Počevši od ponoći 03. jula, oluja je zahvatila izbjeglički kamp Dženin u Palestini, koja je trajala 48 sati. Iza sebe je ostavila scene koje su ličile na pakao na Zemlji. Oluju je izazvao napad izraelske vojske.

Istovremena upotreba vazdušnih i kopnenih napada kombinovana je sa kopnenim napredovanjem u izbegličkom kampu i oko njega pomoću ogromnih vojnih buldožera. Korišteni su za razbijanje svega što im se našlo na putu: puteva, vodovoda i kanalizacije, drobljenja automobila i oštećenja zgrada. Izraelske snage su u nekoliko navrata ispalile prave metke i suzavac na lokalne bolnice kako bi "istjerali" teroriste.

Bile su to scene koje Dženin nije vidio od opsade 2002. prije više od 20 godina, kada je polovina izbjegličkog kampa uništena u izraelskoj operaciji 'Zid odbrane'.

Kada su izraelske snage otišle u srijedu ujutru 05. jula, Dženin je ličio na pejzaž u Gazi nakon izraelske ofanzive 2021. godine, s ulicama koje su se pretvorile u blatnjave odvode nakon što su ga udarile bombe i rakete.

Foto: Zoe Lafferty, Twitter

Prema ministru zdravlja Palestinske samouprave (PA), trinaest je ubijeno (od toga jedanaest u dobi od 16 do 23 godine), a najmanje 150 je ranjeno. Od 16.000 ljudi koji žive u izbjegličkom kampu, 3.000 je moralo napustiti svoje domove zbog velikih oštećenja.

U znaku sablasne ironije, izraelska vojska je ovaj masakr nazvala kodnim imenom „Operacija Dom i bašta“. Ono šta imamo ovdje je pravi ratni zločin. Ali gdje su bili povici bijesa zapadnih medija?

Nije bilo konferencije za novinare predsjednice Evropske komisije Fon der Lejen ili generalnog sekretara NATO-a Stoltenberga na kojoj bi osudili ova neselektivna bombardovanja. Čak se ni UN nisu usudile da prstom okrive Izrael. Zaista, generalni sekretar UN-a se ograničio na izražavanje svoje “duboke zabrinutosti”, rekavši da “sve vojne operacije moraju biti vođene uz poštovanje međunarodnog humanitarnog prava”.

Ah, UN ovo ne naziva činom rata. Naprotiv, to je samo „vojna operacija“ – vojna operacija koja nije oklevala da ubija tinejdžere! Svi se možemo složiti, ovo zvuči mnogo ljepše!

Ovi zločini jasno pokazuju potpuno licemjerje zapadnih medija. Plaču do neba kada Putin u Rusiji eufemistički naziva invaziju Ukrajine „specijalnom vojnom operacijom“, zabranjujući riječ „rat“, ali u odnosu na Izrael dobrovoljno usvajaju istu frazeologiju Netanjahuove vlade.

Možemo biti sigurni da nijedan sud u Hagu nikada neće osuditi izraelsku vladu za ove ratne zločine.

Uporište palestinskog otpora

Dženin, koji se nalazi na sjeveru Zapadne obale, tradicionalno je uporište palestinskog otpora. Upravo u ovom gradu je prošle godine ubijena palestinska novinarka Širin Abu Akleh. I ponovo u Dženinu, u januaru, još jedan napad izraelske vojske ubio je 10 ljudi.

Ovaj najnoviji napad pripreman je nedjeljama i prethodila mu je zaglušujuća medijska ofanziva od strane najdesničarske vlade u istoriji Izraela.

Foto: Issa Amro, Twitter

25. juna, izraelski ministar 'bezbjednosti' Itamar Ben-Gvir otvoreno je pozvao na široku vojnu ofanzivu na Zapadnoj obali: „Zemlja Izraela mora biti kolonizirana [i] pokrenuta vojna operacija. Rušite zgrade, eliminišete teroriste. Ne jedan ili dva, već desetine i stotine, čak i hiljade ako je potrebno.”

U cionističkoj retorici, svaki Palestinac je „terorista“, uključujući žene i djecu.

Uz zadovoljavanje apetita ovih ekstremističkih elemenata, podizanje palestinskog bauka služi za skretanje pažnje izraelskog stanovništva.

Netanjahu se suočio sa višemjesečnom masovnom mobilizacijom protiv svoje reforme. Nakon što je krajem aprila privremeno prekinuo raspravu o zakonu iz straha od eskalacije uličnih protesta, predložio je da se rasprava ponovo pokrene u maju. Ali time su i protesti nastavljeni. S obzirom na to da su vođe pokreta buržoaski političari, uspjeli su pronaći zajednički jezik s Netanjahuom o palestinskom pitanju.

Ovo vođstvo je jedna od glavnih slabosti protesta, koji su predstavljali ništa drugo do različite frakcije izraelske vladajuće klase.

Razbijanje Zapadne obale

Izraelska strategija je jasna: oni pokušavaju slomiti otpor Palestinaca podjelom Zapadne obale na male, izolirane džepove. U očima izraelske države, Dženin, Nablus i Ramala moraju biti izolovani jedni od drugih, kako bi izraelska vojska mogla dolaziti i odlaziti kako hoće, oslobađajući maksimalno nasilje uz najmanji otpor.

Da bi to postigli, oslanjaju se na ključni bedem reakcije: 700.000 doseljenika koji žive na okupiranim teritorijama Zapadne obale i istočnog Jerusalima. Krajem juna vlada je odobrila ilegalna naselja za još 5.000 Izraelaca. Ova naselja su u direktnom kršenju više međunarodnih ugovora, ali nisu svi jednaki pred zakonom – prijatelji imperijalizma su svakako „ravnopravniji“ od drugih.

Ove naseljenike vojska koristi kao pomoćne snage: oni se neprestano upuštaju u provokacije vršeći gole terorističke napade na palestinsko stanovništvo. Samoodbrana Palestinaca se tada koristi kao izgovor za izraelsku vojsku da interveniše u selima i izbjegličkim kampovima.

Upadi izraelske vojske na Zapadnu obalu takođe su postali sve češći zbog duboke krize Palestinske samouprave (PA). U sporazumu iz Osla, potpisanom prije skoro 30 godina u maju 1994., funkcija PA je jasno postavljena: njena svrha je da nadzire Palestince i spriječi bilo kakvu mobilizaciju masa. PA sada nije u stanju da obavlja ovu dužnost.

Palestinski predsjednik Mahmud Abas (takođe poznat kao Abu Mazen), predsjedavajući Fataha i predsjednik Palestinske nacionalne vlasti, je star i bolestan čovjek, koji je u očima masa potpuno diskreditovan. Od 2006. godine na Zapadnoj obali nisu održani izbori. Njegova vlada opstaje samo zahvaljujući kreditu koji su joj dali Izrael i Sjedinjene Države.

Mahmoud Abbas, foto: Wikimedia Commons

Međutim, za izraelsko političko i vojno rukovodstvo, pitanje šta učiniti sa PA tek treba da dobije odgovor. Jedan dio vladajuće klase, uključujući Netanjahua, kladi se na PA, jer pomaže u održavanju privida stabilnosti, s obzirom na to da garantuje radna mjesta i javne usluge milionima Palestinaca.

Drugi počinju da postavljaju pitanje: “Kako treba tretirati PA, kao dio problema ili kao dio rješenja?” Meir Ben Šabat, bivši vladin savjetnik za nacionalnu bezbjednost, govoreći o upadu u Dženin, izjavio je: “Ako je cilj operacije da se oslobodi područje i potom ga preda Palestinskoj samoupravi, onda nije vrijedno rizika koji su povezani sa tako velikom ofanzivom.” Razlog za to je jednostavan – nema povjerenja u sposobnost PA da se bori protiv palestinskih oružanih grupa.

Uspon ovih oružanih grupa, uključujući Jenin Brigade i Lions’ Den u Nablusu, prava je promjena situacije u Palestini. Čak i grupe poput Jenin Brigade, koje su nastale na inicijativu Palestinskog islamskog džihada (naoružano krilo Hamasa), otvorene su i za pripadnike drugih političkih grupa i za sve mlade ljude koji žele da se bore protiv okupacije.

Ove grupe uživaju široku podršku. Prema istraživanju javnog mnjenja Palestinskog centra za istraživanje politike i istraživanja, “68 posto podržava formiranje naoružanih grupa, kao što je 'Lions' Den', a 87 posto vjeruje da PA nema pravo hapsiti članove ovih grupa."

Zanimljivo je i to da anketa pokazuje da „61 odsto očekuje izbijanje treće oružane Intifade“, a praktično isti procenat smatra da PA neće učestvovati u tome.

Ova masovna podrška znači da će, uprkos znatno većoj vojnoj snazi izraelske vojske, njihov cilj potpunog iskorenjivanja oružanog otpora na Zapadnoj obali biti vrlo teško ostvariv.

Za novu Intifadu!

Važan korak u radikalizaciji ovih slojeva bio je masovni pokret nakon bombardovanja Gaze 2021. godine, što je dovelo do generalnog štrajka 18. maja te godine.

Postoji čitava generacija mladih ljudi koji su rođeni nakon Sporazuma iz Osla, pa čak i nakon Arafatove smrti 2004. Za njih Fatah nije organizacija kakvu su znali njihovi roditelji ili bake i djedovi. U njihovim očima to više ne simbolizuje otpor okupaciji. Umjesto toga, Fatah je postao prepoznatljiv kao organizacija koja vodi vladu u Ramali, punoj korumpiranih političara koji sarađuju s Izraelom u suzbijanju njihove borbe. Oni ne vide takozvanu korist od stvaranja PA, koja je samo pomogla palestinskoj buržoaziji. Umjesto toga, PA predstavlja nastavak bijede, privatizacije i beznađa.

Ukratko, Palestinska samouprava više nema nikakav autoritet među mladima. Prema Il Manifestu:

“Kada je Mahmud Al Aul, Fatahov broj dva, juče stigao u izbjeglički kamp i sa bine pokušao uputiti poruke solidarnosti i podrške stanovnicima, bio je zatrpan uvredama. Stotine su ga otjerale uzvikujući 'Barra, barra!' (napolje, napolje!)”

Potraga za jedinstvom i nepovjerenje u PA su dva važna koraka naprijed za pokret. Istovremeno, oružani otpor sam po sebi ne može poraziti izraelsku vojsku. Samo masovni pokret radničke klase i potlačenih masa, nova Intifada, mogla bi uspjeti da ispuni ovaj zadatak.

Potreban je revolucionarni program, sposoban da poveže borbu za oslobođenje Palestine sa borbom protiv buržoazije, bilo arapske ili izraelske.

Samo klasni poziv mogao bi zabiti klin u cionistički blok, koji je trenutno zacementiran lažima da izraelski radnici i gazde imaju iste interese jer su Jevreji.

Samo socijalistička federacija Bliskog istoka može garantovati slobodu i istinsko samoopredjeljenje za sve radne ljude u regionu.

Tekst je objavljen 06. jula.