Internacionalni pokret protiv klimatskih promjena pokrenuo je talase širom svijeta. U prethodnoj godini, tokom nekoliko dana globalne akcije, milioni mladih ljudi u više od 100 zemalja su izašli iz škola da se pridruže protestu „Petak za budućnost“, zahtijevajući momentalnu akciju po pitanju klimatske krize. Masovnim izlaskom na ulice, zauzimanjem puteva i blokadom gradova, ove demonstracije natjerale su političare da zastanu i obrate pažnju. Povrh toga, ove mobilizacije su ispunile novu generaciju osjećajem samopouzdanja, moći i svrhe. Za demonstrante, ideja masovne, borbene akcije je sada pravilo, a ne izuzetak. Riječ „štrajk“ se čvrsto usadila u umovima mladih. Lekcija je jasna: ako želite nešto, morate se organizovati i boriti za to.

Internacionalni pokret protiv klimatskih promjena pokrenuo je talase širom svijeta. U prethodnoj godini, tokom nekoliko dana globalne akcije, milioni mladih ljudi u više od 100 zemalja su izašli iz škola da se pridruže protestu „Petak za budućnost“, zahtijevajući momentalnu akciju po pitanju klimatske krize.

Masovnim izlaskom na ulice, zauzimanjem puteva i blokadom gradova, ove demonstracije natjerale su političare da zastanu i obrate pažnju. Povrh toga, ove mobilizacije su ispunile novu generaciju osjećajem samopouzdanja, moći i svrhe. Za demonstrante, ideja masovne, borbene akcije je sada pravilo, a ne izuzetak. Riječ „štrajk“ se čvrsto usadila u umovima mladih. Lekcija je jasna: ako želite nešto, morate se organizovati i boriti za to.

Počev od prošle godine u Švedskoj, sa sedmičnim protestima jedne učenice, Grete Tunberg, pokret #YouthStrike4Climate se ubrzano proširio svijetom. U svakoj zemlji, situacija je ista: studenti i omladina se uključuju u političke aktivnosti, zahtijevajući „promjenu sistema, ne klimatske promjene“.

Hitna akcija je očigledno potrebna. Ključno je masovno smanjenje emisija i zagađenja. U velikim razmjerama moraju biti poduzete mjere smanjenja rizika, kao što su izgradnja odbrane od poplava i pošumljavanje, ali kapitalisti i njihovi politički predstavnici su potpuno nesposobni da izvrše nužne radikalne promjene.

Potrebna je globalna akcija da bi se riješio globalni problem, ali kapitalističke vlade su nemoćne. Neki svjetski lideri su proglasili klimatsko vanredno stanje, ali to je samo prazna fraza kada je izgovaraju političari krupnog biznisa. Ipak, oni zaista ne odlučuju u kapitalizmu. Umjesto toga, budućnost čovječanstva i naše planete ostavljena je na milost takozvane „nevidljive ruke“ tržišta.

Greta Tunberg je istakla da se naučnici ignorišu, i zahtijeva od vlada da razmotre naučne dokaze i uputstva. Slično tome, aktivisti pokreta Extinction Rebellion (Pobuna protiv izumiranja) pokušali su „podići svijest“ i ubijediti političare kroz strategiju veoma vidljivih direktnih akcija.

Kapitaliste i njihove političare pak neće ubijediti moralni argumenti, niti činjenice ili brojke. U konačnici, ne možemo očekivati od ove elite otuđene od stvarnosti da uradi bilo šta što će zaštititi Zemlju, jer je njihov jedini kriterijum uvećavanje profita na račun svih ostalih.

Korporacije će hvatati prečice i gaziti preko regulacija kad god je potrebno da se smanje troškovi, nadmaše njihovi rivali, osvoje nova tržišta i uvećaju profiti.

Kapitalistički političari kao odgovor na ovo uništavanje nemaju šta da ponude. Sve što oni mogu predložiti jeste da se skupimo zajedno i učinimo individualne korake kako bi se smanjio naš uticaj na životnu sredinu.

„Rješenja“ koja proističu iz ovoga su potpuno reakcionarna. U suštini, to je uvođenje štednje ekomanipulacijom – ubjeđivanje radnika i siromašnih da moraju stegnuti kaiš kako bi riješili problem koji su stvorili kapitalisti i njihov truli sistem.

Još važnije, ova liberalna, individualistička mantra suprotstavlja se činjenicama. Jedna novija studija je pokazala da 100 velikih kompanija (uglavnom veliki proizvođači fosilnih goriva) snosi odgovornost za preko 70% otpuštanja stakleničkih gasova. To pokazuje na kome leži stvarna krivica za klimatske promjene.

Kao odgovor na ovaj problem, neki lijevi političari – poput Aleksandre Okasio-Kortez u SAD – pokrenuli su zahtjev za „Novim zelenim dogovorom“ (Green New Deal), tražeći od vlade da se smanji otpuštanje ugljenika ulaganjem u obnovljive izvore energije i stvaranjem novih zelenih poslova.

Ovi nejasni prijedlozi zapravo čine kejnzijansku strategiju težnje ka regulisanju i kontrolisanju kapitalističkog sistema, ali kapitalizam ne može biti kontrolisan. On ne može biti ukroćen i učinjen „zelenim“. Dokle god je ekonomija zasnovana na proizvodnji radi profita, krupni biznis će upravljati vladama, a ne obrnuto.

Moramo biti jasni: kapitalizam ubija našu planetu. Njegova nezasitna utrka za profitom odgovorna je za deregulaciju koja još više obara ekološke standarde i životne uslove. Korporacije vođene profitom odlučuju šta se proizvodi i kako se proizvodi, ali to se ne radi planirano. Umjesto toga, naša ekonomija je prepuštena anarhiji tržišta.

Problem je profitni motiv, a ne ekonomski rast. Zbog toga su zahtjevi određenih dijelova zelenog pokreta za „nultim rastom“ ili „kontra-rastom“ reakcionarni. „Nulti rast“ u kapitalizmu se zove recesija – a znamo da ona prvenstveno udara na radničku klasu i siromašne. Argument za permanentnu recesiju je argument za permanentne mjere štednje.

Jedini način da stvorimo održivu ekonomiju – u kojoj rast životnog standarda neće biti suprotstavljen očuvanju planete – je na osnovu demokratskog, racionalnog, socijalističkog plana proizvodnje.

U privatnim rukama, veliki monopoli stvaraju ogromne količine otpada i štete okolini. Nacionalizovani, pod socijalističkim ekonomskim planom, oni mogu upotrijebiti moderne zelene tehnologije da smanje emisiju i zagađenja u roku od nekoliko godina, pritom obezbjeđujući kvalitetnu hranu, dom, obrazovanje, prevoz i zdravstvo za sve.

Kombinovanjem najvećih naučnih umova sa vještinama radnika u industriji, pod demokratskom radničkom kontrolom, mi možemo usmjeriti društvena tehnološka dostignuća i resurse u službu čovječanstva i planete.

U mnogim zemljama je porasla podrška zelenim partijama usljed rastuće zabrinutosti za okolinu i opšteg nepovjerenja u tradicionalne partije establišmenta, ali u osnovi, vođe zelenih partija su samo liberali, koji ne predstavljaju izazov sistemu niti vide podjelu društva na međusobno suprotstavljene klase.

Iz zaključka da je kapitalizam korijen problema slijedi da se moramo boriti za radikalnu promjenu na klasnoj osnovi: povezivanjem borbenosti i radikalizma studentskih klimatskih protesta sa širim radničkim pokretom, gdje će se radnici i omladina boriti zajedno za smjelu socijalističku ekološku politiku.

U tom pogledu, nadolazeći dani internacionalne akcije 20. i 27. septembra mogu predstavljati veliki korak naprijed za ovaj pokret. Greta Tunberg je ispravno pozvala radnike širom svijeta da se pridruže studentima u globalnim demonstracijama. U nekim mjestima, sindikati su već podržali ovaj poziv, obećanjem da će se uključiti u akcije i proteste zajedno sa mladim aktivistima.

Naredni korak za cijeli radnički pokret je da prate ovaj primjer i svom snagom podrže klimatske proteste. Moć organizovane radničke klase, naoružane socijalističkim programom, bila bi nezaustavljiva. Kao što su marksisti uvijek govorili, nijedna sijalica ne radi i nijedan točak se ne okreće bez dopuštenja radničke klase.

Samo ukidanjem kapitalističkog sistema i njegove zamjene socijalizmom možemo planirati upotrebu resursa naše planete na demokratski način. Samo socijalističkom transformacijom društva možemo zadovoljiti potrebe većine u skladu sa prirodom, umjesto stvaranja profita za parazitsku manjinu.

Nauka i tehnologija postoje da bismo riješili klimatske promjene, ali u kapitalizmu, ove snage uništavaju planetu Zemlju, umjesto da je spasavaju. Socijalizam ili varvarstvo: to je budućnost pred nama. Potrebna je revolucija.

• Maksimalna mobilizacija za septembarski klimatski štrajk!
• Studenti i radnici – ujedinimo se u borbi!
• Kapitalizam je problem – socijalizam je rješenje!
• Pridružite se Internacionalnoj marksističkoj tendenciji!