Članovi Marksističke organizacije Crveni obilježili su Prvi maj u duhu tradicija radničkog pokreta, na ulicama, u protestu protiv antiradničkih režima u Beogradu i Banjoj Luci.
Praznik rada nas podsjeća na borbu radničkog pokreta i na civilizacijske tekovine i prava koju je organizovana radnička borba postigla kroz istoriju. Vidimo da se radnici širom Evrope i svijeta, pritisnuti godinama štednje, ukidanja radničkih prava, bijede i eksploatacije, dižu protiv nepravednog kapitalističkog svijeta. Na radničkim leđima počiva čitav sistem i samo su radnici snaga u društvu koja može ponuditi izlaz iz ćorsokaka u koji nas je kapitalizam doveo.
Da bismo preživeli i zaustavili sunovrat u bijedu, mi, radnici u Republici Srpskoj i ostatku Bosne i Hercegovine moramo povratiti kontrolu nad svojim sindikalnim organizacijama, otimajući kontrolu sindikata iz ruku hohštaplerskih sindikalnih vođa, koji sve ovo vrijeme rade u interesu kapitala. Uz povratak sindikata pod radničku kontrolu otvara se prostor za radničku partiju, partiju koja će zastupati materijalne interese ljudi koji žive od svog rada. Ono što su radnici izgubili samo kroz borbu mogu povratiti, a eksproprijacijom kapitalista, radnici će uzeti ono što im sa pravom pripada. Jer bez radnika nema kapitalista, a bez eksploatacije radnika nema nepravednog, kapitalističkog sistema. U toj borbi nema mjesta za entitetske i državne granice, u toj borbi nas ne dijeli krv, već nas spaja znoj.
Jedan svijet, jedna borba.
Za borbeni Praznik rada!
SAOPŠTENJE CRVENIH IZ SRBIJE: Svim radnicima i radnicama čestitamo Prvi maj, praznik rada!
Iz godine u godinu je sve manje razloga i sredstava za praznovanje, a sve više se vraćaju upravo oni nehumani uslovi zbog kojih i obeležavamo ovaj dan. Kapitalistički izrabljivači iz godine u godinu pomeraju granice bahatosti i bezobzirnosti. Njihova država i njihove stranke im u tome svesrdno pomažu, ubeđujući sve nas da smo bezvredni i da treba da žrtvujemo svoje živote i živote svoje dece na oltaru proždrljivog i nikad sitog „nacionalnog interesa“, koji nije ništa drugo nego interes domaćih i stranih tajkuna.
Istovremeno, ministrima i poslanicima su puna usta mera štednje i tržišnih reformi! Pa tako lažni levičar i stvarni ludak Vulin preti da deci koja beže sa časova ukine dečji dodatak, kao da se radi o nekakvoj privilegiji! Na univerzitetima se sprema potpuno ukidanje budžetskog finansiranja studenata novim zakonom koji umesto budžeta uvodi sufinansiranje. Situacija u zdravstvu je posebno poražavajuća – javne zdravstvene ustanove se svakodnevno bore sa nedostatkom sredstava za rad i nedovoljnim brojem zaposlenih, dok se korisnici zdravstvenih usluga rvu sa rastućim cenama preko potrebnih lekova.U kriminalnom intervjuu na Prvoj televiziji, premijer Vučić, moderni srpski kvisling, optužio je radnike i novinare kako „vode kampanju“ protiv južnokorejskih tajkuna iz Jure, koji naše radnike terorišu na načine koji nisu zabeleženi u našoj istoriji. Naravno, za ovaj teror i Jura i ostali savremeni kolonizatori bivaju nagrađivani iz našeg budžeta, putem raznih subvencija i poreskih olakšica – ne samo da nas maltretiraju i ponižavaju, nego im mi to još i plaćamo!
Sve to vreme, akozvanoj opoziciji je na umu samo to da li su šovinistički mračnjaci iz DSS-Dveri prešli cenzus ili ne, dok za stvarne problemeradnika, razume se, ni najmanje ne haju.
Ne. Sindikalna vrhuška slavi Uskrs. Sjajno opravdanje za neaktivnost su našli u slučajnom podudaranju verskog praznika sa Prvim majem i ostaje im samo da se zavale i uživaju u punoj uskršnjoj trpezi koju većina radnika može samo da sanja. Nemojmo se zavaravati, nema tu govora ni o kakvom poštovanju verskih prava, nema čak ni govora o niskom odzivu jer je Uskrs – naravno da bi radnici izašli da se bore za bolje sutra i da jedan dan u godini, pa makar bio i verski praznik, nije ništa naspram budućnosti za koju bi trebalo da se bore putem svojih sindikalnih organizacija! Ako bi odziv bio manji, to nije jer je Uskrs važniji, nego jer su očekivanja od sindikalne vrhuške niska i jer veliki broj ljudi ne veruje da će žrtvovanje jednog verskog praznika dovesti do bolje budućnosti pod aktuelnim sindikalnim rukovodstvom. Sve drugo su neuverljivi izgovori jedne bankrotirane klike, koja se samo raznim podvalama i manevrima drži na čelu radničkih organizacija – sve dok ih radnici ne počiste i ne vrate kontrolu nad svojim sindikatima.A gde su sindikati? Šta radi rukovodstvo najmasovnijih sindikata u Srbiji? Sigurno mora da izvede hiljade ljudi na ulice u ovako katastrofalnim uslovima, sigurno mora da zaštiti svoju radničku sabraću u Juri i drugim mučionicama širom zemlje? Sigurno će ove godine organizovati najveći i najogorčeniji protest protiv režima?
Ovog Prvog maja, kao ni prethodnih, Crveni nisu ostali kod kuće, ni na Uskrsu, ni na roštilju. Ovog Prvog maja, kao i prethodnih, marširali smo ulicama Beograda u društvu drugih levičarskih organizacija, obeležavajući Praznik rada protestom i poručujući kvislinškom režimu Vučića, kao i Juri i svim ostalim domaćim i stranim tajkunima da je radnička borba živa i da komunisti neće odustati do konačne pobede, sve dok kapitalizam i kapitalisti ne nestanu iz naših zemalja i dok radnici ponovo ne preuzmu svoju privredu i svoje živote u vlastite ruke, u ruke koje grade civilizaciju i bez kojih se ni jedan točkić ne može pokrenuti.
Živeo Prvi maj!
Vlast radnicima!
Smrt kapitalizmu – sloboda narodu!
PRVOMAJSKI LETAK CRVENIH IZ BANJE LUKE: ŽIVIO PRVI MAJ!
Pred nama je još jedan Praznik rada ali radnici u Republici Srpskoj nemaju razloga za slavlje. Prošlo je 25 godina od krvave restauracije kapitalizma na jugoslovenskom prostoru koja je otvorila vrata za privatizacijske pljačke i rasprodaju društvene imovine. Društvena imovina je završila u rukama ratnih tajkuna i glavnih nosilaca vlasti što je dovelo je do drastičnog pada životnog standarda, ogromnih društvenih nejednakosti, našeg siromaštva i njihovog bogatstva.
Pad životnog standarda znači ukidanje civilizacijskih tekovina za koje su se radnici izborili tokom istorije. Praznik rada je simbol te borbe! Kao i u ostatku svijeta, svjedoci smo smanjenja socijalnih davanja, napada na radnička prava i socijalne servise države, koje vladajuća kapitalistička klasa pravda kao „bolne, ali nužne“ mjere štednje, kako bi se pod pritiskom svjetske ekonomske krize, preko radničkih leđa očuvali profiti kapitalista i čitav kapitalistički sistem. Ni „poslodavci“, odnosno gazde, ni njihovi politički predstavnici koji čine vladajući režim u Republici Srpskoj nisu gubili vrijeme da pod krinkom „reformske agende“ ukidaju preostala radnička prava i mijenjaju sebi u korist penzioni sistem. Puna su im usta „mjera štednje“ kako bi se domaćim i stranim kapitalističkim lopužama omogućila još lakša eksploatacija radnika.
Pod diktatom MMF-a, vlade Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine sprovode takozvane reforme. Naučili smo da te reforme znače da se sve ono što se tiče materijalnih interesa radnika gura u drugi plan patriotskim budalaštinama, izmišljenim nacionalnim interesima, te pričama o ugroženosti ovog ili onog naroda u Bosni i Hercegovini. U stvarnosti se to svaki put pokazuje kao najobičnija laž, jer nema nikakvih problema kada se predstavnici oba entiteta Bosne i Hercegovine dogovaraju kako će još više zakinuti radničkih prava. Uvijek se lako dogovore kako će podanički puzati pred međunarodnim lihvarskim institucijama moleći za nova zaduženja ne bi li odložili neminovni kolaps kapitalističkog ekonomskog sistema Bosne i Hercegovine.
Jasno nam je da vladajući režim i političke partije u Bosni i Hercegovini ne predstavljaju narod, već materijalne interese domaćih i stranih kapitalista. To je bilo očigledno već nakon prvih reformi iz reformske agende koje su naložile donošenje novog Zakona o radu u interesu gazda. Reformska agenda ima za cilj produžavanje granice za odlazak u penziju, rezanja u sistemu socijalne zaštite, otpuštanja u zdravstvu i prosvjeti, smanjenje plata u javnom sektoru, „fleksibilnije“ tržište rada itd. Ona za cilj ima ukidanje teško izborenih radničkih prava kako bi se omogućila lakša eksploatacija radnika. Eto šta je suština kad se sistemu skine plašt „nacionalnih interesa” i „demokratije”.
Posebna priča je sindikalna birokratija za koju se ne zna da li se više slizala sa vladom ili gazdama. Savezi sindikata i granski sindikati, uzurpirani od strane nedodirljive sindikalne birokratije, onemogućavaju bilo kakvo borbeno djelovanje iz sindikalne baze i dio radnika odbijaju od ulaska i rada u sindikatima, iako je sindikalna borba jedan od osnovnih načina radničke borbe za očuvanje stečenih radničkih prava. Posebno je upadljiva aktuelna farsa oko donošenja kolektivnih ugovora. Naime, vlada Republike Srpske neprestano ponavlja kako je ona tobože posrednik između „socijalnih partnera“ i kako insistira na „socijalnom dijalogu“. Ono što ona pokušava, a nikako joj ne polazi za rukom, jeste da uskladi interese dobro situirane sindikalne birokratije i prestavnika gazda. Sindikalna birokratija se pod pritiskom nezadovoljnog radništva suočava sa realnom mogućnošću gubitka prvilegija koje ima ako pristane na sve uslove koje gazde postavljaju. Zato zauzima pasivnu poziciju. Vlada licemjerno glumi neutralnost i time radnike stavlja pred svršen čin jer ako se ne donesu novi kolektivni ugovori, odnosi između gazda i radnika uređivaće se po pravilniku koje donesu takozvani poslodavci. Ne treba posebno objašnjavati šta ovo znači. Zaokupljena odbranom ličnih interesa i sopstvenih privilegija, sindikalna birokratija ne haje za radnike čije interese navodno predstavlja, osim na riječima i u jeftinim i patetičnim nastupima.
Šta da se radi?
Praznik rada nas podsjeća na borbu radničkog pokreta i na civilizacijske tekovine i prava koju je organizovana radnička borba postigla kroz istoriju. Vidimo da se radnici širom Evrope i svijeta, pritisnuti godinama štednje, ukidanja radničkih prava, bijede i eksploatacije, dižu protiv nepravednog kapitalističkog svijeta. Na radničkim leđima počiva čitav sistem i samo su radnici snaga u društvu koja može ponuditi izlaz iz ćorsokaka u koji nas je kapitalizam doveo. Da bismo preživeli i zaustavili sunovrat u bijedu, mi, radnici u Republici Srpskoj i ostatku Bosne i Hercegovine moramo povratiti kontrolu nad svojim sindikalnim organizacijama, otimajući kontrolu sindikata iz ruku hohštaplerskih sindikalnih vođa, koji sve ovo vrijeme rade u interesu kapitala. Uz povratak sindikata pod radničku kontrolu otvara se prostor za radničku partiju, partiju koja će zastupati materijalne interese ljudi koji žive od svog rada. Ono što su radnici izgubili samo kroz borbu mogu povratiti, a eksproprijacijom kapitalista, radnici će uzeti ono što im sa pravom pripada. Jer bez radnika nema kapitalista, a bez eksploatacije radnika nema nepravednog, kapitalističkog sistema. U toj borbi nema mjesta za entitetske i državne granice, u toj borbi nas ne dijeli krv, već nas spaja znoj.
Jedan svijet, jedna borba.
Za borbeni Praznik rada!
