Godinama je masovna mobilizacija venecuelanskih masa odbacivala represiju državnog aparata. Međutim, neuspjeh dovršetka socijalističke revolucije stvorio je ekonomski haos. Pošto je Madurova vlada pokušala da natjera radnike da plate za krizu, a birokratija postala hrabrija u zagovaranju sopstvenih interesa, na otpor aktivista radničke klase odgovoreno je sve snažnijom državnom represijom, hapšenjima i viktimizacijom.

Ono što je počelo kao revolucija pretvorilo se upravo u suprotno

Pored dugačkog spiska kleveta koje je desnica na nacionalnom i međunarodnom nivou godinama bacala na Bolivarsku revoluciju, revolucija je ipak predstavljala najdemokratskiji period u istoriji naše zemlje, barem posljednju deceniju, što je period kojeg smo mi u Međunarodnoj marksističkoj tendenciji uvijek branili od samog početka revolucije.

Iako revolucija nije dovršena, a uspon borbe radničkih masa nije došao do konačnog završetka, ovaj period je okarakterisan ključnom osobinom svih revolucionarnih epoha: radničke mase su se odlučno umiješale u velike istorijske događaje.

Godinama su se radnici snažno mobilizovali, pokušavajući da preuzmu svoju sudbinu u sopstvene ruke. Napuštena, nedovoljno korišćena ili velika imanja preuzeli su seljaci. Kad im je prijetilo masovno otpuštanje ili zatvaranje fabrika, radnici su okupirali svoje fabrike, ponovo pokrenuli proizvodnju bez potrebe za birokratama ili poslodavcima. U radničkim naseljima ljudi su se organizovali da aktivno učestvuju u upravljanju životom zajednice.

Mobilizacija i sve veća plima masa bile su takve veličine da buržoaski državni aparat nije mogao to da obuzda. Osim nekoliko konkretnih slučajeva represije, mase su odbacile državni aparat tokom cijelog jednog perioda, dok su se borile za društveni, ekonomski i političkinapredak i za okončanje stanja koje je do tada vladalo u Venecueli.

Ne možemo zanemariti ulogu druga Uga Čaveza u ovom procesu, koji je stalno podsticao aktivno učešće radnih masa u politici. Čavez je ukazao na važnost narodne moći i moći radnika da napreduju ka rušenju kapitalizma, iako je, naravno, u mnogim prilikama sprječavao mase da napreduju, mada to nije pitanje kojim se trenutno želimo baviti.

Poenta je u tome da je masovno učešće u radničkim i narodnim pokretima bilo ključni faktor u čitavom ovom procesu proširenja demokratskih prava u zemlji, a oseka koju je masovni pokret pretrpio u narednom periodu takođe je bila odlučujuća u napredovanju represivnih snaga države.

Ekonomska kriza, povlačenje masa i porast represije nad radnicima

U mnogo navrata smo objašnjavali kako je neuspjeh dovršetka socijalističke revolucije bio ključan za ekonomski haos koji je zemlja doživjela posljednjih godina.

Pokušavajući da kontroliše cijene robe, primjenom deviznih kontrola, eksproprijacijom jednog sektora kapitalista uz povećanje poreza drugom, revolucija je izazvala žestok odgovor buržoazije koja je odgovorila sabotažom proizvodnje, krijumčarenjem, stvaranjem hronične nestašice osnovnih dobara, štrajkovima za kapitalna ulaganja itd. Ovo je bio krajnji uzrok brutalne inflatorne krize koju smo vidjeli posljednjih godina, kao i ozbiljnog pada nivoa proizvodnje i, konačno, opšteg raspada ekonomije.

Ovaj proces, koji je ubrzao uništavanje životnog standarda radnika i praktično sve uspjehe koje su do tada postigli, postao je faktor ubrzanja procesa iscrpljenosti, demoralizacije i refluksa među radnim masama. Stotine hiljada radnika otjerane su iz političkih aktivnosti silom ekonomskih događaja.

Prisiljeni da sve više vremena posvećuju svakodnevnoj borbi za opstanak individualnim, a ne kolektivnim metodama, radnici su sve više napuštali istorijska utvrđenja svoje borbe, poput sindikata, ljevičarskih partija i organizacija i kolektiva zajednica.

U takvom kontekstu, buržoazija je ubrzala svoju ofanzivu na istom ekonomskom polju, ali je to takođe kombinovala sa ofanzivom na političkom polju.

S druge strane, različiti sektori rukovodstva čavizma – koji su pretrpjeli proces ubrzane birokratizacije i buržoazifikacije – takođe su se ohrabrili u unapređivanju sopstvenih interesa i odbrani svojih privilegija i „osvajanja“ u proteklom periodu. Ali ovo je očigledno zahtijevalo usluge upravo tog aparata koji je istorijski ispunjavao funkciju represije: oružanih organa države, sudova i zatvora.

2018. godina označila je prekretnicu, nakon čega je Madurova vlada povećala upotrebu represivnih mjera protiv radnika potpisivanjem Memoranduma 2792.

Prije septembra 2018, vlada je pokušala da obuzda inflatornu spiralu čineći ekonomiju likvidnijom. Realne plate su održane uprkos inflaciji odobravanjem uzastopnih povećanja plata, dok protiv buržoazije nisu preduzete mjere radikalnije prirode. Logičko sprovođenje Čavezove politike eksproprijacije nije bilo na dnevnom redu vlade Madura.

Paket reformi valute iz avgusta 2018. označio je prekretnicu, započevši produbljivanje antiradničkog i buržoaskog zaokreta vlade. Po prvi put je odlučila da primjeni politiku strogog ograničavanja likvidnosti, sve veće privatizacije starih nacionalizovanih preduzeća i davanja sve većih ustupaka sektorima buržoazije. Ova politika je u apsolutnoj, dijametralnoj suprotnosti sa politikom prethodnih dvadeset godina, orijentisana je po kejnzijanskoj i socijaldemokratskoj liniji. Njegova svrha je da riješi ozbiljnu ekonomsku krizu u zemlji, ali ne nauštrb privilegija buržoazije. Umjesto toga, cilj mu je riješiti krizu tako što će natjerati radnike da plate neviđenim nivoom gladi i bijede.

Uporedo sa ograničenjem likvidnosti, vidjeli smo i donošenje Memoranduma 2792. U Memorandumu je predloženo da se praktično obustavi kolektivno pregovaranje, kao i de facto ukidanje raspona razreda i plata javnih funkcionera.

Nakon ove politike uslijedilo je zamrzavanje plata, u najgoroj tradiciji takozvanih neoliberalnih, monetarističkih planova prilagođavanja Čikago Bojsa – koje su 1970-ih i 1980-ih primjenjivali Pinoče, Regan, i u Venecueli Karlos Andres Perez, sa katastrofalnim društvenim posljedicama dobro poznatim svima koji su završili na Karakasu 1989. godine.

Ukratko, iako je od Memoranduma 2792 došlo do povećanja plata, u stvarnosti su bila krajnje beznačajna, pa čak i apsurdna. U najboljem slučaju, oni predstavljaju najsitnije prilagođavanje oskudnih plata koje venecuelanski radnici donose kući u odnosu na progresivnu devalvaciju bolivara u odnosu na dolar, ali ipak ne uspijevaju da probiju gornju granicu plata koja se trenutno kreće oko 2,4 dolara mjesečno.

Takav plan ne može se sprovesti ni na koji drugi način osim kroz brutalnu represiju, mjere koje, sigurno kao što je sigurno da noć́ slijedi dan, neizbježno izazivaju odgovor narodnog i radničkog pokreta. Nakon valutne reforme u avgustu 2018. godine, prema tome smo vidjeli značajan porast represije nad radnicima na nacionalnom nivou.

Na kraju, treba iznijeti neke opaske po pitanju ekonomske blokade. Svakako, politika imperijalizma blokade Venecuele ima za cilj rušenje vlade kako bi ona ponovo mogla nametnuti svoju politiku pljačke bogatstva zemlje bez obzira na to kako će to uticati na radnike.

Međutim, vlada je svoj odgovor na blokadu i desničarsku politiku oblikovala u okvirima koji se sve više protive socijalizmu i revolucionarnoj, ljevičarskoj borbi. Zaista, na kraju, Gvaido [desničarski političar koji je predvodio pokušaj puča, proglasio se predsjednikom i pozvao na intervenciju SAD] nikada nije priveden. Umjesto toga, vlada sada vodi dijalog sa njim. S jedne strane, Fredi Gevara [kontrarevolucionarni opozicioni lider uhapšen zbog svojih veza sa kriminalnim elementima] nedavno je oslobođen. S druge strane, desetine revolucionara i klasnih boraca su i dalje iza rešetaka samo zbog odbrane svojih klasnih interesa.

I na ekonomskom polju, daleko od produbljivanja borbe protiv buržoazije i imperijalizma, vlada je pojačala privatizaciju i deregulaciju unutrašnjeg tržišta kako bi pokušala zaobići ekonomske sankcije.

Ukratko, suočena sa napadima američkog imperijalizma, njegovih uporišta među venecuelanskom desnicom i parazitskom buržoazijom, Madurova vlada se distancirala od ljevice, od socijalističke revolucije i od Čavezovog nasljeđa. Umjesto toga, sve je više prelazila na stranu reakcije, buržoazije, pa čak i imperijalizma.

U sljedećem izvještaju čitaocu ćemo skrenuti pažnju na neke od najozbiljnijih slučajeva represije protiv radnika, proizvoljnih hapšenja radnika u borbi i žrtvovanja radnika za prikrivanje korupcije u državnom aparatu. Drugovi iz Luča de Klases, kao dio Komiteta rođaka i prijatelja zatvorenih radnika, podržavali su borbu za slobodu ovih drugova. Pozivamo radnički pokret i ljevičarske aktiviste širom svijeta da pokažu svoju solidarnost u borbi za spašavanje političkih i radničkih prava venecuelanske radničke klase.

Represija protiv radničkog pokreta u PDVSA

28. januara 2020. godine u rafineriji El Palito u državi Karabobo održana je skupština naftnih radnika sa ciljem razvoja plana oporavka industrije.

Među prisutnim liderima sindikata bili su Markos Sabariego i Hil Muhika, koje je privela Nacionalna garda. Drugovi su se žalili na kršenje raznih ugovornih klauzula u pitanjima koja se tiču zdravlja, kao i na korupciju na nivou uprave PDVSA.

I dan-danas su oba radnika u kućnom pritvoru. Sabariego ima zdravstvene probleme, ali nije mogao da dobije odgovarajuće liječenje.

Slično, Bartolo Hera, čelnik PDV Marina, uhapšen je 5. maja 2020. godine u sjedištu PDV Marina u Puerto la Kruzu u državi Anzoategi nakon sastanka sa predsjednikom kompanije Cesarom Romerom. Hera je došao na sastanak da osudi žalosne uslove rada. Na primjer, od radnika se tražilo da rade četrdeset dana neprekidno, bez slobodnog dana i bez obezbjeđene hrane ili vode zaposlenima u toku jedne nedjelje od strane kompanije.

Radnik je naglasio da se njegovo hapšenje dogodilo na Romerov zahtjev nakon što je ovaj zahtijevao da Hera povuče svoje žalbe, što je on odbio da učini. Hera je takođe stavljen u kućni pritvor na skoro godinu dana, a da nije dobio datum za suđenje.

Eudis Hirot, revolucionarni vođa sindikata PDVSA i klasne borbe

Eudis Hirot je radnik u venecuelanskoj naftnoj industriji sa 30 godina radnog staža. Trenutno je član nacionalne izvršne vlasti Unitarne federacije naftnih radnika Venecuele (FUTPV). Tokom industrijske sabotaže blokade 2002. i 2003. godine, odigrao je vodeću ulogu u borbi protiv sabotaže kako bi kompanija ostala u funkciji, za šta ga je tri puta odlikovao komandant Čavez.

Od tada, pa sve do hapšenja 18. novembra 2020., naporno je radio na odbrani prava radnika i industrije u cjelini. U protekloj godini pokrenuo je borbu za obnovu zdravstvenog osiguranja radnika, koje je praktički uništeno u kontekstu brutalne ekonomske krize i inflatorne spirale 2018. Ovo stanje je čak odgovorno za smrt radnika u industriji, koji su bili bespomoćni pred zdravstvenim situacijama koje su zahtijevale hitnu medicinsku pomoć.

Eudis je optužen za terorizam, zavjeru, kriminalno udruživanje i odavanje povjerljivih informacija. Na svom ročištu, sudija je odbacio tri krivična dela za koja je optužen, istovremeno uvažavajući ona koja se odnose na terorizam i dodao optužbu za ilegalno držanje oružja, iako Eudis ima odgovarajuću dozvolu za oružje.

Kao i u prethodnim slučajevima, u Eudisovom dosijeu nema stvarnih dokaza koji bi podržali zločine za koje je optužen.

Luis Kardenjas - bivši direktor PDVSA

Ne možemo a da ne spomenemo slučaj Luisa Kardenjasa, koji se već skoro dve godine nalazi na spisku proizvoljno zatvorenih radnika. U vrijeme hapšenja Luis je bio funkcioner PDVSA-e za reviziju, trgovinu i međunarodno poslovanje.

Luis Kardenjas je optužen za promovisanje mržnje, nedozvoljeno posjedovanje vatrenog oružja, prikrivanje municije, preprodaju proizvoda, krijumčarenje obične robe i pranje novca, bez ikakvih dokaza koji potkrepljuju takve optužbe.

Prema intervjuu za štampu koji je dala njegova supruga početkom juna ove godine, video snimak Kardenjasa kako iznosi svoje lično mišljenje o Madurovoj vladi korišćen je kao osnova za optuživanje za širenje mržnje. Drugim riječima, Luis Kardenjas je bio zatvorenik savjesti, proizvoljno pritvoren ni zbog čega drugog osim zbog privatnog izražavanja svog političkog mišljenja.

Nakon hapšenja, zvaničnici DGCIM-a izvršili su pretres njegove kuće i pronašli 10.000 dolara u gotovini. 7.000 dolara odgovaralo je troškovima vezanim za međunarodna putovanja PDVSA – postoje dokazi o ovoj činjenici – a 3.000 dolara pripadalo je porodici Kardenas. Na osnovu takvog iznosa, koji, zakonit ili nezakonit, ne predstavlja veliku svotu, apsurdno je optužen za pranje novca.

Zahvaljujući borbi Komiteta, Luis je sada na slobodi, iako je i dalje u obavezi da se redovno javlja vlastima.

Slučaj kontrolora letenja Giljerma i Derbisa

Giljermo Gonzalez i Derbis Rodrigez kontrolori su leta na aerodromu Maiketia. Početkom prošle godine, prema riječima oba radnika, ljudi izvan aerodroma pozivali su Gonzalezov telefon nudeći mu novac u zamjenu za neprijavljivanje saobraćaja na nekim privatnim letovima. Obojica radnika odlučili su da prijave ovakvu nepravilnost.

Međutim, umjesto da sprovedu istragu, zvaničnici DGCIM-a pritvorili su same radnike dok su radili na svojim radnim mjestima u maju i junu prošle godine.

Giljermo se tereti za zločine terorizma, zločinačko udruživanje, izazivanje mržnje i otkrivanje strateškog materijala države; dok se Derbis tereti za krivično djelo odavanja povjerljivih informacija i zločinačkog udruživanja, iako nema dokaza koji bi potvrdili takve optužbe u oba slučaja.

Giljermo je mladić́ od samo 24 godine koji je u vreme hapšenja još živio sa roditeljima. Uvijek je podržavao cilj Bolivarske revolucije. Štaviše, Giljermo je proslavljen kao dio olimpijskog streljačkog tima Venecuele. Na svom posljednjem međunarodnom takmičenju, održanom u Južnoj Koreji, uspeo je da dostigne 28. mjesto na svjetskoj rang listi, zadržavajući venecuelanski rekord u olimpijskom streljaštvu, uprkos tome što je bio zatvoren iza rešetaka.

Giljermo je lažno pozvan na navodni intervju u DGCIM 20. maja 2020. godine, gdje je uhapšen, a zatim sljedećeg dana izveden pred sud. On je u pritvoru skoro 11 mjeseci bez prethodnog saslušanja. Tokom boravka u zatvoru, Giljermo je dva puta bio zaražen Covid-19 zbog potpunog nedostatka minimalnih zdravstvenih i higijenskih uslova u pritvorskom centru.

Derbis je u međuvremenu uhapšen 4. juna 2020. Službenici za zadržavanje u pritvoru nisu imali nalog. Razlog za njegovo pritvaranje bio je taj što je morao svjedočiti. Njegova partnerka Oriana Rohas – takođe radnica na aerodromu Maiketia – privedena je nakon što je snimila Derbisovo hapšenje i optužena je da se opirala hapšenju. Bila je zadržana četiri dana u tamnicama DGCIM-a, iako je kasnije puštena pod oprezom i  morala se redovno javljati vlastima.

Nakon toga, Rohas je dobio proizvoljno obavještenje o otpuštanju iz institucije. I Rohas i Derbis su hranitelji svoje dvoje djece.

Trenutno su i Giljermo Gonzalez i Derbis Rodrigez zatvoreni u zatvoru El Rodeo II u teškim uslovima.

Zbog svog 15-godišnjeg rada kao kontrolor letenja, posla koji uključuje visok nivo stresa, Derbis pati od hipertenzije, iako ima samo 38 godina. Dok je bio pritvoren u DGCIM-u, pregledao ga je ljekar iz ustanove, koji je ustanovio da bi trebalo da ga pregleda kardiolog. U avgustu prošle godine zahtjev za njegovo premještanje u medicinski centar, gdje bi mogao da se liječi kod specijaliste, podnesen je odgovarajućem sudu. To još nije odobreno.

Rodni Alvarez

Nažalost, slučaj Rodnija Alvareza je simbol kriminalizacije radničkog pokreta u Venecueli. U vrijeme hapšenja, Rodni je bio radnik Ferominere povezan sa sindikatom Sintraferominera i bio je aktivan u radnim komisijama sindikata, iako nije bio član njegovog vodećeg vijeća.

U junu 2011. godine, tokom sastanka sindikalne skupštine, nekoliko naoružanih ljudi upalo je na mjesto sastanka i zapucalo na prisutne kako bi terorisali i raspustili sastanak. Nekoliko svjedoka je kasnije identifikovalo Ektora Maikana među naoružanima, političkog operatera PSUV-a koji je blizak guverneru države, da je pucao i ubio Renija Rohasa.

Iako je Maikan bio priveden od strane GNB-a, kasnije je pušten, dok je Alvarez stavljen iza rešetaka, i pripisano mu je ubistvo Rohasa. Prošlo je deset godina, a da Rodni nije dobio ni prvo ročište, kada je u junu 2021. prvi put predstavljen sudu. Osuđen je na 15 godina zatvora, ne računajući deset godina koliko je već proveo u pritvoru bez suđenja. Ovo predstavlja pravi zločin protiv ljudskih prava i osnovnih sloboda radničke klase.

Arienis i Alfredo, Vanesa Rosales

Postoje još dva slučaja za koja nam prostor ne dozvoljava da ih detaljno ocrtamo i analiziramo, ali koje takođe moramo prokomentarisati.

Prvi je slučaj Alfreda i Arienis, osuđenih od strane sektora birokratije koji kontrolišu PDVSA pod optužbom da su sarađivali sa imperijalizmom i odavali povjerljive informacije. U stvarnosti, uzrok njihove osude bilo je žestoko protivljenje druga i drugarice skandaloznoj i neobuzdanoj korupciji kojoj danas svjedočimo u PDVSA. Alfredo i Arienis bili su prepreka menadžmentu na njihovom radnom mjestu da se slobodno bavi koruptivnim radnjama, a PDVSA i vladini birokrati bili su odlučni da ih natjeraju da to plate. Iako je drugu i drugarici određen kućni pritvor, borba za njihovu potpunu slobodu se nastavlja.

Drugo, tu je slučaj drugarice Vanese Rosales. Rosales je poznata feministička i ljevičarska aktivistkinja za ženska prava u državi Merida. Pružila je podršku trinaestogodišnjoj djevojčici koju je silovao komšija i porodični prijatelj. Trudnoća je čak uzrokovala zdravstvene probleme djevojčici, a pobačaj je obavljen pod higijenskim i sigurnosnim mjerama koje takva operacija zahtijeva.

Zbog toga je Vanesa uhapšena i stavljena iza rešetaka. Zahvaljujući borbi koju su vodile sama drugarica i grupa feminističkih kolektiva iz Venecuele i izvan nje, drugarica je izašla na slobodu, istovremeno postavljajući važan pravni presedan za buduće borbe drugarica za svoja prava. Silovatelj djevojke je i dalje na slobodi. Kao što vidimo, prioritet države bio je uhvatiti drugaricu koja je branila prava i brinula se za zdravlje silovane djevojke, a ne kazniti silovatelja.

Drugi slučajevi

Kao što smo istakli na početku ovog izvještaja, rastuća plima represije protiv radničkog pokreta od strane Madurove vlade nije ograničena na nekoliko posebnih slučajeva. Naprotiv, to je opšta pojava i jasan simptom procesa političke degeneracije bolivarskog rukovodstva po buržoaskoj, anti-radničkoj klasi, pa čak i neoliberalnoj liniji.

Sve dok vlada primjenjuje monetarističko prilagođavanje kako bi riješila brutalnu ekonomsku krizu u kojoj se ova država nalazi – na koju imperijalistička blokada nesumnjivo ima značajan uticaj – ona mora nužno počivati na represivnom aparatu buržoaske države da suzbije odgovor kojeg izaziva među radnicima i narodnom masom.

Shodno tome, spisak radnika koje su snage bezbjednosti privele, otpustile i zastrašile je daleko opsežniji od spiska koji čini sadašnji komitet, a čiji su slučajevi navedeni u nastavku:

Ruben Gonzalez (generalni sekretar Sintraferominere), Dario Salkedo (sekretar organizacije Sinstrapeskavea); Vilijam Prieto (generalni sekretar Sindikata Sutrabfogadea); Luis Čaparo (generalni sekretar Saveza radnika cementa, Vencemos); Elio Palacios (generalni sekretar Jedinstvenog sindikata radnika Korpoelek), Ramon Gomez (generalni sekretar Sueplesa), Omar Eskalante (predsjednik Fetrakaraboba), Huan Ovaljes (predsjednik Udruženja umirovljenika i penzionera metroa Karakas, Ahupemeka), Bartolo Hera (vođa naftnih radnika), Ekio Uriola, Karlos Mora i Džimi Merčan (predsjednik, sekretar i sekretar za potraživanja sindikata Leče Los Andes) i Hose Hidalgo (generalni sekretar Sutrapuvale), između ostalih trenutno zatvorenih ili optuženih drugova.

Tekst je originalno objavljen 02. septembra 2021.