13. svibnja, više od 500.000 ljudi okupilo se u Muzaffarabadu, glavnom gradu pakistanski kontroliranog, tzv. 'Slobodnog' (Azad) Kašmira, kako bi tražili jeftiniju električnu energiju i pšenično brašno. Vladajuća klasa 'Slobodnog' Kašmira i Pakistana, unatoč brutalnom napadu na prosvjednike ranije, sada je djelomično prihvatila zahtjeve radnih masa. Ovo je velika pobjeda radnog naroda u ovom dijelu Kašmira, gdje ljudi već više od godinu dana prosvjeduju za ove zahtjeve. Ova pobjeda potresla je do temelja vladajuću klasu.

Objavljeno je da se smanjuju cijene električne energije s maksimalnih 35 pakistanskih rupija po jedinici na maksimalnih 6 po jedinici za privatne korisnike i 15 za poslovne korisnike, te pšeničnog brašna s 3,100 rupija po 40 kg na 2,000 rupija. Također je obećano da će se uzeti u obzir i drugi zahtjevi, uključujući ukidanje svih povlastica za ministre i birokrate, obnavljanje studentskih udruga i ostalo.

Osim u Muzaffarabadu, stotine tisuća ljudi izašlo je na ulice u svakom selu i gradu 'Slobodnog' Kašmira, dočekujući prosvjednike, pružajući im hranu i piće do kasno u noć, dižući parole, prosvjedujući i pružajući tako podršku pokretu.

Iako žene nisu sudjelovale u glavnom okupljanju, one su odigrale ključnu ulogu u mobilizaciji pokreta. Većinu prikupljanja novca za prosvjed, kao i hrane te organiziranja smještaja i strateških zaliha su organizirale baš žene. Žene su se čak borile sa Rangerima, paravojskom koja se pokušala ušuljati u Muzaffarabad.

Štoviše, gotovo cijelo stanovništvo 'Slobodnog' Kašmira sudjelovalo je u pokretu na neki način. Vladala je atmosfera slavlja i radosti. Čak su i buržoaski mediji morali izvijestiti da u tijeku ovog tjedna nije bilo ni lokalne uprave ni policije u većim gradovima, već je sve bilo u narodnim rukama. Moć je bila u rukama naroda, a cijela vlada i lokalna uprava visili su u zraku. Ovo je dokaz snage masovnih pokreta i njihove moći u praksi.

Velika pobjeda

Ovo je velika pobjeda za narod u ovome dijelu Kašmira, gdje su se ljudi više od godinu dana borili za ove zahtjeve. Ona je poslala poruku centrima moći u Muzaffarabadu i Islamabadu, vladajuća klasa je okusila veliki poraz nakon neprekidnog vrijeđanja prosvjednika; slanja policije i sigurnosnih snaga na njih; zatvaranja, i na kraju ubojstva triju prosvjednika, kada su Rendžeri otvorili vatru na prosvjednike u Muzaffarabadu. Narodne mase u Kašmiru nisu ustuknule ni koraka usprkos svim napadima, i borile su se za svoja osnovna prava pod vodstvom AAC-a - „Joint Awami Action Commitee“ (Awami komitet za zajedničko djelovanje).

11. svibnja, nakon što nekoliko prosvjeda i demonstracija, sa nekoliko stotina tisuća učesnika, nije uspjelo izboriti za ustupke od vlade, AAC je pozvao na dugi marš do Muzaffarabada. U prethodnih godinu dana održano je više od osam potpunih blokada i prekida prometa te štrajkova sa tim zahtjevima, kao i nekoliko prosvjeda na kojima je sudjelovalo više stotina tisuća ljudi širom 'Slobodnog' Kašmira. Iako je većina ljudi u ovoj regiji od 4,5 milijuna još prošle godine prestala plaćati struju, pokret za službeni dogovor je ostao jak.

Strahujući od mobilizacije za ovaj dugi marš, 9. svibnja vladajuća klasa je krenula u ofenzivu, te je uhitila nekoliko prosvjednika koji su planirali marš u Mirpuru, među kojima je jedan mladi drug Internacionalne marksističke tendencije (IMT) i studentski vođa na Sveučilištu Mirpur, Ubaid Zulfiqar. Policija je također izvela brutalan napad na prosvjednike u gradu Dudyalu blizu Mirpura, gdje su suzavcem teško ozlijeđene mnoge djevojčice u obližnjoj školi. To je zauzvrat razbjesnilo prosvjednike koji su se odlučili suprotstaviti policiji, unatoč njihovoj brutalnosti. U tom sukobu, pomoćnika lokalnog načelnika su pretukli prosvjednici, a njegovu odjeću su kasnije objesili na glavno raskrižje grada.

Centralno vodstvo AAC-a osudilo je ovu brutalnost i paraliziralo je cijeli 'Slobodni' Kašmir. No, vodstvo AAC-a u Mirpuru zatražilo je kraj blokade kako bi se pridružili pozivu za dugi marš, što bi bila prikladna reakcija na napad vladajuće klase. U odgovoru, centralno vodstvo AAC-a okončalo je blokadu i ponovno krenulo u organizaciju dugog marša, koji je ponovno dobio ogroman odaziv i stotine tisuća ljudi počelo se pripremati za izlazak.

10. svibnja, veliki broj ljudi izašao je u sve gradove od Muzaffarabada, Kotlija do Rawlakota, u prosvjedu protiv državne represije. Toga dana također su se odigrali mnogi sukobi s policijom i sigurnosnim snagama, posebno u Muzaffarabadu, gdje je proglašeno vanredno stanje. Ipak, narodne mase su nastavile svoje prosvjede. Šest prosvjednika uhićeno je i u Muzaffarabadu.

Da bi pomogli u provođenju represije, vlada 'Slobodnog' Kašmira pozvala je u pomoć policijske snage iz susjednih pokrajina Punjab i Pakhtunkhwa, što je dodatno razbjesnilo lokalno stanovništvo zbog jasnog kršenja suvereniteta Kašmira, koji ima poseban status kao sporno područje između Pakistana i Indije.

Na večer 10. svibnja, atmosfera je bila napeta, što je vladajuća klasa iskoristila da pokuša zastrašiti prosvjednike, i tako ih prisiliti da odustanu od dugog marša. U tom trenutku, vodstvo AAC-a objavilo je da će dugi marš ići prema planu 11. svibnja, i da bi svi trebali poći u Muzaffarabad. Stotine tisuća ljudi mobiliziralo se širom 'Slobodnog' Kašmira i započelo svoj put prema Muzaffarabadu - ne direktno, već duž vijugavih ruta koje pokrivaju svaki okrug. U međuvremenu, policija i sigurnosne snage blokirale su ceste u ovoj planinskoj regiji rušeći i postavljajući stabla, velike stijene i planinsku zemlju preko ceste kako bi blokirali prolaz.

Ali ove blokade nisu obeshrabrile narod, koji se odlučilo boriti do kraja za svoje zahtjeve. U mnogim područjima ljudi su organizirali bageriste da vode njihov marš, a mladi i stari jednako krenuli su na put, pješice ili automobilom, kako bi stigli na odredište.

Ujutro 11. svibnja, sve te karavane, iz različitih okruga 'Slobodnog' Kašmira, krenule su prema distriktu Poonch. Morali su se boriti protiv državne represije, blokiranih cesta, teških vremenskih uvjeta i drugih poteškoća. Ali to su za motivirane prosvjednike bile male prepreke. Većina karavana stigla je u Rawalakot u distriktu Poonch 11. i 12. svibnja.

Ove karavane je radnička klasa svugdje toplo dočekala u duhu radničke solidarnosti. U turističkim područjima, svi hoteli su besplatno nudili hranu i smještaj svakom prosvjedniku. Ljudi su otvarali svoje domove i nudili sve što su imali sudionicima. I nakon što su ih dočekali, i sami su im se pridružili na putu prema idućem odredištu.

12. svibnja, dugi marš krenuo je iz Rawalakota prema svojem konačnom odredištu: Muzaffarabadu. Putujući kroz Arju i Dhirkot u distriktu Bagh, marš je naposljetku stigao u Muzaffarabad 13. svibnja, kada je broj prosvjednika premašio 500.000, dok su mnogi još uvijek putovali prema glavnom gradu preko malih cesta i loše infrastrukture.

Ovaj cijeli scenarij revolucionarnog entuzijazma, solidarnosti radničke klase, otpora i odlučnosti poslao je snažnu poruku vladi. Vladari, koji su pljuvali uvrede na mase i upućivali im prijetnje, bili su ponizni. Okupljeni u Islamabadu, pod premijerom Pakistana Shahbazom Sharifom, objavili su prihvaćanje glavnih zahtjeva za jeftinijom električnom energijom i pšeničnim brašnom.

U međuvremenu, nastojanja su bila usmjerena na pretvaranje ovog mirnog pokazivanja otpora u nasilje i krvoproliće. U tu svrhu, Rangeri, notorna paravojna snaga Pakistana, pokušali su ući u Muzaffarabad preko Kohalskog mosta, što su prosvjednici spriječili blokirajući im ulaz. U drugom pokušaju, Rangeri su pokušali ući u grad koristeći manje korišćenu rutu s uskim ulicama i cestama. Uslijedio je sukob s lokalnim stanovništvom, uključujući žene, u kojem su Rangeri otvorili vatru, ubivši barem tri prosvjednika, i ranivši šestoricu.

To su bile strašne vijesti za stotine tisuća okupljenih u Muzaffarabadu, što ih je dodatno razljutilo. Nadalje, prosvjednici su se protivili obavijesti koju je izdala vlada, jer nisu svi zahtjevi ispunjeni, pa su ljudi planirali nastaviti s prosvjedom.

Ali unatoč napetoj atmosferi, planovi vladajuće klase da potaknu nasilje i označe cijeli skup kao onaj 'terorista' i 'indijskih agenata' su srezani u korijenu, jer su se sudionici mirno razišli, iako su se zakleli da će dobiti pravdu za troje mučenika koje su ubili Rangeri i nastaviti borbu.

Danas (14. svibanj prim. prev.) su tisuće ljudi u Muzaffarabadu prisustvovale molitvi za poginule, a tijela „šehida“ (muslimanski izraz za žrtve) su položena na vječni počinak. Jedan od glavnih opozicijskih vođa u ‘Slobodnom’ Kašmiru, Khwaja Farooq, pokušao je da prisustvuje pogrebu, ali je bio izbačen i nije mu bilo dozvoljeno prisustvo. Ovo pokazuje bijes među narodom prema svim uspostavljenim partijama i liderima.

Centralno rukovodstvo AAC-a je moglo danas organizirati prosvjed za „šehide“ i zatražiti hitno kažnjavanje onih koji su umiješani u ova ubojstva, uključujući premijera i druge vođe ‘Slobodnog’ Kašmira koji su pozvali Rangere na tom teritoriju. Ali rukovodstvo je pokazalo slabost po ovom pitanju, što mora biti riješeno. Bijes među narodom i dalje raste i oni zahtijevaju akciju protiv kriminalaca na pozicijama moći.

Uprkos svemu ovome, ovo je ogromna pobjeda za radni narod, ne samo u Kašmiru već u cijeloj regiji. U Pakistanu, većina stanovništva se suočava sa neviđenom inflacijom, rastom cijena i nezaposlenošću. Međutim, nijedna politička stranka ili grupa ne poziva na proteste po tim pitanjima. Cijene struje i goriva su se povećale nekoliko puta u poslednjih nekoliko godina, i sada jedinica struje košta 70 ili više rupija zbog stalno rastućih poreza. Ali ova pobjeda u Kašmiru poslala je dašak svježeg zraka kroz Pakistan. Svi pričaju o prosvjedovanju za svoja prava i suprotstavljanju diktatima vladajuće klase. Cjelokupno raspoloženje malodušnosti i demoraliziranosti preobraženo je u prkos, sa velikim prosvjedima koji se planiraju u narednim tjednima.

Cijeli ovaj revolucionarni masovni pokret pokazao je nemoć i zastarjelost ukorijenjenih političkih stranaka, koje su sve redom podržavale vladajuću elitu. Zahtjev za minimalnu cijenu struje od 3 rupija po jedinici je odbijen kao apsurdan, nepraktičan i nemoguć od strane svih ovih stranaka. Rukovodstvo pokreta je ismijavano i vrijeđano zbog postavljanja takvih ‘utopijskih’ zahtjeva. Ali na kraju, ovi zahtjevi sada izgledaju mali s obzirom na to koliko se više moglo postići od strane tako moćnog pokreta, uključujući besplatnu struju i pšenično brašno, samo da je bilo bolje organizacije.

Sve etablirane političke stranke u Kašmiru, uključujući nacionalističke stranke, su se protivile ovom pokretu od samog početka i koristile su svaku taktiku da ga izguraju sa puta. Zbog toga je rukovodstvo pokreta moralo pojasniti da ne možemo vjerovati ovim strankama i liderima, i da se mase moraju oslanjati isključivo na sebe i svoje organizacije kako bi napredovali. Zbog toga su svi pokušaji da se uključe parazitski lideri različitih stranaka blokirani, i svaki nagovještaj oslanjanja na takve izdajnike je odmah odbijen od strane rukovodstva.

Ova pobjeda je sada poslala istu poruku Pakistanu, gdje je bankrot vladajućih stranaka, poput PML(N) i PPP, kao i opozicijskih stranaka poput PTI Imrana Khana, već razotkriven. Nijedna od njih nije zauzela stav protiv nametanja regresivnih poreza i poskupljenja. Ova pobjeda će utrti put za nove pokrete i nove stranke u narednom periodu u Kašmiru i Pakistanu.

Zapravo, ova pobjeda je najveća u cijeloj regiji od povijesne bitke farmerskog pokreta u Indiji protiv Modija prije nekoliko godina. Pobjeda u ovom dijelu Kašmira će poslati poruku ohrabrenja ne samo masama u dijelu Kašmira pod indijskom okupacijom, već će se proširiti i na radničku klasu u Indiji, koja je takođe pod napadima Modijeva režima, i koja žudi za revolucionarnom borbom protiv brutalnosti indijske vladajuće klase.

Taktike koje koristi vladajuća klasa Pakistana nisu ništa drugačije od onih koje koristi indijska vladajuća klasa. Ovdje je vladajuća klasa označila demonstrante kao indijske agente i tvrdila da žele narušiti mirnu atmosferu po nalogu indijske države. Zapravo, policijski agenti su sami lijepili mnoge plakate sa indijskim zastavama u Rawalakotu i drugim gradovima kako bi izazvali mržnju i okrenuli javno mnijenje protiv pokreta. Ali ovom prilikom to nije uspjelo. Zapravo, to je dodatno razbjesnilo mase, koje su izašle u velikom broju da ometu sve ove manevre vladajuće klase.

Tokom farmerskog pokreta u Indiji, Modi i njegovi agenti su takođe označili farmere kao agente Pakistana, proglašavajući ih anti-nacionalistima kako bi izazvali javnu mržnju prema pokretu. Ali nisu uspjeli da slome jedinstvo farmera, koji su prkosili svim tim taktikama i postigli konačnu pobjedu.

Ovaj pokret je vratio pitanje osnovnih potreba i sredstava za život na političku scenu, što samo po sebi predstavlja još jedan poraz za vladajuću klasu. Vladajuća klasa Pakistana i Kašmira je uvijek pokušavala da ograniči politiku na nebitna pitanja, uključujući vjerske sentimente, nacionalnu mržnju i osobne uvrede prema opoziciji. Uvijek su pokušavali ignorirati osnovna pitanja kao što su kruh, poskupljenja i nezaposlenost. Mediji su lojalno pratili ove sitne rasprave, ignorirajući goruće probleme sa kojima se mase suočavaju.

Ali ovaj pokret je ponovo stavio stvarna pitanja na dnevni red. Širom Pakistana, o ovome pokretu, koji je ranije bio nepoznat većini, sada se raspravlja, i svuda populacija crpi inspiraciju iz njega. Neki su rekli da ovogodišnja ljetna sezona nije donijela poplave sa planina, već je donijela inspiraciju iz masovnog pokreta, koji ruši sve predrasude i politiku prošlosti i sije sjeme novih borbi.

Na kraju, cijeli ovaj proces predstavlja veliki udarac za nacionalističke stranke regije, koje su uvijek ignorirale ekonomska pitanja, igrajući se sa nacionalističkom mržnjom, oslanjajući se na zastarjeli buržoaski nacionalizam, kojeg je narod jasno odbio. Pokret je jasno razotkrio ograničenja kapitalističkog sustava i bankrot vladajuće klase. Pokazao je ogroman potencijal sadržan u narodnom pokretu i zapalio vjeru u širokim slojevima da je revolucionarno rušenje ovog sistema moguće, što je jedino što može okončati nacionalno ugnjetavanje Kašmira. Jedini put naprijed je izgradnja revolucionarne partije i širenje poruke da je fundamentalni razlog svih problema u društvu kapitalistički sustav, koji se mora srušiti kroz socijalističku revoluciju.

Awami akcioni komiteti

Važna karakteristika ovog pokreta bila je pojava „Awami komiteta za zajedničko djelovanje“ (AAC) širom ‘Slobodnog’ Kašmira. Ovi komiteti nisu samo stvorili alternativnu platformu naspram etabliranih političkih stranaka, već su dali organizaciju i strukturu pokretu. Samim osnivanjem ovih komiteta putem demokratskog procesa, kroz koji su mase vodile kampanje i organizirale nekoliko prosvjeda i blokada, pokret je konačno postigao pobjedu.

Kroz ove komitete, bojkot plaćanja računa za struju bio je uspješno organiziran više od godinu dana, a represija države i napadi policije su bili odbijeni. U nekim mjestima, ovi komiteti su djelovali kao zameci nove državne strukture.

Prošlog tjedna, kada su brutalni napadi policije intenzivirani nakon incidenta u Dudjalu, neki AAC-ovi su počeli se organizirati kao obrambeni komiteti, sa mladima koji su se organizirali kako bi odbili napade i branili pokret i javnost od državne represije. Ovo je također bilo ključno za održavanje marša ka Muzaffarabadu mirnim. Uprkos učešću stotina tisuća ljudi, prosvjedi su ostali sigurni unatoč napadima zlonamjernih osoba i policijskih agenata provokatora, koji su imali za cilj da poremete marš i izazovu nasilje.

Prvobitni poticaj za formiranje ovih komiteta za djelovanje pojavio se prije više od tri godine, kada su drugovi iz Inernacionalne marksističke tendencije (IMT) preuzeli inicijativu za osnivanje takvog komiteta u malom selu blizu Rawalakota, tokom pokreta protiv ukidanja subvencija za brašno. U narednim mjesecima i godinama, ovi komiteti za djelovanje su se proširili na više sela, zatim na okrug Poonch, uključujući Rawalakot, a potom i na druge okruge. Prije godinu dana, formiran je predstavnički „Komitet za zajedničko narodno djelovanje“ svih 10 okruga u Muzaffarabadu, u koji su bila uključena po tri predstavnika iz svakog okruga.

Ovaj Zajednički AAC je zatim započeo kampanju za jeftiniju struju i pšenično brašno, kao i za druge zahtjeve, i predvodio je mnoge demonstracije i proteste, uključujući više od osam cjelokupnih blokada i prosvjeda u ‘Slobodnom’ Kašmiru. Većina stanovništva ‘Slobodnog’ Kašmira je učestvovala u ovim akcijama, sa nekim skupovima koji su okupili stotine tisuća ljudi širom gradova i sela, prosvjedujući za svoje zahtjeve.

U još jednom značajnom povijesnom postignuću, AAC je u oktobru prošle godine najavio prosvjed samo za žene, prvi te vrste u povijesti ovog zaostalog i konzervativnog područja. Čak su i mnogi članovi AAC-a bili protiv takve ideje, ali su drugovi iz pakistanske sekcije IMT-a vodili borbu protiv reakcionarnih predrasuda prema ženama i uložili napore da organiziraju prosvjede.

Rezultati su iznenadili čak i same drugove, jer su tisuće žena izašle na ulice širom „Slobodnog" Kašmira, uzvikujući najrevolucionarnije slogane ikada izrečene u ovim dolinama. Žene, od tinejdžerki do onih starih i do 80 godina, izašle su i prkosile ne samo državnoj represiji, već i predrasudama ovog zaostalog područja, gdje ženama nije dozvoljeno da prolaze kroz glavne bazare u normalnim okolnostima, već moraju da hodaju uskim stazama u mračnim uličicama iza glavnih tržnica. Ali tog dana, žene su uzvikivale slogane punim glasom i izašle u velikom broju na glavne puteve kako bi izrazile svoj bijes prema vladajućoj klasi. Ovo je promijenilo cijelu dinamiku pokreta, i istog dana, vladajuća klasa je odlučila da otvori pregovore sa rukovodstvom AAC-a.

Uloga komunista iz IMT-a

Komunisti iz IMT-a odigrali su ključnu ulogu od samog početka pokreta pa sve do danas. Kao što je ranije spomenuto, pokret je započeo prije skoro tri godine malim prosvjedima protiv ukidanja subvencija za brašno u malom mjestu blizu Rawalakota, gdje su drugovi iz IMT-a osnovali novu platformu, Awami komitet za djelovanje (AAC), kako bi organizirali prosvjed.

Mladi drug iz IMT-a izabran je za prvog koordinatora AAC-a i bio je zadužen za izgradnju ove platforme u drugim mjestima i gradovima. U narednim mjesecima, ovaj pokret je rastao i postigao svoj prvi uspjeh kada su subvencije za brašno djelomično vraćene. Kroz naporan rad drugova i drugih članova, AAC-ovi su osnovani širom regije, što je dovelo do formiranja Zajedničkog AAC-a.

Osnova svega ovoga bila je analiza i perspektiva IMT-a u Pakistanu, koju iznosimo već skoro 10 godina. Jasno smo objasnili da je nastala potpuno nova objektivna situacija, u kojoj ljudi sve više odbacuju sve uspostavljene političke stranke i traže alternative.

Predvidjeli smo pojavu masovnih pokreta u regionu i potrebu za izgradnjom platformi za organiziranje tih pokreta. Također smo predvidjeli bankrot državnih institucija i kolaps ekonomije, što je sada očigledno svima. Drugovi iz IMT-a ne samo da su razvili ove perspektive već su nastavili da grade svoje snage u Kašmiru i Pakistanu kako bi intervenirali u predstojećim borbama. Ovo je dalo IMT-u ogromni politički autoritet u pokretu.

Na svakom ključnom preokretu, drugovi su iznosili konkretnu analizu situacije i ukazivali na put naprijed. Borili su se protiv svih manevara reakcionarnih elemenata koji su pokušavali sabotirati pokret iznutra ili izvana. U stvari, sve političke stranke, uključujući nacionaliste i takozvane ‘ljevičare’, posmatrale su AAC kao prijetnju svojoj političkoj hegemoniji. Pokušavali su ih sabotirati i usmjeriti pokret kroz ustaljene političke strukture, saveze ovih trulih partija i slične rutinske taktike.

Ali jasnoća perspektiva i metoda drugova prkosila je ovim manevrima i branila formiranje nove platforme, u kojoj su pojedinci iz bilo koje stranke mogli iznijeti svoje stavove bez predrasuda i pokušati da uvjere mase, ali im nije bilo dopušteno da ih obmanjuju. Demokratska priroda AAC-a bila je odbojna ovim liderima koji su održavali željezni stisak nad vlastitim strankama i nastavili bi to raditi čak i da su ostali u manjini.

Perspektive IMT-a počele su se materijalizirati nakon događaja u kolovozu 2019. godine, kada je Modi, nakon svoje masovne pobjede na općim izborima, ukinuo poseban status dijela Kašmira pod okupacijom Indije i promijenio indijski ustav da služi njegovim interesima. Ovo je transformiralo status quo u cijeloj regiji. Licemjerje pakistanske vladajuće klase također je bilo razotkriveno, jer je svima postalo jasno da je ponovo izdala borbu za slobodu Kašmira.

U tom trenutku, IMT je proizveo konkretnu analizu kroz novu knjigu pod naslovom "Kašmir: socijalističko rješenje," koju je napisao Jasir Iršad iz Rawalakota. Knjiga ne samo da objašnjava razvoj nove situacije u Kašmiru i regionu, već tvrdi da samo socijalistička revolucija može okončati nacionalnu opresiju, ne samo Kašmira, već i svih drugih potlačenih nacionalnosti u regionu.

IMT je također organizirao mnoge uspješne marksističke škole u Kašmiru, gdje je marksistička teorija detaljno proučavana, uključujući teme kao što su Kapital, Ruska revolucija i dijalektički materijalizam. Sve ovo je pripremilo komunističke snage u Kašmiru za ove borbe na čvrstim osnovama, omogućivši im da intervenišu u svakom ključnom trenutku s punom snagom i uspostave svoj politički autoritet.

Ispravne perspektive i metode IMT-a omogućile su nam da postanemo revolucionarna točka oslonca za borbene mase. Video snimci drugova iz IMT-a kako uzvikuju slogane i drže govore dostigli su desetine tisuća pregleda na društvenim mrežama, a naši slogani su postali popularni širom pokreta. Svaki drug postao je svjetionik revolucionarnih ideja, koje su inspirisale tisuće da nastave borbu.

Ispravne perspektive ne samo da su unaprijedile politički autoritet naših drugova, već su i njih i vodstvo pokreta usmjeravale ka boljem razumijevanju situacije, što im je omogućilo da se suprotstave napadima i zavjerama naših neprijatelja. Slično tome, razumijevanje stvarnog karaktera AAC-a kao alternativne političke platforme olakšalo je njihovu obranu od onih koji su pokušavali da ih diskreditiraju kao privremene fenomene i koji su ih pokušavali sabotirati. Ustvari, ispravno razumijevanje cijelog ovog procesa na visokom nivou, gdje je direktno bilo uključeno 4,5 miliona ljudi, bilo je ključno za uspjeh borbe, bez čega bi pokret mogao biti sabotiran u mnogim prilikama.

Drugovi su također nekoliko puta apelirali na organizirane sindikate Kašmira i Pakistana da se solidariziraju sa ovim pokretom, i uvijek su inzistirali da se ovaj pokret na kraju poveže sa radničkom klasom čitave regije. U završnoj fazi, Crveni radnički front (naša radnička organizacija u Pakistanu) poslao je poruke solidarnosti od raznih sindikalnih lidera iz Lahora, Karačija i drugih područja, koji su se otvoreno solidarizirali sa masama Kašmira. Naime, socijalistička radnička škola koju je RWF organizovao u Karačiju u decembru prošle godine je objavila detaljan izvještaj o kašmirskom pokretu predstavljen stotinama radnika, koji su svi izrazili svoju solidarnost. To je također podiglo moral pokreta.

Na kraju, upravo su volja i odlučnost masa da se bore i promjene svoje živote i okolnosti dovele do konačne pobjede. Revolucionarni potencijal masa je još jednom potvrđen. Ovo je veliki udarac svim demoraliziranim i obeshrabrenim intelektualcima i takozvanim ‘ljevičarima’ koji su izgubili svaku nadu u revolucionarne promjene i otvoreno govorili masama da treba da prihvate diktate vladajuće klase i nikada se ne pokušavaju boriti jer su uvijek osuđeni na poraz.

U stvari, mase su čak iznenadile i najoptimističnije i najrevolucionarnije elemente svojom hrabrošću i odlučnošću, pokazavši da su revolucionarnije od najnaprednijih revolucionara.

Otvara se nova situacija. Svijest masa je transformirana ovom pobjedom. Klasna ravnoteža snaga značajno se promijenila. Vladajuća klasa će pokušati uzvratiti, ali ova pobjeda će dati snagu masama koje će se oduprijeti sa još većom silom. Oni će pokušati ne samo zadržati ovu novu ravnotežu, već i izvući još više ustupaka od elita.

Ovo je gotov recept za intenziviranje klasne borbe u narednom periodu. Situacija već utječe na radničku klasu u Pakistanu i uzburkala je cijelo društvo. U narednom periodu, cijela regija će se kretati ka velikim pokretima i revolucionarnim previranjima koja će dodatno transformirati situaciju.

U ovoj situaciji, komunisti u Kašmiru i Pakistanu planiraju napredovati pod zastavom Revolucionarne komunističke internacionale i pokrenuti nove ofanzive na političkom frontu, kako bi intervenirali u ovim pokretima, izgradili revolucionarnu partiju i krenuli naprijed ka socijalističkoj revoluciji.

Tekst je objavljen 14. svibnja 2024.