Stanari banjalučkog naselja Borik već nekoliko dana se okupljaju kako bi izrazili nezadovoljstvo izmjenama regulacionog plana, kojim je predviđena izgradnja nebodera na mjestu Male pijace i bivše fabrike Fruktona. Poručili su da je Borik jedno od rijetkih preostalih naselja koja su u potpunosti građena planski i u skladu sa pravilima urbanizma, te da neće dozvoliti uništavanje životnog prostora i dalju betonizaciju ovog naselja. Svjesni da bi izgradnja planiranih objekata stvorila niz problema, te da se radi o samo jednom od nekolicine sličnih slučajeva na području grada Banja Luka, mještani su odlučili reagovati.

Ovakav razvoj događaja, naravno, nije ni početak ni kraj. U prethodnom periodu aktuelna gradska administracija odustala je od plana za izgradnju škole na području naselja Aleja-Centar, ne obazirući se na primjedbe nastavnika i roditelja zbog manjka kapaciteta u postojećim školama, te se odlučila na izgradnju zgrade od 7 spratova, sa 4 lamele. Slično je bilo i sa predviđenom gradnjom dječjeg igrališta u ovom naselju, dok je betonizacija zelene površine tzv. Kupusišta spriječena isključivo pravovremenom reakcijom mještana. 

Foto: mondo.ba

Međutim, potpuno iracionalni plan izgradnje novih zgrada u srcu Borika je kap koja je prelila čašu. Bez obaziranja na potrebe i životne uslove stanovnika ovog banjalučkog naselja, gradske vlasti u sprezi sa tajkunima opet stavljaju profit ispred svega.

Među mještanima, ipak, postoji svijest da stanje nije oduvijek bilo isto. Posebno među starijim stanarima, postoji sjećanje na period kada je izgradnja bila podređena ne profitu nekolicine, već potrebama onih ljudi koji su tu živjeli. Planska gradnja koja počinje od 1972. godine podrazumijevala je brigu o okolini izgrađenih objekata, o zelenim površinama, kao i o blizini škola i svega drugog što je neophodno za normalno funkcionisanje naselja.

Stanari su, naravno, istakli da se ne protive izgradnji zgrada u skladu sa standardima planske gradnje koji su korišteni u prijeratnom periodu, ali da bi, u slučaju da prođe prijedlog izmjene regulacionog plana, život u Boriku postao nepodnošljiv. Pored toga što bi izgradnja višespratnica predstavljala opterećenje na ionako oskudne kapacitete okolnih škola i vrtića, ona bi takođe znatno suzila životni prostor stanara Borika, smanjila zelene površine u okolini, kao i prostor za parking. Čak i ukoliko uzmemo u obzir trenutni broj stanovnika, jasno je da ne postoji dovoljno prostora za parking, te da bi stihijsko gomilanje zgrada na ovako malu površinu nužno dovelo do kolapsa.

Ipak, mnogo manje pažnje je usmjereno na pitanje ko bi živio u tim novoizgrađenim neboderima. Poučeni iskustvom prethodnih godina, veoma lako možemo zaključiti da bi od ovih objekata koristi isključivo mogla imati nekolicina tajkuna koji bi uspjeli zgrabiti svoje parče kolača, dok bi obezbjeđivanje adekvatnog životnog prostora za upravo one koji iste te objekte grade sopstvenim rukama, radničku klasu, oni ostali nedostupni. Stanovi bi ostali pristupačni isključivo onima koji bi mogli priuštiti nerealno visoke cijene, te bi po običaju, ove izgrađene betonske gromade uglavnom ostale poluprazne ili kao privatno vlasništvo mešetara nekretninama koje bi se onda iznajmljivale za enormno visoke stanarine.

Iz gradske administracije odgovor je bio potpuno očekivan. Odbornik PDP-a (Partija demokratskog progresa) Dragan Milanović pokušao se ograditi tvrdeći da još uvijek nije donesena konačna odluka te da građani koji su izašli na proteste trebaju učestvovati u javnoj raspravi, dok je gradonačelnik Draško Stanivuković prije svega fokusiran na optužbe za urbicid i betonizaciju Banja Luke.

“Koristiti u mom mandatu termin betonizacija nije prikladno. Podsjećam vas da umjesto nebodera od četrnaest spratova kod bivšeg kina Kozara, gradimo park. Na prostoru tzv. „Kupusišta“ takođe gradimo park, a kod TC „Delta“ gradimo najveći gradski park. Želim da kažem da to što predloži projektantska kuća ne znači da će biti tako.”, izjavio je Stanivuković.

Čak i ako zanemarimo činjenicu da su navedene lokacije već zelene površine te da bi se radilo isključivo o preuređenju istih, važno je naglasiti da se ne radi o bilo kakvom pokušaju poboljšanja životnih uslova, već kako bi Stanivukoviću bliski tajkuni dobili prilike za nove, unosnije investicije. Takođe, primjećuje se da se sve ovo odvija bez bilo kakvog savjetovanja sa stanovnicima koji su izabrali tog istog gradonačelnika, te da se odluke donose iza leđa stanovnika Banja Luke.

Okupljanja su se takođe proširila na druge dijelove naselja. Nakon izmjena regulacionog plana za prostor ranije poznat kao Filipovića polje (ulice Milana Karanovića i Vrbaski put), mještani su se okupili na jedinoj preostaloj zelenoj površini u ovom dijelu banjalučkog naselja, kako bi izrazili nezadovoljstvo ne samo zbog plana izgradnje tri nove zgrade, nego i zbog niza drugih problema, kao što su sigurnost u saobraćaju i nedostatak adekvatne infrastrukture. Poručili su da će svoju borbu povezati sa mještanima iz drugih dijelova naselja, pa čak i drugih dijelova grada, koji se takođe suočavaju sa nizom problema vezanih za divlju gradnju i ignorisanje njihovih potreba od strane aktuelne gradske administracije.

Na ovom događaju i SNSD (Savez nezavisnih socijaldemokrata) zajedno sa svojim satelitskim strankama sasvim očekivano nastoji da prikupi političke poene. Na osnovu nezadovoljstva Stanivukovićevom odlukom trude se predstaviti kao politička opcija koja na umu ima dobrobit naroda, koja ima sluha za potrebe običnih ljudi, iako je očigledno da Stanivuković hoda već dobro utabanom stazom koju je prokrčila upravo SNSD. Ove dvije nominalno suprotstavljene opcije za običnog čovjeka i radnika ne predstavljaju nikakvu suštinsku razliku, što one sve manje kriju ili se više uopšte ne trude da sakriju. Politika obje strane u konačnici služi isključivo interesima vladajuće klase, te se iza njihovih rasprava i odglumljenih sukoba krije isključivo borba za veći dio kolača - ko će zadovoljiti više investitora, ko će imati više prilike da se “ugradi” u ovakvim kriminalnim poslovima i slično.

Divlju gradnju, koja niti zadovoljava potrebe radnog naroda, niti vodi računa o zelenim površinama, ni o stambenom pitanju radničke klase, može zamijeniti samo planska gradnja u okviru planske ekonomije. Više je nego jasno da je od vitalnog društvenog interesa da urbanizacija i stambeno pitanje budu pod kontrolom radnih ljudi. Kvalitet i funkcionalnost životnog prostora u gradskim naseljima kao i efikasno rješavanje stambenog pitanja, posebno mladih pripadnika radničke klase, je od suštinskog značaja za normalno funkcionisanje društva. Tako važan segment života radnih ljudi ne smije biti prepušten odlukama “investitora” i njihovih političara čiji je kratkoročni interes samo profit i pranje novca ulaganjem u građevinski sektor.

Ovakvi skupovi su samo početak - radničkoj klasi, ne samo u Banjaluci, postaje sve jasnije da se samo organizovanjem i direktnim otporom može boriti protiv prljavih poslova tajkunskih partija. Kraj ovakve sitno interesne politike, otuđene od većine društva, može donijeti samo vlast koja radi u interesu radničke klase.