Hrabri pokret bangladeških studenata se nastavlja uprkos smrtonosnoj represiji od strane režima Šeik Hasine. Stotine su ubijene i hiljade uhapšene. Policijski sat se nastavlja (ali u blažem obliku) i dok se komunikacija ponovo uspostavlja, servisi za poruke i društvene mreže ostaju blokirani. Vlada je uhapsila šest koordinatora pokreta i prisilila ih da u medijama objave zaustavljanje svih daljnjih protestnih akcija. Čak i pod tim uslovima, ipak, studentski protesti su održani širom države u ponedjeljak 29. jula, uključujući Daku, Čitagong, Silhet, Barisal itd. Ovi prostesti su dočekani sa daljnjom represijom i hapšenjima.

Pročitajte saopštenje na bengalskom jeziku ovdje.

Kao što su studenti izjavili, pokret nije više samo o kvotnom sistemu, čije uklanjanje je bio originalni zahtjev, već je sada o rušenju režima Šeik Hasine, pravde za ubijene, i oslobođenje svih uhapšenih. Studenti su objavili zahtjeve sa devet tačaka. Mnogi kažu, “Kada pokret završi, revolucija počinje” i povlače poređenja sa revolucionarnom oslobodilačkom borbom 1960-ih i 70-ih. Studenti su u pravu kada označavaju kompletan režim kao problem i zahtjevaju njegovo rušenje. Kako se ovo može ostvariti?

Foto: Wikimedia Commons

Studentski pokret se mora ojačati i stvoriti demokratske strukture. Važnost demokratski odgovornog vođstva je pokazana u prošloj sedmici. Hasinin režim je pokušao da udari u glavu pokreta hapseći koordinatore. Kako bi osigurali da hapšenje koordinatora ne obezglavi pokret, koordinatori bi trebali biti demokratski izabrani, i zamjenjivi u bilo kojem momentu od strane masovnih sastanaka borbenih studenata na svakom univerzitetu, fakultetu i školi.

• Studenti mogu igrati bitnu ulogu u započinjanju šireg pokreta, ali sami ne mogu svrgnuti režim. Pokret se mora proširiti na radničku klasu. To bi trebalo početi pozivom univerzitetskim predavačima i osoblju da se pridruže pokretu. Akcijski komiteti bi se trebali organizovati na radnim mjestima, siromašnim i radničkim naseljima. Oni bi se trebali koordinisati na lokalnom, regionalnom i nacionalnom nivou.

• Samoodbrana mora biti organizovana da se zaštiti studentski pokret i pravo na protest. Poziv bi trebao biti upućen pripadnicima vojske da ne napadaju svoju braću i sestre, da dezertiraju ako im se naredi i da brane studente. Pokušaji moraju biti napravljeni da se razbije vojska po klasnim linijama tako što se podignu društveni zahtjevi koji će privuću one iz nižih slojeva društva i da se podstiče organizovanje komiteta solidarnosti sa studentima u vojsci do mjere koja je moguća.

• Da pokret ima uticaj na radničku klasu on mora usvojiti širi program društvenih i ekonomskih zahtjeva uz trenutne demokratske zahtjeve. Tekstilni radnici su prošle godine štrajkovali za $200 mjesečnu platu. Takvi zahtjevi bi se trebali kombinovati sa potpunim sindikalnim pravima, stanovanjem i poslovima za sve.

• Takav program bi trebao pokazati kako nije problem samo Hasinin režim, već kapitalistički sistem koji taj režim služi. Da bi se probudili radnici za masovnu borbu, trebale bi biti uključene odvažne mjere da se dostigne ovaj cilj, uključujući eksproprijaciju banaka i finansijskih institucija, i nacionalizaciju pod radničkom kontrolom krupnih kapitalističkih firmi, nacionalnih i multinacionalnih.

Foto: Nafis24, Wikimedia Commons

Neki od zahtjeva studenata postavljaju pitanje uloge UN-a (čija vozila se koriste tokom represije), pozivajući na intervenciju međunarodne zajednice i zahtjev da se Hasina procesuira na ICC-u. Mi kažemo, jedini saveznik na kojeg se mogu bangladeški radnici i studenti osloniti su njihova klasna braća i sestre - internacionalni pokret radnika i revolucionarne omladine.

‘Međunarodna zajednica’ je pokazala svoj karakter tako što je podržala ili bila pasivna tokom izraelskog masakra u Gazi. ICC vodi razgovor sa Netanjahuom već mjesecima, dok se Palestinci i dalje ubijaju. Poziv mora biti upućen radnicima i revolucionarnoj omladini svijeta da udvostruče svoj napor solidarnosti sa pokretom u Bangladešu. Takav poziv mora biti direktan i prvenstveno upućen radnicima i studentima u Pakistanu i Indiji, počevši sa onima u zapadnom Bengalu.

Još jedan zahtjev studentskog pokreta je zabrana svih partijskih političkih organizacija na kampusima. To je razumljiva reakcija na mafijašku ulogu koju ima studentsko krilo Avami lige i izražava nepovjerenje studenata prema svim opozicionim partijama, uključujući desničarski, pro-kapitalistički BNP i islamiste. Odbijanje svih buržoaskih partija je korektno. Bangladeški radnici i studenti trebaju vjerovati svojoj snazi. Ipak, pitanje nije zabranjivanje svih političkih partija, već stvaranje organizacije bazirane na radničkoj revolucionarnoj politici. Odbijanje kapitalističke politike mora pratiti ozbiljna diskusija između najnaprednijih elemenata o potrebi građenja revolucionarne komunističke partije zasnovanoj na idejama Marksa, Engelsa, Lenjina i Trockog i vraćanje revolucionarnih tradicija ugnjetenih u Bangladešu.