Nakon godina učmalosti na političkoj sceni Republike Srpske, koja traje od kada je Milorad Dodik i njegov SNSD (Savez nezavisnih socijaldemokrata) 2006. došao na vlast nakon protesta protiv vlade SDS - PDP (Srpska demokratska stranka – Partija demokratskog progresa), proljeće 2016. je donijelo izmještanje političke borbe između dvije najveće partije Republike Srpske iz skupštine na ulicu. Sterilna prepucavanja iz parlamentarnih klupa koja počinju i završavaju se na dokazivanju ko je veći patriota, a ko izdajnik i kriminalac, postajala su sve žučnija kako se približavaju lokalni izbori u oktobru ove godine pa se stiglo i do protesta opozicije na ulici.

Milorad DodikDok se dvije frakcije tajkunsko-političke elite bespoštedno bore za vlast i privilegije, restauracija kapitalizma na prostoru Bosne i Hercegovine pokazuje užasne rezultate. Ekonomski kolaps ubrzano se približava i pitanje je dana kada će se desiti. Životni standard radnika je u stalnom opadanju. Proteklih mjeseci najavljene mjere štednje na socijalnim davanjima i izmjene u radnom zakonodavstvu na štetu radnika, ukazuju da će život prosječnog radnika u Republici Srpskoj biti još teži. Prosječna radnička plata je među najnižima u Evropi i nije dovoljna ni za zadovoljenje najosnovnijih potreba. Narod je prisiljen da kućne budžete krpi dodatnim poslovima i visokokamatnim kreditima.

Prema podacima Zavoda za statistiku RS, broj nezaposlenih je u stalnom porastu i dodatni teret je na ionako nisku cijenu rada. Dovlačenje stranih investitora, najavljivano kao čudotvorni lijek za sve naše ekonomske probleme, pokazao se samo kao još jedna kapitalistička podvala, jer su strani kapitalisti za bescjenje pokupovali akcije državnih firmi sa ciljem da za kratko vrijeme izvuku što veći profit, a država im to omogućava tolerisanjem kršenja radničkih prava, smanjivanjem poreza itd.

Deindustrijalizacija kao posljedica privatizacijske pljačke i prelivanja nekadašnje društvene imovine u ruke malobrojnih ratnih profitera, tajkuna, i njihovih političkih predstavnika u oba entiteta pretvorile su nekada industrijsku Bosnu i Hercegovinu u evropsku perifernu pustoš, a njeno stanovništvo u jeftinu radnu snagu za zemlje evropskog kapitalističkog centra. Takav neravnopravan odnos ima za posljedicu korupciju i klijentelizam koji je postao suština ekonomskog sistema u Bosni i Hercegovini. Ovakvu situaciju možemo da vidimo u svakoj polukolonijalnoj ili kolonijalnoj državi, koju karakteriše utemeljenost buržoazije i njenih klijentelističkih stranaka u namještenicima u javnim institucijama koji su njihovo stvarno biračko tijelo. Interes tog sloja je neraskidivo vezan za klijetentelističke stanke i njihove vođe što briše bilo kakve ideološke razlike. Sve političke stranke u Bosni i Hercegovini, bez obzira u kojem se taboru trenutno nalaze, rade u interesu ličnih privilegija domaćih i stranih tajkuna. Kao što vidimo, razloga za nezadovoljstvo radničke klase ima na pretek.

 

Šta hoće opozicija?

U nedostatku reakcije sindikalnih organizacija na katastrofalno ekonomsko stanje, tajkunsko-politička elita u opoziciji dobila je priliku da se na talasu radničkog nezadovoljstva dočepa vlasti i privilegija. O kojem stepenu kapitulacije sindikalne birokratije pred vladajućom klasom je riječ, najbolje pokazuje protekli Praznik rada kojeg sindikati ove godine nisu čak ni simbolično obilježili. Ovakav politički vakuum, populistički koristi opozicija.

Koje to političke opcije sačinjavaju opoziciju okupljenu pod nazivom „Savez za promjene“? Stožerna stranka opozicije u Republici Srpskoj je SDS, koja oko sebe okuplja nekoliko manjih partija, u prvom redu PDP (Partija demokratskog progresa) i NDP (Narodna demokratska partija). SDS je stranka koja je u koaliciji sa bošnjačkim i hrvatskim ekvivalentima, SDA i HDZ uvela BiH u krvavo vraćanje kapitalizma na ove prostore. PDP je biznis stranka, nastala nakon rata, čiji je počasni predsjednik, Mladen Ivanić, trenutno na funkciji člana Predsjedništva BiH. NDP je lična stranka bivšeg predsjednika SDS, Dragana Čavića koji je, zajedno sa sadašnjim predsjednikom SDS, Mladenom Bosićem, najistaknutiji glas „Saveza za promjene“. Kada se, pri tome, uzme u obzir da je na protestu opozicije govorila ćerka Radovana Karadžića, a na mitingu vlasti sin Ratka Mladića jasno je kakve to „promjene“ oni mogu da donesu.

Cilj opozicije bilo je da organizacijom i održavanjem protesta iskoristi rastuće narodno nezadovoljstvo kako bi skupila što više simpatija i dobila bolju startnu poziciju za lokalne izbore na jesen 2016. godine. Svako njihovo ukazivanje
na društvenu nejednakost i katastrofalnu ekonomsku situaciju očekivano se tokom protesta pokazalo kao jeftini populizam jer je svaki nastup opozicionih lidera i onih koji su navodno predstavnici najugroženijih kategorija, kao što su penzioneri, djeca poginulih boraca itd. počinjao i završavao se nacionalističkim sloganima i prežvakanim frazama o povratku „pravim vrijednostima“ i prosperitetu. O kakvom prosperitetu mogu pričati ovi prepredeni profesionalni buržoaski prodavači magle koji su i sami bili i ostali učesnici u pljački sopstvenog naroda i radnika u Republici Srpskoj? Beskrajni povici „Oslobodimo Srpsku“ i pozivi na čišćenje institucija od kriminalaca i korupcije izgledaju komično kada to traže isti oni koji su kriminalci kao i Milorad Dodik. Jedino što oni mogu ponuditi je nastavak iste antiradničke i antinarodne politike.

Da je riječ o jeftinom predizbornom triku, pokazuju i zahtjevi sa protesta opozicije, a njihova su suština poziv na prijevremene izbore i vlada „nacionalnog spasa“. To su zahtjevi koje vlast neće ispuniti, a i da ih ispuni to bi nezadovoljstvo kanalisalo u uvijek sigurnu kapitalističku luku, izbore, gdje radnom narodu ostaje da bira koji će mu „predstavnik“ gazda skidati kožu s leđa. Kakvi god da budu rezultati takvih izbora, opozicija će se lako dogovoriti za parče vlasti sa današnjim „neprijateljom“ Dodikom i stopirati istragu koju su prema njemu pokrenuli u institucijama državnih organa BiH. Izbori bi donijeli samo personalne promjene bez dovođenja u pitanje postojećeg poretka, tj. pravih uzroka kriminala, korupcije, siromaštva i eksploatacije, koji se nalaze u samim kapitalističkim odnosima i privatnom svojinom nad sredstvima za proizvodnju.

 

Reakcija režima i strah od nezadovoljstva masa

Na organizovanje opozicionog protesta „Oslobodimo Srpsku“, vladajući režim je odgovorio ekspresnim organizovanjem kontramitinga „Srcem za Braća po ideologiji - Bosić i DodikSrpsku“, koju je organizovao SNSD u koaliciji sa DNS (Demokratski narodni savez) i SP (Socijalistička partija) . To su učinili tako što su odbili zahtjev opozicije, koja je prva svoj skup prijavila na Trgu Krajine, i tu zakazali svoj miting, a opoziciju poslali u gradski park nedaleko od trga. Sabotiranje opozicionog protesta se nastavilo osporavanjem prava opoziciji da putem bilborda poziva na protest i generisanjem histerije putem medija, koje je išlo je do te mjere da se može smatrati osporavanjem prava na javno okupljanje u koje se vladajuća klasa kune. Ponovo se pokazalo da je za kapitaliste i njihove političke predstavnike demokratija samo apstrakcija i fraza koja im služi da prikriju eksploataciju radnika i kad god su joj ugroženi materijalni interesi, bilo od radničkog pokreta ili rivalske frakcije buržoazije, ona će zaobići demokratiju i služiti se svim nedemokratskim sredstvima da bi zadržala svoje privilegije.

Tokom sedmice koja je prethodila danima pred 14. maj u rijetko viđenom spinovanju, vladajući režim upregao je cjelokupnu ideološku medijsku mašineriju, javne medijske servise, opskurne internet portale i samoproglašene stručnjake koji su neumorno lagali i izmišljali teorije zavjere. Osnova svega je paranoična teorija koju su kad god im zatreba podgrijavali svi režimi u Republici Srpskoj od Dejtonskog sporazuma do danas a to su navodna ugroženost od strane Bošnjaka i stranih faktora koji jedva čekaju nekakvu destabilizaciju da je ukinu (premda je svaki dosadašnji režim u RS bio više nego uslužan tim stranim faktorima, što najbolje pokazuje ekonomska politika). Tako da je i ovaj put vladajući režim širio strah i paniku kako je opozicija instrumentalizovana iz Sarajeva i izvana s ciljem izazivanja nereda, destabilizacije i u konačnici ukidanja Republike Srpske. Javni televizijski servis je danima širio strah od vehabija koji dolaze iz Federacije da izazovu nerede prenoseći tvrdnje samoproglašenog stručnjaka za terorizam Dževada Galijaševića da su vehabije već stigle u Banju Luku i da se briju kako bi se infiltrirali na protest i kontramiting. Kvazi stručnjak i poslanik SNS u skupštini Srbije, Miroslav Lazanski otišao je toliko daleko da je sa premijerkom Željkom Cvijanović tvrdio kako je od 2006. i dolaska na vlast SNSD životni vijek u Republici Srpskoj sa 68 produžen na 72 godine!

Generalni sekretar SNSD Luka Petrović je u danima prije protesta organizovao konferenciju za medije na kojoj je rekao da će one koji izađu na protest opozicije smatrati izdajnicima i neprijateljima Srpske. Režim je u generisanje opšte histerije uključio i dežurne predstavnike boračkih organizacija i unije studenata, koji su horski pozivali na otkazivanje protesta jer su prijetnja po bezbjednost entiteta. Režimskim sluganima se priključila još jedna prorežimska organizacija nastala otcjepljenjem od SDS, tzv. Ujedinjena Srpska koja pod izgovorom neutralnosti poziva da se problemi ne rješavaju na ulici već u parlamentu. Pozivi na otkazivanje protesta stigli su i od premijera Srbije Aleksandra Vučića i patrijarha Srpske pravoslavne crkve Irineja, istog onog koji vrši vjerske obrede na poziv Milorada Dodika i koji u vrijeme predizborne šutnje nagovara narod da glasa za njega.

Mjere sigurnosti koje je vlast preduzela bile su groteskne. Blokada grada, aktiviranje nekoliko hiljada policajaca, zabrana rada ugostiteljskih objekata, zabrana prodaje alkohola, nadletanje helikoptera. Stanovnici Banje Luke su se svemu tome podsmijavali kao jeftinoj prevari. Poistovjećivanje interesa vladajuće klase sa opštim interesom društva i njeno zloupotrebljavanje institucija koje navodno predstavljaju interes cijelog društva, je oprobani recept bogataša koji svaki odgovor radnika na socijalno stanje pokušavaju da spriječe izmišljanjem nacionalnog interesa i nacionalnih neprijatelja. Da bi smo odbranili tu nacionalnu maglu svi trebamo stati iza onih koji nas u njoj pljačkaju i eksploatišu. Svaku će pobunu radnika koja ugrožava njihove pozicije nazvati izdajom. Svaki student, radnik, i penzioner će u očima ovakve vlasti biti izdajnik, jer se buni protiv nepodnošljivosti sistema koji nas primorava da živimo u bijedi dok manjina uživa u luksuzu i vilama.

Ova panika jasno pokazuje nervozu i strah u vladajućem režimu od gubitka kontrole. Vladajuća tajkunsko-politička elita zna, ukoliko radnici masovno izađu na ulice u generalni štrajk, da lopovski režim ne može preživjeti ni par sati bez pomoći svoje kapitalističke braće iz Federacije i međunarodnog kapitala. Režim zna da mu svakim danom iz ruku bježi kontrola i da mu se bliži kraj koji na kratko mogu odgoditi lihvarski krediti MMF-a. Prodaće sve što mogu u bescjenje ako treba samo da održe socijalno primirje i odlože neminovni kolaps.

Novi krediti dolaze sa novim i još čvršćim lancima. Oni prije svega podrazumijevaju ispunjavanje „reformske agende” koju su zajedno potpisali predstavnici oba entiteta, a u kojem se obavezuju na provođenje „reformi”. Ovo znači samo novo ukidanje radničkih prava, mjere štednje, fleksibilnije tržište rada kako bi nas domaće i strane gazde mogle još više i lakše eksploatisati. Još neki od uslova MMF su i privatizacije i prodaje državnih udjela u preostalim firmama. Priprema se prodaja 50% državnih akcija u rudniku uglja „Ljubija”, koja se planira namjestiti ćerci Dodikovog savjetnika i čovjeka od povjerenja, Arija Livnea, i vlasniku „Eko bela” iz Laktaša Vladimiru Šušnjaru koji je blizak sa Dodikom. Uz to, jedan od uslova je i likvidacija državne Banke Srpske koji je ispunjen baš u vrijeme generisanja paranoje od stranih i domaćih „remetilačkih faktora“. Još jedan kriminal vladajućeg režima koji je upravljao bankom, a sad je likvidira praveći se naivan kad se postavljaju pitanja o tome gdje i kod koga su završile pare. Da strah od ulice i gubljenje kontrole izaziva nelagodu, pokazala je i opozicija koja je danima pozivala da režim preko policije odgovara za sigurnost. Čak se oglasio i bošnjački predstavnik u zajedničkim institucijama Bakir Izetbegović izrazivši želju da ne bude protesta u Republici Srpskoj. I on se plaši kako bi se eventualno nezadovoljstvo radnika u ovom entitetu moglo preliti i u Federaciju i ponoviti demonstracije radnika iz februara 2014.

Šta se na kraju desilo od naviranja svih tih hordi zlikovaca i smutljivaca koje su pohrlile da zajedno sa opozicijom unište garant opstojnosti srpskog naroda u BiH? Naravno, jedno veliko ništa. Desilo se nacionalističko busanje u prsa i nervozno pjevanje novokomponovanih pjesama od strane predsjednika Republike Srpske, čime se završio ovaj ludački cirkus.

 

Kuda za radnike?

Pokazalo se da ni vlast ni opozicija nisu u stanju da uz svu bjesomučnu kampanju u gradu koji ima oko 200.000 stanovnika privuku na javno okupljanje više od 10.000 ljudi a kamo li 35.000 koliko je Dodik rekao sa pozornice lažući u lice, bez trunke srama, sve koji su se tu okupili na njegovom mitingu. I ti koji su došli, došli su po stranačkom naređenju ili iz puke radoznalosti da vide tog miša koji se porodio dok se tresla gora. Nacionalističke isprazne priče su se davno istrošile, narod gleda od čega da preživi do narednog mjeseca i vrlo je svjestan da se na ovim okupljanjima nije branilo ništa osim lopovskih džepova.

Sve je veći jaz između onih koji rade i onih koji se bogate. Na jednoj strani radnici, penzioneri, seljaci a na drugoj manjina bogataša i njihovih političkih predstavnika. Na jednoj strani štednja u zdravstvu, školstvu i socijalnim servisima, a na drugoj raskoš, skupocjeni automobili, rasipanje, vile i stanovi po balkanskim metropolama. Koliko god se vladajuće elite u Bosni i Hercegovini trudile da nacionalističkim maglama, patriotskim bunilima i izmišljenim „nacionalnim interesima“ skrenu pogled sa drastičnih nejednakosti u društvu, pritisak protivrječnosti u društvu i svjetske kapitalističke krize će radnike navoditi prvo na preispitivanje sistema i različitih prokapitalističkih partija, a onda na njihovo odbacivanje.

Borba protiv diktature kapitala, za istinske promjene u društvu, počinje na radnom mjestu, borbom protiv eksploatacije, teških i nesigurnih uslova rada. To vodi organizovanju radnika jer samo kroz organizovanje i borbu mogu ostvariti svoje zahtjeve. U toj borbi se prvo moraju obračunati sa birokratijom u sopstvenim redovima, a to su prvenstveno sindikalne vođe koje su potpuno kapitulirale pred gazdama i štite svoj lični interes i privilegije. Sindikalna borba vodi do ispunjavanja manjih sindikalnih zahtjeva, ali da bi vratili dostojanstven život sebi i svojoj djeci, pred radnicima Republike Srpske i ostatka Bosne i Hercegovine je borba za izgradnju radničke partije - partije koja će se boriti za interese ljudi koji žive od svog rada - ljudi koji su većina u svakoj zemlji.

Radnička partija će na dnevni red vratiti pitanje povratka otete privrede u ruke radnika. Ovo će biti prvi korak u borbi za potpuno ukidanje kapitalističkog sistema zasnovanog na profitu, eksploataciji i privatnoj svojini nad sredstvima za proizvodnju. Radnička partija neće dijeliti ljude po nacionalnoj, vjerskoj i kojoj sve ne pripadnosti, nego će se boriti za interese radnika. Da bi krenuli u tu borbu, radnici u Bosni i Hercegovini, kao i radnici bilo gdje u svijetu, moraju skinuti lance nacionalističkih zabluda kojim ih vezuju raznorazni hohštapleri prestavljajući se kao branioci nacionalnih interesa. Sve što ta banda brani su njihovi sebični privatni interesi. Na mjesto potrošenog nacionalizma, radnici moraju staviti beskompromisni internacionalizam i klasnu borbu. Ta borba je sastavni dio borbe radnih ljudi širom svijeta koji se svakim danom sve više organizuju i snažnije bore za svoje interese.

 

Dole diktatura kapitala!

Za socijalističku Bosnu i Hercegovinu!

Za socijalistički Balkan!

Za socijalistički svijet!