29. septembra u Banja Luci će se održati radnički protest dijela radnika zaposlenih u javnom sektoru. Protest pod nazivom „Nema predaje - istrajat' se mora“ organizuje šest granskih sindikata javnog sektora - Sindikat uprave Republike Srpske, Sindikat radnika unutrašnjih poslova RS, Strukovni sindikat doktora medicine RS, Strukovni sindikat medicinskih sestara RS, Samostalni sindikat radnika u zdravstvu i socijalnoj zaštiti RS i Sindikat pravosuđa koji djeluje unutar Saveza samostalnih sindikata RS. Ovih šest sindikata okuplja oko 30 000 radnika javnog sektora u Republici Srpskoj.

Prema riječima Mirka Šerbedžije, predsjednika Strukovnog sindikata medicinskih radnika i tehničara u zdravstvu, glavni razlog sindikalnog protesta je neispunjavanje četiri tačke sporazuma koji su potpisali sa Vladom RS. Od potpisivanja tog sporazuma prošlo je 100 dana. Ovome treba dodati i druge probleme koji pritiskaju radnike u javnom sektoru kao što su neisplaćivanje prekovremenih sati zdravstvenim radnicima, neuplaćeni zdravstveni doprinosi, penziono i invalidsko osiguranje. Takođe sindikati traže povećanje plate minimum za 160 maraka po svakom radniku, naknadu za topli obrok i regres.

Posebno loša situacija je u zdravstvenom sektoru u Republici Srpskoj. Iako zdravstveni radnici obavljaju uslugu liječenja drugih ljudi, veliki broj radnika u bolnicama i domovima zdravlja širom RS nema uplaćeno zdravstveno osiguranje. Plate medicinskih sestara, bolničara i tehničara su niske i rijetko dostižu 1000 maraka s obzirom na odgovornost posla kojim se bave. A sa inflacijom ova plata je daleko od dostojanstvenog primanja. Sve veći broj zdravstvenih ustanova, posebno u manjim lokalnim zajednicama i gradovima, ima problem sa nedostatkom dovoljnog broja zdravstvenog kadra. Zbog niskih plata, loših radnih uslova i generalnog nepoštovanja zdravstvene profesije u RS od strane vlastodržaca, zdravstveni radnici masovno napuštaju zdravstvene ustanove i odlaze na rad u inostranstvo. Prema riječima medicinskih radnika to dovodi do toga da medicinske sestre rade 24-časovne smjene sa jednim, iako su prethodnih godina bila dva, danom odmora. Pošto zbog neuplaćivanja zdravstvenog osiguranja nemaju pravo na bolovanje, ako im zatrebaju slobodni dani onda uzimaju one narađene za vrijeme pandemije za koje nisu bili plaćeni za tadašnji prekovremeni rad. Ali to dovodi do paradoksalnih situacija gdje svi imaju mnogo narađenih dana, ali samo 6 mjeseci za njihovo korišćenje što je praktički neizvodivo jer bukvalnoi bolnica ne bi mogla funkcionisati. Nedostatak medicinskog kadra dovodi i do toga da se radnici koji su otišli moraju mijenjati prekvalifikantima bez radnog iskustva.

Foto: Ringier

Zdravstveni sistem u RS se suočava i sa decenijama neulaganja u opremu i infrastrukturu što posljedično dovodi do nicanja privatnih zdravstvenih ustanova kojima idu ljudi sa višim primanjima ili Fond zdravstvenog osiguranja prebacuje novac privatnim klinikama za usluge koje bi se mogle vršiti i u javnim zdravstvenim ustanovama kada bi vlast imala plan ulaganja u zdravstveni sistem. Postoji i jako puno problema sa nabavkom lijekova. Prema riječima jedne medicinske radnice iz bolnice u Doboju, pacijenti koji su operisali prostatu prethodni mjesec morali su sami nabavljati neku vrstu fiziološkog rastvora za čišćenje, po jednom pacijentu trošak je iznosio 700 maraka. To će Fond zdravstvenog osiguranja refundirati, ali je problem što taj novac morate imati odmah. Kao i u svim javnim ustanovama i u zdravstvenom sektoru imamo slučaj da se na direktorska mjesta postavljaju nekompetentni i nestručni kadrovi čija je jedina “kvalifikacija” za ta mjesta stranačka pripadnost. Sve to dovodi do postepenog urušavanja zdravstvenog sistema.

Što se tiče radnika javne uprave u RS, njih veliki dio ljudi percipira “uhljebima” koji su tu zaposleni uglavnom po stranačkoj liniji i čine klijentelističku mrežu Dodikovog režima i glasačku bazu vladajuće koalicije. Svakako da ovakvo rezonovanje jeste djelimično ispravno. Deindustrijalizacija nakon rata je dovela do masovne nezaposlenosti što je jedan dio stanovništva gurnulo da traži karijerističke i oportunističke prečice u borbi za individualnu egzistenciju. Najčešće su se tražila radna mjesta u javnim preduzećima i administrativnim poslovima koji su bili sigurni, sa dobrim radnim uslovima, poštovanjem radnih prava i solidnim platama. Zauzvrat ovi ljudi čine glasačku mašineriju i sigurne glasove Dodikovom režimu. Dovelo je to do pretrpavanja dijelova administracije i javnog sektora prekomjernim zapošljavanjem  nestručnih stranačkih kadrova koji primaju plate i sjede u raznim administrativnim odjeljenjima u kojima nema toliko posla koji bi obavljali. U isto vrijeme zbog pogrešne preraspodjele poslova dolazi do nedostatka radnika u važnim dijelovima javnog sektora kao što su terenski inspekcijski poslovi, službe za pomoć starijim i nemoćnim licima, socijalnih radnika, službama civilne zaštite itd.

Međutim, ne smijemo javni sektor i administrativne poslove posmatrati samo kroz prizmu stranačkog zapošljavanja. Administrativni sektor i lokalne samouprave obavljaju društveno korisne poslove bez kojih nijedno društvo ne bi moglo funkcionisati. I po pravilu ovi poslovi padaju na leđa radnika koji su na tim mjestima barem dvije decenije, koji svoj posao obavljaju stručno i savjesno. Ovi radnici čine kičmu sistema koji bi u suprotnom potpuno kolabirao i onemogućio normalno funkcionisanje svakodnevnog života stanovništva.

Koliko je režim RS u krizi svakako govori i situacija da sve teže podmiruje i onaj sektor koji čini stub svake kapitalističke vlasti a to je policijski represivni aparat. Iako se Dodikov režim trudi u svakoj prilici prikazati MUP RS kao “čuvara stabilnosti RS”, a policijske parade kao nacionalistički splet u kojima se policijski aparat prikazuje u službi običnih radnih ljudi, činjenica je da nezadovoljstvo radnim uslovima i platama tinja među običnim policijskim službenicima. Iako među običnim policijskim službenicima ima veliki broj ljudi iz radničke klase sa kojima se možemo solidarisati jer pojedinačno mogu biti pogođeni lošim radnim uslovima i borbom za preživaljavanje sebe i svojih porodica, radnici ne smiju imati iluziju u to da je policijski aparat saveznik radničke klase u borbi protiv kapitalističkog sistema. U svim radničkim borbama, prošlim i sadašnjim, policija je stajala na braniku odbrane države i kapitalista. Moramo biti sigurni da će u trenutku kada bi klasna borba radnika u RS ugroziti vladajući poredak, vlasti će naći način i novac za policijski aparat kako bi ga zadržao u odbrani sistema. Samo bi radikalan socijalni program korjenite promjene sistema mogao u radničku borbu privući one policijske službenike koji se solidarišu sa radnicima i dijele probleme cjelokupne radničke klase.

Izvor: Strukovni sindikat medicinskih sestara i tehničara

Postaje očigledno da Dodikov režim sve teže održava stabilnost i funkcionalnost dijelova sistema koji se finansiraju iz republičkog budžeta. Iako smo dnevno bombradovani izjavama političkih funkcionera o stabilnosti entiteta, stanje u javnom sektoru sve je gore. Nakupljeno nezadovoljstvo traži ventil. Vlast u RS ima sve manje manevarskog prostora da podmiruje budžetske obaveze. Samo do kraja ove godine RS treba da vrati preko 1,2 milijarde maraka po osnovu kredita.  Tako je Vlada RS na najavljeni protest odgovorila da ove godine nema povećanja plata radnicima javnog sektora. U najavi Vlade RS je i najava mjera štednje zbog čega neće biti povećanja plata budžetskim korisnicima u naredne tri godine.

S obzirom na inflaciju i ekonomsku krizu koja neće zaobići nijedan dio Bosne i Hercegovine, slijedi nam turbulentan period u kome će se radnici ponovo okretati klasnoj borbi kao metodu za odbranu radnih prava i poboljšanje svog materijalnog položaja. Inflacija i daljnje urušavanje životnog standarda pogađa cijelu radničku klasu. Prošle sedmice smo vidjeli i protest radnika ArccelorMittala u Zenici koji traže povećanje plata za 30 posto.

U toj borbi zaista nema predaje i mora se istrajati! Ne smijemo se predati napadima tajkunsko-političke elite koja preko radničkih leđa želi očuvati profit i privilegije. A isto tako mora se istrajati i u pritisku na sindikalna rukovodstva da borbu vode transparentno i do kraja. Radnici ne smiju biti zadovoljeni protestima kao performansom kojima vođstvo granskih sindikata pokušava izduvati nezadovoljstvo članstva, a onda ponovo napraviti dogovor sa Vladom iza kulisa pod sterilnim geslom “socijalnog dijaloga” koji uvijek bude na štetu radnika. Za veće plate i bolje radne uslove nije dovoljan jedan protest već svakodnevna borba i štrajkovi na radnim mjestima kao provjerenim metodama radničke borbe za svoja prava i pritisak na vlasti da daje ustupke.

Za efikasnu borbu protiv vlasti i kapitalista potrebno je tu borbu proširiti i u nju uključiti i druge sektore radničke klase, od prosvjetnih radnika pa do radnika u privatnom sektoru u Republici Srpskoj i ostatku Bosne  Hercegovine.