Poslije više od 20 godina na vlasti, turski predsjednik Redžep Tajip Erdoan produžio je svoju vladavinu za još pet godina nakon što višestranačka opozicija, predvođena buržoaskim liberalima, nije uspjela da krizom uzdrmanom predsjedništvu zada odlučujući udarac u drugom krugu predsjedničkih izbora održanih u nedjelju 28. maja.
Nakon što u prvom krugu po prvi put nije uspio preći cenzus, Erdoan je uspio osigurati pobjedu u drugom krugu, sa 52 posto glasova, nakon što je dobio podršku Sinana Ogana iz Alijanse ATA: koja se odvojila od krajnje desničarske Stranke nacionalističkog pokreta (MHP), i trećeg predsjedničkog kandidata, koji je u prvom krugu osvojio 5 posto glasova.
U prvom krugu istovremeno su održani parlamentarni izbori u kojima je Erdoanova vladajuća Partija pravde i razvoja (AKP) osigurala većinu uz pomoć tri koaliciona partnera, zajedno osvojivši 313 mjesta u parlamentu od 600 mjesta.
Turska ekonomija je zahvaćena krizom. Visoka inflacija, valuta u slobodnom padu i dvocifrena nezaposlenost gurnuli su 98 posto zemlje ispod granice siromaštva.
Ekonomsku krizu pogoršao je razorni zemljotres 06. februara, koji je ostavio skoro 60.000 mrtvih (prema zvaničnim podacima) i skoro 3 miliona ljudi bez krova nad glavom. Ljutnja protiv režima dostigla je nove vrhunce s obzirom na kriminalnu korupciju; ravnodušnost i nedostatak spremnosti režima; i loše vođena akcija spašavanja, što je sve pogoršalo katastrofu.
A ipak su Erdoan i AKP preživjeli, kako je to moguće?
Polarizacija
Odaziv birača bio je na rekordnom nivou: preko 80 posto, a vjerovatno i do 95 posto u oba kruga. Ovo je odraz duboke polarizacije u turskom društvu. Biračko tijelo je na izbore izašlo sa visokim tenzijama i uznemirenošću. Tog dana su tri osobe (jedan posmatrač biračkog mjesta i dva glasača) imale srčani udar u iščekivanju rezultata.
Kemal Kiličdaroglu, kandidat glavne opozicione stranke, Republikanske narodne partije (CHP), predvodio je Nacionalni opozicioni savez. Predstavljajući se kao 'odgovorno' krilo turske buržoazije, opozicija je obećala povratak na "ekonomsku ortodoksnost" i "restauraciju": što znači dopuštanje centralnoj banci da podigne kamatne stope kako bi ukrotila inflaciju, i preorijentaciju ka Zapadu, daleko od Rusije i Kine.
Ali prema Banci Amerike, kamatne stope bi morale biti podignute na 50 posto kako bi se izbalansirao deficit tekućeg budžeta. To bi imalo katastrofalne posljedice po dugovima opterećenu tursku ekonomiju, što bi dovelo do masovnih bankrota, nezaposlenosti i siromaštva.
A kada je Kiličdaroglu govorio o popravljanju odnosa Turske sa NATO-om i Zapadom, to je išlo samo protiv njega, jer u Turskoj postoji zdravo nepovjerenje prema zapadnom imperijalizmu. Osim toga, budući da se turska ekonomija u velikoj mjeri oslanja na ruski gas, uvoz i turiste, promjena odnosa s Rusijom nikada neće dovesti do izborne pobjede.
CHP, nekada sinonim za sekularizam u Turskoj, sve se više oslanjao na religiju i šovinizam kako bi se približio bazi AKP-a. Kiličdaroglu je imenovan za predsjednika tek nakon što je dogovoreno da će vjerski konzervativac Ekrem Imamoglu (CHP gradonačelnik Istanbula) i Mansur Javaš (CHP gradonačelnik Ankare, krajnje desničarski nacionalista koji se odvojio od MHP) biti postavljeni za potpredsjedničke kandidate.
U suštini, opozicija je obećavala povratak u rane dane AKP-a, ali bez ekonomskog buma koji im je dao autoritet. Nije teško shvatiti zašto ovo nije ulilo povjerenje glasačima.
Takozvana liberalna maska CHP-a dodatno je skliznula dok je oštro skrenula udesno i uskladila se s krajnje desnim partnerima poput Stranke IYI. Nakon što nije uspjela pobijediti Erdoana u prvom krugu, stranka se povezala sa strankom Zafer, novoformiranom krajnje desničarskom anti-izbjegličkom strankom koju predvodi fanatični rasista Umit Ozdag.
Godinama, kako se ekonomska kriza produbljavala, opozicija je raspirivala anti-izbjegličko raspoloženje. Na ovim izborima, Kiličdaroglu je demonizirao izbjeglice, koristeći rasistički jezik izjavama poput „žene neće moći bezbjedno hodati ulicama“ ako izbjeglice ne budu deportovane. Za drugi krug, CHP je vodio reklamnu kampanju sa riječima: „Sirijci će otići“, pored slike Kiličdaroglua.
Ništa od toga nije inspirisalo podršku, a takođe je odbilo najprogresivnije elemente u turskom društvu. Osnovna linija podjele u Turskoj nije između domaćih i izbjeglica, već između radnika i kapitalista. Kao predstavnici kapitalizma, Kiličdaroglu i CHP ne mogu i neće predstavljati alternativu zasnovanu na klasi, ne ostavljajući im drugu opciju osim da imitiraju šovinističku demagogiju AKP-a.
Takođe je bilo jasno da se CHP više bavi obuzdavanjem masa nego svrgavanjem Erdoana. Nakon prvog kruga, kada su razmjeri Erdoanove izborne prevare otkriveni na društvenim mrežama, umjesto pokušaja mobilizacije protesta odozdo, CHP je apelovao na smirenost, izdavši patetičnu izjavu da, iako je bilo varanja, “to neće promijeniti rezultate ”.
Greške HDP-a
Nažalost, ljevičarska Narodna demokratska partija (HDP) koju predvode Kurdi takođe je počinila niz pogrešaka. HDP je formirao savez krajnje lijevih i lijevih stranaka, Savez rada i slobode. Ali umjesto da iznese nezavisan klasni program, Savez je podržao Kiličdaroglua kako bi se „oslobodili režima jednog čovjeka“ i „ubrzali demokratski proces“.
Ovo je bila užasna izdaja. CHP, koji je 1923. osnovao Mustafa Kemal Ataturk, koji je predvodio tursku buržoasku revoluciju, istorijski je progonio kurdski narod, zabranjivao kurdski jezik u javnosti i ugušio kurdske pobune 1925. i 1938., ubijajući hiljade Kurda i prisiljavajući na hiljade drugih da pobjegnu.
Posljednjih godina, CHP je zajedno sa AKP glasao za ukidanje poslaničkog imuniteta Selahatinu Demirtašu, bivšem kopredsjedavajućem HDP-a koji je u zatvoru od 2016. godine, i drugim članovima HDP-a. Nije izazvao nikakvo protivljenje smjeni izabranih kurdskih gradonačelnika na jugoistoku. CHP je takođe odobrio svaku operaciju turske vojske usmjerenu protiv kurdskih regija u sjevernoj Siriji i Iraku.
Uoči izbora, oko 150 kurdskih političara, novinara, advokata i poznatih ličnosti privedeno je od strane antiterorističkih odreda, a Kiličdaroglu i CHP nisu o tim događajima progovorili ni riječi.
U početku, alijansa predvođena CHP-om uskratila je HDP da uđe u svoj izborni savez, u pokušaju da se dodvori nacionalističkim glasačima. Pristala je da HDP podrži Kiličdaroglua tek nakon što je postalo jasno da ne može pobijediti bez podrške HDP-a i 6 miliona biračke baze. Iako je Nacionalni savez dobio podršku HDP-a, oni su cijelu svoju kampanju proveli pokušavajući da se distanciraju od HDP-a.
Kao što je navedeno, nekoliko dana prije drugog kruga, Kiličdaroglu je potpisao sporazum sa ekstremno desničarskim, rasističkim, antiizbjegličkim Umitom Ozdagom. Dok su se neke pristalice HDP-a “držale za nos” i bez obzira na to glasale za Kilidčaroglua, mnogi uopšte nisu ni glasali. Dok je izlaznost birača širom Turske bila skoro 94 posto, pala je na 80 posto u regijama sa kurdskom većinom.
HDP je pretrpio najveći gubitak na izborima. HDP je 2018. godine dobio 11,70 posto, a 14. maja 8,81 posto glasova. Njihova poslanička mjesta su se smanjila sa 67 u 2018. na 62 mjesta. Stranka je izgubila glasove u gotovo svim gradovima od posljednjih izbora 2018. godine.
Kada bi HDP postavio klasni program i zadržao nezavisnu poziciju, povezujući borbu za svakodnevne zahtjeve masa sa borbom za socijalizam, bolje bi presjekao nacionalne linije i ujedinio tursku i kurdsku radničku klasu. To bi predstavljalo mnogo veću prijetnju Erdoanu.
Erdoanovi manevri
Sa svoje strane, Erdoan je vješto vodio kampanju. Pazio je da ne skrene previše pažnje na ekonomiju i kombinovao je priče s podmićivanjem.
On je uoči izbora podigao minimalnu platu za 55 posto. Nekoliko dana prije izbora dao je povišicu državnim službenicima, više nego udvostručio standardnu penziju i usvojio zakon kojim milioni radnika imaju pravo na prijevremenu penziju. Domaćinstvima je ponudio i besplatan prirodni plin na mjesec dana.
On je svoju kampanju usredsredio na "borbu protiv terorizma i imperijalizma", tvrdeći da je on jedini koji može ponuditi "stabilnost". Optužio je Kiličdaroglua i CHP da rade sa “teroristima”, pozivajući se na njihovu podršku od strane HDP-a. Na jednom skupu je svojim pristalicama pokazao lažni video na kojem se vidi kako komandant PKK pjeva zajedno sa liderima opozicije.
On je takođe optužio Kiličdaroglua da je u pregovorima sa MMF-om, te u savezu sa Zapadom i imperijalistima kako bi Tursku pretvorio u „prosjaka“, što je optužba potpomognuta izjavama Kiličdaroglua. Kako bi zamaglio klasne interese, Erdoan je optužio cijelu opoziciju da su “LGBT-ovci” i protiv “porodičnih vrijednosti”.
S većinom medija pod njegovom kontrolom, svoju kampanju je širio nadaleko i naširoko, dok je opoziciji ograničavao vrijeme emitovanja. Režim je takođe izvršio stotine hapšenja advokata, novinara, aktivista i poznatih ličnosti u sedmicama prije izbora, većinom Kurda, kako bi dodatno potisnuo kampanju opozicije i stvorio okruženje straha.
Takođe je jasno da je AKP varala. Čim su izbori počeli, na društvenim mrežama su počeli da se pojavljuju video snimci i slike lažiranja glasova, na kojima se vide dodatne bijele glasačke vreće pune glasačkih listića: sve za Erdoana i AKP.
U regionu potresa, koji obuhvata 15 miliona ljudi, izlaznost birača bila je preko 80 odsto. Na jugoistoku, u Kurdistanu, krajnje desničarski nacionalistički MHP ostvario je značajan napredak. YSK, turski izborni odbor, bio je primoran da prepusti mjesto HÜDA-PAR-a HDP-u u Urfi, nakon što je raspisano ponovno brojanje glasova.
Istina je da AKP još uvijek ima određenu lojalnu bazu, posebno među anadolskom srednjom klasom koja je imala koristi od ekonomskog procvata 2000-ih.
Ipak, pad Erdoana i AKP-a evidentan je širom zemlje, u većim gradovima, i što je najvažnije u njegovim uporištima. Uprkos svim namještanjima glasova, kontroli medija i zastrašivanju, Erdoan je uspio osigurati predsjedništvo samo uz podršku Ogana, pored marginalnih stranaka kao što su Stranka slobodnih ciljeva (HÜDA-PAR) i Nova stranka blagostanja (YRP) .
AKP je ukupno dobila 266 mjesta, što uključuje tri mjesta za HÜDA-PAR, koji se kandidovao na istom glasačkom listiću kao i AKP. Ovo je pad sa 296 mjesta u 2018. samo za AKP. MHP je osvojio 51 mjesto, a YRP 5 mjesta.
U Kajzeriju, 'rodnom mjestu' Erdoanovog AKP-a, udio glasova AKP-a pao je sa 50,64 u 2018. na 40,62. U Konji, 'anadolskom tigru', AKP je zabilježila pad sa 59,51 na 48,07. U Kahramanmarašu, uporištu AKP-a (ali i epicentru dvostrukih zemljotresa 06. februara), podrška AKP-u je opala sa 58,54 u 2018. na 47,79.
U Gazijantepu, drugom uporištu, koje je takođe pogođeno zemljotresom i koje je prošle godine bilo mjesto talasa štrajkova, podrška AKP-u je opala sa 51,45 na 44,93. U Sivašu je podrška AKP-u opala sa 54,73 na 40,5. U Rizeu, Erdoanovom rodnom gradu, njegov udio glasova pao je sa 64,99 na 54,07. A u Istanbulu i Ankari, AKP je pao sa 42,7 na 36,2, odnosno 40,2 na 32,6.
Ali ako ostavimo ovo, i svu prljavu igru po strani, razlog zašto ovaj pad nije doveo do potpunog poraza je taj što mase još uvijek ne vide kredibilnu alternativu Erdoanu i AKP-u.
U razgovoru za Vašington Post, jedna žena u Sivašu rekla je da je zabrinuta za "obrazovanje, ekonomiju i da svi mogu da izraze svoje misli i mišljenja", ali je glasala za Erdoana. „Naravno“, rekla je „da postoji bolji kandidat u opoziciji, glasala bih za tog kandidata“.
Penzioner je dodao: “Plivamo u nezaposlenosti”, ali je izjavio da je glasao za Erdoana i rekao: “Da vam kažem ovako. Da se pristojan kandidat kandidovao, ne bi pobijedio.”
Krhki temelji
No, dok Erdoan za sada može proslavljati svoju tijesnu pobjedu, naslijedio je ekonomiju u ruševinama. Oštra i nekontrolisana inflacija, koja je u oktobru porasla na 85 posto, a prema zvaničnim podacima i dalje iznosi 44 posto, stvara duboku krizu troškova života za mase.
Erdoanove opcije su neugodne. On može podići kamatne stope kako 'ortodoksna' buržoaska ekonomija diktira i boriti se s inflacijom, ali to bi pokrenulo lanac masovnih bankrota. Ili može smanjiti stope kako bi nastavio da održava ekonomiju na površini kroz kredite, ali to podstiče inflaciju i krizu, i diže troškove života. Za sada je Erdoan odlučio da nastavi s ovim drugim.
Uoči izbora, Erdoan je pojačao odbranu lire, ali Centralnoj banci ubrzano ponestaje deviznih rezervi i zlata kako bi održala valutu. Rezerve su prošle sedmice dostigle najniži nivo od 2002. godine.
Zajedno sa Erdoanovom predizbornom potrošnjom, procijenjena šteta zemljotresa 06. februara od 100 milijardi dolara samo povećava deficit. Očekuje se da će to stvoriti novi nalet inflacije, a slobodni pad lire je već nastavljen. Erdoan je očajnički u potrazi za gotovinom, obraćajući se za pomoć i prijateljima i neprijateljima.
Selva Demiralp, ekonomista sa Univerziteta Koč, pričala je za Ekonomist tokom izborne utrke, rekavši: "Pokušavaju da održe trenutni sistem do izbora, prije nego što eksplodira".
Politička kriza se već sprema, sa ekonomskim pritiskom koji izaziva ljutnju odozdo, otvarajući pukotine unutar vladajućeg saveza dok poslanici osjećaju bijes svojih birača. Ovaj unutarstranački pritisak izražava se u podjelama unutar ionako krhkog saveza.
Erdoan i Bahčeli će možda za sada moći 'obuzdati' svoje stranke, ali kako se kriza produbljuje, samo je pitanje vremena kada će svo nezadovoljstvo izaći na vidjelo.
I što je još važnije, produbljiva kriza turskog kapitalizma će uzrokovati intenziviranje klasne borbe. Da bi se izborila sa ovim, vladajućoj klasi je potrebno snažno vođstvo. Umjesto toga, imaće slab i krhak savez stranaka, spojenih zajedno kao dio braka iz interesa.
Dosta je narodnih frontova! Za radničku alternativu!
Bankrotirana strategija 'manjeg zla' učinila je tursku ljevicu iscrpljenom i demoralisanom. U srceparajućem izvještaju u vijestima, 20-godišnja žena izvršila je samoubistvo na željezničkoj stanici u Marmariju kada je pobjeda AKP-a postala očigledna. Mlada žena je ostavila poruku u kojoj se navodi da je "AKP ukrao [njenu] mladost", da je "izgubila nadu" i da "neće oprostiti onima koji podržavaju AKP".
Cijela ljevica je zaostala za takozvanim liberalnim CHP-om Kiličdaroglua, koji je kemalističko krilo vladajuće kapitalističke klase, i u osnovi zastupa iste interese kao i AKP, koji su svi duboko diskreditovani u očima miliona Turaka. Na kraju su povučeni sa njim u poraz.
Istina je da su krajnje desničarske i desničarske stranke ostvarile dobitke na izborima, ali to je samo zato što nije bilo prave radničke alternative. Mase traže izlaz iz ove krize, ali nema političke referentne tačke. Ovi rezultati nisu bili dokaz desnog pomaka u Turskoj, već samo patetične slabosti liberalne i reformističke opozicije. Svaki nejasno vjerodostojan, klasno zasnovan program vjerovatno bi zbacio Erdoana.
Dok je ostatak turske ljevice pun očaja, marksisti su optimistični u pogledu budućnosti. Erdoanov režim prožet krizom nikada nije bio slabiji i on ne može vladati na stari način kako se kriza produbljuje. Štaviše, turska radnička klasa je najveća u regionu i počinje da preduzima akcije. Izdvajamo talas štrajkova koji je prošle godine zahvatio zemlju, a koji je bio najveći od 1970-ih i štrajkova i protesta koji su u toku. Ovo je samo nagovještaj onoga što tek dolazi.
U Turskoj se danas pripremaju uslovi za eksploziju klasne borbe. Jedino što nedostaje je revolucionarno vođstvo koje bi vodilo mase putem borbe, ka socijalističkoj budućnosti.
Tekst je objavljen 31. maja.
