pozicije neće ni uspjeti, bosanski nacionalizam bi u suštini bio tek jedan od nacionalizama koji kao ideologija vladajuće klase služi za manipulaciju i podjarmljivanje radnog naroda. Maštanje pristalica bosanskog nacionalizma o Bosni i Hercegovini kao harmoničnoj centralizovanoj i multietničkoj političkoj zajednici, primjeru mira i suživota na Balkanu i u svijetu, u okvirima kapitalističkog poretka ostaje upravo to - maštanje. Kapitalistička BiH to maštanje neće ostvariti ne zato što ne postoji dovoljno stanovnika Bosne i Hercegovine koji žele mir, suživot i bratski odnos sa drugim narodima, svako ko živi u BiH zna da većina naroda želi upravo to. Neće ga ostvariti jer kapitalisti koji kontrolišu političke procese, nikada neće priznati šta se zaista desilo na prostoru Jugoslavije tokom devedesetih - krvava kontrarevolucija, ratovi kao rezultat sukoba oko toga koja će nacionalna elita u ime “nacionalnih interesa” prigrabiti koji dio plodova socijalističke izgradnje. Oni bi morali da presjeku granu na kojoj sjede, da bi došlo do političkog pomirenja među tri konstitutivna naroda. Ne samo da to neće uraditi nego će, kako se kriza zaoštrava, sve snažnije  isticati zločine “onih drugih”, svoje “istorijsko pravo”, svoju “istinu” - rečeno jednim izrazom, mutiti bistru vodu. Tu granu neće presjeći ni bosanski nacionalizam. Tu granu može da presječe jedino borbeno jedinstvo radnog naroda u borbi za socijalističko društvo.

Jedna od najraširenijih dogmi bosanskog nacionalizma, koju često ponavljaju u  SDP BiH, je da bi administativno rješenje, postignuto iznutra ili nametnuto od strane imperijalizma, u vidu jednog predsjednika, centralizovane vlade,  ukidanja entiteta ili kantona, riješilo probleme u BiH. Šanse da se tako nešto desi iznutra antagonizmi između kapitalista obučenih u različite nacionalističke dresove svode na nulu. Ozbiljniji šefovi u SDP BiH vjerovatno to i znaju, ali svejedno puštaju tu, kako narod u Bosni voli da kaže “šuplju priču”, da bi pecali političke naivčine. To znaju i imperijalisti, zato i jesu kumovali zamrzavanju sukoba u vidu Dejtonskog sporazuma, nakon što je pušteno dovoljno krvi. Ipak, treba istaći da, ako bi se to i desilo usljed razvoja geopolitičke igre među imperijalističkim silama, u kojima je BiH već bila novčić za potkusurivanje, to dugoročno ne bi ništa riješilo. Naprotiv! Svi nacionalistički antagonizmi bi nastavili da se još intenzivnije zaoštravaju ispod administrativno nametnute površine državnog jedinstva sve do prvog novog debalansa gdje bi opet pokazali svoje izopačeno lice.

U RS se SDP BiH doživljava samo kao još jedna bošnjačka stranka, često u koaliciji sa drugim desnim bošnjačkim partijama. Iz tog razloga SDP nema značajnu podršku van bošnjačke populacije, niti u RS, niti u dijelovima Federacije BiH sa većinskim hrvatskim stanovništvom. Dodatno se SDP kompromitira među bosanskim Hrvatima kontroverznim kandidovanjem Željka Komšića za kandidata hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Zbog Ustava mogu se kandidovati i birati kandidati iz reda hrvatskog naroda a da nemaju nužno većinsku podršku među hrvatskim narodom i da budu članovi partija koje se ne percipiraju kao hrvatske već kao građanske, što će reći pobornice bosanskog nacionalizma. SDP BiH je umjesto artikulisanja klasnog riješenja nacionalnog pitanja i krize funkcionalnosti dejtonske Bosne i Hercegovine, rješenje preuzeo, u maniru najbijednijih oportunista, od Stranke demokratske akcije (SDA). Ovo ne znači da obični članovi SDP-a dijele isti svjetonazor kao konzervativna SDA, nego da su krajnje posljedice politike SDP BiH u konačnici istovjetne riješenjima koje nude bošnjački nacionalisti iz SDA. Zastupanjem ideologije bosanskog nacionalizma koji bi narode u BiH trebao ujediniti u jednu zajedničku multietničku bosansku državu potpuno se zanemaruje tri različita viđenja koje imaju konstituvni narodi Bosne i Hercegovine. Ova različita viđenja se odnose i na dalju i skoriju prošlost kao i na samu budućnost današnje Bosne i Hercegovine. Čak i kad bi se hipotetički ostvarila ideja unitarne i građanske Bosne i Hercegovine na kapitalističkim osnovama ona ne bi riješila riješila niti krizu funkcionisanja BiH a kamoli nacionalno pitanje. Za početak, takva država ne bi značila nestanak današnjih nacionalističkih partija sva tri naroda niti promjenu njihove politike od nacionalističke kao anacionalnoj i građanskoj. Iskreni ljevičari i komunisti moraju biti protiv ovakve unitarne BiH jer su svjesni da će kapitalistički odnosi i dalje generisati ekonomsku, socijalnu i političku krizu koju bi stranke na vlasti kanalisale u generisanje institucionalnih kriza i izazivanjem istih nacionalističkih i šovinističkih tenzija kojima svjedočimo i danas. Istinska ujedinjena Bosna i Hercegovina, kao ona što je bila zasnovana na principima ZAVNOBIH-a, se može ostvariti jedino kroz zajedničku borbu radnog naroda BiH za drugačije socijalne odnose koji podrazumjevaju izgradnju novih fabrika, bolnica, škola i garantovanje poštovanja radničkih prava i socijalnu sigurnost. Ovakva država bi omogućila dostojanstven život svakog radnog čovjeka kao i poštovanje i upražnjavanje svih nacionalnih i kulturnih prava bosanskohercegovačkih naroda, a u isto vrijeme stvorila novu političku zajednicu koja bi dobrovoljno bila iznad partikularnih etničkih interesa i onemogućila manipulacije nacionalističkih stranaka i tajkunsko-političkih elita. Ovakav socijalni program bi vezao radni narod uz jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu.

Ako SDP BiH želi da postane partija koja bi oko sebe značajnije okupljala hrvatske i srpske radnike i omladinu, morala bi radikalno promijeniti svoju politiku. Ta politika bi morala biti specifičnije radnička i raditi na klasnom jedinstvu bosanskohercegovačkih radnika bez obzira na etničku i vjersku pripadnost. Dakle, od blage reformističke ka socijalističkoj politici. Odnos prema nacionalnom pitanju bi se takođe morao radikalno promijeniti. Od nacionalističke politike bosanskog nacionalizma i patriotizma prema kapitalističkoj Bosni i Hercegovini ka radničkom internacionalizmu. Nacionalno pitanje je jedno od ključnih pitanja za radničku klasu BiH. Od težnje hrvatskih i srpskih radnika za ravnopravnošću i jednakost sa većinskim narodom do težnji bošnjačkih radnika za samostalnom državom, nijedna nacionalna težnja se ne može riješiti u okvirima kapitalizma i građanstva, koji je uvijek nacionalizam većinskog naroda. Težnja Hrvata i Srba za ujedinjenjem sa svojim narodima je opravdana kao i težnja Bošnjaka za sopstvenom ujedinjenom državom. Građanski nacionalizam, kao dio buržoaske ideologije, tu ne može biti riješenje. Nacionalizam bilo koje vrste predlaže zajednički interes suprotstavljenih klasa društva, što na kraju podrazumijeva vladavinu buržoazije. Razriješenje nacionalnog pitanja ne može biti ni separatistička politika hrvatske i srpske, niti unitaristička bošnjačke tajkunsko-političke elite. Nacionalne i socijalne aspiracije bosanskohercegovačkih naroda se mogu razriješiti samo u novoj, zajedničkoj radničkoj Jugoslaviji. Samo takvo uređenje može biti dostojno nasljeđa ZAVNOBIH-a i jugoslovenske socijalističke revolucije.

Poruka iskrenim ljevičarima u SDP BiH

Potpuno je razumljiv otklon omladine u bosanskohercegovačkom društvu prema vladavini otvoreno etnonacionalističkih partija većim dijelom  posljednjih 30 godina. Decenije korupcije, siromaštva i besperktivnosti kod progresivne omladine instinktivno dovodi do otpora i pokušaja da se kroz postojeće političke kanale, koji su nominalno protiv takvog stanja u društvu, nešto promijeni i bori za bolje društvo. Sasvim je normalno da se dio iskrenih boraca i ljevičara prikloni SDP-u. SDP BiH je dugo vremena koristio nedostatak drugih radikalnijih lijevih partija da apsorbuje progresivnu omladinu. Nakon iskustva u SDP-u, mnogi mladi se razočaraju, demorališu, pasiviziraju i u mnogo slučajeva potpuno napuste politički rad.

Poenta ovoga teksta nije da obeshrabri iskrene drugove i drugarice u SDP-u koji su ušli u stranku u nadi da pomoću socijaldemokratije mogu da se izbore za pravednije društvo. Namjera autora ovog teksta je da vas potakne na preispitivanje politike reformizma i građanstva, da se organizujete, i na marksističkim osnovama  nastavite borbenu tradiciju radničke klase sa naših prostora. Bosanskohercegovačka radnička klasa je u nekoliko navrata u proteklom periodu pokazala da ima volju da se bori za svoje konkretne materijalne interese. Od masovne Tuzlanske pobune 2014. godine koji je počeo pobunom radnika uništenih preduzeća u Tuzli, proširio se po Federaciji BiH i završio u spontanom organizovanju građana u plenumima, vidjeli smo još nekoliko štrajkova i pobuna različitih dijelova BiH radničke klase. Najsvježiji primjer je svakako štrajk rudara u rudnicima FBiH koji je okončan djelimičnom pobjedom rudara i ispunjenjem većine njihovih zahtjeva. Ovaj štrajk je značajan jer je okupio skoro svih 7000 radnika iz svih rudnika u FBiH.

Izvor: kliker.info

Kapitalizam se dokazao kao sistem koji nudi radnicima samo rat, siromaštvo, pljačku i bijeg iz domovine a reformizam kao nesposoban da riješi patnju radničke klase i obespravljenih u BiH. Radnici po čitavom svijetu osjećaju to i počinju se organizovati i edukovati, pronalaze odgovore u klasicima marksizma koji su nam pokazali put i način borbe i pomoću kojih su se radnici u čitavom svijetu borili i bore za komunističku budućnost.

Marksistička organizacija Crveni jeste politička opcija koja nastoji da izgradi jezgro za stvaranje nove, radničke partije sa komunističkim programom kolektivne svojine i radničkog upravljanja svim krupnim polugama privrede. Potrebna nam je partija koja će moći artikulisati i povezati sve aktuelne socijalne borbe, koja će koordinisati borbu radne većine protiv tajkunske manjine na svakom radnom mjestu, u svakom komšiluku, u svakom gradu, sve do konačne pobjede i korjenite promjene ovog sistema terora i bijede.

Pomozimo jedni drugima da ponovo izgradimo sistem po mjeri čovjeka!

Za radničku partiju, protiv kapitalizma!

Priključite se radu „Crvenih!“

Tekst je objavljen u 25. štampanom izdanju Crvene kritike.