Danas je obilježena 77. godišnjica Igmanskog marša na čijem su obilježavanju učestvovali naši članovi. U nastavku donosimo sadržaj letka:

50930586 2313073978926065 1648811530885529600 nIgmanski marš je primjer herojske borbe, velike snage i žrtve. Borbe u kojoj su položeni životi za bolje sutra. Ali kakve borbe i za kakvu budućnost? Prije skoro 80 godina svijet je zahvatio talas ekonomske krize i klasne borbe. Ta kriza, koju proizvodi kapitalizam, stvorila je zvijer fašizma protiv koje su se radnici svih zemalja borili.

Imperijalistički pohod ekonomskih gospodara, društvenih parazita koji žive od tuđeg rada, gazio je preko radničkih života, u pokušaju da spasi vlastiti interes. Razumijevajući ove klasne proturječnosti, uočavajući da su imperijalistički ratovi i fašizam poslednji pokušaji vladajuće klase da očuvaju svoju privatnu svojinu i iskoriste svjetski rat kao univerzalno tržište, radnička klasa Jugoslavije bila je spremna da se bori za bolje društvo. Predvođeni Komunističkom partijom i obrazovani njenom revolucionarnom teorijom, radnici Jugoslavije rekli su NE privatnoj svojini, NE ratnim profiterima i zločincima, NE kapitalizmu i njegovom najekstremnijem obliku, fašizmu. Prošlo je skoro 80 godina od kada je kolona proletera 1.proleterske brigade krenula u najtežu, 18 sati dugačku fazu marša koji ih je preko planine Igman odveo na slobodnu teritoriju, u slobodu i u istoriju.

Šta je Igman nama danas?

To je više od proste činjenice da je, od preko 700 boraca i borkinja, njih 172 zadobilo teške povrede od mraza i smrtonosne zime. Više od izgubljenih nožnih prstiju preko 50 proletera i proleterki. Igman je primjer i putokaz. Koliko je natčovječanskih napora i žrtava bio spreman da podnese svaki učesnik ovog marša? Iz čega su crpili snagu? Nisu to bili nikakvi superheroji, nikakvi nadljudi, već običan svijet: radnici, seljaci, učenici ... Ono što ih je držalo zajedno i guralo naprijed jeste vizija društva pod vlašću radnika i seljaka, vizija puta u komunizam, čiji su simbol, crvenu zvijezdu, nosili na glavi. Rezultate njihove borbe smo vidjeli u sigurnom životu i izgradnji boljeg društva.

Gdje smo danas?

Već skoro tri decenije vidimo destrukciju radničkih postignuća; vidimo talas mržnje i rasta nacionalizma u svrhu stalnog dijeljenja radnog naroda, a na svjetskom nivou vidimo rehabilitaciju fašizma. Širom naših zemalja danas vidimo veličanje najkrvavijih zločinaca i najgorih domaćih izdajnika. Grade im spomenike i preimenuju ulice. Treba da se zapitamo ko to vlada našim društvom? Društvom upravlja onaj ko upravlja njegovim osnovnim motorom, ekonomijom, onaj ko vrši raspodjelu i kontrolu društvene vrijednosti. Ta kontrola je danas u privatnim rukama. Upravo taj privatni interes manjine sprovodi proces privatizacije, zatvaranja fabrika i udaraca na životni standard radničke klase. Sve parlamentarne političke partije predstavljaju sluge upravo tim privatnim interesima domaćih i stranih tajkuna.

Nasuprot tome, nama treba društvo koje će biti u interesu radnog čovjeka. Treba nam socijalističko društvo. Ali da bi postigli takvo društvo nužno je imati partiju koja će predstavljati interes radničke klase, koja će jasno artikulisati i odlučno se boriti za interese radnih ljudi. Moramo zaustaviti pljačku radnog naroda i vratiti vlast u ruke radnim ljudima. U toj borbi nam pokazuju put i pružaju inspiraciju uspomene na naše pretke, koji su boreći se protiv kapitalizma dali i svoje živote. Uključimo se u borbu, uključimo se u izgradnju radničke partije i svim snagama borimo se za društvo dostojna čovjeka, za socijalizam!