Krajem 7. mjeseca okončan je drugi najdulji štrajk u povijesti Republike Hrvatske – sudski službenici i namještenici štrajkali su preko 50 dana. Iako sam štrajk na koncu nije bio pretjerano uspješan u poboljšanju materijalnih uvjeta radnika, bio je uspješan u pokazivanju borbene volje pravosudnih radnica i radnika, ali i sterilnosti sindikalnog vodstva. Ovaj je štrajk, kako štrajkašima, tako i ostalim radnicima koji su promatrali sa strane bio izvor vrijednih lekcija, od kojih je glavna među njima potreba demokratske radničke kontrole nad sindikatima i točne strategije borbe za radnička prava.

Pravosuđe između čekića i nakovnja

Kao posljedica politika štednje, plaće službenika i namještenika kruže oko razine minimalca već godinama. To su radna mjesta poput upisničara, zapisničara, referenata u različitim registrima, računovodstvu i administraciji, dostavljačima i drugom pomoćnom osoblju. Radničke plaće su preniske u cijelom državnom sektoru, ali su u pravosuđu izuzetno loše. Sva izvješća o stanju sudske vlasti tokom zadnjih nekoliko godina govore o preniskim plaćama pa je i bivši predsjednik Vrhovnog suda Sessa u izvješću 2020. predlagao da se njihove plaće povećaju za barem 30%, a kasnije je i trenutni predsjednik Vrhovnog suda Dobronić upozorio na isti problem. Današnja je inflacija te plaće učinila gotovo nedostatnima da obave i ono najmanje što kapitalisti i njihova država vide kao svrhu plaća - da održe radnika na životu i omoguće mu ponovan dolazak na posao. Plaće, kako kažu sindikalne povjerenice i štrajkaši, iznose 500 do 700 eura. Niti jednom hrvatskom radniku ne treba objasniti zašto je ta svota premalena, ali svejedno je taj broj dobro usporediti sa izračunima Novog sindikata za dostojanstvenu plaću, koja bi, kao ustavna garancija, u današnjim vremenima trebala iznositi oko 1400 eura.

Foto: index.hr

S obzirom na niske plaće, već neko vrijeme mnogi pravosudni radnici daju otkaze, te ih sa perspektivom minimalne plaće nitko ne mijenja, što stavlja još veći teret na radnike koji ostaju. Broj nepopunjenih radnih mjesta je čak 1166. Osim niskih plaća, niska je i tehnološka razina korištene opreme i nekad ne funkcionira dobro. Poslovi koji se mogu lako automatizirati često su rađeni ručno i stupanj digitalizacije je nedovoljan. Štrajk nije izbio iznenada, nego je bio potaknut bijelim štrajkom (znatno usporeno obavljanje rada) sudaca u svibnju, mjesec prije štrajka službenika i namještenika. Prateći loš trend prijašnjih štrajkova u državnom sektoru, suci su, kao i poslije službenici, štrajkali sami umjesto da pozovu na ujedinjenu borbu cijelog pravosuđa ili čak generalni štrajk u državnom sektoru koji bi se mogao pretvoriti u sveobuhvatni generalni štrajk. U tom štrajku su se suci, čije su plaće stagnirale od ranih 2000-ih, izborili za povećanje koeficijenta i osnovice svih pravosudnih dužnosnika i dokle se brojke dobivenog nisu javno izvijestile, pretpostavlja se da je u prosjeku za većinu prvostupanjskih sudaca to značilo povećanje nominalne plaće za oko 600 eura. Iako je to bilo daleko od traženih 1300 eura, pokazalo je pravosudnim službenicima, čije su male plaće suci spominjali tokom pregovora sa Vladom, da se i oni mogu izboriti za više. Nakon pokušaja upozoravanja na stanje protekle tri godine prosvjedima i peticijama, radnici su zaključili da se ova Vlada ne zamara njihovim pozivima i da pravda neće biti dana, nego može biti samo uzeta, pa su se za pravdu odlučili kolektivno izboriti i 26.5. je donesena odluka o pokretanju štrajka.

Ako ne milom, onda silom

Štrajk je 5.6. u svim tijelima sudbene vlasti i Državnom odvjetništvu započeo SDLSN RH (Sindikat državnih i lokalnih službenika i namještenika Republike Hrvatske) sa namjerom da postigne povećanje plaća za 400 eura i reguliranje pregovaranja za službenike i namještenike u tijelima sudbene vlasti i Državnom odvjetništvu. Štrajkom su onemogućili održavanje ročišta, upisničarske i zemljišno-knjižne poslove, te su se bavili samo hitnim poslovima.

Štrajk je odmah poprimio karakter radničkog jedinstva pa je tako predsjednica SDLSN-a Iva Šušković izjavila da se već sljedećeg dana nakon početka u štrajk uključilo oko 5000 od nekih 7000 pravosudnih djelatnika diljem zemlje. Za razliku od solidarnosti kojom su radnici ostatka državnog sektora i ostali radnici dočekali štrajk, Vlada ga je dočekala željeznom šakom. Vlada je odmah nakon početka štrajka podnijela tužbu Županijskom sudu u Zagrebu sa svrhom  proglašavanja štrajka ilegalnim. Tužbu je Vlada pokušala opravdati time da je ranije u godini SDLSN izgubio sindikalnu reprezentativnost nakon što je dio članstva prešao u policijske sindikate, čime su oni postali reprezentativni za sve državne službenike i namještenike.  Nezavisni sindikat djelatnika MUP-a i Sindikat policije Hrvatske, koje Vlada smatra legitimnim sindikatima koji bi trebali predstavljati one koji su štrajkali, potpisali su ranije s Vladom kolektivni ugovor koji je na snazi do kraja godine, a njime su sve službenike i namještenike obvezali na socijalni mir.  Međutim, radnici nisu bili zainteresirani okrenuti se sindikatu koji ih osuđuje na društveni mir u vremenu kada oni i njihove obitelji imaju jedva za preživjeti. Predsjednik sindikata policije Dubravko Jagić sam štrajk je proglasio nezakonitim i tako otvoreno stao na stranu Vlade čime se pokazao kao obični sindikalni pijun antiradničke vlasti u Hrvatskoj.

Foto: index.hr

I Županijski i Vrhovni sud tužbu su ocijenili neutemeljenom i štrajk je proglašen legalnim. Povodom toga, Iva Šušković rekla je: “što reći, imamo napokon sudsku praksu.” Proglašavanje štrajka legalnim ne smije se interpretirati kao zabrinutost pravnih institucija o uvjetima u kojima žive i rade radnici, već kao pokazatelj neodrživog stanja u cijelom pravosuđu koje prijeti stabilnom funkcioniranju kapitalističke države, čije je stanje bilo evidentno i samom vrhu pravosuđa koje se sada bori sa Vladom za sveobuhvatnu reformu pravosuđa. Plaće su službenicima bile kriminalno male i prije nego što se o tome počelo pričati kroz zadnje 3 godine, a o tome se krenulo voditi računa tek kada su se počele nazirati ozbiljne prijetnje normalnom funkcioniranju pravnog sustava čija je glavna svrha zaštita pravnog okvira kapitalističkog privatnog vlasništva i pružanje svih potrebnih usluga privatnom sektoru u sklopu tog legalnog okvira. U tom se svijetlu trebaju interpretirati svi medijski sporovi predsjednika Vrhovnog suda Dobronića sa Vladom.

Pritisak vlade

Kada je postalo jasno da će se štrajk nastaviti, Vlada se odlučila na taktiku iscrpljivanja i prijetnji. Prvo je istog tjedna kada je štrajk započeo iznijela svoju ponudu povišenja plaća za početak 2024. od bijednih 60 do 100 eura, ovisno o platnom razredu, i povišenje regresa na 300 eura za 219 000 zaposlenika državnih i javnih službi. SDLSN je odmah odbio tu mjeru kao nedovoljnu, ali je uoči potpisivanja memoranduma sporazumijevanja između Vlade i reprezentativnih sindikata 15.6. snizio svoj zahtjev sa 400 eura na 300. Vlada je prije potpisivanja memoranduma probala zastrašiti štrajkaše tako da je poslala zahtjev sindikalnim čelnicima da se izjavi broj štrajkaša, ali se među štrajkašima pročulo i da su dobili zahtjeve o imenima i prezimenima štrajkaša. SDLSN je zatim Vladi postavio rok na 23.6. za donošenje nekakvog boljeg prijedloga, upozoravajući da će se naprotiv organizirati prosvjedi na Markovom trgu u Zagrebu. Vlada nije popuštala pa je 30.6. organiziran prosvjed koji je bio popraćen daljnjom šutnjom Vlade kako bi se iscrpilo štrajkaše pripremajući ih za ponudu s kojom je Vlada kad tad morala izaći, i kako bi se javnost okrenula protiv štrajkaša s obzirom na gomilanje neriješenih predmeta na sudovima. Ali upravo su Vladine metode šutnje i iscrpljivanja štrajkaša, mora se napomenuti, bile najodgovornije po pitanju tog gomilanja neriješenih predmeta.

Do početka sedmog mjeseca se na samo jednom zagrebačkom sudu nagomilalo više od 10 000 podnesaka i par tisuća tužbi. Nije se moglo upisati prava vlasništva, doći do isplate kredita, uspostaviti razvod braka, ovjeriti kupoprodajni ugovor itd., a bitnije za vladajuće, blokirani su bili upisi osnivanja novih trgovačkih društava, kao i promjena upisa odgovornih osoba u trgovačkim društvima u sudskom registru. Nisu se provodili ni radni ni svi drugi sporovi, strani ulagači nisu mogli ostvariti svoje investicije jer se nije moglo provesti ugovorene radnje i osiguranja ulaganja. Štrajk je drastično utjecao i na odvjetnike, koje je zaustavio od obavljanja službe u mnogo slučajeva. Tako je štrajk čitavoj javnosti jasno ukazao na društvenu važnost sudskih službenika bez čijeg se rada čitavo kapitalističko društvo veoma brzo dovodi u paralizu. Ukazujući na ove posljedice, oni kratkovidni glasovi vladajuće klase pokušali su skrojiti narativ o štrajku kao nečemu lošem, dok se u prolazu spominjalo i loše stanje u pravosuđu. Oni malo dalekovidniji glasovi prepoznali su potrebu za reformom te su se držali pobliže Dobroniću i njegovom stavu protiv Vlade ili održavali površnu objektivnost, ne napadajući Vladu ili štrajkaše.

Štrajkaši su uoči gomilanja predmeta osjetili pritisak, ali su se opet umjesto kapitulacije odlučili na ustrajnost. Tako su nakon manjka novih Vladinih ponuda i sa prijetnjom neplaćenih dana u štrajku 10.7. postavili rok vladi do 12.7. da im donese ponudu ili će obustaviti i sa hitnim poslovima, baveći se samo nužnim – poslovima vezanima uz život, zdravlje i zaštitu pučanstva. Ujutro 13.7. bilo je objavljeno da se unutar sindikata skoro stopostotno izglasao nastavak štrajka čak i sa prijetnjom neplaćenog štrajka. Kasnije istog dana Vlada je održala sjednicu gdje se odlučilo upravo smanjenje njihovih plaća. Nedugo nakon odluke Vlade, ispred zgrade gdje se održala sjednica skupilo se oko 200 djelatnika pravosuđa koje je dočekala interventna policija. Vladi su štrajkaši odgovorili prekidanjem rada na svim hitnim predmetima osim onih nužnih. Nakon tjedan dana pregovaranja, ministar pravosuđa Ivan Malenica izjavio je 24.7. da sindikatu nudi ulogu u izradi nove uredbe o plaćama, plaćene dane u štrajku i 12% povišice. Sljedeći dan oglasila se sindikalna povjerenica Marija Paun tijekom prosvjedne šetnje ispred Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Komentirajući  ponudu rekla je, "mi nismo dva mjeseca u štrajku za 50 ili 70 eura. Vidjet ćemo, mi smo sindikat koji spušta sve na članstvo i članovi odlučuju o svemu". Nakon 52 dana štrajka, 26.7. članovi sindikata glasali su o prihvaćanju ponude Vlade te je odlukom štrajkaškog odbora, sa jednim glasom protiv, štrajk priveden kraju. Tako je 27.7. službeno potpisan sporazum sa Vladom.

Od 47 sindikalnih podružnica, 25 ih je glasalo za prestanak štrajka i prihvaćanje ponude Vlade. Šušković je izjavila da se od nekih 5000 članova sindikata izjasnilo njih oko 3000, iako  su kasnije neki članovi naglašavali da ih je glasalo 3000, ali od ukupno 7000 službenika. Oko 100 glasova na razini Hrvatske odigralo je presudnu ulogu s obzirom na podijeljenost članstva. Nakon objavljivanja podataka o glasanju, Šušković je po pitanju uloge štrajkaškog odbora u prekidanju štrajka rekla da je članstvo bilo podijeljeno, pa je za odluku o prihvaćanju Vladine ponude prelomio štrajkaški odbor. Nakon prekida štrajka odmah su se na društvenim mrežama oglasili mnogi članovi o beznačajnim dobicima i sumnji valjanosti glasova. Dokle su članovi sumnjali na to koliko su stvarno bili podijeljeni, razlika između velikih i malih podružnica se jasno vidjela. Za prihvaćanje Vladine ponude većinom su bili radnici iz manjih podružnica, pa su tako za nastavak štrajka glasale sve najveće podružnice: Županijsko državno odvjetništvo, Općinsko državno odvjetništvo, Općinski građanski sud u Zagrebu, Županijski sud, Prekršajni sud u Zagrebu, Prekršajni sud Virovitica, Općinski sud u Splitu, Županijski sud u Rijeci, Prekršajni sud Sisak te cijela Dalmacija odbili su ponudu Vlade. Ova razlika je jasan odraz različitih materijalnih uvjeta radnika u većim urbanim centrima gdje su troškovi života, pogotovo smještaja, znatno veći. Također se u većim podružnicama radi u gorim uvjetima s obzirom da je posao opsežniji, ima ga više, a ljudi nema pa se pojedini radnici bave poslom kojim bi se trebalo baviti više ljudi.

Tako su sudovi sa manjim brojem članova nadglasali veće. Ovo je samo po sebi nedemokratska metoda, ali manjak demokracije u sindikatu po mnogima nije tu završio. Članovi su kasnije saznali da glasanje štrajkaškog odbora nije bilo transparentno i da se kod mnogih podružnica glasalo onako kako je povjerenik naredio, sa izuzetkom Marije Paun u Zagrebu, koja je po pohvali članova ostala dosljedna i časna do kraja. Po pitanju inicijalnog glasanja samih članova, mnogi članovi nisu glasali jer su bili na godišnjem odmoru, bolovanju ili prekasno obaviješteni o održavanju glasanja. Mnogi su razočarani provedbom kraja štrajka izašli iz sindikata ili tražili objašnjenja predsjednice i čelnika svojih podružnica, ali nisu to dobili. Rekli su da im se na mail ili mobitel nisu javljali, pa su se mnogi žalili na službenoj stranici sindikata ili njegovoj grupi na FB-u gdje su njihovi negativni komentari često puta bili brisani. Na najvećim sudovima vladao je dojam kojeg je najbolje opisao djelatnik jednog zagrebačkog suda, ”među nama vlada stav da su vladajući slomili sindikat, izazvali razdor među nama i dobili što su htjeli, a među nama se postavlja pitanje jesu li nas naši čelnici izdali” i ”netko je po svemu sudeći na nekog izvršio pritisak, ne bi me čudilo da na kraju netko od vodećih ljudi iz sindikata završi u Saboru”. Glavni sumnjivac za većinu je predsjednica Iva Šušković koja je nakon priča o potrebi povećanja za 400 eura počela hvaliti osvojeno kompromisno rješenje od skoro 50 % inicijalnih zahtjeva. Ono što su radnici realno osvojili je samo ranija isplata 12% povećanja plaća koje su svejedno trebali dobiti 1.1.2024. Osim toga, Šušković je pričala o osvojenih otprilike 180 eura, ali stvarnost je takva da su prvih 60-100 eura privremenih dodataka dobili samo do 1.1.2024., kada nastupa novi zakon o plaćama. Velikoj većini plaća još uvijek neće dostići ni pola od 1400 eura izračunate dostojanstvene. Onda još dodajmo da je do kraja štrajka nakupljeno oko 17 000 podnesaka samo na Zagrebačkom općinskom sudu, a otkaz je samo na tom sudu dalo 13 ljudi. Sada će ostali biti prisiljeni raditi u još gorim uvjetima i baviti se još većom količinom posla po osobi.

Velikoj je većini bilo odmah jasno da je u ovom sukobu Vlada izašla kao pobjednik. Vlada je uspjela u gušenju štrajka prije nego što su bili izboreni značajni dobici za radnike. Vladin cilj, kako im je naređeno iz Bruxellesa, jest održavanje suvišnog državnog proračuna po cijenu državnih javnih službi i plaća radnika koji ih obavljaju. Bez obzira na prekidanje štrajka, pravosuđe nije nimalo stabilnije nego prije, dapače, kolaps pravnog sustava ovime se može samo ubrzati. Sada kada su vladajući pokazali da ne žele značajno podignuti plaće službenicima i namještenicima, novi potencijalni radnici bit će još sigurniji u svojoj odluci da ne traže posao u pravosuđu, a mnogi koji su ostali razmišljat će o tome da odu čim im se ukaže prilika.

Foto: slobodnadalmacija.hr

Na pitanje zašto je Vlada RH toliko ustrajna u odbijanju povećanja mizernih plaća radnika čak i kada joj prijeti kolaps sustava, odgovor leži u činjenici da kompradorska hrvatska vlast kao satelit Bruxellesa i nema nekog izbora. Politika štednje odgovor je kapitalističke klase na gomilajuću vrijednost dugova, a prekomjerno puštanje novog novca u opticaj jest pokušaj protumjere krizama kapitalističkog sustava, poput krize iz 2008. i korona krize. U slučaju zemalja pod čizmom imperijalizma poput Hrvatske, postoji i pritisak na održavanje suvišnog proračuna kako bi se isplaćivali krediti međunarodnim financijskim institucijama koje, kroz dogovor sa hrvatskim servilnim političarima i na račun radnih ljudi, profitiraju u dogovaranju neisplativih kredita sa velikim kamatnim stopama.

Suočene sa stalnom opasnošću cikličkih kapitalističkih kriza nastalih hiperprodukcijom, vlade moraju nekako održati ekonomiju nad površinom vode pa posuđuju i puštaju sve veću količinu novca u opticaj kako bi oživjele ekonomiju. No kao što svi znamo, svaki dug mora biti otplaćen. U pokušaju otplate dugova, oni među ostalim režu financije državnih usluga i drže plaće radnika na niskim razinama, poput plaća radnika u pravosuđu, medicinskih sestara i doktora ili učitelja u školama. Tada se, naspram politike vladajućih, javlja potreba politike radničke klase; politika štrajka i radikalne preobrazbe društva. Štrajk u hrvatskom pravosuđu potaknut je istom politikom vladajućih kao i nedavni štrajkovi radnika u Francuskoj protiv povećanja mirovinske dobi, štrajka učitelja u Rumunjskoj ili zdravstvenih djelatnika u Velikoj Britaniji.

Osim samih uzroka, ovi su štrajkovi dijelili i česte zajedničke probleme: manjak demokracije u sindikatima, nepozivanje na jedinstvenu borbu radnika unutar njihove djelatne grane i cijele radničke klase, te manjak perspektive za radničku preobrazbu društva. Cilj je ovih štrajkova dobivanje trenutnih ustupaka za rješavanje problema koji je i izazvao spor. No, jednako je važno razumjeti zašto je problem uopće nastao, kako bismo se na vrijeme mogli uhvatili u koštac s uzrokom, ali i sa simptomom.

Za povratak radničke kontrole nad sindikatima! 

Za radničku partiju!

Za radničko samoupravljanje i socijalističko društvo!

Tekst je objavljen u 31. štampanom izdanju Crvene kritike.