Objavljujemo uvodnik u 46. izdanje In Defence of Marxism (U odbranu marksizma) časopisa koji donosi pregled odnosa između kulture, posebno umjetnosti, sa borbom za socijalističku revoluciju i ljudsku emancipaciju. U ovom uvodniku Alan Vuds obara lijene karikature marksizma koje se ne bave bogatom kulturnom i umjetničkom istorijom čovječanstva. Ovo izdanje časopisa In Defence of Marxism možete preuzeti ovdje.

Austrijski marksista Ernst Fišer je napisao jako zanimljivu knjigu pod nazivom O nužnosti umjetnosti. Izašla je 1959. godine i ostavila je dubok uticaj na mene. Moje divljenje tom djelu nije popustilo sa prolaskom vremena.

Izvor: PatiLpv25, Wikimedia Commons

Naravno, neko se neće složiti sa ovim ili onim stavom u knjizi, ali ona sadrži duboke uvide. Na primjer: “Umjetnost je potrebna da bi čovjek mogao da prepozna i promijeni svijet. Ali umjetnost je takođe potrebna zbog magije koja je nerazdvojiva od nje.”

Kako da razumijemo ove riječi?

Zamislite na momenat svijet bez umjetnosti, bez boje, bez muzike, plesa i pjevanja. Takav svijet se ne bi mogao tolerisati - mrgodan i jadan. Čak iako pretpostavimo dovoljan pristup hrani, smještaju, zdravstvu u dovoljnoj mjeri svim ljudima.

Život, zapravo, ne bi imao smisla bez čežnje za nečim većim, još uzvišenijim, još ljepšim nego pokvarenom realnošću svakodnevne egzistencije.

Beživotan pogled na marksizam

Marksizam često opisuju kao beživotnu dogmu koja se bavi čistom ekonomskom analizom. To je u potpunosti netačno. Istorijski materijalizam tvrdi da u konačnoj analizi, održivost bilo kojeg društveno-ekonomskog sistema određuje njegova sposobnost da razvija proizvodne snage.

To je bez sumnje tačno. Ali izvući zaključak iz te opšte izjave da se sva kompleksna i kontradiktorna evolucija naše vrste može svesti samo na ekonomske faktore je iskreno apsurdno.

Materijalizam gleda da istraži višestruku povezanost svih oblika razmišljanja - uključujući umjetnost i religiju - sa pravim životom muškaraca i žena, tj. njihovog društvenog bića.

U krajnjoj analizi, promjene u našem načinu razmišljanja se mogu naći u promjenama u društvu. Ipak, odnos između misli i društvenog bića nije automatski niti mehanički. Već je kompleksan, kontradiktoran, jednom riječju, dijalektičan.

Suprotno iluzijama idealista, koji misle da svu ljudsku istoriju vodi snaga ideja i (što je samo produžetak početne prepozicije) djela slavnih osoba. Ljudski um je generalno konzervativan i zaostaje iza događaja.

Preciznije, ovo hronično zaostajanje svijesti i razvoj društva, kojeg guraju zahtjevi proizvodnih snaga i drugi objektivni faktori koji se događaju nezavisno od naše volje, objašnjava potrebu za društvenom (i umjetničkom) revolucijom.

Dvije kulture

Tokom cijele istorije onoga što mi nazivamo civilizacijom, tj. klasnog društva, dominantne ideje su bile ideje vladajuće klase koje imaju monopol nad kulturom. Velika masa ljudi je sistematski isključena iz kulture.

Dok idealisti gledaju umjetnost kao nezavisnu manifestaciju ljudskog duha - nešto misteriozno i neobjašnjivo što je proizašlo iz mašte mozga ili svete inspiracije koja je sišla sa neba - u klasnom društvu uvijek su prisutne dvije kulture: dominantna kultura, koja najčešće uključuje najnaprednije škole umjetnosti i književnosti i paralelna kultura koja cirkuliše među eksploatisanim klasama.

Kao što je Plehanov napisao:

“Isti kapitalizam koji je u sferi proizvodnje prepreka za potpuno korišćenje proizvodnih snaga koje su na raspolaganju modernom čovječanstvu je takođe kočnica u sferi umjetničke proizvodnje”.

Kultura kao alat ugnjetavanja

Život većine ljudi karakteriše neprestano naporan rad u dosadnim bezveznim poslovima. Da bi pobjegli od napornog rada, traže bijeg na drugačije načine.

Francuski pjesnik Bodler se koristio izrazom les paradis artificiels - vještački raj kao što je droga i alkohol, koji služe kao jednostavan bijeg od smrtonosne monotonije svakodnevnog života.

Imamo naravno i ultimativni vještački raj, ta najteža od svih teških droga koju nazivamo religija, koja nudi muškarcima i ženama primamljiv prospekt života vječnog blaženstva - kada umru.

Danas, bez obzira na takozvanu slobodu štampe, taj toliko izvikani žig buržoaske demokratije, nekoliko dnevnih novina postoje koje rigidno kontroliše šačica medijskih milijardera čiji sadržaj se uglavnom sastoji od smeća.

Kažu da je to zato što velike firme “daju kupcima šta žele”. U realnosti, kapital daje kupcima ono što misli da im treba: stabilna količina kiča, seksa, sporta i skandala sa minimumom politike i kulture, lijepo upakovano po zahtjevima bankara i kapitalista.

Cilj ovakve zabave se jednostavno može reći. To je pokušaj zaustavljanja ljudi da razmišljaju o svojim problemima i zaustave ih da preuzmu pozitivnu akciju da ih riješe.

U ovome vladajuća klasa je izvanredno uspješna. Žar sa kojim fudbalski navijači podržavaju svoj tim protiv svih ostalih je odličan način da ih zaustave u učestvovanju u zajedničkim akcijama protiv bankara i kapitalista.

Ovdje nema ništa novo. To je moderna ekvivalenta “hljeba i igara”. Čak i u robovskom društvu, hljeb sam po sebi nikada nije bio dovoljan da zadrži mase u stanju poslušne ukočenosti. To je glavna funkcija takozvane “popularne kulture”.

Televizija predstavlja jadan spektakl kulturnog i moralnog bankrota. Siromaštvo ideja, totalni nedostatak originalnosti, koji proizvodi samo osjećaj uznemirenosti i gađenja u minimalno razvijenom umu.

To je uvreda prema inteligenciji ljudi. Ali posljednja stvar koja treba vladajućoj klasi jesu inteligentni ljudi. Zaista, to bi bilo opasno.

Ali ta taktika ima određeno ograničenje. Doći će dan kada će oni isti fudbalski navijači prikazati još veći žar kada se budu borili za svoju klasu. Kao što je Frederik Veliki jednom rekao: “Mi smo izgubljeni kada ovi bajoneti počnu da razmišljaju.”

Kultura i radnička klasa

Ja sam često čuo kako se kaže da radnička klasa nije zainteresovana za umjetnost i kulturu. Meni je jasno da oni koji tako tvrde ne poznaju kako radnička klasa razmišlja i kako se osjeća.

To je ustvari izraz urođene snobovštine intelektualaca srednje klase koji su duboko uvjereni u svoju superiornost nad ostatkom ljudske rase. Po mom iskustvu ipak, ta arogancija uglavnom prikriva nevjerovatan nivo gluposti i neznanja.

Klasno društvo je stvoreno da uguši intelektualni potencijal radnog naroda, da ih zaustavi na svaki mogući način da dostignu viši nivo kulture i razumijevanja.

Ali žeđ za učenjem koju suzbijaju toliko dugo izlazi gdje god radnici krenu u borbu. Vidimo to na svakom štrajku, gdje i najnazadniji elementi klase krenu da tragaju za idejama.

To je hiljadu puta primjetljivije tokom revolucije kada mase počinju da uzimaju sudbinu u svoje ruke i promjene društvo.

Oštro osjećaju ograničenu prirodu njihovog razumijevanja i nastoje da nauče i razumiju. Ovo nastojanje je tačno indikacija da su mase počele da odbacuju svoj ropski mentalitet i teže ka višim stvarima - to znači, kulturi.

Kapitalizam i umjetnost

Pod kapitalizmom otuđenje umjetnosti od društva je dostiglo jedinstven nivo. Istinska umjetnost je potištena i poništena - zarobljena luđačkom košuljom, odvojena od masa i stavljena pod željeznu ruku tržišta.

Engleski pjesnik Robert Grejvs se podsjećao kao mladić da ga je grdio bogati preduzetnik koji ga je upozorio da nema para u poeziji. Mladić je uzvratio: “moguće, ali nema ni poezije u parama.”

U istom duhu, Džon Raskin je jednom izjavio kako djevojka može pjevati o izgubljenoj ljubavi, ali škrtica ne može pjevati o izgubljenom novcu. Zašto? Zato što kada bi to uradio, samo bi dobio jedan grohotan smijeh.

U poeziji ljudska bića komuniciraju jedno sa drugim o svojim najdubljim mislima i osjećajima. Ali kapitalista ne voli ljude, koji su samo sredstva za proizvodnju viška vrijednosti.

Interesovanje kapitaliste za umjetnost je obrnuta u proporciji želje da uloži u razvoj industrije, nauke i tehnologije i da stvara stvari koje su od prave koristi većini čovječanstva.

Postoji živahno internacionalno umjetničko tržište gdje investitori željno pokupuju sve što je dostupno, često za apsurdne cijene.

Najveći centar ove trgovine su, naravno, SAD, koji sadrže 42 posto te trgovine. Nije potrebno reći da ti ogromni troškovi na umjetnička djela imaju jako malo veze sa estetikom.

Većina djela kupljenih nisu namijenjena za izlaganje već kao ekonomska investicija - ili da to nazovemo pravim imenom - špekulacija.

Neće ih vidjeti publika, i većinu nikada neće vidjeti njihov kupac, koji su često velike banke i korporacije.

Neprocjenjiva stara remek djela koja bi trebala pripasti cijelom čovječanstvu su sakrivena u rukama bogataša, gdje nikada neće vidjeti svjetlo dana. Na ovaj način ljudskoj vrsti je oduzet jedan dragocjen dio njenih tekovina.

Uništenje kulture

U periodu senilnog truljenja, buržoazija je uključena u potpuno uništavanje kulture. Novi univerzalni ratni uzvik za ‘smanjenje poreza’ označava rezove u vladi, koji umanjuju i one elemente poluhumane egzistencije koji su na toliko bolan način istrgnute iz ruku vladajuće klase u prošlosti.

Škole, koncertne dvorane, pozorišta, javne biblioteke, sve padaju pod sjekirom. Prisilno nas podsjeća na Geringovu poznatu frazu: “Kada čujem riječ ‘kultura’, zgrabim svoj revolver.”

Ipak, to ne znači da je umjetnost prestala da postoji. Ispod površine, zeleni izdanci nastavljaju da se bore do vazduha i svjetla. Ali stalno ih blokira debeli sloj para, pokroviteljstva i privilegije.

Nastavak kapitalizma je smrt umjetnosti.

Galerije, trgovci umjetnosti, produkcijske firme i i studiji su u rukama biznis elite.

Stotine hiljada dobrih mladih umjetnika nemaju pristup sredstvima kulture. Njihovi radovi nikada neće biti prikazani.

Ovi umjetnici će se uzdići tokom revolucije, kada postanu slobodni od okova velikih firmi koji drobe umjetnost.

Za kapitaliste, umjetnost, kultura i obrazovanje nemaju nikakvu vrijednost sami po sebi. Oni su samo interesantni toliko koliko mogu biti izvor bogatstva za one koji su već bogati.

Drugim riječima, umjetnička djela su samo interesantna kada su pretvorena u robu.

Ako buržoazija može da se izvuče dok zatvaraju škole i bolnice da bi štedili na porezima, onda će to zadovoljno uraditi. Ako mogu da natjeraju ljude da plaćaju za javne usluge kao što su muzeji, biblioteke i umjetničke galerije, privatizovaće ih. Ako im to ne obezbjedi dovoljno novca, zatvoriće ih.

Činjenica da ovi ‘principi’ predstavljaju prijetnju kulturi i civilizacijskim vrijednostima je zanemareno. Sve što je bitno je da kapital vlada i da mu je dozvoljeno da sprovodi pljačku cijelog svijeta bez ograničenja.

Zaključak je neizbježan. Nastavak kapitalizma je smrt umjetnosti. Spašavanje kulture i njeno dizanje na viši nivo za buduće generacije je bitan zadatak tokom klasne borbe.

Temelj višeg društva

Mi smo usred jedne opšte regresije onoga što bi se nekada nazivalo civilizacijom, i to je neizbježan rezultat činjenice da je društveno-ekonomski sistem nadživjeo svoj istorijski razlog za postojanje.

Civilizaciju koče dva ogromna okova za napredak - privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju i nacionalna država.

Trenutni period istorije kapitalizma je karakterističan po, između ostalog, manjku velikog umjetničkog stvaralaštva, originalnog razmišljanja i filozofije. To je period ekstremne površnosti, intelektualnog siromaštva i duhovne praznoće.

Put do socijalističke revolucije će biti popločan sa borbom u kojom će se osvajanje umjetnosti i kulture braniti od prijetnje koju predstavlja trulež degeneracije kapitalizma.

Radnička klasa ne može biti ravnodušna o sudbini kulture. To je temelj na kojem će buduće socijalističko zdanje biti izgrađeno. Ne smijemo dopustiti buržoaziji da je uništi!

Borba protiv imperijalizma i kapitalizma je neizbježno povezana sa borbom da se odbrane dostignuća ljudske kulture protiv uništavajuće sile koja prijeti da ih zdrobi da bi zadovoljila svoju pohlepu.

Nakupljena dostignuća posljednjih 5 000 godina ljudske civilizacije moraju biti odbranjena, cijenjena, da se smatraju dragocjenim i sačuvana za dobrobit naše djece i unučadi.

Kratko prije početka Drugog svjetskog rata, Trocki je objavio manifest o umjetnosti koji je objavljen pod imenom Andre Bretona u odbranu slobode umjetnosti. Tokom 1938. godine, FIARI (Internacionalna federacija nezavisnih revolucionarnih umjetnika) je osnovana kao odgovor manifestu.

Ovde imamo nadahnujući model za pratiti!

Umjetnici, muzičari, pisci i intelektualci! Morate staviti na stranu sve strahove i oklijevanja i ujediniti se sa radničkom klasom u revolucionarnoj borbi za transformaciju društva i izgraditi novi svijet koji je pogodan za ljudski život.

Pozivamo vas da se pridružite u borbi za kulturu i osvajanje ljudske civilizacije od kapitalističkog varvarstva.

Kroz vaše aktivnosti možete napraviti bitnan doprinos borbi za emancipaciju svih radnika svijeta, što je prethodnica za oslobođenje umjetnosti i kulturnog života od okova klasnog društva.

Nemojte stajati sa strane! Nemojte oklijevati! Zauzmite vaše mjesto u Revolucionarnoj komunističkoj internacionali!

Tekst je objavljen 16. jula 2024.