Iz Arcelor Mitala Prijedor najavljeno je otpuštanje više od trećine zaposlenih, uz podršku Vlade RS. Prema zvaničnom saopštenju, ključni razlog je potreba za smanjenjem proizvodnje zbog „stalne neizvjesnosti oko dugoročne budućnosti proizvodnje željezne rude u Prijedoru“. I kao što nalaže logika svojstvena kapitalizmu, teret stvoren ovakvim potezom pada na leđa radničke klase, prije svega tri stotine (od ukupno 800 zaposlenih) radnika Arcelor Mitala koji će, usljed ove „teške odluke“ koju je donijela kompanija, ostati bez posla; na dugoročnom planu, ovo će sasvim očekivano izazvati lavinu potresa u cijeloj BiH.

U kompaniji ovaj potez pravdaju potrebom da se produži vijek rudnika Omarska na narednih 10 godina i da se „zaštiti što veći broj zaposlenih u dužem vremenskom periodu“, te je najavljeno smanjenje godišnje proizvodnje sa 1,5 miliona na milion tona. I dok su, bar na riječima, u Mitalu pokazali nastojanje da se radnicima pruži pomoć (isključivo u vidu otpremnina za otpuštene radnike, što su izuzetno mali troškovi za kompaniju kao što je ArcelorMittal), uz saradnju sa sindikatima, u vrhu vlasti RS nije iskazana čak ni lažna zabrinutost za budućnost 300 radnika i njihovih porodica. Premijer RS Radovan Višković optimistično je istakao da je riječ o kvalifikovanim radnicima koji će sigurno naći zaposlenje kod drugih poslodavaca, istovremeno nastojeći da „opere ruke“ od odgovornosti koja pada na entitetske vlasti, „zaboravljajući“ pritom da udio državnog kapitala u firmi koja eksploatiše rudnik Ljubija iznosi 49%.

Izvor: banjaluka.net

Prije svega, važno je napomenuti da je društveno preduzeće RŽR „Ljubija“ osnovano 1946. uz znatna ulaganja u modernizaciju tehnologije, zaštitu na radu i socijalnu i zdravstvenu zaštitu radnika. Tokom narednih decenija, proizvodnja je proširena na rudišta Tomašica i Omarska, te rudnici Ljubija postaju okosnica razvoja Prijedora ali i šire regije. Proizvodnja je obustavljena 1992., da bi, u periodu između 1996. i 1999. Ljubija bila transformisana od samoupravnog društvenog preduzeća u akcionarsko društvo u većinskom vlasništvu entiteta RS, sa oko 20% u privatnim rukama. Dalja privatizacija Ljubije slijedila je kroz osnivanje novog preduzeća Novi rudnici Ljubija Prijedor d.o.o. (koje danas nosi naziv ArcelorMittal Prijedor d.o.o.), u kojem je entitet RS suvlasnik sa međunarodnom kompanijom ArcelorMittal Holdings AG. No, finansijske obaveze investitora kao ni uslovi eksploatacije nikada nisu regulisani, s obzirom da Vlada RS nije potpisala koncesioni ugovor sa ovim stranim investitorom, na taj način svjesno ostavljajući prostor malverzacijama kojima se pune privatni džepovi i političkim igrama koje uključuju stranačke elite, domaće i strane investitore.

Tokom proteklih deset godina, Vlada RS nastojala je dovršiti privatizaciju Ljubije, što je na površinu izvuklo međustranačke sukobe unutar vladajuće koalicije, sa SNSD-om i SP-om koji su favorizovali Israeli Investment Group ili niz drugih kompanija zainteresovanih za kupovinu Ljubije (uglavnom bez bilo kakvog iskustva sa eksploatacijom rude), na jednoj strani, te DNS-om u bliskoj saradnji sa Arcerol Mitalom, na drugoj strani. Dalja nastojanja većeg dijela vladajuće koalicije da proda Ljubiju IIG naišla su na protivljenje DNS-a, naravno ne iz „moralnih razloga“ kako je naveo čelnik ove stranke Marko Pavić, već zbog posebne poslovne veze Pavića sa Arcelor Mitalom. Dodik je uzvratio pokretanjem poreske i inspekcijske kontrole, pa čak i policijske istrage protiv Pavića, otkrivajući pritom niz ilegalnih transakcija novca ka Švajcarskoj; no, ne s ciljem procesuiranja Pavića za kriminalne radnje, već da bi se izvršio pritisak na lidera DNS-a i omogućila prodaja Ljubije Dodikovom favoritu, IIG.

Izvor: www.atvbl.com

Ipak, pokušaj prodaje Ljubije 2017. direktnom pogodbom sa IIG spriječen je usljed pritiska radnika, koji su, nesigurni za sopstvenu budućnost, izašli na ulice i izvršili pritisak na vlast da se spriječi prodaja Ljubije, otvoreno spremni i na radikalnije mjere u slučaju da vlast ignoriše njihove zahtjeve. Iskustvo tadašnjih protesta pokazalo je da jedino organizovanom borbom mogu prinuditi vlast da uzme u obzir njihove interese. Pošto odluka o privatizaciji Ljubije na kraju nije dobila većinu u Narodnoj Skupštini RS, krajem prošle godine rudnik je skinut sa liste strateških preduzeća, čime je omogućena privatizacija preostalog državnog kapitala u rudniku. Naravno, to je samo nastavak kriminalne politike koju vode tajkunski političari (što nije slučaj samo u BiH, već na cijelom prostoru bivše SFRJ), navlačenjem tereta novih zaduženja na leđa radničke klase iz godine u godinu, te rasprodajom društvene imovine da bi se održala lažna stabilnost države na staklenim nogama.

Predstavnici sindikata Arcelor Mitala Prijedor i Zenica su, nakon sastanka sa predstavnicima uprave ArcelorMittala zaključili da je potrebno uključivanje državnih organa BiH da bi se ovaj problem uspješno riješio. Stoga će u narednom periodu napori sindikata biti usmjereni ka dijalogu sa entitetskim i državnim vlastima: no, šta možemo očekivati od predstavnika uskih klasnih interesa koji na svaki mogući način nastoje uskratiti izborena prava radnicima i koji očigledno stoje iza pogubnih političkih poteza kakvi su uopšte doveli do trenutne situacije? Sasvim je izvjesno da će tajkunski političari pokušati umiriti radnike istrošenim floskulama o zaštiti radnika i obećanjima koja nikada neće biti ostvarena. Kao i u slučaju protesta 2017., najava o otpuštanju izazvala je početnu zabrinutost radnika Mitala i Željeznica RS koja bi, u slučaju da Vlada RS nastavi ignorisati njihove zahtjeve, mogla izazvati mnogo oštrije reakcije kod radnika i usmjeriti ih ka radikalnijim mjerama.

No, zabrinutost radnika nije ograničena isključivo na neposredne posljedice koje će donijeti najavljena otpuštanja, već postoji svijest i o širim društvenim problemima koje bi uzrokovalo sprovođenje ove odluke, što se prije svega odnosi na budućnost rudarstva u Prijedoru, ali i, Željeznica RS (te niza drugih preduzeća u svojstvu kooperanata) s obzirom da prevoz rude iz Omarske u Zenicu sačinjava jednu četvrtinu ukupnog teretnog prevoza ŽRS, pa samim tim i na posljedice po cjelokupnu privredu RS i BiH. No svijest o katastrofalnim posljedicama po prostor već uzdrman krizama od restauracije kapitalizma ne postoji među vladajućom klasom.

Ovaj primjer jasno pokazuje da su radnici upravo ti koji, uprkos poteškoćama svakodnevne borbe za goli opstanak, pod stalnim napadom antiradničke politike koju vode političko-tajkunske elite, posjeduju svijest o pogubnosti ovakvih mjera i o sve neizvjesnijoj budućnosti ukoliko nastavimo koračati ka zamci zvanoj strani kapital. Jasno je da i za domaćeg tajkuna i stranog investitora radnik predstavlja potrošnu robu i da nikakva „pravna država“ neće zaštititi radnike ukoliko se ne izbore za svoja prava. Dosadašnja iskustva pokazala su da samo ujedinjenom, organizovanom borbom radnici mogu ostvariti svoje interese koji stoje u suprotnosti sa interestima domaćih elita, a koje se nastoje prikazati kao predstavnici svih, bez obzira na klasnu poziciju. Stoga je potrebno da se radnici organizuju u borbene, nezavisne sindikate koji bi predstavljali istinske interese radničke klase, umjesto potkupljenih birokrata i karijerista bliskih vlasti koji nastoje otupiti oštricu radničke borbe. No, da bi bili ostvareni dugotrajniji rezultati, potrebna je radnička partija koja će predstavljati realnu alternativu tajkunskim partijama koje se decenijama unazad otimaju za biračko tijelo i jeftinim obećanjima nastoje privući radnike da nastave služiti onima koji su razorili, i još uvijek razaraju dostignuća dugotrajne i krvave borbe za život dostojan čovjeka. Pred nama je dug put, i ukoliko želimo poboljšati životne uslove sadašnjih i budućih generacija, taj put neće voditi ka zapadnim investitorima koji će iskoristiti prednost jeftine radne snage i lokalne kompradorske političke elite, već uz iskustvo radnika Zapada o izgradnji izvornih radničkih sindikata i radničke partije ka borbi protiv domaćih i stranih tajkuna s ciljem uspostavljanja društva koje će na prvo mjesto staviti potrebe svih radnih ljudi.