Ako pogledamo vijesti o bezbrojnim vremenskim katastrofama, mogli bi pomisliti da smo dobili premijerna mjesta za neki apokaliptični film: čitavi dijelovi zemlje gore, a oblaci dima ponekad se šire na druge kontinente tjerajući tisuće ljudi van njihovih boravišta. Samo u posljednjih nekoliko godina vidjeli smo požare neviđenih razmjera diljem zemlje, od Portugala do Sibira, od Kalifornije do Kanade. Ti su događaji prouzročili tisuće neposrednih fatalnosti, mnogo više onih koji su morali pobjeći, dugoročni gubitak bioraznolikosti i doveli hitne službe pogođenih zemalja do njihovih krajnjih granica.
Poplave imaju kobne posljedice za infrastrukturu, a one najtragičnije u mnogim desetljećima mogli smo vidjeti u Pakistanu 2022. godine: 1 milijun kuća odnesenih od poplave, više od 1700 direktnih žrtava, tisuće slučajeva oboljenja kao posljedica katastrofe i značajan nedostatak hrane zbog kojeg su stradala mnoga djeca. Ovakva događanja se alarmantno povećavaju i više nisu iznimka ni na našim prostorima – prisjetimo se poplava u Srbiji, BiH i Hrvatskoj 2014. godine koje su pogodile desetine tisuća ljudi, ili ovogodišnjih vremenskih nepogoda uzrokovanih superćelijskim olujama.
Nepobitno je da su klimatske promjene stvarne i da predstavljaju najveću prijetnju našoj planeti. Studija za studijom i međunarodna izvješća potvrđuju sumornu stvarnost prema kojoj se naša civilizacija ubrzano kreće ako se ne poduzmu veliki koraci za dramatično smanjenje emisija fosilnih goriva. Prema izvješću IPCC-a iz 2023. (prilično konzervativno izvješće koje zaostaje nekoliko godina), emisije stakleničkih plinova morale bi se smanjiti za više od 50% do 2050. kako bi se globalno zagrijavanje zadržalo na 1,5°C – cilj, prema kojem su znanstvenici veoma skeptični da je moguće realizirati. Propale žetve i izbjeglička kretanja zbog klimatskih promjena samo su vrh ledenog brijega. Postoje razne kritične točke koje bi, ako se prekorače, mogle uzrokovati nepopravljivu štetu planeti. Nekoliko primjera uključuje topljenje leda na Arktiku i Antarktiku i isušivanje Amazone.
Kapitalistička klasa je itekako svjesna ovih okolnosti. Na klimatskom summitu COP27, održanom u Egiptu krajem 2022. godine, pod pokroviteljstvom najvećeg svjetskog zagađivača plastikom Coca Cole, sudjelovalo je preko 600 lobista iz sektora fosilnih goriva. Ova farsa samo je posljednja u dugoj tradiciji poricanja klimatskih promjena.
Još 1970-ih američki naftni div Exxon napravio je kalkulacije o razinama CO2 i klimatskim promjenama povezanima s njima, koristeći znanstvenike posebno angažirane za tu svrhu. Jedna projekcija iz 1982. godine pokazuje da je Exxon točno prognozirao da će do 2019. godine zemlja dosegnuti razinu CO2 od 415 ppm i porast temperature od 1°C. Ovdje je riječ "prognozirao" pomalo neumjesna, jer je Exxon uvelike odgovoran za dalekosežne posljedice klimatske krize. Zapravo, samo 100 korporacija odgovorno je za više od 70% emisija ugljičnog dioksida. Ove korporacije imaju jednu pokretačku snagu - kratkoročni profit, jer je uništavanje planeta trenutno još uvijek veoma isplativo. Oni su svjesni svoje uloge i jako se trude da ili prikriju njezinu štetnost ili da je prebace na radničku klasu. Prije nekoliko godina naftne kompanije poput BP-a i Shella pokrenule su takozvani CO2 otisak koji običnim građanima pokazuje u kojoj su mjeri odgovorni za klimatske promjene. Ova proračunata preusmjeravanja, uz goleme investicijske kampanje usmjerene na negiranje učinaka klimatskih promjena, vrijedni su dioničarima jer im omogućuju zadržavanje goleme dobiti.
Kapitalisti nisu jedini odgovorni za ovu bijedu; oni su također postavili svoje poslušnike u gotovo sve vlade u svijetu kako bi svoje interese zaštitili zakonom. Njemački energetski div RWE pronašao je veliko nalazište ugljena ispod sela Lützerath u blizini Kölna i iskoristio svoj utjecaj u vladi kako bi potpuno evakuirao selo i njegove stanovnike. Organizacije za zaštitu klime i stotine aktivista dvije su godine okupirali selo prosvjedujući protiv deložacije. Naposljetku, ovaj je pokret doživio gorak poraz kada je RWE pokrenuo nasilnu policijsku operaciju u siječnju 2023., sa zadatkom potpune evakuacije sela i otada vadi ugljen. Slična situacija trenutno se razvija u Indoneziji, gdje država želi nasilno evakuirati cijeli otok s oko 7500 ljudi kako bi za Kinu mogla izgraditi unosnu tvornicu stakla. Buržoaska država ima zadatak štititi privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju.
Reforma ili revolucija
Važno je izvući točne zaključke iz pokreta poput onih u njemačkom Lützerathu. Pogrešne metode klimatskog vodstva će i ubuduće dovoditi do poraza, jer ni na koji način ne napadaju kapital i ne uključuju relevantnu skupinu ljudi koja može zaustaviti najgore posljedice klimatske krize. Taj entitet je organizirana radnička klasa.
Najveći pokret koji je sada posebno posvećen pitanju klime je Fridays For Future (FFF). Iskačući iz medijskog spektakla o tadašnjoj švedskoj djevojčici Greti Thunberg, koja je 2018. prosvjedovala ispred švedskog parlamenta, formirao se veliki klimatski pokret s raznim podorganizacijama. FFF vodi stotine tisuća učenika na ulice u takozvanim klimatskim štrajkovima kako bi prosvjedovali protiv politike koja šteti klimi. Njihove žalbe i slogani usmjereni su prema vladi, ali imaju malo političkog utjecaja. Da bi se odgovorilo zašto je to tako, moraju se jasno identificirati neprijatelji: buržoaska politika pod kapitalizmom je kontrolirana logikom profita i sve dok je profit glavni prioritet, apeli za reformu neće uspjeti. Također treba biti svjestan da je radnička klasa ta preko koje kapitalisti stječu taj profit. Tako postaje jasno da protestni pokret sastavljen prvenstveno od studenata i učenika nema šanse za uspjeh, jer studenti nisu ti koji pokreću kotače ekonomije. Kako bi se zaustavila klimatska kriza, radnička klasa se mora organizirati da izvlasti naftne kompanije i banke. S ovom su, socijalističkom perspektivom, drugovi i drugarice Internacionalne marksističke tendencije izašli na ulice diljem svijeta, posljednji put krajem septembra.
FFF se u međuvremenu pokazao korisnim za kapital. Dijelove pokreta preuzele su europske stranke Zelenih, a mnogi dužnosnici su čvrsto integrirani u buržoaski aparat. Nije iznenađujuće kako pokret ponekad reagira na druga mišljenja. U Berlinu su, na primjer, sa policijom spriječili aktiviste naše sestrinske organizacije “Der Funke” da zastupaju revolucionarnu poziciju. Bez obzira na manjak demokracije od strane FFF, klimatski pokret - gledajući na silne političke poraze u zadnjih godina - nema “luksuz” da nasilno tjera marksiste, kao jedan od najjačih glasova u klimatskom pokretu, sa svojih demonstracija.
Štrajk ili smetnja?
Za mnoge klimatske aktiviste reformistički pristupi FFF-a nisu bili dovoljni za rješavanje klimatske krize. Izlaz su vidjeli u remetilačkim akcijama kao što su zauzimanje zgrada, zadržavanje i lijepljenje na ulicama ili “napad” na muzejske galerije. Ove akcije su učinkovite u posebnom smislu jer pobuđuju veliku medijsku pozornost, ali su također osuđene na neuspjeh. Individualistički postupci dovode do još većeg razgraničenja od radničke klase. Iz marksističke perspektive je jasno da se klimatska kriza ne može riješiti u kapitalizmu. Proizvodnja pogodna za klimu i profiti su u izravnom proturječju - individualnom profitu kapitalista i korporacija se podređuje sve ostalo, država i političari su njihovi saveznici.
To ne sprječava aktiviste organizacija kao npr. “Last Generation” ili “Just Stop Oil” da pokušaju uzdrmati vladu. Oni kažu: molimo vas, spasite nam planet i prestat ćemo smetati. Za razliku od kontroverzne metode, njihovi zahtjevi nemaju mjesta u političkoj raspravi i neće biti realizirani. Podrška akcijama je slaba i od strane radnika, kada im se blokiraju ulice. Što jača postaje kapitalistička, a time i klimatska kriza, njihov očaj raste više, što ih dovodi do toga da prihvaćaju čak i građanske kazne (uključujući zatvorske kazne), dokle god dobivaju medijsku pažnju koju žele.
Kao komunisti, mi razumijemo taj očaj i pokazujemo solidarnost u slučajevima represije, ali istovremeno shvaćamo da su ove metode slijepe ulice. Izražavaju nadu u navodno rješenje pod kapitalizmom. Ali samo borba za socijalističku plansku ekonomiju, u kojoj se proizvodnja temelji na potrebama, a ne na profitu, može spriječiti klimatsku katastrofu. Samo radnička klasa, koja kolektivno održava proizvodnju i koja je jedinstvena moć u društvu, može srušiti kapitalizam. Kad radnička klasa štrajka, ne okreće se niti jedan kotač i ne ostvaruje se ni fening profita. I jedino se tako kotač klimatske propasti može vratiti: ne u parlamentu, nego u tvrtkama i na ulicama. Prema tome, potpuni fokus klimatskog pokreta mora biti sudjelovanje u klasnim borbama i podrška radničkoj klasi da ostvari svoj puni revolucionarni potencijal.
Tekst je objavljen u štampanom izdanju časopisa Crvena kritika.
