Radnici tuzlanske fabrike deterdženta Dita su okupirali svoje radno mjesto i odbijaju da priznaju autoritet stečajnog upravnika, ukoliko se ne zaštite interesi radnika, i ne nađu nova ulaganja kako bi se ponovno pokrenula proizvodnja. Ovaj odlučan i prkosan čin tuzlanskih radnika je samo posljednja epizoda njihove dugogodišnje borbe protiv zločinačke privatizacije nekada ponosnog industrijskog giganta, kao i čin prkosa usmjeren protiv vladajućih tajkuna koji već dvadeset godina nemilosrdno pljačkaju zemlju u suradnji sa međunarodnim kapitalom, pretvarajući nekada industrijalizovanu zemlju u beznačajnu perifernu ekonomiju koja bi trebala preživljavati od ekoturizma i planinarenja.
Još od 2012. godine, preduzeće se nalazi u stečaju, što je prouzrokovano neodgovornim i ogromnim zaduživanjem od strane tadašnjih vlasnika. Ta zaduženja koja su potkopala preduzeće su trebala da idu u svrhu usavršenja proizvodnje, umjesto tog radnici nisu vidjeli feninga od tog silnog novca, koji je nekim misterioznim činom magije nestao i ponovno se pojavio u džepovima tih istih vlasnika, ostavljajući preduzeće zakopano u dugovima. Ova ponosna fabrika je nekad zapošljavala preko hiljadu radnika i bila glavni opskrbljivač deterdženta za jugoslavensko tržište, sada njena radna snaga broji nešto više od stotinu radnika i opstaje pukom odlučnošću istih, koji već dvije godine danonoćno čuvaju fabriku kako bi sprječili uklanjanje fabričkih strojeva i imovine od strane lešinara koji slineći čekaju da pokidaju meso sa njene lešine.
Radnici Dite su samo mali broj uništenih i poniženih tuzlanskih radnika, koji su pretrpili niz katastrofalnih privatizacija koje su ih lišili njihove životarine i dostojanstva. Tuzlanska regija, ili što danas nosi naziv Tuzlanski Kanton, koja je nekada bila moćno industrijsko središte, je od tada pretvorena u jednu postapokaliptičnu pustoš čija je većina industrijskih postrojenja zatvorena, i veći dio stanovništva nezaposlen. Tuzlanski kanton nosi rekord u stopi nezaposlenosti, prevazilazeći nacionalni prosjek sa stopom nezaposlenosti od 52% i sad bi trebalo da se redizajnira kao atraktivna turistička destinacija, gradeći enormne nove hotele koji ostaju neposjećeni većim djelom godine, i putem kompleksa vještačkih slanih jezera Panonica, što bi bilo sjajno i bajno da grad ne liči na otpadno odlagalište. Ekonomska strategija regije nije određena potrebama naroda Tuzle nego kratkoročnim interesima vladajuće nacionalističke gangsterske elite i njihovih stranih sponzora, koji već dvadeset godina, od završetka rata, drže radnike u tvrdom snu hraneći ih nacionalističkom demagogijom i bajkama, dok oni bez imalo grižnje savjesti uništavaju i pljačkaju nešto što su radnici Bosne i Hercegovine desetljećima zajedno gradili.
Februarsku bunu, koja je počela u Tuzli i uzela maha širom Federacije Bosne i Hercegovine i koja je prestavljala buđenje iz te kome, te u kojoj su bosanski radnici i omladina ustali protiv vladajućih tajkuna i porazne ekonomske nejednakosti uzrokovane godinama legalizovane pljačke, su vodili radnici upropaštenih preduzeća. Radnici Dite su se posebno isticali. Proleterski karakter bune je najbolje izražen kroz zahtjeve demonstranata koji su jasno ocrtani u sedmofebruarskoj Deklaraciji radnika i građana Tuzlanskog Kantona. Između ostalog deklaracija je uključivala zahtjev za procesuiranjem slučajeva privrednih malverzacija i svih onih koji su povezani sa istim, zahtjev za zapljenjenjem nelegalno stečene imovine, i poništenje privatizacijskih ugovora ( za ova preduzeća).
Ovo prestavlja ništa do jednoglasan zahtjev za ponovnu nacionalizaciju uništenih i privatizovanih preduzeća. Naravno državni mediji su osudili bunu naroda Tuzle kao rad gomile huligana i delikvenata, pokazujući još jednom svoje pravo lice, kao običnog člankolisca vladajućih gangstera.
Radnici Dite zajedno sa radnicima ostalih propalih preduzeća kao što su Aida, Polihem i Konjuh su bili vangarda ovih protesta i njegov najstabilniji elemenat, sami protesti su brzo izrasli iz uobičajnog štrajka radnika za platu, uvezan staž i zdravstveno osiguranje u sveobuhvatni društveni bunt koji je također privukao veći dio omladine.
Buna se brzo istrošila kao rezultat njene spontanosti i neorganiziranosti kao i manjka odlučnog vodstva i jasne političke alternative, ali je prestavljala kvalitativnu promjenu u svijesti tuzlanskih radnika. Radnici Dite ponovo se odupiru napadima privatizacijskih fanatika koji prijete opstajanju njihovog preduzeća, ponovno traže ono što traže već godinama, isplatu regresa, uvezivanje staža i zdrastveno osiguranje, a nisu čak dobili ni zagarantovano radno mjesto.
Pogrešno je misliti da je jadno stanje tuzlanskih radnika rezultat kriminalne i propale privatizacije koje se može riješiti kroz uspješnije ponavljanje privatizacijskog procesa, ono je rezultat same prirode privatizacije kao takve. Kakva bi to uspješna privatizacija bila, najbolje ilustruje primjer Fabrike soda Lukavac d.o.o. koja proizvodi sodu, i koju je preuzeo turski monopolni gigant stakla Şişecam A.Ş. Odmah nakon preuzimanja dolšlo je do masovnog otpuštanja radne snage, te smanjenja broja radnika sa oko hiljadu i pesto radnika na jednu trećinu tog broja, dok se produktivnost potrostručila, time namećući ogroman radni teret na radnike, koji su tretirani kao mazge, i plata ne dolazi ni blizu da pokrije zdrastvene probleme koje izaziva takav robovski rad. Čitava zemlja je potopljena u jad, siromaštvo i masovnu strukturalnu nezaposlenost njenom jeftinom preprodajom, uz pretekst privatizacije neefikasnih državnih preduzeća.
Marksistička organizacija Crveni u potpunosti podržava borbu radnika Dite i svih drugih militantnih radnika u Tuzli, BiH i ostatku privatizacijom opljačkanog Balkana!
Dole privatizacije! Stop imperijalističkom petljanju u Bosnu i Hercegovinu!
Smrt kapitalizmu – sloboda narodu!
Ispod u celosti prenosimo apel radnika Dite:
APEL RADNIKA FABRIKE DITA IZ TUZLE, BOSNA I HERCEGOVINA, MEĐUNARODNOJ RADNIČKOJ ZAJEDNICI
Tuzla, 16.04.2015.
Mi, radnici fabrike deterdženata Dita iz Tuzle, borimo se protiv vala loše privatizacije, eksploatacije i pljačke koja uništava industriju Bosne i Hercegovine.
Već više od dvije godine neprekidno čuvamo svoju fabriku kako bismo spriječili odnošenje mašina i druge imovine.
Proces privatizacije Dite izvršen je u saradnji s korumpiranim političarima, pravosuđem i bankama koje nisu izvršile neophodne analize, te su novim vlasnicima dale loše kredite – novac koji nikada nije ušao u fabriku.
Naša zemlja pati od nedostatka vladavine prava: kriminalne elite su progurale amandmane u krivični zakon prema kojem sada nikakav sud ne može suditi za financijski i poslovni kriminal.
Ova legalizirana pljačka uskraćuje nam naša osnovna ljudska prava: nije nam isplaćeno više od 40 mjesečnih plata, zbog čega smo gladni i siromašni; prisiljeni smo gledati kako nam članovi porodice umiru zato što ne možemo priuštiti medicinski tretman.
A sada je pokrenut stečaj. Mi smo odlučni da nastavimo okupaciju fabrike i odbijamo priznati autoritet stečajnog upravnika dok se interesi radnika ne zaštite, ili dok se ne pronađe investicija koja će ponovno pokrenuti fabriku.
Sada smo u kritičnom trenutku. Bez vanjske potpore, pitanje je dana kada ćemo biti prisiljeni postaviti barikade i pružiti otpor specijalnim policijskim snagama.
Hitno apelujemo na međunarodni sindikalni pokret za moralnom i materijalnom podrškom.
Radnici fabrike Dita
Emina Busuladžić, predsjednica Štrajkačkog odbora
Dževad Mehmedović, predstavnik Samostalnog sindikata hemije i nemetala
Kontakt: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli.
