Kandidat Apruebro Dignidad, Gabrijel Borić pobijedio je na predsjedničkim izborima sa 56% glasova. U apsolutnim brojevima, ovo je rekordna većina, sa oko 4,6 miliona glasova za Borića, što ga stavlja za skoro milion glasova ispred pro-Pinočetovog kandidata Huana Antonija Kasta, koji je dobio 44%.

 Predsjednički izbori u Čileu
 Izvor: fotoencampana, Twitter

Nakon niske izlaznosti u prvom krugu (47%), kampanja Apruebo Dignidad uspjela je mobilizirati značajan broj glasova u radničkim i narodnim okruzima, gdje je stekla veliku prednost, kao u Puente Altu (70%) i Maipúu (66%), dok je izlaznost porasla na 55% na nacionalnom nivou u drugom krugu. U poređenju sa bogatim okruzima, gde su glasovi porasli u prosjeku za oko 4 procenta, učešće je poraslo znatno više u siromašnim gradskim okruzima, dostižući povećanje od 10 procenata. Sa ispravnim klasnim instinktom, radnici i omladina su se mobilizirali da poraze Kasta. Ukupno je u drugom krugu dato 1,25 miliona glasova više.

U Antofagasti, na sjeveru zemlje, rezultat u drugom krugu je doveo do iznenađenja, a Borić je dobio većinu od 20 procenata. Na sjeveru, populistički kandidat Parisi bio je na vrhu u prvom krugu, prije nego što je izjavio svoju podršku Kastu. No, uprkos tome, Borić je uspio osvojiti značajan dio tih glasova, povrativši tradicionalno ljevičarski glas u tom rudarskom regionu.

"Milenijalski” predsjednik

Međunarodna štampa je novoizabranog predsjednika opisala kao ljevičarskog "milenijalca" koji je pobijedio na izborima u Čileu. Borić je sa 35 godina najmlađi predsjednik u istoriji zemlje. Neki iz štampe su isticali njegov socijaldemokratski program, za razliku od konzervativnih i reakcionarnih ideja Kasta.

Poređenja s drugim grupacijama koje predstavljaju „novu ljevicu” kao što su Podemos (Španija) i Siriza (Grčka) su već uobičajena. Zaista, Aprueblo Dignidad, vladajuća koalicija Širokog fronta s Komunističkom partijom, imaće lijevo-reformistički karakter, u vremenu kapitalističke krize u kojoj kapitalizam nema mogućnosti za reforme. To su nove političke grupacije koje su izbile na izbornu scenu nakon debakla tradicionalnih stranaka koje su vladale u prethodnim decenijama. Oni prizivaju nade slojeva omladine i radnika koji žele da se provedu duboke reforme, ali ove progresivne vlade ne uspijevaju prevladati luđačku košulju kapitalizma u krizi.

U sadašnjem kontekstu, nakon dvije godine pandemije i ekonomske krize, postoji vrlo malo prostora za takvu vladu da provede značajne reforme. Umjesto toga, prognostičari predviđaju ekonomsko usporavanje u 2022.

U svakom slučaju, Borić nije ni predstavio program dubokih reformi. On govori o fiskalnoj odgovornosti i promjenama kroz „spore, ali čvrste korake“.U svom programu insistira na:

“Naša Vlada će kao prioritet imati nadoknađivanje putanje kredibilne fiskalne konsolidacije, uz postepeno i održivo smanjenje strukturnog fiskalnog deficita.”

Želi da se pokaže kao dobar menadžer poslovnih interesa kapitalističke klase i da na taj način smiri buržoaziju. Njegova poruka kapitalistima glasi: "društvena podjela treba zacijeliti kako bi zemlja mogla rasti." Naziv za ovo je program klasnog pomirenja.

Kastova kandidatura uspjela je okupiti redove najreakcionarnijeg, tvrdolinijaškog desnog krila, čiji su interesi bili ugroženi narodnom pobunom iz 2019. godine. Smrt Pinočetove udovice, Lucije Hirijart, samo četiri dana prije izbora, stavila je uspomenu na Pinočetovu diktaturu u središte političkog pejzaža. Nakon rezultata prvog kruga, kandidatura pro-Pinočetovog Kasta probudila je sjećanja na strahote civilno-vojne diktature i prijetnje demokratskim pravima potlačenih, u poređenju s kojima su umjereni prijedlozi Gabriela Borića izgledali kao epska alternativa. Kao što smo objasnili nakon prvog kruga, bilo je jasno da će široki dijelovi radničke klase sada instinktivno nastojati da zajedno glasaju protiv mogućnosti Kastove vlade koja bi direktno napadala demokratske slobode.

Ovaj osjećaj hitnosti bio je naglašen na dan izbora u nedjelju, kada je vlada optužena za sabotiranje javnog prevoza kako bi osujetila glasanje u siromašnim i radničkim zajednicama. Čelnik sindikata transportnih radnika objasnio je kako su ovaj zloglasni manevar izvele transportne kompanije, dajući vozačima slobodan dan, tako da većina autobusa nije mogla da saobraća. Ova situacija je izazvala inicijativu i solidarnost, jer su oni koji su imali automobile prevozili ljude bliže biračkim mjestima. Ali za takve trikove, rezultat je mogao biti i gori.

Za ono što slijedi značajno je da su neki među biznismenima i desničarima bili spremni da koriste vanparlamentarne metode. To smo vidjeli u načinu na koji je vođa vlasnika kamiona, Serhio Pérez, napao prijedlog željezničkog transporta u programu Apruebo Dignidad. Ista ova organizacija reakcionarnih šefova prijetila je da će zaustaviti opskrbu zemlje usred pandemije, kao i vršiti pritisak na militarizaciju Valmapua (teritorija Mapučea). U periodu koji se otvara biće važno zapamtiti da samo solidarnost i samoorganizacija radnika mogu pobijediti sabotažu poslodavaca.

Kristalizacija "Sporazuma"

Slogan u oktobru 2019. bio je „nije 30 pezosa, već 30 godina“, što označava odbacivanje stranaka koje su vladale nakon diktature, produbljivanje kapitalističkog ekonomskog modela privatizacije i ostavljanje kršenja ljudskih prava nekažnjenim. Prvi predsjednik nakon završetka diktature, demokraski hrišćanin Patricio Ajlvin, poznat je po frazi “pravda koliko je moguće”. Postojala je politika dogovora, pomirenja sa desnicom i krupnim biznisom, čiji su interesi sadržani u ustavu iz 1980. nakon istorijskog poraza čileanske radničke klase 1973. godine.

 Predsjednički izbori u Čileu
 Izvor: Hugo Morales, Wikimedia Commons

Tokom tranzicije prodana nam je ideja da je diktatura pala plebiscitom DA i NE 1988. jednostavno potezom olovke i papira. Važnost masovnih mobilizacija u danima nacionalnih protesta je zakopana. Zaboravljene su stotine hiljada ljudi koji su ugrozili svoje živote boreći se protiv diktatorskog režima u nadi da će osvojiti radost boljeg života. Hrišćanski demokratski predsjednik Ajlvin, koji je dobio predsjednički pojas od Pinočea, bio je ključna figura u organizaciji državnog udara u Kongresu za vrijeme vlade socijalističkog predsjednika Aljendea 1970-ih. Na kraju diktature, sklopljeni su tajni sporazumi sa strankama Concertación (uglavnom socijalističkim i demohrišćanskim) da se očuvaju ekonomski i ideološki stubovi starog modela i da se omogući nekažnjivost oružanih snaga. Na ovim izborima Concertación je bio jedinstven u podršci Boriću.

Nakon 30 godina, tokom oktobarske pobune 2019. godine, nova generacija koja nije iskusila diktaturu prihvatila je iskustvo starijih generacija. Ideja je bila da se jednom zauvijek stane na kraj sa politikom „pravde, koliko god je to moguće“, i radije se bori za život koji je zaista vredan življenja.

Desničarski predsjednik Pinjera objavio je rat siromašnima i radnicima, a bijesne mase su porazile njegovo vanredno stanje. Generalni štrajk je stavio vladu na konopce. Ali vratili su se dogovori i nekažnjivost. Takozvani “Sporazum za mir i novi ustav”, u kojem je Borić odigrao ključnu ulogu, bio je dogovor između stranaka režima da se spasi zločinačka vlada Sebastiana Pinjere. Umjesto mira, nastavljeni su represivni zakoni, a Vallmapu je ostao militariziran. Pinjera je i dalje na vlasti dvije godine nakon pobune koja je nastojala da ga smijeni. Sada će Gabrijel Borić imati “čast” da iz njegovih ruku primi predsjednički pojas.

Borić se pokazao kao političar koji zna stati na pravo mjesto u pravo vrijeme, pozicionirajući se da ulazi u „dijalog“ za postizanje dogovora i podizanje vlastite političke karijere. U ovom trenutku on je najveća ajkula koja je nastala iz raskola, saveza i unutrašnjih sporova grupa koje su otišle pod okrilje „Širokog fronta“. Istorijski udžbenici već će upisati Borića kao proroka koji je stvorio taj „Sporazum“ koji je označio kanalisanje Oktobarskog ustanka sa u buržoaske, institucionalne linije. Borićeva vlada predstavlja kristalizaciju parlamentarnog puta „Sporazuma“, nasuprot putu pobune masa. U tom smislu, Borićev trijumf predstavlja sklapanje, dogovoreno na vrhu, pobune 2019. godine.

Sastav novog parlamenta ne daje sljedećoj vladi potrebnu većinu da odobri njene reforme. S druge strane, Apruebo Dignidad se sada nada da će se ustavni proces dovesti do ostvarenja. To stoga nužno znači nastavak pribjegavanja odbačenoj „politici sporazuma“.

Vlada će biti pod velikim pritiskom sa “ulice”. Na izbornom pobjedničkom skupu, koji je poprimio oblik masovne proslave, čule su se parole kojima se traži oslobađanje političkih zatvorenika pobune 2019. i ukidanje privatnog penzionog sistema (AFP), na šta je Borić bio primoran da daje neuvjerljive odgovore. Izviždan je kada je spomenuo svoje namjere da otvori dijalog sa desnicom: “Sa Kastom ćemo znati graditi mostove kako bi naši sunarodnici živjeli bolje.”

U stvarnosti, što ste ljubazniji prema desnici, to ćete je više ohrabriti da nadoknadi izgubljeno i uzvrati. Otpor prava na suštinske promjene će izazvati reakciju masa. Neizbježno, vlada će morati da izabere hoće li potisnuti mobilizaciju ili će se osloniti na njih kako bi savladala otpor desnice. Ali mase će ići dalje od Borićevog programa suzdržanosti i fiskalne odgovornosti. Komunistička partija će se takođe naći u dilemi kako se jednom nogom držati u vlasti, a drugom na ulici.

Poređenja s vladom Kastilja u Peruu su prikladna. Kastiljov program u odnosu na rudarske kompanije bio je radikalniji od Borićevog. Kao i Borić, Kastiljo je u manjini u kongresu. Suočen sa pritiskom buržoazije, vojske, buržoaskog javnog mnjenja i multinacionalnih kompanija, Kastiljo je brzo počeo da pravi ustupke, napuštajući najnaprednije tačke svog programa. Borić pokazuje u istom pravcu.

Društvena i ekonomska kriza ne može se riješiti na osnovu reformi u okviru kapitalizma. Mora se očekivati da će prije ili kasnije doći do važnih mobilizacija oko zahtjeva koji su još na čekanju od oktobra 2019. Poraz Kasta povećava povjerenje masa, a ono što je sada izraženo izbornim kanalima će se izraziti u zahtjevima prema novoj vlasti i u mobilizaciji masa kada se suoči s polovičnim mjerama.

Kriza oko vode će se nastaviti pogoršavati. Valmapu će se i dalje militarizirati, što će dovesti do sve složenijeg sukoba gdje je desnica uspostavila tvrdjavu. Dekriminalizacija pobačaja i dalje će biti zahtjev feminističkog i ženskog pokreta. Vjerovatno ćemo biti svjedoci porasta radnih sporova oko plata i uslova rada.

Nedostatak odlučnosti Gabrijela Borića da izvrši radikalnu promjenu u cilju poboljšanja životnih uslova biće razotkrivena. Za duboku transformaciju društva moramo stati na kraj kapitalističkom sistemu i uspostaviti radničku vladu. Možemo se osloniti samo na snagu mobilizacije i samoorganizaciju radničke klase. Ključ je u izgradnji revolucionarnog vođstva koje je doraslo zadacima koje je radnička klasa postavila u oktobarskoj pobuni.

Tekst je objavljen 20. decembra 2021.