Upotreba Člana 49.3 Ustava od strane francuske vlade za provođenje Makronovih penzionih reformi bez parlamentarnog glasanja 16. marta označila je prekretnicu u razvoju borbe. Zaobilaženje Narodne skupštine veliki slojevi stanovništva s pravom vide kao uvredu i provokaciju koja je otišla predaleko.

Svi u Francuskoj znaju da Makron i njegova vlada preziru ankete, koje sve pokazuju na to da se velika većina stanovništva (uključujući više od 90 posto zaposlenih) protivi penzionoj reformi. Takođe znamo da vlada prezire mnoge masovne demonstracije i štrajkove organizovane protiv ove reforme od 19. januara. Upotreba Člana 49.3 naglašava činjenicu da Makron i njegova klika takođe preziru takozvane predstavnike nacije izabrane prošlog juna.

Foto: Antoine Oury / Wikimedia Commons

Da stvar bude gora, ti isti predstavnici nacije nisu bili u stanju ni da odgovore na vladine uvrede glasanjem o nepovjerenju koje bi je srušilo. Tako su sve političke institucije diskreditovane u očima masa.

Kao rezultat toga, socijalna kriza je spojena sa dubokom demokratskom i političkom krizom. Mase sve više dovode u pitanje legitimnost samog režima – kako pojedinačno u svojim glavama, tako i praktično na ulici. Ova kriza režima nije ništa novo, ali danas je to svima jasno.

Značajno je da su upotreba Člana 49.3 i naknadni neuspjeh glasanja o nepovjerenju Makronu dali jasan impuls mobilizaciji studenata i srednjoškolaca. Do sada su ovi slojevi bili relativno pasivni. Desetine hiljada mladih mobilisalo se svakog dana od 16. marta širom većih gradova Francuske i ne ograničavaju se samo na zahtjev za povlačenje penzione reforme. Zahtjevaju poštovanje i budućnost za koju se vrijedi boriti, a koju ova vlada (i prije svega kapitalistički sistem koji podržava) ne može da obezbjedi.

Foto: Nomis.exe, Wikimedia Commons

Sa svoje strane, Makron i njegova vlada značajno su oslabljeni razvojem događaja u posljednjih nekoliko dana. Popularnost šefa države, koja u početku nije bila velika, nastavlja da opada. Premijerka Elizabet Born i njene kolege ministri su politički zombiji. Vlada nema nikakvu polugu, osim brutalne represije štrajkova i demonstracija.

U tom kontekstu, odgovornost koja leži na organizacijama ljevice i sindikalnog pokreta je kolosalna. Potrebne su tri ključne tačke akcije:

Prvo, moraju organizovati i aktivno voditi svakodnevne demonstracije u svim gradovima zemlje kako bi zaštitili mobilisanu omladinu od policijske represije i hapšenja koja su pojačana od 16. marta.

Da se spontane demonstracije ne završe bezbrojnim premlaćivanjem i hapšenjima, kao što je to sada slučaj svake noći, radničke organizacije moraju organizovati i zaštititi demonstracije. U isto vrijeme, to bi omogućilo masovniji rast ovih demonstracija i ujedinilo bi radnike i omladinu u akciji.

Drugo, ljevica i radnički pokret moraju proširiti slogane borbe. Nije dovoljno zahtjevati samo povlačenje penzione reforme. Da bismo podstakli mobilizaciju novih slojeva radnika i omladine, moramo krenuti u ofanzivu sa svojim zahtjevima. Krunski cilj mora biti rušenje Makronove vlade – koja radi u interesu šačice krupnih kapitalista – i njenae zamjene vladom u službi radnika.

Kao što su drugovi Unité CGT napisali 19. marta:

“Nalazimo se na prekretnici. Previše povlačeći konopac, oni [Makron i njegova vlada] su ga prekinuli. Dakle, hajde da govorimo jasno: od sada, cilj nije samo odbaciti 64 godine [dob za odlazak u penziju]. Cilj je povratak 60 godina kao starosne granice za odlazak u penziju. Cilj je minimalna plata od 2.000 eura, renacionalizacija/eksproprijacija autoputeva, industrije, opljačkane robe naroda. Cilj je ukidanje reformi nezaposlenosti, prestanak pomoći preduzećima. Cilj je odgovor na sve naše društvene potrebe, promjena režima. Ovaj društveni poredak je predugo trajao.”

Ove riječi su u potpunosti tačne!

Treće, po tom osnovu ljevica i sindikalni pokret moraju sve snage usmjeriti u organizaciju Generalnih skupština (GS) na radnim mjestima, koja moraju biti što veće, kako bi se išlo ka neograničenom štrajku. GS koji ujedinjuje radnike različitih profesija moraju se održati što je prije moguće kako bi se (na primjer) organizovale demonstracije protiv napada policije na proteste. Na univerzitetima, studentske GS moraju ponuditi svoju podršku radničkom pokretu i moraju doprinijeti odbrani protesta i produženju neograničenih štrajkova.

Foto: William Jexpire, Wikimedia Commons

Sektori koji trenutno predvode štrajk – posebno radnici u rafinerijama– neće moći da izdrže beskonačno bez brzog proširenja industrijske akcije na druge ključne sektore privrede. Ukoliko dođe do ovog produženja, zemlja će ući u novu fazu borbe koja će na dnevni red staviti ne samo povlačenje penzione reforme, već i rušenje vlade bogatih, ukidanje svih kontrareformi posljednjih dvadeset godina i uspostavljanje vlasti u službi radnika i svih potlačenih slojeva stanovništva.

 Tekst je objavljen 22. marta 2023.