Nova generacija mladih odbacuje iluzije kapitalizma i ide prema komunizmu. Ali bez organizacije ne možemo ništa. Kako bi okupili snage pravog komunizma, naši švedski drugovi i drugarice pokreću Revolucionarnu komunističku partiju (RKP).

Nova godina je počela kao što je završila stara, s golemim patnjama: gospodarskom krizom, imperijalističkim ratovima, padom životnog standarda, klimatskom katastrofom. Popis se nastavlja i nastavlja. Beskrajni užasi – to je sve što kapitalizam nudi čovječanstvu.

Švedska je bila jedna od zemalja u svijetu u kojoj je reformistička ideja 'boljeg kapitalizma' bila posebno raširena. Ali danas nema materijalne osnove te ideje. Socijalna skrb je uništena do neprepoznatljivosti: zdravstvo, škole, socijalne službe, sigurnosni sustavi, kultura, centri za rekreaciju. U jeku krize, siromaštvo se brzo širi, zajedno s neviđenim profitom za buržoaziju. Pet najbogatijih Šveđana posjeduje koliko i pet milijuna najsiromašnijih.

Lenjin je objasnio dvije stvari koje su potrebne za socijalističku revoluciju: da vladajuća klasa ne može vladati kao prije, a mase ne mogu živjeti kao prije. Ova situacija se priprema pred našim očima. Ali sve dok nema revolucionarne partije koja usmjerava borbu, radnička klasa ne može pobijediti.

Cilj Revolucionarne komunističke partije (RKP) nije ništa manje nego "rušenje buržoaske nadmoći, osvajanje političke vlasti od strane proletarijata", kako su Marx i Engels napisali u Komunističkom manifestu. To nije partija kao druge. To nije izborni stroj, već alat za borbu radničke klase. Naš program ima za cilj pripremiti samo jednu stvar: svjetsku revoluciju.

Reforma ili revolucija

Osnivamo partiju u suprotnosti s politikom vodstva cjelokupnog švedskog radničkog pokreta.

Socijaldemokrati su ti koji su bili u vladi tijekom većine napada na radničku klasu u posljednjih 30 godina. Njihova se politika sve manje  razlikuje od politike desnice.

Vodstvo Lijeve partije slijedilo je socijaldemokrate udesno, u potrazi za državnim položajima i poštovanjem buržoaskog javnog mnijenja. To nije naišlo ni na kakvo unutarnje protivljenje. Oni koji su zapravo uputili ikakvu pravu kritiku bili su izmanevrirani, izbačeni ili su jednostavno odustali i otišli. Cijelo aktivno članstvo partije naučeno je da se politički rad odnosi na kompromise koji se mogu napraviti sa socijaldemokratima, Zelenima – a sada i s desničarskom strankom centra. ‘Da NATO-u, izvozu oružja i pojačanom militarizmu’ - u praksi je to sada politika vodstva Lijeve partije.

Mnogi ljudi sanjaju o povratku u period velikih poboljšanja za radnike iz poslijeratnog razdoblja, ali to je bila iznimka u povijesti kapitalizma koja se neće ponoviti. Zapravo, upravo su iluzije tog razdoblja ono što je u pozadini današnjeg stanja radničkog pokreta.

Čitave generacije aktivista odgajane su u ideji klasne suradnje – mirne suradnje s buržoazijom, na temeljima kapitalizma koji se neprestano širio. Socijalizam je odgođen na neodređeno vrijeme: zadržavajući se u granicama onoga što je buržoazija mogla tolerirati. Budući da se procvat pretvorio u krizu kapitalizma, to je značilo postupno prihvaćanje, a u mnogim slučajevima i provedbu napada buržoazije.

U isto vrijeme, sindikalni vođe su kao svoju glavnu zadaću vidjeli očuvanje stabilnosti kapitalizma. Poruka radnicima uvijek je ista: ne isplati se svađati. Stoga su se, kad je inflacija naglo porasla, aktivno zalagali protiv povećanja plaća. Za njih je zakon prirode da radnici trebaju platiti za krizu kapitalizma.

Istina je da je prethodno razdoblje ostavilo traga na cjelokupnoj švedskoj ljevici. Dovoljno je otvoriti bilo koji broj navodno komunističkih novina poput Proletären, Internationalen ili Offensiv da se vidi potpuni nedostatak propagande za potrebu revolucije i komunizma. Promiču jedino ono što misle da radnici razumiju: borbu za neznatna poboljšanja u okviru kapitalizma. Ideje komunizma potisnute su (u najboljem slučaju) u programske dokumente i studijske krugove. Dok Lijeva partija sve više zvuči kao socijaldemokrati, organizacije poput Komunističke partije i Socijalističke alternative sve više zvuče kao Lijeva partija. Cijena tog oportunizma jest da novoj generaciji komunista nemaju što ponuditi.

Naravno, nemoguće je boriti se za socijalističku revoluciju bez pokretanja borbe za reforme. Kroz klasnu borbu radnička klasa stječe revolucionarnu svijest – jedinstvo, organizaciju i samopouzdanje potrebno za slamanje kapitalizma.

Ali moramo reći istinu: ono što kapitalisti jednom rukom daju, drugom će uzeti natrag. Zapravo, kriza kapitalizma postupno uništava sva poboljšanja koja je radnička klasa osvojila od Drugog svjetskog rata. Jedini način rješavanja problema radničke klase je preuzimanje vlasti u društvu. Za to se borimo.

Mogućnosti svjetske revolucije

Možda su najeksplicitnije slike barbarstva kapitalizma stalna zvjerstva izraelskog imperijalizma u Palestini. Iza njih stoje sve zapadne imperijalističke sile: SAD, Francuska, Njemačka, Velika Britanija – i naravno Švedska. Imperijalizam je pokazao svoje pravo lice.

Pokret potpore Palestini razvio se u politički potres. Stotine tisuća prosvjedovale su u Londonu, Parizu, Washingtonu i tako dalje. U Švedskoj tisuće izlaze na ulice iz tjedna u tjedan, u najvećem takvom prosvjednom pokretu u 20 godina. Na Bliskom istoku, režimi se moraju predstavljati kao prijatelji Palestine kako bi izbjegli svrgavanje. Posvuda se širi opravdano gađenje prema imperijalizmu i svim njegovim agentima.

Kao i kod svih drugih pitanja, reformistička degeneracija cijele švedske ljevice i radničkog pokreta odrazila se na njihov stav prema Palestini. Socijaldemokrati su lojalno podržavali švedski imperijalizam i proklamirali "pravo Izraela da se brani". Lijeva partija se pobrinula da se svaka osuda Izraela izmjeni s osudom Hamasa, a sve kako bi se izbjegle optužbe za antisemitizam. Njihova je politika bila besmisleni liberalizam: pozivi desničarskoj proizraelskoj vladi Ulfa Kristerssona da zagovara "humanitarni prekid vatre".

Čak je i takozvana "revolucionarna" ljevica pokazala svoj politički bankrot. Umjesto promicanja revolucionarne politike, klasne borbe protiv imperijalizma i isticanja slogana Intifade, oni se pozivaju na rezolucije UN-a, pozivaju na prekid vatre i bojkot. Ali ono što je potrebno nije apelirati na međunarodna tijela imperijalizma ili kupovati manje naranči. Moćna imperijalistička država ne može biti poražena potrošačkom moći ili buržoaskom diplomacijom. Ono što je potrebno jest globalna Intifada – revolucionarna masovna borba protiv imperijalizma širom svijeta. To je komunistička politika.

Budućnost cijelog svijeta je u rukama međunarodne radničke klase. To se ne vidi samo u klimatskoj krizi: u požarima, sušama i poplavama koje bjesne diljem svijeta. Vidi se to i u gospodarskoj krizi, i u eskalaciji sukoba između imperijalističkih sila, u uništavanju cijelih naroda. Tehnološki razvoj trebao bi postaviti temelje za raj na zemlji – što bi bilo moguće pod planskom ekonomijom socijalizma. Ali pod kapitalizmom, čovječanstvo umjesto toga maršira prema barbarstvu.

Iz krize kapitalizma, novi svijet se bori za rođenje. Od krize 2008., revolucije i ustanci potresli su sve kontinente: od arapskih revolucija do Šri Lanke, od Žutih prsluka u Francuskoj do Black Lives Matter u SAD-u. Uz krizu troškova života, val sindikalne borbe zapljusnuo je svijet. Posvuda se gomilaju bačve baruta koje čekaju da eksplodiraju.

Čak i prije pandemije koronavirusa, Edelman je izvijestio da većina svjetske populacije vjeruje da kapitalizam čini više štete nego koristi. Od tada se puno toga dogodilo. U zemljama poput SAD-a i Kanade 20 posto mladih vjeruje da je komunizam idealan ekonomski sustav. U Velikoj Britaniji ta je brojka 29 posto.

Sve više radnika i mladih zaključuje da je kapitalizam u slijepoj ulici i okreće se komunizmu – najrevolucionarnijem pokretu u svjetskoj povijesti. Te mlade komuniste i komunistkinje moramo organizirati u prave komunističke partije.

Naši zadaci

Globalna radnička klasa sada u svojim redovima ima više od polovice svjetske populacije. U Indiji, stotine milijuna ljudi istovremeno se uključilo u opće štrajkove. Black Lives Matter bio je najveći pokret u povijesti SAD-a. Nikada u povijesti potlačeni nisu bili tako objektivno jaki. Ali upravo u trenutku najdublje krize kapitalizma, vodstvo organizacija radničke klase čvrsto se drži sustava kao nikada prije.

Čitava povijest kapitalizma pokazuje da radnička klasa ne može preuzeti vlast bez revolucionarne partije na temelju znanstvenog socijalizma – marksizma. Neposredni zadatak Revolucionarne komunističke partije stoga se može jednostavno sažeti: organizirati i obučiti one koji su već danas počeli donositi komunističke zaključke, kako bi pridobili one koji će to učiniti sutra.

Mogućnosti se vide i u radu naše komunističke internacionale u protekloj godini. Koristeći jednostavan slogan – "Jesi li komunist? Organiziraj se!" – brzo smo udvostručili svoje snage u jednoj zemlji za drugom. U Švedskoj smo samo od ljeta porasli za 50 posto.

Sada poduzimamo sljedeći korak: u zemljama poput Velike Britanije i Kanade u punom su jeku pripreme za osnivanje revolucionarnih komunističkih partija. Podižemo zastavu komunizma tako visoko da će je svaki komunist vidjeti. Zajedno postavljamo temelje za ponovnu izgradnju istinske revolucionarne komunističke internacionale, svjetske partije socijalističke revolucije.

Ono što poduzimamo nije ništa manje nego izgradnja partije spremne za njenu povijesnu zadaću: voditi borbu radničke klase prema komunizmu.

Pitamo vas izravno: Jeste li komunisti? Niste sami! Pomozite nam da izgradimo RKP i okupimo novu generaciju komunista i komunistkinja pod zastavom marksizma. Nikada nije postojao važniji zadatak.

Tekst je objavljen 16. siječnja 2024.