Nemiri se šire europskim selima, od Poljske do Španjolske, Njemačke, Švicarske, Rumunjske, Francuske i Grčke. Poljoprivrednici su u pokretu i ne zaziru od korištenja najborbenijih metoda – u oštroj suprotnosti s 'cijenjenim' metodama na koje smo navikli od strane sindikalnog vodstva. Oni dobivaju koncesije i miljuni radnika to primjećuju.

Vladajuća klasa je bačena u stanje opće panike.

Pod tim pritiskom, Ursula von der Leyen je obećala da će odbaciti prijedloge za smanjenje upotrebe pesticida na pola. Francuska, španjolska i grčka vlada obećale su povećati subvencije sektoru. Francuska je također odustala od planiranog povećanja poreza na dizel pod pritiskom poljoprivrednika, dok su predsjednik Macron u Francuskoj i Taoiseach Varadkar u Irskoj istupili protiv trgovinskog sporazuma sa zemljama Mercosura koje proizvode hranu u Latinskoj Americi.

Foto: conceptphoto, Flickr

Jasna je lekcija – borbenost se isplati.

Poljoprivrednici su samo mali dio stanovništva – 2,5 posto u Francuskoj, i nešto više od 1 posto u zemljama poput Nizozemske i Njemačke – a ipak, naoružani samo traktorima i brojeći tek nekoliko desetaka tisuća, ne samo da su uspjeli iznuđivati koncesije, nego su i podijelili vlade i samu EU.

Ostavimo na stranu sadržaj njihovih zahtjeva: kakav primjer daju radnicima!

U Belgiji, Španjolskoj, Poljskoj, Francuskoj i Njemačkoj vidjeli smo blokirane ceste. Glavne morske luke poput Zeebruggea su bile blokirane. U Belgiji su poljoprivrednici zatvorili autoceste duž nizozemske granice, dok su poljski poljoprivrednici u 30-dnevnom štrajku učinili isto duž ukrajinske granice, okrivljujući val ukrajinskog uvoza za pad cijena od 40 posto tijekom 2023.

„Tko sije bijedu, žanje gnjev“, pisalo je na natpisu jednog francuskog poljoprivrednika. „Došli smo da zapalimo vatru“, rekao je jedan belgijski poljoprivvrednik, još otvorenije, ispred zgrade Europskog parlamenta. Tamo su ispred sjedišta parlamenta Europske unije napravljene barikade od traktora i zapaljenih guma, kipovi su srušeni, a sjedište parlamenta bombardirano je kamenjem i jajima. I drugdje, traktori su opkolili vladine zgrade.

Glavni supermarketi i veleprodajni monopoli također su bili na meti. U Belgiji i Francuskoj, zapaljene bale sijena korištene su za barikadiranje distribucijskih centara Aldi i Lidl. Poljoprivrednici s jugozapada Francuske obećali su da će 'postaviti opsadu' Pariza, zatvorivši prijestolnicu parkiranjem desetaka traktora ispred trgovačkog centra hrane Rungis – veleprodajnog pogona od 570 hektara poznatog kao 'trbuh Pariza'. Katalonski poljoprivrednici su slijedili njihov primjer, blokirajući najveće europsko veleprodajno tržište po količini svježe hrane, smješteno u Barceloni, kao i luku Tarragona.

Ovo je milijun milja, riječima i djelima, daleko od mekih i blagih sindikalnih vođa –mnoge vođe samih poljoprivrednika nisu izuzete. Multimilijunaš, vođa francuskog sindikata poljoprivrednika FNSEA, primjerice, izjasnio se bespomoćnim pred djelima svojih članova: „Pokušavam pozvati na smirenost i razumnost“.

Ono što stvarno uznemirava vladajuću klasu, što joj stvarno krade san noću, je strah od primjera koji farmeri postavljaju.

„Jednom kad prihvatite (nasilne) akcije nekih,“ upozorio je bivši francuski ministar poljoprivrede, „ne biste se trebali iznenaditi ako drugi počnu slijediti njihov primjer.“

S 15.000 policajaca raspoređenih da suzbiju nemire u Francuskoj, francuski policijski sindikat upozorio je vladu da mora „pronaći društveni aparat za gašenje požara, kako bi ugušijo vatru i pokušao smiriti situaciju“. Neuspjeh da se to učini moglo bi uzrokovati „uključivanje drugih struka“, što bi „paraliziralo sustav“.

Upravo je to razlog zašto je vladajuća klasa krenula davati ustupke. Moraju ublažiti ovaj pokret, jer osjećaju da sjede na vrhu bureta baruta. Ovaj primjer ima sav potencijal za širenje.

Slijede politička previranja

Ovaj pokret je pun opasnih političkih implikacija za vladajuću klasu.

Prošle je godine nizozemski Pokret poljoprivrednika-građana (BBB) pomeo sve ostale stranke i zauzeo vrh anketa. Nije rezonirao partijski reakcionarni program, nego metode poljoprivrednika, s kojima je stranka bila povezana: da su bili spremni skinuti rukavice, krenuti u fronalni napad na omražene vlade i institucije vladajuće klase.

Budući da europski izbori predstoje u lipnju, vladajuća klasa diljem Europe boji se širenja slične nestabilnosti na biralištima.

Foto: conceptphoto, Flickr

Ekstremna desnica, od Nacionalnog zbora u Francuskoj do AfD-a u Njemačkoj, pokušavaju izvući korist iz situacije. Ironično, njihovi programi ne nude ništa poljoprivrednicima. AfD se, primjerice, dugo protivio poljoprivrednim subvencijama. Iako se protekcionistički programi desnice mogu svidjeti poljoprivrednicima, ironično je da obećanje krajnje desnice da će smanjiti migraciju uopće nije u skladu s njihovim interesima. Većina poljoprivrednika, uključujući i male poljoprivrednike, u potpunosti ovisi o iskorištavanju jeftine radne snage migranata.

Ali ako je jedna politika dobitna karta za krajnju desnicu na nadolazećim izborima, onda je to protivljenje ratu u Ukrajini, koji je povećao troškove goriva i doveo do priljeva jeftinog ukrajinskog žita na tržište EU.

Ovi prosvjedi jasno ilustriraju kako se glupa politika zapadnog imperijalizma sponzoriranja nepobjedivog rata protiv Rusije vratila da ih ugrize. Nisu uspjeli osakatiti Rusiju, ali su uspjeli sebi stvoriti ozbiljne probleme kod kuće. Osobito američki imperijalizam bio je u stanju bezbrižno nastaviti s ovim ratom, koji je daleko od njegovih obala, ali za europske vladajuće klase stvara čitav svijet problema.

Međutim, unaprijed pouzdano predviđamo da će, ako krajnja desnica ipak napreduje, mnogi na takozvanoj 'ljevici' izvući pogrešne zaključke. Oni će kukati zbog uspona 'fašizma', potpuno propuštajući ono glavno, da je i sama ljevica napustila borbeno polje.

Diljem kontinenta, veliki dio takozvane 'ljevice' se ujedinio sa 'vlastitom' vladajućom klasom oko Ukrajine. U Njemačkoj su se ljevica i sindikati udružili s omraženim bankama i korporacijama, te liberalnim političarima protiv AfD-a. Oni su odgovorni. Dopustili su da demagogija krajnje desnice o 'ljevičarskom' establišmentu dobije izgled vjerodostojnosti. Moraju se očistiti u korist klasne borbe, revolucionarnog radničkog vodstva.

Komunisti moraju naglasiti. Možemo upotrijebiti primjer poljoprivrednika da pokažemo: borbenos se isplati, a sa sličnim hrabrim zaokretom radničkih organizacija, pod pravim vodstvom, bijes u društvu mogao bi se kanalizirati od krajnje desnice i okrenuti u revolucionarnom smjeru, protiv samog kapitalističkog sustava.

Poljoprivrednici uništeni

Zapravo, desničarski branitelji kapitalizma – i liberali i krajnja desnica – ne mogu učiniti ništa da ublaže pritiske koji muče male poljoprivrednike.

Dok kapitalizam tetura iz jedne krize u drugu, radnička klasa je prisiljena platiti. Ali nisu samo radnici ti koji pate. Teški teret velikih banaka, energetskih tvrtki i supermarketa, poremećaji u trgovini, inflacija i visoke kamatne stope prijete uništiti srednje slojeve malih poljoprivrednika i malih poduzetnika.

Upravo je to sloj na kojem vladajuća klasa pokušava počivati u 'normalnim' vremenima. Nije slučajno da su se na selu – gdje život obično teče tihim tokom, a tradicija duboko seže – najdublje ukorijenile buržoasko-konzervativne i demokršćanske stranke diljem Europe.

Ovo tlo se sada pomiče pod njihovim nogama. To što su čak i poljoprivrednici u pokretu, mora izazvati jezu svakom razmišljajućem strategu kapitala. Previranje u ovim srednjim slojevima rani je znak velikih eksplozija koje dolaze. Ali poljoprivrednici, sami mali kapitalisti, ne mogu sami osporiti vladavinu krupnog kapitala.

U Europi je kapitalizam sigurno zadavao udarac za udarcem malim i srednjim poljoprivrednicima. Inflacija ih uništava. Rat zapadnog imperijalizma u Ukrajini povećao je cijenu dizela i energije. U međuvremenu, visoke kamatne stope izazivaju val bankrota poljoprivrednika pod hipotekom.

Ironično, veći dio politike europske vladajuće klase bio je usmjeren na pokušaj suzbijanja nemira radničke klase zadržavanjem inflacije na niskoj razini… na račun malih poljoprivrednika.

To je razlog (a ne 'solidarnost', kako oni tvrde) da su se vrata EU širom otvorila jeftinom ukrajinskom žitu. U međuvremenu, europska vladajuća klasa pokušava privući uvoz jeftine hrane ubrzavanjem u trgovinskim pregovorima sa zemljama proizvođača hrane Mercosur u Latinskoj Americi.

Foto: Kakoula10, Wikimedia Commons

Veliki lanci supermarketa i veletrgovci nisu ti koji pate: upravo suprotno. Njihov monopolski položaj daje im određenu slobodu da umjetno drže visoke cijene za potrošače kada inflatorni pritisci počnu popuštati, dok istovremeno koriste obilje jeftinog uvoza da snize cijene pri kupnji od desetaka i tisuća malih i srednjih poljoprivrednika.

Stoga, dok je inflacija cijena hrane ostala iznad 7,5 posto za potrošače diljem EU-a u posljedjem tromjesečju 2023., prodajne cijene zapravo su pale za 9 posto u godini do kraja 2023., natrag na razine prije ukrajinskog rata. Energija, supermarketi i veleprodajni monopoli stavljaju velik dio razlike u svoj džep.

U međuvremenu, opća kriza – i, ne zaboravimo, žurba za naoružavanjem! – povećava državni dug. Tko će platiti? Radnici, kroz štednju, ali i mali poljoprivrednici kroz rezove subvencija. Čak i prije krize, 80 posto subvencija u okviru Zajedničke poljoprivredne politike (CAP) EU odlazilo je na 20 posto najbogatijih poljoprivrednika.

Najsiromašniji poljoprivrednici koji rade 60 sati tjedno su ti koji će na kraju propasti. A sada tim istim poljoprivredicima EU govori da moraju smanjiti upotrebu pesticida i gnojiva i držati polja neobrađena iz ekoloških razloga. Ali tržište tjera male poljoprivrednike da primjenjuju takve ekološki štetne metode uzgoja  kako bi se oduprli slamanju od strane divova agrobiznisa. Zapravo, samo 15 multinacionalnih mesnih i mliječnih korporacija odgovorno je za emisije metana što je ekvivalentno 80 posto cijele EU.

Naravno, kad mali poljoprivrednici osjete da su nepravedno kažnjeni, prirodno postaju otvoreni za utjecaj desničarskih klimatskih negatora. Pa ipak, ironično, klimatske promjene opterećuju poljoprivrednike, kroz sušu i šumske požare, koji su imali posebno razoran učinak u Grčkoj i drugdje u prošloj godini.

Neki s ljevice – primijetivši utjecaj krajnje desnice u ovim pokretima – tvrde da je ovo inherentno reakcionaran pokret, da ne možemo ništa ponuditi poljoprivrednicima. U većem dijelu Europe, krajnja desnica je svakako dominantna, s mnogim 'sindikatima' koji okupljaju male poljoprivrednike i velike poljoprivredne tvrtke pod jednim krovom i pod političkom dominacijom korporativnih divova.

Ali ovi prosvjedi poljoprivrednika su sve samo ne ujednačeni. Agrobiznis je jasno stajao iza prosvjeda poljoprivrednika protiv upotrebe dušika u Nizozemskoj prošle godine i utjecaj krajnje desnice bio je jasan. Ali u Kataloniji je situacija na selu takva da pokretom dominiraju mali i sitni poljoprivrednici, čiji sindikat naginje izrazito ulijevo.

Malim poljoprivrednicima samo radnička klasa – preuzimanjem vlasti i nacionalizacijom velikih banaka, energetskih kompanija, supermarketa, veleprodaja i divova agrobiznisa – može ponuditi siguran, pristojan život. Planska ekonomija koja proizvodi za potrebe, u skladu s okolišem, može ponuditi puno bolje uvjete malim poljoprivrednicima od privatnih banaka i supermarketa koji ih namjeravaju iscijediti radi profita.

Jednom kad veleprodaje i banke budu nacionalizirani prema planu proizvodnje – a komunisti žele preuzeti kontrolu nad tim glavnim polugama ekonomije, a ne malim poduzećima i malim poljoprivrednicima – društvo će malo koštati da ponudi dobre cijene i jeftine kredite malim proizvođačima. Mogli bismo pružiti svu pomoć koju jedino planska ekonomija može pružiti u provedbi održivih i ekološki prihvatljivih metoda poljoprivrede.

Samo komunizam može ponuditi izlaz. Nekada se tvrdilo da srednji, malograđanski slojevi u društvu, poput poljoprivrednika, nikada neće prihvatiti komunizam jer je previše 'ekstreman', previše 'radikalan', previše 'militantan'. To bi ih uplašilo. Eto, sada su poljoprivrednici pokazali da su spremni upotrijebiti najmilitantnije, najekstremnije, najradikalnije metode. Samo ove metode će biti dovoljne – ne samo za poljoprivrednike, već i za milijune radnika.

Tu se nalazi lekcija ako je vođe radničkog pokreta odluče naučiti. A ako ne, trebaju se povući u korist onih koji su ovu lekciju naučili.