Sinoć (petak, 16. jun prim. prev.), malo iza ponoći, primio sam telefonski poziv iz Meksika sa vijestima koje su me duboko pogodile. Rekli su mi da više nema mog starog prijatelja i druga Estebana Volkova. Iako ne mogu reći da je ova vijest bila potpuno neočekivana, budući da je Esteban u martu dostigao duboku starost od 97 godina, ipak me je ispunila dubokim osjećajem nepovratnog gubitka, ne samo veoma dragog prijatelja, već i posljednje preostale fizičke veze sa jednim od najvećih revolucionara svih vremena, Lavom Trockim.

Moram jasno reći na početku da nisam sentimentalan čovjek, niti vjerujem u ikone, bilo vjerske ili političke, ali se pritom mora prihvatiti kao činjenica da simboli igraju važnu ulogu u životu uopšte, ali i u politici.

Esteban Volkov je bio važan živi simbol – simbol čitave revolucionarne epohe, herojskog perioda oluje i stresa, punog trijumfa i tragedija, koji su uticali na živote miliona ljudi, a samim tim i pojedinaca. A možda nigdje ta činjenica nije očiglednija nego u porodici Lava Trockog i Estebana Volkova.

Estebana sam poznavao otprilike 34 godine. Naš prvi stvarni susret bio je 1989. godine u Meksiko Sitiju i označio je početak onoga što je postalo duboko i trajno prijateljstvo, zasnovano ne samo na ličnim afinitetima već prije svega na fundamentalnoj političkoj solidarnosti.

Moj prvi utisak o Estebanu kao osobi bio je veoma prijateljskog, ljubaznog i predusretljivog karaktera. Uvijek je bio spreman na šalu, uvijek nasmijan i dobro raspoložen. Ali primijetio sam nešto od početka što je ostavilo dubok utisak na mene. Imao je plave oči. To mi se učinilo tipičnom ruskom osobinom. Ali činilo mi se da se negdje iza ovih nasmijanih očiju krije dubok osjećaj melanholije i intenzivne patnje, koja je bila evidentna iako on to očito nije imao namjeru pokazati.

Ubrzo mi je postao jasan razlog za to. Rekao mi je prvi put kada je bio u ranim 60-im godinama, a nakon toga je mnogo puta ponovio: „Ja sam član svoje porodice koji je najduže živio.“ Ove su riječi bile vrlo istinite. Ali prije nego što se pozabavimo ovim pitanjem (koje mogu samo grubo skicirati zbog fizičkih ograničenja, što ću objasniti) moram vam reći zašto se zove Volkov, a ne Bronštajn ili Trocki.

Nije nosio ime svog slavnog djeda. Ali tada je i samo ime Trockog imalo sasvim osoben karakter jer je preuzeto od jednog od tamničara Trockog u carskim vremenima i korišteno u svrhe rada u podzemlju kao pseudonim.

Trocki je bio oženjen dva puta; prvi brak je bio u Sibiru gdje je prognan u ranim godinama. Iz ovog braka imao je dvije kćeri, od kojih je jedna, Zinaida, bila Volkovova majka. Njegov otac, Platon Volkov, bio je aktivni boljševički revolucionar kojeg je Staljin uhapsio zbog učešća u Lijevoj opoziciji Trockog 1920-ih. Poslat  je u Staljinov gulag gde je kasnije i ubijen.

Od Estebana (čije je stvarno ime bilo Vsievolod ili Sieva Volkov) sam saznao da se on apsolutno ne seća svog oca. Tek mnogo godina kasnije video sam staru mutnu fotografiju Platona Volkova koju je neko poslao u Muzej Trockog u Meksiku. Koliko ja znam, ova izblijedjela fotografija bila je posljednji preostali dokaz njegovog postojanja.

Godine 1927. Staljin je dao Trockog izbaciti iz Ruske komunističke partije i protjerati, prvo u Almati u Kazahstanu, a zatim u Tursku, gdje se nastanio na ostrvu Prinkipo. Kada je Estebanova majka Zinaida zatražila dozvolu da posjeti Trockog u Prinkipu, dobila je odobrenje, ali joj je Staljin samo dozvolio da sa sobom povede svog malog sina Sievu, ostavljajući za sobom svoju ćerkicu koja je još bila beba, dok je njen muž ostao u zatvoru. Ali čim je Zinaida napustila zemlju, Staljin je naredio da joj se ukine sovjetsko državljanstvo. Bio je to razoran udarac koji je zadat osobi koja je već patila od teške mentalne traume i zapečatio je njenu sudbinu. Trocki ju je poslao u Berlin da se liječi kod doktora koji je prakticirao novu oblast psihoanalize. Ali već je bilo prekasno. Podlegla je depresiji i izvršila samoubistvo gurnuvši glavu u plinsku peć. Sieva je tako ostao bez roditelja u stranoj zemlji, koju je sada zahvatila rastuća plima nacizma: zastrašujuća perspektiva za svako dijete.

Trocki je iz drugog braka sa Natalijom Sedovom imao dva sina. Najmlađi je bio Sergej, koji je odlučio da ostane u Sovjetskom Savezu i budući da nije bio politički aktivan, smatralo se da je siguran. To je bila velika greška. Staljinova sadistička žeđ za osvetom nije bila uperena samo protiv njegovih neposrednih neprijatelja, već i protiv čitavih njihovih porodica. Sergej je uhapšen i ubijen u koncentracionom logoru. Ali to se dogodilo kasnije.

U vrijeme Zinaidine smrti, Leon Sedov, stariji sin Trockog, bio je aktivan u rukovodstvu Internacionalne lijeve opozicije u Berlinu. Nakon pobjede Hitlera, preselio se u Pariz da u tom gradu uspostavi centar Internacionale, povevši sa sobom Sievu.

Ono što me najviše dojmilo kod Estebana Volkova bila je neodoljiva priroda njegovog karaktera. Kušnje i nevolje njegovog mladog života bile bi više nego dovoljne da psihički unište svako dijete. Ali ne Estebana Volkova. Često mi je sa velikim zadovoljstvom pripovijedao uspomene na svoj boravak u Parizu, gdje je slobodno lutao, istražujući i proživljavajući avanture duž obala Sene. Ali ta zadovoljstva nisu dugo trajala. Duga ruka GPU-a protezala se do Pariza i daleko dalje. Leon Sedov je ubijen dok se oporavljao od operacije u bolnici. Još jednom, Esteban Volkov je, zapravo, ostao siroče.

Dalja trauma je počela kada je žena Leona Sedova, krajnje neuravnotežena osoba, zatražila starateljstvo nad djetetom i žestoko osporila pokušaje njegovog djeda da ga dovede u Meksiko, jedinu zemlju koja je Trockom omogućila politički egzil. Na kraju, Trocki je dobio ovaj slučaj, a Sievi Volkov je dozvoljeno da ode i pridruži se svom djedu u Kojoakanu na periferiji Meksiko Sitija.

Uzgred, postoji jedno vrlo dirljivo pismo koje je Trocki tada napisao Sievi, moleći ga da ne zaboravi ruski jezik. Njegov djed je tvrdio da Sieva ima mlađu sestru u Rusiji i da bi je prije ili kasnije mogao ponovo sresti  te bi stoga trebao moći komunicirati s njom. U stvari, Zinaidinu majku, Aleksandru Sokolovsku, Staljin je uhapsio i poslao u gulag gde je ona umrla. Estebanova mlađa sestra je nestala i dugo se smatralo da je mrtva. Mnogo godina kasnije, međutim, kroz istrage francuskog trockiste Pjera Bruea, pronađena je živa u Moskvi, a u godinama Gorbačova, Esteban ju je mogao posetiti. Ali ovo je tragičan susret, iz dva razloga. Prvo, kao što je Trocki predvidio, nisu bili u stanju da međusobno komuniciraju na jeziku koji su oboje razumjeli. Osim toga, bila je u završnoj fazi raka i umrla je ubrzo nakon toga.

Jedno vrijeme u Kojoakanu, Sieva je prvi put otkrio radosti porodičnog života. “Bili smo poput male porodice”, rekao bi. Njegov djed se prema njemu odnosio sa svom brigom, pažnjom i ljubavlju koja mu je nedostajala. Njegov prikaz ljubaznosti i ljubavi Trockog potvrđuje da je laž često ponavljana kleveta da je Trocki bio okrutni tiranin tvrdog srca. Neću sada više govoriti o ovoj temi  jer sam se njome bavio ranije i nesumnjivo ću se baviti njome ponovo.

Ovaj idilični period u Kojoakanu bio je poput mirne luke između dvije strašne oluje. A ono najstrašnije je tek dolazilo. GPU je izvršio dva napada na domaćinstvo Trockog. U prvom, Esteban je ranjen u stopalo zalutalim metkom. Ali napad nije uspio u svom cilju, koji je postignut nekoliko mjeseci kasnije, u avgustu 1940. Esteban je imao samo 14 godina.

Neću ponavljati ono što je rečeno o ovom krvavom događaju. To je mnogo puta ispričao i sam Esteban Volkov, ali svaki put sam primijetio jednu stvar: kada je Esteban ponavljao ovu priču, činilo se da ponovo proživljava događaje toga strašnog dana, kao da su se dogodili tek juče.

Nisam sumnjao da je Staljin bio presrećan kada je čuo vijest o uspešnom atentatu. Zaključio bi da je "misija obavljena". Međutim, pogriješio je. Nije teško okončati život muškarca ili žene. Mi smo veoma slabe životinje i sve nas može ubiti: nož, metak ili šiljak za led. Ali nemoguće je uništiti ideju čije je vrijeme došlo.

Borba koju je Trocki započeo da brani nasljeđe Lenjina i Oktobarske revolucije nije se završila ubistvom Trockog. To se nastavilo i traje do danas. I veoma važnu ulogu u toj borbi imao je Esteban Volkov koji je cijeli svoj život posvetio odbrani ideja Trockog i onoga što je nazivao „istorijskom memorijom“. Najjasniji izraz ovoga bio je njegov neumorni rad na uspostavljanju i odbrani Kuće muzeja Trockog u Kojoakanu, koji je važna referentna tačka za naš pokret na međunarodnom planu.

Njegov rad u Muzeju lojalno nastavlja Gabriela Perez Noriega, osoba koja je više od bilo koga drugog brinula o Estebanu Volkovu i o njegovom zdravlju i dobrobiti posljednjih godina njegovog života.

Smrt Estebana Volkova označava nestanak posljednje preostale fizičke veze s Lavom Trockim. Ali to nipošto ne znači kraj borbe koju je započeo Trocki, a čijem je nastavku ne malo doprinio Esteban Volkov. Ponosna je tvrdnja Internacionalne marksističke tendencije da smo nastavljači ove velike revolucionarne tradicije, i obavezujemo se da ćemo, nad grobom Estebana Volkova, nastaviti ovu borbu do samog kraja.

Žalosno je da je ova tužna vijest stigla do mene dok sam bio na odmoru u kući u malom selu na jugu Španije gdje mi nedostaju najelementarnija sredstva da napišem bilo šta ozbiljno. Nemam na raspolaganju ni kompjuter, ni svoje bilješke o životu i djelima Estebana Volkova, koje ostaju u ladici moje kancelarije u Londonu. Zahvalan sam na pomoći jednog druga koji je imao strpljenja i predanosti da prepiše moje riječi izdiktirane preko telefona. Ali obećavam da ću, čim se vratim u London, napisati nešto što će opravdati uspomenu na mog dragog prijatelja i druga Sievu Volkov.

U međuvremenu, konačno, prepuštam posljednju riječ grčkom pjesniku koji izražava moja osjećanja u ovom tužnom trenutku, daleko efektnije od bilo čega što bih mogao napisati:

“Rekli su mi, Heraklite, rekli su mi da si mrtav

 Donijeli su mi gorke vijesti da čujem i gorke suze da pustim

 I jecao sam dok sam se prisjećao koliko puta smo umorili sunce pričanjem,

 i poslali ga niz nebo. I sada kada ležiš, moj dragi Karijski gost, šačica sivog pepela odavno u počinku,

 I dalje su tvoji prijatni glasovi, tvoji slavuji, budni Jer smrt, ona oduzima, ali njih oduzeti ne može.”